Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Bela III.

35. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Bela III.

Andriju naslijedi njegov 29-godišnji sin Bela III.. (u Ugarskoj IV.), koji vlada od god. 1235. do god. 1270. Bela se 14. listopada 1235. dade u Stolnom Biogradu ponovno kruniti. Odmah ukloni loše savjetnike očeve; neki budu zatvoreni, a palatin Dioniz dapače i oslijepljen1. Zatim uze Bela nastojati, da podigne kraljevsku vlast, koja je duboko pala za vlade Andrijine. Time se zamjerio premoćnim velika­šima. Mnoge je uzrujala takodjer kraljeva naredba, kojom se opozivaju neopravdana darovanja prijašnjih vladara. Svatko morade dokazati, da je pravednim načinom došao do imanja svoga; inače bi mu ga Bela oduzeo. Tako su osiromašila mnoga gospoda: duhovna i svjetovna. Velikaši su doduše rovarili protiv kralja, ali mu nijesu mogli nauditi. Bela je naime radio složno sa svojim bratom Kolomanom, hercegom hrvatskim. Koloman je pak sretno ratovao sa bosanskim banom Ninoslavom i s privrženicima vjere bogumilske. Herceg pokori (god. 1237.) Bosnu i humsku zemlju. Nato je papa (god. 1238.) dominikanca Ponzu imenovao katoličkim biskupom za Bosnu i Hum2. Novomu biskupu podiže herceg Koloman stolnu crkvu s kaptolom u Vrhbosni. Ujedno mu dade na dar mjesto Djakovo u vukovskoj županiji.

Papa Grgur IX. zahvalio se 5. prosinca 1239. hercegu Kolomanu, što tako revno iskorjenjuje bogumilstvo. Dva dana kasnije potvrdjuje papa bosanskomu biskupu i kaptolu one posjede, što ih dobiše od hercega Kolomana3. Sada uze Koloman raditi oko toga, da bogatu zagrebačku biskupiju spoji sa siromašnom nadbiskupijom spljetskom. Koloman htjede naime, da odsada zagrebački nadbiskup bude primas čitave Hrvatske, kako je to nekada bio spljetski nadbiskup. Koloman sklone spljetskoga nadbiskupa Guncela, te on izjavi, da je pripravan odreći se svoje časti, samo da dodje do spomenutog sjedinjenja. Nato herceg Koloman pošalje u Rim svoga poslanika Petra, po komu obeća papi Grguru IX., da će prvomu nadbiskupu zagrebačkomu prepustiti sve dohotke, što ih on imade kao herceg slavonski, i to u tu svrhu, da novi metropolita uzmogne ure­diti spojene biskupije zagrebačku i spljetsku. Papa Grgur odgovori Kolo­manu 6. lipnja 1240. iz Laterana, da u načelu nije protivan takvomu sje­dinjenju. No prije negoli se odluči traži papa privolu kaločkoga nadbiskupa i zagrebačkoga biskupa te njihovih kaptola.4 Papa je volio hercega Kolo­mana radi učinjenih usluga u Bosni. Sigurno bi dakle došlo do toga, da se biskupija zagrebačka uzdigne na čast nadbiskupije. No to osujeti pro­vala mongolska i prerana smrt Kolomanova. Osim toga opirao se tomu sjedinjenju kaločki nadbiskup Ugolin, kojemu bijaše zagrebačka biskupija podredjena od postanka svoga. Jednako je i ostrogon. nadbiskup Matija stao dokazivati, da pod jednom krunom sv. Stjepana ne mogu biti dva primata.5

Mongoli (Tatari) utemeljili su početkom 13. vijeka veliku državu u srednoj Aziji. Već njihov prvi „džingiskan" Temudžin osvoji velik dio Azije. Njegov pak sin Oktaj, koji vlada god. 1227.—1241., odluči, da će osvojiti čitavu Evropu. U tu svrhu pošalje Oktaj g. 1237. u Evropu svoga sinovca Batu-kana s pol milijuna Mongola. Batu-kan osvoji redomice sve kneževine ruske i veći dio Poljske. Tako se početkom g. 1241. primakne Ugarskoj. — Savremeni pisac veli, da su Mongoli bili malena stasa, širokih prsiju, golobrada lica, sitnih očiju, a plosnata nosa. Odijelo im je nalikovalo ljuskama, jer bijaše sastavljeno od složene kože. Mongoli su pili krv i konjsko mlijeko, a hranili se mesom. Osobiti bijahu konji mon­golski : maleni i mršavi, ali zato brzi, ustrajni i naučeni na gladovanje6. Pred Mongolima dotrčaše u Ugarsku g. 1239. divlji Kumani, koji su prije stanovali u južnoj Rusiji. Kralj Bela primi Kumane, jer se njihov kan Kuten obvezao, da će svoj narod privesti u krilo kršćanske crkve. No Magjari počnu vikati, da je kralj doveo Kumane samo zato, da bolje pri­tisne ugarske velikaše. U Budimu sastade se mjeseca veljače 1241. ugarski sabor, koji takodjer ustade protiv Kumana. Magjari pače ubiju kana Ku-tena, našto se jedan dio Kumana povrati u Rusiju7. No već je Batu-kan odlučio, da kazni kralja Belu, što je u svoju državu primio mongolske podanike. Batu-kan pozove Belu, neka se dobrovoljno predade. Ali kralj od­luči, da će braniti državu svoju. On pozove pod oružje čitavo plemstvo ugarsko i hrvatsko. Kraljevu se pozivu ne odazvaše mnogi ugarski veli­kaši, kojima se Bela zamjerio odmah na početku vladanja svoga. Naprotiv je herceg Koloman doveo u pomoć brojne čete hrvatske. Sa 65.000 voj­nika poleti kralj Bela na proljeće g. 1241. protiv Mongola. Batu-kan do­čeka ga kod mjesta Mohi na rijeci Šajo. Ovdje bude ugarsko-hrvatska vojska 11. travnja 1241. hametom potučena. Na bojnome polju pogibe 56,000 vojnika, a s njima 2 nadbiskupa, 3 biskupa i mnogo drugih od­ličnika3. Kralj je sretno utekao u Budim, odakle se (zajedno s obitelju svojom) zaklonio u Austriju. Spasio se i hrvatski herceg Koloman; ali za-dobivši teške rane, umre u Čazmi9. Vijest o Kolomanovoj smrti javio je papi 4. siječnja 1242. iz Beča opat samostana sv. Marije10. Koloman je kao „herceg cijele Slavonije" vršio kraljevsku vlast u hrvatskim zemljama. Vidi se to i po tomu, što dijeli kraljevske povlastice. Tako je na pr. gradu Varaždinu potvrdio povlastice, dobivene g. 1209. od kralja Andrije. Staroj pak Petrinji daje Koloman na svoju ruku g. 1240. pravice, što 14. kolo­voza 1242. potvrdjuje i kralj Bela11.

Iza bitke na rijeci Šaju osvojiše Mongoli čitavu Ugarsku na lijevoj strani Dunava. Ovdje ostade Batu-kan sve do zime. Mongolima je naime prijala ravnica ugarska, u kojoj se već i prije njih nastaniše neki narodi azijski (Huni, Avari, Magjari i Kumani). — Medjutim brzo ode nesretni kralj Bela iz Austrije, gdje ga je orobio vojvoda Fridrik II. Ratoborni12. Fridrik je prisilio Belu, da mu odstupi 3 županije: šopronsku, mošonsku i željeznu. Bela se zaputi u Hrvatsku, da odavle suzbija dalnje navale mongolske. Više mjeseci ostade kralj u Zagrebu sa ženom Marijom i s malim sinom Stjepanom. Odavle je 18. svibnja 1241. molio pomoći od pape Grgura IX. i od njemačkoga cara Fridrika II. Bela dade utvrditi i neke gradove hrvatske. Iz Stolnoga Biograda prenese u Hrvatsku tako­djer kraljevsku krunu i krunidbene znakove14. Bela je u Zagrebu sabirao vojsku. Papa ga 16. lipnja 1241. iz Late-rana tješi i bodri, neka ustraje u borbi s Mongolima. Svima, koji će kralju u toj borbi pomagati, podjeljuje papa jednaki oprost, kakav dobivaju oni, koji polaze u Palestinu na križarsku vojnu15. Ipak nije Bela dobio ni­kakve pomoći iz Italije i Njemačke; zato se mogao osloniti jedino na Hrvate. Na sam Božić g. 1241. prijedju Mongoli preko smrznutoga Dunava. Sada bude poharana čitava zapadna Ugarska, gdje Mongoli popališe Ostro-gon, Gjur, Vesprim, Stolni Biograd i druge gradove16. Bela se prestraši Mongola, te sabranu vojsku svoju povede iz Zagreba u južnu Hrvatsku. Nadao se, da će u hrvatskim gorama lakše odoljeti konjaništvu mongol­skomu. Nato provale Mongoli pod vodstvom'Batu-kanova rodjaka Kadana u Hrvatsku izmedju Save i Drave. Tu opustoše velik dio zemlje, a sruše mnogo gradova, medju ostalima i Čazmu. Propade i Zagreb s krasnom stolnom crkvom svojom. Jedini se održao tvrdi Kalnik. Narod je pred Mongolima utekao u gore, gdje mu zakloništa dadoše gore i šume. Ipak je nastradalo mnogo ljudi, jer ih pohvataše Mongoli. Ovi prijedju preko Save i Kupe u južnu Hrvatsku. Kad je Kadan došao do rijeke „Sirbium" (današnja Srebrenica, pritok Une iz Like), dade poklati sve zarobljenike kao „stado ovaca." Dok su jedni Mongoli zarobljenicima sjekli glave, dotle su drugi palili krijesove, te plesali od veselja, smijući se muci jadnih kršćana17.

Bela s velikom pratnjom, u kojoj se nalazio i zagrebački biskup Stjepan, uteče u Spljet, dočim je hrvatska vojska po svoj prilici ostala negdje u planinama, da čeka zgodan čas, kada će udariti na Mongole. Kadan doznade, da je kralj negdje u primorju, te podje u potjeru za njim. Medjutim se kralj nije osjećao sigurnim u Spljetu, pa ode u nedaleki Trogir. Ovaj se grad nalazio na otoku, radi čega bijaše lakša obrana njegova. Početkom ožujka 1242. dopriješe do Spljeta prve čete mongolske. Pred Mongolima utekoše u Spljet nebrojeni Hrvati, da se zaklone unutar tvrdih zidova. Sve ulice bijahu pune bjegunaca, medju kojima se nalazilo takodjer velikaša i odličnih gospodja. Što je svijeta ostalo izvan grada, sve su poklali okrutni Mongoli. Ipak nijesu Mongoli opsjedali grad Spljet. Kadan je naime dočuo, da se kralj Bela nalazi u Klisu; zato dade uda­rati na Klis. No hrabri branitelji odbiju sve juriše mongolske. Izgubivši mnogo ljudi, doznade Kadan, da se Bela nalazi u Trogiru. Mongoli odmah ostave Klis i krenu prema Trogiru. Na tome putu primi Kadan vijest, da je u dalekoj Aziji umro džingiskan Oktaj. Zato Kadan počne misliti na povratak u Aziju. Ipak htjede prije toga uhvatiti kralja Belu. Kadan poruči Trogiranima: „Ne branite kralja i ljude tudje krvi, već predajte neprijatelje u moje ruke, pa ćete izbjeći osveti mojoj." Kadan ne dobije nika-kova odgovora. Medjutim se Bela još za vremena zaklonio na malen otočić, koji se od onda sve do danas zove „Kraljevac" (Scoglio del re). To je učinio po savjetu bribirskoga kneza Stjepka Šubića, koji je pre­uzeo obranu Trogira. Kraljeva obitelj sa dragocjenostima nalazila se na ladjama.18

Kadan se uvjerio, da ne će tako brzo zauzeti tvrde gradove dalma­tinske. Uz to se bojao, da će u krševitom primorju nestati hrane za konje mongolske. Zato koncem ožujka 1242. razdijeli svoju vojsku u dva dijela, te se počne vraćati u južnu Rusiju. Onamo je dio Mongola putovao preko Bosne, Srbije i Bugarske, dočim se drugi dio zaputio u južnu Dalmaciju. Naravno da su Mongoli svuda pustošili, kudagod bi prolazili. Tako su opustošili okoliš grada Dubrovnika, a popalili grad Kotor19. Istodobno se i Batukan iz Ugarske preko Erdelja vraćao u južnu Rusiju. Niti u Hr­vatskoj niti u Ugarskoj nije došlo do kakvih bitaka; možda se ipak do­godio kakav okršaj s pojedinim manjim mongolskim četama, koje su pu-stošeći odlazile predaleko od glavne vojske mongolske.20

Iza odlaska Mongola ostade kralj Bela još neko vrijeme u Hrvat­skoj. Imao je pune ruke posla, da izviđa teške rane naroda hrvatskoga. Jošte dugo i dugo vide se posljedice grozne provale mongolske. Stradala je i kraljeva obitelj, jer su u Klisu umrle Beline kćeri: Katarina i Marga­reta. Obadvije djevojčice preniješe u Spijet i pokopaše ih u crkvi sv. Dujma, gdje im bude postavljen i grobni napis21. Pošto više nema hercega Kolo-mana, dobio je kralj Bela priliku, da pokaže, kako je dostojan prijestolja hrvatskoga. On iznova uredjuje opustošenu Hrvatsku, diže razorene gra­dove i dijeli razne povlastice. Mnoga naša mjesta imaju upravo kralju Beli zahvaliti svoj kasniji procvat. Tako je prigodom mongolske provale izgorio Gradac (Grič), t. j. današnji gornji grad Zagreb. Kralj Bela u Vi­rovitici 16. studenoga 1242. izdaje povelju, kojom taj Gradac proglašuje slobodnim i kraljevskim gradom, te mu dozvoljava, da podigne jake utvrde za obranu od možebitnih kasnijih provala neprijateljskih". Velike pravice podijelio je kralj 10. svibnja 1242. žiteljima grada Hvara23. Gradjanima trogirskim potvrdio je Bela povlastice svojih predšasnika još 18. ožujka 1242., kada je bježeć pred Mongolima bio srdačno primljen i pogošćen2i. Prije svoga odlaska potvrdio je kralj Trogiranima 16. svibnja 1242. nji­hove posjede onako, kako mu ih predstaviše; po toj kraljevoj odluci pripade Trogiranima mjesto Oštrog, koje su Spljećani smatrali svojim25. Još je kralj Bela g. 1242. podijelio znatne povlastice Samoboru, a potvrdio stare pravice Petrinji i Varaždinu26. Beli se poklonio grad Zadar, koji je još od g. 1202. pripadao Mlecima. Zato kralj Bela na jesen g. 1242. potvr-djuje Zadranima one povlastice, što ih je ovaj grad dobio od njegova djeda Bele II." Bela je osobito nastojao oko toga, da se i u sjevernoj Hrvatskoj razvije gradjanski stalež. Zato ovamo doziva obrtnike iz tu-djine, osobito iz Njemačke. Ovi se stranci kao „gosti" (hospites) naroda hrvatskoga naseljuju u Zagreb, Varaždin, Samobor i u druga mjesta. Za kraljeva se boravka u Hrvatskoj ističe ban Dio niz. On se po­žrtvovno brinuo, da pred Mongolima zakloni Belu i porodicu njegovu. Kralj ga za nagradu imenuje „hercegom čitave Slavonije". Već na jesen g. 1242. daje sebi Dioniz naslov28: „božjom milošću herceg i ban či­tave Slavonije." Boraveći kasnije u Ugarskoj, zove Bela hercega Dioniza 16. travnja 1243. „namjesnikom svojim" u zemljama hrvatskim29. — Dioniz morade isprvice neprestano ratovati. Već g. 1243. započne republika mle­tačka vojnu na Zadar, koji se odmetnuo od nje. Herceg Dioniz pohrli Zadru u pomoć, ali bude 5. lipnja 1243. potučen i ranjen. Nato je mle­tački dužd Rajner Ženo osvojio Zadar, iza kako se gradjani preseliše u Nin. Mlečani dovedu u Zadar novo (talijansko) stanovništvo. Bela je Mle­čanima mirom od 29. lipnja 1244. prepustio „Zadar s pripacima."30 To morade učiniti, jer je istodobno u Hrvatskoj bijesnio gradjanski rat. Povod ovomu ratu dade pravda izmedju Spljeta i Trogira zbog mjesta Oštroga. Spljetu su pomagali bosanski ban Matej Ninoslav, humski knez Andrija, Poljičani s Račićima i neki drugi velikaši. Svi ovi bijahu ujedno i protivnici kralja Bele. Naprotiv su uz Trogir pristali oni knezovi (Stjepko Šubić, Nelipić od plemena Svačić, Krbavski od plemena Gusić, pa moćni Frankopani i drugi), koji bijahu privrženici kraljevi. Početkom g. 1244. bude Matej Ninoslav izabran knezom grada Spljeta. Kao takav dovede on jaku vojsku, s kojom udari na Trogirane i hametom ih potuče. No sada Trogirane podupre herceg Dioniz. Matej Ninoslav morade se vratiti u Bosnu, kamo je provalio sam kralj Bela s vojskom svojom. Herceg Dioniz zauzme grad Spljet na juriš 12. srpnja 1244., te su gradjani spljetski bili prisiljeni, da 19. srpnja 1244. sklope mir uz teške pogodbe31. Istodobno je kralj Bela dovršio vojnu u Bosni, gdje mu se ban Ninoslav opet po­korio. Početkom g. 1245. dodje kralj u Hrvatsku, te hercega Dioniza ime­nuje palatinom ugarskim, a „banom cijele Slavonije" imenuje Ladislava iz Erdelja. Ovu promjenu vidimo već na listini, kojom je kralj 11. travnja 1245. u Bribiru potvrdio Šibenčanima povelju svoga oca Andrije od go­dine 1221.32

Bela je imao dva sina: Stjepana i Belu. Petgodišnjega Stjepana dade 20. kolovoza 1245. na godišnjem saboru u Stolnom Biogradu kru­niti za kralja; podjedno ga kao prijestolonasljednika imenuje hercegom hrvatskim33. Da preostale Kumane čvršće priveže uz kraljevsku kuću, za­ruči Bela svoga sina Stjepana s Jelisavom, kćerkom prvaka kumanskoga. Pošto malodobni kralj i herceg Stjepan nije mogao u Hrvatskoj sam vla­dati, imenuje Bela bana Ladislava takodjer „hercegom cijele Slavonije." Ovaj naslov bana Ladislava nalazimo na kraljevoj listini od 12. prosinca 1245.34 Naslov „cijela Slavonija" označuje obadvije tadašnje oblasti: Hr­vatsku i Dalmaciju. Godine 1248. postade banom hrvatskim znameniti Stjepan od plemena Gutkeled. Stjepan je kao „ban čitave Slavonije" vladao punih 12 g. Premda Stjepan nije imao naslova „herceg" poput svojih predšasnika Dioniza i Ladislava, ipak vidimo, kako on vrši veliku vlast. Da Hrvatska dobije novu tvrdju, dozvoli ban Stjepan žiteljima s otoka Raba, da g. 1251. sagrade Jablanac ispod Velebita u hrvatskom Pri­morju. Kaštel postade svojinom kralja Bele, dočim je zid okruživao kuće, u kojima stanovahu gradjani. Ban je gradu Jablancu podijelio jednaka prava, kakva uživahu Trogir i Šibenik35. Poveljom od 24. travnja 1252. dade ban Stjepan žiteljima uKriževcu iste sloboštine, kakve od g. 1242. uživahu Zagrepčani. Time je Križevac godine 1252. proglašen kraljevskim slobodnim gradom.3'5 Bana Stjepana zamjenjivao je u južnoj Hrvatskoj t. zv. „primorski ban." Takvim se g. 1249. spominje neki Stjepan, koji bijaše podjedno „kapetan Štajerske," a g. 1259. knez Butko i knez Aleksander od Podgorja; Aleksander zove se takodjer „podban" (banovac)37. Primorski je ban imao zadaću, da bdije nad ratobornim gradovima i knezovima. I doista se u Pri­morju napokon uspostavio mir. Bela naime dodje g. 1251. osobno u Hr­vatsku s velikom pratnjom. Kralj posjeti mnoge primorske gradove, dapače i Spljet, gdje ga je narod lijepo dočekao, da opere nekadašnju nevjeru svoju.38 Milost kraljevu osjetiše neki vjerni knezovi, naročito ban Stjepan, te Šu-bići i Frankopani. Ban Stjepan dobije na dar neke posjede; Šubićima po-tvrdjuje kralj bribirsku županiju, a Frankopanima Vinodol i modrušku žu­paniju.89 Frankopanima je republika mletačka oko g. 1244. otela otok Krk radi njihove privrženosti prema kralju hrvatskomu.40 No sada se kralj nada, da će Frankopani natrag dobiti svoj otok Krk. U tome slučaju morat će kralju, kada osobno dodje u Primorje, na službu staviti jednu galiju. Dok bude Krk pripadao Mlecima, zadovoljavat će se kralj s time, da mu Fran­kopani na raspolaganje davaju po jednu šajku i barku. Za slučaj rata moraju Frankopani oboružati 20 vojnika.

Kralju Beli dobro dodjoše smutnje, koje su u Bosni nastale iza smrti (g. 1250,) moćnoga bana Mateja Ninoslava. Odsada je Bela u Bosni po volji namještao banove. Jednako se vazalom njegovim (g. 1254.) sma­trao Radoslav, „župan" (a ne više „knez") humske zemlje.

Bela je poput ostalih kraljeva nastojao, da raširi državu svoju. On udari g. 1246. na austrijskoga nadvojvodu Fridrika II. Ratobornoga, koji mu je god. 1241. oteo 3 ugarske županije. U bici na rijeci Litavi — kod Wiener Neustadta — pogibe Fridrik 15. lipnja 1246. Pripovijedalo se, da je Fridrik pao od ruke kneza Bartola Frankopana. Pošto je Fridrik bio po­sljednji muški potomak kuće Babenberg, nastade jagma za baštinom njegvom. Češki kraljević Pfemvsl Otokar predobije za sebe austrijske staleže, koji ga 12. prosinca 1251. proglase vojvodom austrijskim. Da sebi osigura Austriju, oženi se 23 godišnji Otokar 8. travnja 1252. u Haimburgu sa 43 godišnjom Margaretom, sestrom pok. Fridrika Babenbergovca. — Od g. 1192. pripadala je Babenbergovcima takodjer vojvodina Štajerska. Kralj Bela podmiti štajerske staleže, te oni g. 1252. izaberu njegova sina Stje­pana za vojvodu štajerskoga. Radi toga dodje izmedju Ugarske i Češke do rata, koji se vodio g. 1252. i 1253. Za toga rata umre 22. rujna 1253. češki kralj Većeslav. Njega naslijedi austrijski vojvoda Pfemvsl Otokar II., koji se 3. travnja 1254. pomiri sa Belom. Otokar dobije samo sjeverni dio Štajerske; ali zato mu i nadalje ostade naslov „vojvode štajerskoga." Sada se 15 godišnji hrvatski herceg Stjepan g. 1254. oženi s Jelisavom Kumankom, te ode u štajerski Gradac, da upravlja novo stečenom zem­ljom. S njime podje i njegov ban Stjepan, koji se odsada zove tako­djer „kapetan Štajerske"41. Ban Stjepan uze sebi 2 savjetnika: Gottfrieda od Maribora i Fridrika od Ptuja; ovi ga zamjenjivahu, kadagod je Stjepan morao polaziti u Hrvatsku, gdje i nadalje ostade banom. No spomenutoj dvojici zavidjahu drugi štajerski velikaši. God. 1258. dodje u Štajerskoj do bune. Medjutim je već odrasao herceg Stjepan, te sada on preuzme vladu i nastani se u Ptuju. No g. 1259. bukne opet buna. 0 Božiću dodje češki kralj Otokar u Gradac, gdje bude proglašen vojvodom štajer. mjesto hercega Stjepana. Radi Štajerske porodi se g. 1260. rat izmedju Bele i Otokara. Rat se svrši 13. srpnja 1260. velikom bitkom kod Kressenbrunna, gdje se borilo do 200.000 ljudi. Otokar steče sjajnu pobjedu i osvoji ne­prijateljski tabor, dočim herceg Stjepan dopade teških rana. Kralj Bela morade se Štajerske posvema odreći. Da bude sigurniji mir izmedju Ugarske i Češke, zaručio je kralj Bela svoga mladjega sina Belu s Kunigundom, kćerkom Otokarove sestre i braniborskoga markgrofa Otona42.

Bela je neposredno iza toga mira učinio znatne promjene u Hrvat­skoj. Prvorodjencu Stjepanu oduzme čast hercega, te ga imenuje vojvodom erdeljskim i kumanskim; hercegom pak hrvatskim postade g. 1261. kra­ljev mladji sin Bela. Pošto je Bela bio još dječak, preuze upravu u Hr­vatskoj njegova majka: kraljica Marija, porijeklom carevna grčka. Za nju se kaže, da nije trpjela starijega sina svoga. Kraljici je pomagao novi ban Roland, jer je umro ban Stjepan43. Već g. 1261. dodje kraljica u Hrvatsku, da „uredi i upozna stanje u vojvodini predragoga svoga sina: hercega Bele."44 Novi se herceg nastanio u Kninu. Ovdje je kraljica g. 1261. sa­brala duhovnu i svjetovnu gospodu na sabor, da s njima raspravlja o poslovima kraljevstva hrvatskoga45. — Herceg Bela oženio se 5. listopada 1264. s Otokarovom nećakinjom Kunigundom. Ipak ostade sve do g. 1267. pod skrbništvom svoje majke i bana Rolanda, koji bijaše od g. 1264. „knez" grada Trogira, a od g. 1265. takodjer „knez" grada Spljeta46. Za južnu Hrvatsku imao je Roland svoga zamjenika. To bijaše „primorski ban" Stjepan, „knez od Klisa" i od „triju polja." Taj ban spominje se g. 1263.—1266.4' Istom od g. 1268. vlada u Hrvatskoj herceg Bela posve samostalno. Imao je poseban svoj dvor i magistra tavernika, a kninski mu je biskup Vladislav bio državnim kancelarom48. Herceg Bela promi­jenio je svoj naslov, te se od g. 1268. zove: „božjom milošću herceg cijele Slavonije, Dalmacije i Hrvatske."49 Herceg Bela nije dugo vladao. Posljednja je njegova listina od mjeseca travnja 1269. Svakako je umro još g. 1269., jer ga njegov otac kralj Bela u listini od 21. prosinca 1269. spominje već kao „pokojnoga."50 Mjesto hercega Bele vlada u Hrvatskoj počevši od 1. kolovoza 1269. ban Henrik iz obitelji Giissing, koja se u 12. vijeku iz Njemačke preselila u zapadnu Ugarsku, te je ondje na rijeci Rabi sagradila grad Giissing.51 Poput Rolanda nosi i Henrik naslov „ban cijele Slavonije." Kralj Bela III. umre 3. svibnja 1270., te bude pokopan u Ostrogonu, gdje je sagradio minoritsku crkvu. Ondje je već ležao kra­ljev ljubimac sin Bela, a naskoro bude ondje pokopana i kraljeva udo­vica Marija. Osim sina Stjepana ostavio je Bela 7 kćeri, od kojih je Mar­gareta bila po svojoj smrti proglašena sveticom; ona bijaše predstojnicom samostana na Margaretinom otoku pod Budimom.

Zadnjih je godina kralju Beli mnogo jada zadao njegov stariji sin Stjepan. Njemu nije bilo pravo, što je izgubio samostalnost, kad mu otac oduže čast hercega hrvatskoga. No uzalud je oca svoga sjećao, da „po djedovskom zakonu prvorodjencu pripada vladanje u Hrvatskoj".52 Već na proljeće g. 1262. bukne izmedju oca i sina rat, koji je potrajao sve do g. 1267. Stjepan se doduše više puta mirio s kraljem; ali pravoga spo­razuma nije više bilo medju njima.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Andrija I.		Posljednji Arpadovci