Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Koloman

31. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Koloman

Sporazumiv se s predstavnicima 12 plemena hr­vatskih, sklopio je s njima Koloman državni ugovor (pacta conventa). Po jednoj vijesti sklopljen je ovaj ugovor u Križevcu. Žalibože nije nam se sačuvao izvornik toga ugovora. Ipak nam je djelomice poznat sadržaj njegov. Na temelju toga naime ugovora izdao je kralj Koloman predstav­nicima hrvatskih plemena posebne povelje, kojima zaštićuje privatnopravne interese njihove. Kralj oprašta hrvatsko plemstvo od poreza, a povrh toga zajamčuje hrvatskim plemenima njihove zemljišne posjede. Jedno i drugo dokazuje, da Koloman nije postupao kao osvajač, već da je na hrvatsko prijestolje došao privolom tadašnjih predstavnika kraljevine Hrvatske. Po sredovječnom običaju prisvajao je osvajač sebi jedan dio osvojenog zem­ljišta ;pobijedjeni pak narod bijaše obično pritisnut još većim porezima, nego li ih je snosio prije toga. Pošto Koloman postupa sasvim drukčije, vidi se, da on nije osvajač.

U zamjenu za povlastice, koje Koloman daje Hrvatima, traži on od njih samo vojničku — i to dosta laku — dužnost. Kralj naime obvezuje svako hrvatsko pleme, da mu u slučaju rata opremi 10 konjanika, koji će morati kralju služiti do konca rata. Do rijeke Drave (dakle u Hrvatskoj) uzdržavat će hrvatska plemena vojnike na svoj trošak, a preko rijeke Drave (t. j. u Ugarskoj) ratovat će hrvatski vojnici na trošak samoga kralja. Jedna ovakva povelja nalazi se kao memorijale, pribilježen k povijesti spljetskoga arcidjakona Tome; drugu pak povelju, izdanu Mrmonji Šubiću, vidio je Baltazar Krčelić pribilježenu na nekom starom rukopisu u arkivu knezova Zrinskih.

Poslije sklopljenog ugovora podje Koloman s Hrvatima u Belgrad na moru (kod Zadra), gdje se okrunio za kralja hrvatsko-dalmatinskoga. To nam dokazuje listina od god. 1102., gdje Koloman izričito veli: „po­što sam bio krunjen u kraljevskom gradu Belgradu na moru". U ovoj listini Koloman prvi put svome naslovu „kralj Ugarske" dodaje takodjer imena „Hrvatske i Dalmacije". Ovim naslovom nije se Koloman služio god. 1097., kada je s mletačkim duždom Vitalom Michielom sklopio pri­jateljski ugovor; nije se pak služio radi toga, što je tada bio jednostavni osvajač, a ne izabrani i krunjeni kralj hrvatski. Izbor i krunidba dadoše Kolomanu pravo, da se prozove „kraljem Hrvatske i Dalmacije". Obično se prije same krunidbe držao t. zv. krunidbeni sabor. Takav je sabor održao i Koloman, kako to on sam u spomenutoj listini izričito kaže. Utvrdivši svoju vlast u Hrvatskoj, uze Koloman nastojati, kako bi zavladao takodjer u Dalmaciji, koju su tada činili gradovi: Zadar, Spljet i Trogir, te otoci: Rab, Osor, Cres i Krk. Dalmacijom je doduše upravljao dužd mletački; no pravim gospodarem smatrao se car bizantinski. God. 1104. vjenčala se Kolomanova sestrična Piroška (Irena), kćerka Ladislava Svetoga, s Ivanom, sinom bizantinskoga cara Aleksija Komnenca. Tako nastadoše rodbinske veze izmedju Aleksija i Kolomana, uslijed čega po­stade Aleksije sklon Kolomanovu nastojanju glede Dalmacije. Aleksija i Kolomana spajala je i zajednička vanjska politika, naperena protiv normanskoga vojvode Boemunda u Apuliji. Predobivši za sebe Aleksija, udari kralj Koloman god. 1107. na Dalmaciju. Koloman dodje najprije pod grad Zadar, te ga počne opsjedati. Zadrani se isprvice ne htjedoše predati, već su junački odbijali sve navale; no kasnije razabraše, da se ne će moći odrvati premoćnomu neprijatelju. Medjutim se i kralj Koloman uvjerio, da će biti bolje, ako se mirno sporazumi sa žiteljima gradskim. Posredovanjem trogirskoga biskupa Ivana dodje zbilja do sporazumka. Zadar se uz povoljne uvjete predade Kolo­manu, koji nato sa biskupom Ivanom preko Šibenika podje u Trogir, te mu se i ovaj grad predade bez ikakova otpora. Poslije Trogira dodje red na grad Spljet. Ovdje je izmedju Kolomana i gradjana posredovao spljetski nadbiskup Krescencije. Koloman prihvati sve uvjete, što su ih Spljećani postavili, te zajedno sa svojim prvacima prisegne, da će ih točno obdržavati. Kada su nato Spljećani prisegli, da će za sva vremena biti vjerni podanici kralja Kolomana i njegovih nasljednika, udje Koloman u Spljet, gdje bude svečano primljen od naroda i svećenstva. Iza toga po­kore se Kolomanu i otoci dalmatinski.

Koloman je god. 1107. prevladao u cijeloj tadašnjoj Dalmaciji. Žitelji Dalmacije priznaše ga svojim vladarem na temelju ugovora, baš kao što to god. 1102. učiniše žitelji kraljevine Hrvatske. Zato su i svi dalmatinski gradovi god. 1107. dobili slična privilegija, kakova je god. 1102. dobilo 12 plemena hrvatskih. Žalibože nijesu se ove Kolomanove listine sačuvale. Do nas je doprla jedino listina, koju je Koloman dao gradu Trogiru. U toj listini kaže Koloman ovo: „Ja Koloman, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, prisižem na sveti križ Vama Trogiranima, vjernim svojim gradjanima, tvrdi mir. Ne ćete plaćati poreza niti meni niti mojemu sinu niti nasljednicima mojim. Potvrdjivat ću biskupa i kneza, koga izabere svećen­stvo i puk. Dopuštat ću Vam, da se služite starim svojim zakonima. Od prihoda gradske luke, što ga plaćaju stranci, imat će dva dijela kralj, treći dio gradski knez, desetinu pak biskup. Ne ću dozvoljavati, da se u Vašem gradu nastani koji Ugrin ili bilo kakav stranac, osim ako Vi komu sami privolite. Dodjem li pako k Vama, da se krunim ili s Vama raspravljam o državnim poslovima, ne će nijedan gradjanim biti prisiljen, da goste prima na silu, nego će svakomu biti na volju, da primi, koga hoće. Ako bi slučajno kadgod moja vlada ikomu doteščala, te bi htio drugamo otići, neka ide slobodno sa ženom i sinovima, s obitelju i sa svim svojima, kamogod hoće".

Iz te listine razabire se ovo: Koloman oslobadja dalmatinske gradove od svakoga poreza; njemu će pripadati jedino veći dio prihoda od carine, koju plaćaju stranci, kada svoju robu dovezu u luku. Gradovi su dalma­tinski vazda svome vladaru plaćali poseban porez (tributum pacis) zato, da ih štiti od neprijatelja njihovih. Isprvice su ovaj porez pobirali carevi bizantinski; počevši pak od Sedeslava (god. 878.) pobirahu taj porez hr­vatski vladari, izuzev prvu polovicu 11. vijeka, kada ga pobirahu mletački duždevi. Koloman se eto odriče i toga poreza, a ipak Dalmatincima pri­segom obećaje svoju zaštitu za miran užitak posjeda njihovih. On dapače gradovima prisegom zajamčuje potpunu autonomiju u pogledu crkve, uprave i sudstva. Što Koloman pak Trogiranima govori o saboru i kru­nisanju, dokazuje nam, da je Koloman neke stavke ove povelje dao prepisati iz druge svoje povelje. Tako je naime valjda glasio tekst u onoj povelji, koja je Kolomanu služila kao matica, kad je hrvatskim plemenima god. 1102. davao posebne povelje. Spomenuti stavak samo pokazuje, kako se Koloman za sebe i za svoje potomke obvezao, da će u Hrvatsku dolaziti na krunisanje i saborisanje.

Ladislav Sveti nije god. 1091. namjeravao Hrvatsku pripojiti Ugarskoj, već ju osvojiti za svoga sinovca Alma. Isto tako je i Koloman želio Hr­vatsku osigurati za svoju obitelj, a ne spojiti ju s kraljevinom Ugarskom u jedno tijelo. Koloman je odmah pomišljao na to, da svoga sina Stje­pana dade mjesto sebe kruniti za kralja hrvatskoga. No Stjepan bijaše još posve nejako dijete, koje ne bi u Hrvatskoj moglo vladati. Ipak se Koloman pobrinuo, da maloga Stjepana učini sigurnim svojim nasljednikom na prijestolju hrvatskom. To je polučio time, što je — boraveći god. 1107. u Hrvatskoj — dao svoga sina okruniti za posebnoga kralja hrvatsko-dalmatinskoga. Da je Stjepan doista uz svoga oca Kolomana bio smatran kraljem hrvatskim, jasno se vidi iz nekoga staroga evangjelistara crkve sv. Simeona u Zadru. U tom naime evangjelistaru nalazi se bilješka, koja sadržaje „laudes" (hvalospjeve), što ih u crkvi tečajem 12. vijeka pjevahu na velike blagdane poslije evangjelja. Hvalospjev vladaru glasio je: ,,Kolomanu, uzvišenomu kralju Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, život i pobjeda! Stjepanu, predragomu kralju našemu, život i pobjeda!" Hvalospjev dakle spominje istodobno dva kralja: Kolomana i njegova sina Stjepana. Tu se dapače Stjepan ističe kao poseban („naš") kralj Hrvatske i Dalmacije za razliku od njegova oca Kolomana, koji je u prvom redu kralj Ugarske. Ipak nije u Hrvatskoj vladao ni Koloman ni Stjepan, nego ban Kledin, komu se ime takodjer spominje u tome hvalospjevu.

S Kolomanovim izborom za kralja hrvatskoga nije izmedju Ugarske i Hrvatske došlo do kakve državne zajednice. Sam kralj Koloman nije imao na umu „realnu uniju", već jedino „personalnu uniju". To nam do­kazuje činjenica, da se Koloman u listinama, koje izdaje za Ugarsku, služi samo naslovom „kralj Ugarske". Dodatak „kralj Hrvatske i Dalmacije" upotrebljava Koloman samo onda, kad izdaje povelje za teritorij kralje­vine Hrvatske14.

Ugarski ljetopisi vele, da je Koloman bio nakazna tijela: grbav, ćorav, hrom, rutav, razrok i jecav. Bio je on i grozne ćudi. Najbolje nam to pokazuje Kolomanova borba s Almom. Do te borbe medju braćom došlo je radi toga, što je Almo htio dobiti hrvatsko kraljevstvo, držeći da ima na nj starije pravo, nego li mladi Stjepan. Pomoću njemačkoga cara Henrika V. provali Almo god. 1108. u Ugarsku. Nijemci su mjesec dana opsjedali grad Požun, ali se onda bez uspjeha vratili kući. Kasnije se Almo izmirio s Kolomanom. Ipak je Kolomana hvatao strah, da će mu Almo zadati novih neprilika. Zato god. 1115. dade Alma uhvatiti, te mu iskopati oči. Pa kao da to nije bilo dosta, dade Koloman oslijepiti takodjer Almova jedinca sina Belu, bojeći se valjda, da ovaj 9-godišnji dječak ne postane takmacem Stjepanovim.

Da sačuva barem život svoj, pobjegne Almo sa Belom u Carigrad k svome rodjaku Aleksiju. Zgrozio se bizantinski car zbog toga barbar­skoga djela Kolomanova. Da se Kolomanu osveti, dozvoli car Alesije, da Mlečani zaposjednu Dalmaciju. Mjeseca kolovoza 1115. digne se mletački dužd Ordelaf Falieri, te s velikim brodovljem udari na Dalmaciju. Najprije dodje pred grad Rab, koji se Mlečanima dobre volje predade, kad mu dužd potvrdi pravice, dobivene od Kolomana. Iza toga podje pred Zadar, te počne opsjedati ovaj grad. Mlečanima se predade varoš, ali tvrdje za­darske ne mogahu zauzeti. Kada se duždu predao takodjer Belgrad na moru, vrati se on u Mletke. Kralj Koloman umre naglom smrću 3. veljače 1116., ostavivši iza sebe dva sina: Stjepana i Borisa. Stjepana je Kolomanu rodila prva nje­gova žena Buzila, a Borisa druga Kolomanova žena Eufemija, kći ruskoga velikoga kneza Vladimira Monomaha iz Kijeva. Koloman je Eufemiju potvorio s preljuba, te ju trudnu otjerao k njenome ocu; zato se Boris rodio u Kijevu.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Borba za hrvatske zemlje		Kolomanovi nasljednici