Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kolomanovi nasljednici

32. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kolomanovi nasljednici

Kolomana je naslijedio njegov 15-go-dišnji sin Stjepan IV.; on u povijesti Ugarske nosi ime Stjepan II., jer je ondje imao samo jednoga predšasnika istoga imena. Mjeseca svibnja god. 1116. dovede mletački dužd Falieri u Dalmaciju kopnenu vojsku, jer je dobio pomoći od bizantinskoga cara Aleksija Komnena. Falieri porazi na Petrovo pred Zadrom hrvatskoga bana Kledina, koji je vodio ugarske i hrvatske čete. Sada se republici mletačkoj poklone gradovi Spljet i Trogir. Njihov primjer ne htjede slijediti Šibenik, taj čisto hrvatski grad; zato ga Mlečani osvoje i razore1.

Ipak bijaše kratkotrajna vlast mletačka u primorju hrvatskom. Već god. 1117. budu Mlečani istjerani iz svih gradova dalmatinskih, izuzevši Zadar. To prisili dužda mletačkoga, te on po trećiput krene u Dalmaciju; no u bici kod Zadra bude poražen i smrtno ranjen. Mletačko se brodovlje vrati kući s mrtvim tijelom Falierovim2. — Kralj Stjepan dodje god. 1124. u Hrvatsku, te posjeti i dalmatinske gradove. Ovi ga svečano dočekaše3, našto Stjepan potvrdi Spljećanima i Trogiranima ona prava, koja im je podijelio kralj Koloman4. No već god. 1125. mletački dužd Dominik Michieli zauzme Spljet i Trogir, a do temelja razori Belgrad, krunidbeni grad hrvatski; iz Belgrada se biskup sa gradjanima preselio u grad Skradin5.

Medjutim je odrasao mladi kralj Stjepan IV. Sada se istom vidjelo, kakvo je to strašilo! Stjepan bijaše tako okrutan, da je svatko drhtao pred njime. Uz to je živio posve lakoumno i razuzdano, a ne htjede se ženiti6. On dovede u Ugarsku novi narod: Kumane ili Polovce. Premda su Kumani tada još bili pogani i gotovo hajduci, ipak ih je kralj Stjepan veoma volio. On je dapače na dvoru svome držao vodju kumanskoga, a razbludno živio sa ženama kumanskim. Time je kralj od sebe odvraćao sve druge narode u Ugarskoj. Da kralj ne umre bez potomka, prisiliše ga velikaši, da se god. 1122. oženio s Nijemicom Adelhaidom; ali ovaj brak ne bijaše sretan, jer kralj nije ljubio ženu svoju. Mnogi su ljudi mislili, da objesnoga kralja treba skinuti s prijestolja. Pri tom pomišljahu na Stjepanova strica Alma, koji je kao slijepac živio u Carigradu. Almovu stranku stane pomagati bizantinski car Ivan Komnen, koji vlada g. 1118.—1143., a bijaše po svojoj ženi Piroški rodjak Almov. Naskoro se porodi rat izmedju Ugarske i carstva bizantinskog. Rat je potrajao 3 godine (1128.—1130.). Za to vrijeme umre (g. 1128.) nesretni Almo. Sada se Stjepanu IV. javi novi takmac: Boris, sin Eufemije, druge žene Kolomanove. Kad je i Boris našao potpore u Carigradu, bijaše Stjepan prinudjen, da nasljednikom svojim proglasi Belu, slijepoga sina Almanova, jer sam nije imao djece. Time je Stjepan donekle primirio nezadovoljnike u državi svojoj. No već u travnju god. 1131. umre Stjepan IV., ne navršiv ni 30 godina, te bude u redovničkom odijelu pokopan u Velikom Varadinu uz grob Ladislava Svetoga7. Sada se na ugarsko-hrvatsko prijestolje popne Bela I. Slijepi (g. 1131.—1141.). Bela bude 28. travnja 1131. okrunjen u Stolnom Biogradu; no mjesto Bele vladala je njegova žena Jelena, kći srpskoga vladara Uroša. Na saboru u Aradu dade (god. 1132.) kraljica poklati 68 velikaša, koji su Kolomanu g. 1115. svjetovali, neka oslijepi Alma i Belu8. Ovo bijaše razlogom, da je proti Beli javno ustala stranka, koja je tvrdila, da pri­jestolje pripada Kolomanovu sinu Borisu. Ovu je stranku isprvice (god. 1132.—1135.) podupirao poljski kralj Boleslav III. Krivousti. Ipak se Bela održao na prijestolju. On poveća sebi i naslov dodatkom9: ,,rex Ramae", što znači: „kralj Bosne"; ovaj naslov prviput se kod nas spominje g. 1138. u listini, kojom kralj Bela daruje spljetskoj nadbiskupiji crkvu sv. Marije u Solinu1'. Kroničari pišu, da je Bela bio sklon piću, te bi onako omamljen počinjao razne zločine. Imao je 4 sina: Gejzu, Ladislava, Stjepana i Alma, te 2 kćeri. Almo umre prije oca svoga. Kralj Bela odluči, da će Gejzi dati Ugarsku, Ladislavu Bosnu, a Stjepanu Hrvatsku. Navršivši tek nešto preko 30 godina, umre Bela od vodene bolesti 13. veljače 1141., te bude po­kopan u Stolnom Biogradu. Naslijedi ga njegov 10-godišnji sin Gejza (god. 1141.—1162.), koji bude već 3. dan iza očeva sprovoda okrunjen u Stolnom Biogradu. Pošto je Gejza bio malodoban, preuze vladu njegova majka Jelena. Ona dozove na dvor svoga brata Bjeloša, da joj pomaže. Bjeloš je kao skrbnik mladoga kralja vladao gotovo neograničeno 18 godina (1141.—1158.). Da je i u ono doba mnogo vrijedila banska čast, vidi se po tomu, što se odmah za njom pojagmio moćni Bjeloš. On dapače zadrži bansku čast i poslije god. 1145., kad je postao takodjer palatinom ugarskim. Kralj Gejza vlada i u jednom dijelu Dalmacije. Vidimo ga naime, kako Spljećanima god. 1142. ponavlja zakletvu, kojom se kralj Koloman obvezao, da će čuvati njihova prava. Jednako je Gejza god. 1142. i Tro-giranima potvrdio onu povelju, koju im je god. 1107. dao kralj Koloman11. Bjeloš je od god. 1146. imao mnogo posla, da nećaku svomu obrani prijestolje. Opet se naime pojavio Boris, koji htjede Gejzi ugrabiti krunu. Borisa je isprvice podupirao njemački car Konrad III. No junački Bjeloš razbije (g. 1146.) Nijemce. Sada zatraži Boris pomoć u Carigradu, gdje je god. 1143.—1180. vladao bizantinski car Emanuel Veiiki. Emanuel mu doista pomogne, jer se nadao, da će svomu carstvu priklo­piti hrvatske zemlje. Tako dodje izmedju Emanueia i Gejze do rata, koji je trajao 8 godina (1148.—1155.). Ratovalo se ponajviše oko Zemuna. U nekom boju pogine nesretni Boris1-. Gejza je imao tri sina: Stjepana, Belu i Gejzu. Najstarijemu sinu Stjepanu namijeni krunu kraljevsku. Radi toga ljuto se zavadio sa svojom braćom Ladislavom i Stjepanom, koji odmah bježe u Carigrad pod okrilje Emanueia Velikoga. Car ih ljubezno prime; Stjepana dapače oženi sa svojom nećakinjom Marijom, koja bijaše najljepša žena u Carigradui:!. Kralj Gejza umre 31. svibnja 1162. još u muževnoj dobi, te bude pokopan u Stolnom Biogradu14. Iza njega ostadoše 3 sina: Stjepan, Bela i Gejza, te se na prijestolje popne 15-godišnji Stjepan V. (III.) No car Emanuel htjede krunu pribaviti svome rodjaku Stjepanu. Nadao se naime, da će za ovu uslugu dobiti čitav Srijem sa Zemunom. Velika vojska bizantinska provali u Ugarsku. Sada se velikaši prepadoše, te sami skinuše s prijestolja mladoga Stjepana V. Za kralja izaberu starijeg mu strica Ladislava, a ne Stjepana. Ladislav I. (kao ugarski kralj Ladislav II.) vladao je samo 6 mjeseci, jer umre već 14. siječnja 1163., te bude pokopan u Stolnom Biogradu. Sada je ipak kruna zapala njegova brata Stjepana VI. (IV.), štićenika Emanuelova. Pomoću vojske bizantinske svlada Stjepan VI. otporne velikaše, te se 27. siječnja 1163. okruni za kralja. Osjećajući se već sigurnim na prijestolju, otpravi kući saveznike svoje. Malo iza toga pobune se velikaši, te kralja stiže (16. lipnja 1163.) takav poraz, da je morao uteći iz Ugarske15. Mjesto njega zavlada ponovno njegov sinovac Stjepan V.

Car Emanuel uvidi, da svoga rodjaka Stjepana VI. ne će moći ponovno učiniti kraljem ug.-hrvatskim. Zato smisli drugu osnovu. Po običajima i zakonima u obitelji Arpadovoj pripada prijestolonasljedniku vladanje u Hrvatskoj. Pošto mladi kralj Stjepan V. još nema sina, smatra se njegov brat Bela nasljednikom prijestolja. Car Emanuel pošalje kralju Stje­panu V. svoga maršala Jurja Paleologa s molbom, neka mu na odgoj predade 15-godišnjega Belu; njega da želi oženiti s jedinom svojom kćeri Marijom, pa ga tako učiniti i nasljednikom na carskom prijestolju. Neiskusni Stjepan V. usliša molbu carevu, te Paleolog odvede mladoga Belu u Carigrad. Lukavi car Emanuel odmah dade Beli ime „Aleksije" i naslov „despota", kakav je pripadao carskome princu16. Podjedno zatraži od kralja Stjepana, neka hrvatske zemlje predade Beli kao pravu baštinu, a ne samo na upravljanje. Stjepan V. ne htjede pristati na taj zahtjev. Radi toga dodje do rata, koji je trajao od god. 1164. do god. 1168. Sam car Emanuel provali (g. 1164.) u Srijem, te s ogromnom vojskom bizantinskom dopre do Petrovaradina. Ovdje prijedje preko Dunava i osvoji Bačku, koja je onda još bila dio Srijema. Kralj Stjepan bude prinudjen, da s Emanuelom sklopi mir. Po tome miru zapade Belu čitav Srijem kao baština. — Mir nije trajao dulje od godinu dana. Kralj Stjepan V. prodre koncem g 1165. u Srijem i osvoji sve gradove do Zemuna. Dugo je opsjedao i taj grad, ali ga nije mogao zauzeti. Zemun je branio Stjepan VI., bivši kralj ugarsko-hrvatski. Mjeseca travnja g. 1166. otruju Stjepana podmićeni gradjani zemunski. Tako dodje i Zemun pod vlast kralja Stjepana V. — Čim je car Emanuel doznao za gubitak Srijema i pad Zemuna, krene iz Carigrada s velikom vojskom, jedan dio vojske dovede osobno pod Zemun, te opsjedne taj grad. Kralj je doduše sabirao čete, s kojima će Zemun osloboditi opsade bizantinske; no Emanuel zauze grad prije dolaska vojske kraljeve. Zemunčani budu ljuto kažnjeni, a grad posve oplijenjen. Istodobno je carev vojvoda Ivan Duka osvajao Hrvatsku i Dalmaciju. Ovdje mu se ban Ompudin slabo opirao. Duka osvoji 57 gradova; medju ovima se poimence spominju: Spljet, Trogir, Ostrovica, Skradin, Dubrovnik i Kotor. U Spljetu se nastani Nikefor Kalufo, da upravlja osvojenom Hrvatskom i Dalmacijom. Sam se pak Duka vrati u Carigrad, kamo podje i car Emanuel, pošto se kralj Stjepan V. odrekao izgubljenih zemalja17. U primorju današnje Dalmacije ostade kralju grad Šibenik. Tomu gradu potvrdjuje Stjepan V. god. 1167. ista onakova prava, kakva je Koloman god. 1102. dao gradu Trogiru18. Gradovi dalmatinski bijahu zadovoljni s vladom cara Emanuela, jer je to prijalo njihovoj trgovini sa Carigradom. Naprotiv su velikaši hrvatski zazirali od gospodstva bizantinskog; biskupi se pak bojahu, da će Ema­nuel progoniti vjeru rimo-katoličku. Kad je kralj Stjepan doznao, da u Hrvatskoj imade nezadovoljnika, pošalje ovamo g. 1167. nekoga Relju, da digne bunu. Relja prikupi uza se velik dio naroda hrvatskoga, te potuče i zarobi samoga Kalufa. Premda je nato i Relja zaglavio prigodom opsade Spljeta19, ipak su Bizantinci bili protjerani iz čitave Hrvatske i Dalmacije. Istodobno je na drugoj strani kraljev vojvoda Dionizije potukao bizantinske vojvode Gabrasa i Branu, te osvojio čitav Srijem. Slijedeće god. 1168. digne car Emanuel veliku vojsku, te ju pošalje prema Srijemu. Bizantince je vodio carev sestrić Andronik Kontostefan. Preko Zemuna prodre Andronik u Srijem. Tu ga dočeka Dioniz, vojvoda kralja Stjepana V., sa 37 župana i 15.000 vojnika. Bitka se zametnuta 18. srpnja 1168., a svršila potpunim porazom vojske Dionizove20. Ovom je bitkom kralj Stjepan V. konačno izgubio Hrvatsku, Dalmaciju, Srijem i Bosnu. — Odsada su hrvatske zemlje pripadale carstvu bizantinskomu. Njima je u ime cara Emanuela vladao njegov rodjak Konstantin „Sebastos".' On je stolovao u Spljetu, a ponosio se naslovom21: „vojvoda čitavoga kraljevstva dalmatinskoga i hrvatskoga". Emanuel je nastojao, da blagošću predobije za sebe narod hrvatski. Zato nije pobirao daća, a često bi i milosti dijelio novim podanicima svojim. U Hrvatskoj se i nadalje vladalo po starim običajima i zakonima. Ipak je bizantinski namjesnik Konstantin imao još dosta posla, dok mu se pokoriše neki gradovi (n. pr. Klis) i neka plemena hrvatska (Kačići i Kukari).

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kralj Koloman		Bela II. (III.) i Mirko