Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Andrija I.

34. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Andrija I.

(u Ugarskoj II.) Iza smrti mladoga kralja Ladislava postade kraljem ugarsko-hrvatskim njegov stric Andrija. On se okrunio već 29. svibnja 1205. Isprvice je mjesto Andrije vladala njegova žena Gertruda, kći grofa od Merana. Gertruda uze nastojati, da najznatnije službe i dohotke namakne rodjacima svojim. Kralj Andrija morade kod pape Inocenta izraditi, da je nadbiskupom u Kaloči postao kraljičin brat Bertold, premda još nije bio ni punoljetan. Kad su god. 1208. morala iz Njemačke bježati druga dva brata Gertrudina (istarski markgrof Henrik i bamberški biskup Ekbert), nastane se i oni u Ugarskoj. Da pak mogu gospodski živjeti, razdavao im je kralj Andrija velika imanja. Bertolda morade Andrija kasnije (g. 1209.) učiniti banom hrvatskim i vojvodom erdeljskim. Radi toga ne bijaše narod zadovoljan s Andrijom, te se već god. 1210. stvorila stranka, koja ga htjede skinuti s prijestolja. Neki su velikaši već namjeravali poći u Carigrad, da odanle dovedu sinove (za­tvorenoga i kasnije prognanoga) Gejze, mladjeg brata Bele II.

Andrija se po svoj prilici dao kruniti i za kralja hrvatskoga. Ako toga nije učinio odmah, tada se valjda krunio god. 1207. prigodom svoga boravka u Hrvatskoj. Krunio ga je pak u tome slučaju spljetski nadbiskup Bernard; njega je već god. 1205. u tu svrhu zvao u Ugarsku, ali Gerhard ne htjede poći, jer nije vjerovao, da je umro kralj Ladislav1. Možda je upravo prigodom krunisanja kralj Andrija izdao one povelje od g. 1207., kojima spljetskoj nadbiskupiji potvrdjuje sva prava i posjede, a gradu Spljetu ista prava, kakva je dobio od kralja Kolomana 100 godina prije toga2. Da je kralj Andrija znao biti zahvalan, vidi se iz toga, što je Varaždinu god. 1209. podijelio povlastice slobodnoga kraljevskoga grada. U odnosnoj povelji kralj izrično veli, da se time želi odužiti Varaždincima, koji su ga častili, dok bijaše zatvoren u Knegincu'.

Prijašnji se kraljevi (Bela II. i Mirko) miješahu u poslove balkanskih država; Andrija pak svrati pogled na sjever. Već god. 1206. ratovao je Andrija u Galiciji, te se okitio naslovom: „kralj Galicije i Vladimirije;'. Onamo podje god. 1212. i po drugiput. Lijepo je uspio, pa je svoga mladjega sina Kolomana zaručio sa Salomom, kćerkom poljskoga kneza Leska, a kasnije ga dao i kruniti za kralja Galicije i Vladimirije. Ipak se Koloman nije mogao održati u Galiciji. — Dok se Andrija nalazio izvan Ugarske, vladala je mjesto njega kraljica Gertruda sa svojim bratom Bertoldom. Protiv njih skovala se god. 1213. urota. Kriv joj bijaše Bertold. On je naime u kraljičinoj sobi obeščastio krjeposnu ženu palatina Banka. Bojeći se osvete, uteče Bertold za vremena iz Ugarske. Sa sobom je ponio i blago, što ga je u Ostrogonu pohranila sestra njegova. No urotnici stanu raditi i o životu kraljice Gertrude, koja je zapravo bila kamen smutnje. Nevrijedna kraljica bude 28. rujna 1213. sasječena na komade u piliškoj šumi kod Budima, gdje se nalazila na lovu4.

Mnogi su držali, da je Bog dopustio ubojstvo kraljice Gertrude, ne bi li Andriju podsjetio na očev zavjet. I doista se Andrija počne spremati na križarsku vojnu. Čudne li bijahu priprave njegove! Da smogne potre­bite novce, porobi kralj crkve i prodade crkvene dragocjenosti. Trebalo je i Mlečane sklonuti, da mu dadu brodove za prijevoz vojske. Andrija im u tu svrhu „za vječna vremena" odstupi grad Zadar5. Mlečani mu nato obećaju, da će u spljetsku luku dopremiti 10 velikih i više manjih ladja. Kralj će im za svaku ladju platiti najamninu (najviše 550 maraka srebra). Kako su malo povjerenja imali u Andriju, vidi se po tomu, što traže, da im najamninu (u 3 obroka) plati prije, nego li će brodovlje iz Mletaka krenuti u Spljet! Prije polaska na vojnu odredi Andrija, da će za njegove odsutnosti Ugarskom upravljati ostrogonski nadbiskup Ivan. Andrija htjede sebi osigurati pomoć vitezova templarskih. Zato je njihova priora Poncija de Kruce imenovao namjesnikom svojim u Hrvatskoj. Tko polazi na križarsku vojnu, nije siguran, da će se kući vratiti živ. Morao se dakle i Andrija pobrinuti, što će biti s prijestoljem, ako on umre na vojni. Andrija odredi, da ga u tom slučaju imaju (po redu starosti) naslijediti njegovi sinovi: Bela, Koloman i Andrija6. Kralja Andriju pratila su do Zagreba oba nadbiskupa (ostrogonski i kaločki) i 8 biskupa. Po njima dade kralj svečanim načinom posvetiti stolnu crkvu zagrebačku; podjedno joj potvrdi znamenite povlastice7. Me-djutim se u spljetskoj luci sabirahu mletački brodovi. Spljećani se bojahu, da ne bi Mlečani zauzeli njihov grad. Ali naskoro počnu u Spljet dolaziti i brojne križarske čete. Najprije dodjoše erdeljski Sasi, označeni križem na ramenu. Spljećani su na kraljevu molbu Sasima doznačili predgradje za stanovanje. Hrane i stoke dodje toliko, da sve nije moglo ni stati u grad. S lijepom vojskom stiže kralj Andrija 23. kolovoza 1217. u Spljet. Kraljeva pratnja morala se smjestiti na polju, jer nije više bilo mjesta u gradu. Kalj pak sidje s konja, te pješice udje u grad, gdje bude svečano dočekan8. Mnogo njemačkih križara dovede Leopold VII., vojvoda austrijski. Da se pak u Spljetu sabralo i dosta hrvatskih križara, dokazuje već to, što je sam Stjepan Babonić doveo 250 konjanika; ovima su knezovi Babonići platili sav putni trošak9. — U Spljetu ostade Andrija samo tri dana. Za to vrijeme umre spljetski nadbiskup Bernardo. Mletački brodovi nijesu dostajali za prijevoz križara, kojih bijaše preko 10.000. Zato su i Spljećani morali dati 2 ladje svoje. Ipak se nijesu mogli ukrcati mnogi križari. Nato krene kralj i bez njih na križarsku vojnu10. Već 8. rujna 1218. stiže kralj Andrija s križarima na otok Cipar. Po­četkom pak listopada iskrca se u Akonu (Ptolomais ili St. Jean d' Acre). U toj se luci palestinskoj nadjoše uz Andriju još 3 kralja: Hugo ciparski, Ivan jeruzolimski (samo po naslovu) i Leo armenski. Vojske bijaše na okupu dosta, ali premalo hrane. Jeruzolim je tada pripadao sultanu egi­patskomu. Mjesto da križari složno udare na Jeruzolim — trošili su vrijeme na druga beskorisna poduzeća. Mnogo ih pogibe od kuge i glada. Medju ostalima umre i ciparski kralj Hugo. Teško je obolio takodjer kralj Andrija, koji se nikada više nije mogao posve oporaviti.

Potpun neuspjeh ove križarske vojne sklone Andriju na povratak. Od ove ga odluke nije moglo odvratiti ni crkveno prokletstvo, što ga je patrijarka jeruzolimski bacio na Andriju i na sve one, koji bi slijedili primjer njegov. Mjeseca veljače god. 1218. krene Andrija kući, ali ne po moru, već kopnom preko Male Azije. Na tome povratku bavio se ženid-benim osnovama. Boraveći kao gost u Antiokiji kod armenskoga kralja Leona, zaruči Andrija s njegovom kćeri najmladjega svoga sina Andriju. Najstarijemu sinu svomu Beli nadje Andrija zaručnicu u osobi Marije, kćeri nicejskoga cara Teodora Laskarisa. Svoju pak (istom 14-godišnju) kćer Mariju obeća bugarskomu caru Ivanu II. Asjenu. Osim ovih bračnih sveza donese Andrija u Ugarsku takodjer nekoliko relikvija (svetih ostanaka) iz Palestine*. Ali je zato izgubio mnogo ljudi i potrošio puno novaca, premda nije ni vidio svetoga grada Jeruzolima! Križarska vojna nije popravila kralja Andriju. Njegova je vlada i nadalje bila tako slaba, da su velikaši ratovali izmedju sebe, mjesto da pravdu traže u kralja. U čitavoj državi nestade reda i zakona. Uz to je Andrija (g. 1219.—1221.) bezuspješno ratovao u Galiciji, da ondje utvrdi vlast svoga sina Kolomana, koga su velikaši istjerali iz Galicije, dok je Andrija boravio na križarskoj vojni. Trebajući mnogo novaca, predade se Andrija u ruke Židova (a takodjer i Izmaelićana, t. j. Bugara vjere Muha-medove). Njima bi u zakup davao poreze, solare i druge državne prihode. Židovi su običavali kralju isplatiti zakupninu za više godina unaprijed, a onda bi narod po volji globili. Da napuni prazne blagajne, dade Andrija kovati loše novce, koje su podanici njegovi morali primati u zamjenu za prijašnje — vrijednije — novce. Andrija se nije žacao prodavati službe, povisivati cijenu soli i zalagati krunska imanja. On se dapače zavadio s prijestolonasljednikom Belom, koji je u Hrvatskoj i Dalmaciji vladao mjesto oca svoga. Već god. 1220. vidimo mladoga „kralja" Belu, kako Varaždin-dincima potvrdjuje pravice, dobivene god. 1209. od kralja Andrije11. Crkveni dostojanstvenici sklonuše kralja Andriju, te on velikaše sazove na sabor, da se urede prilike u razrovanoj državi. Sabor prisili Andriju, da potpiše zlatnu bulu, kojom je plemstvo sa svećenstvom dobilo znamenita prava. Zlatna bula ima 31 članak, a sadržaje ove glavne usta­nove: Kralj mora svake godine sazivati sabor, na koji mogu doći svi plemići. Nijedan plemić ne smije se zatvoriti, ako nije od redovitoga suda osudjen. Plemići i svećenici ne moraju plaćati porez, a niti primati kralja u goste. Ako kralj povede rat izvan države, ne moraju s njim ići plemići, osim ako ih plati svojim novcem. Stranci ne mogu u kraljevstvu dobiti službe ni časti bez privole plemstva i svećenstva. Kralju je u sudu posve jednakopravan njegov sin Bela, herceg hrvatski. Ako bi kralj Andrija ili kojigod od nasljednika njegovih kršio zlatnu bulu, tada mogu biskupi, velikaši i plemići — sadanji i budući, svi zajedno ili pojedince — oprijeti se kralju i protusloviti mu bez ikakve povrede Veličanstva12. Zlatnom bulom bude uredjen ustav, a sužena samovolja kraljeva. Istodobno se Andrija posredovanjem zagrebačkoga biskupa Stjepana izmirio i sa svojim sinom Belom. Ovaj se već god. 1222. ponosi naslovom: „milošću božjom kralj i herceg čitave Slavonije", t. j. svih zemalja hrvatskih13. Bela je ipak i kasnije dolazio u sukob s ocem svojim. Andrija se ponovno zamjerio i plemstvu ugarskomu, jer nije htio raditi po usta­novama zlatne bule. Napokon bude god. 1226. prisiljen, da hercega Belu učini svojim suvladarem u Ugarskoj. Mjesto Bele postade hercegom hrvatskim kraljev mladji sin Koloman, nekadašnji kralj Galicije i Vladimirije. Koloman se kao herceg Hrvatske i Dalmacije prviput spominje 1. kolovoza 1226.u, a vladao.je sve do god. 1241. Narod bijaše s njime zadovoljan, jer je kao vladar bio blag i po­božan, a na bojnome polju hrabar i odvažan. Herceg Koloman podijelio je god. 1234. znatne povlastice Virovitici.15 Kolomanu podloži kralj Andrija takodjer banovinu Bosnu, gdje je god. 1232.—1250. vladao junački ban Mat ej Ninoslav. Tada se već iz Bosne bogumilska vjera širila po Hr­vatskoj i Dalmaciji, kako to svjedoči pismo, što ga je Kolomanu 14. listo­pada 1234. pisao papa Grgur IX.16 Bogumilstvo prigrli ban Ninoslav, da­pače i sam biskup bosanski. Kolomana zapade zadaća, da u Bosni zatre krivovjerje. Radi toga morade već god. 1234. započeti križarski rat na bosanske bogumile. Papa je križarima 17. listopada 1234. obećao svoje pokroviteljstvo u tome ratu17. Slijedeće godine 1235. (početkom listopada) umre kralj Andrija, te bude pokopan u Velikom Varadinu.

Prije smrti svoje dočekao je Andrija radost, da je papa Grgur I. srpnja 1234. proglasio sveticom Andrijinu kćer Jelisavu, koja je god. 1230. umrla kao udovica tirinškoga markgrofa Ljudevita'8. Prije toga umrla je god. 1232. Andrijina druga žena Jolanta, kći bizantinskoga cara Petra Courtenavskoga. Premda je Andriji bilo već 60 godina, ipak se on išao god. 1234. po trećiput ženiti. Uzeo je Beatricu, kćer markgrofa od Este. Beatrica ostade trudna, te je kasnije u tirinškom gradu Werda rodila sina Stjepana, koji dobije pridjevak „Posmrtni".

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Bela II. (III.) i Mirko		Kralj Bela III.