Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Bela II. (III.) i Mirko

33. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Bela II. (III.) i Mirko

U Carigradu je kraljević Bela boravio 10 godina (1163.—1172.). Ondje ga car Emanuel g. 1168. zaruči s Marijom, jedinicom svojom, namijenivši mu tako i prijestolje bizantinsko. No kad je druga Emanuelova žena 10. rujna 1170. rodila sina, dade mu car ime „Aleksije", kojim je imenom do onda zvao mladoga Belu. Naravno da je Emanuel odmah opozvao i prijašnje odredbe svoje. Da Bela ne bi smetao pravomu prijestolonasljedniku, oženi car Belu s Anom (Agnezom), sestrom druge supruge svoje, a ne s Marijom, kćerkom svojom1. Emanuel ne dade Beli niti njegovu baštinu, t. j. zemlje hrvatske. Ovdje je naime iza Kon­stantina vladao carev namjesnik Rogerije, koji se spominje u listinama od god. 1178. i 1180.2

Medjutim je 4. ožujka 1172. umro 27-godišnji kralj Stjepan V. Pošto nije ostavio sina, odluči car Emanuel, da će na prijestolje postaviti njegova brata Belu. Namjera mu podje za rukom, te se Bela 13. siječnja 1173. krunio za kralja. Ipak su mnogi biskupi i velikaši ugarski zazirali od Bele. Oni bi voljeli na prijestolju vidjeti njegova brata Gejzu. Uz ovoga pristade i Belina majka Eufrozina. No Bela svlada buntovnike i strogo ih kazni. Majku svoju posla u Carigrad, a brata Gejzu baci g. 1176. u tamnicu, u kojoj je čamio 15 godina. — Isprvice je kralj Bela II. vladao samo Ugarskom i malim dijelom Hrvatske. Čitava mu Hrvatska pripade istom poslije smrti bizantinskoga cara Emanuela Velikog (24. rujna 1180.). Bela predobi takodjer grad Zadar, te otoke: Cres, Krk, Pag i Osor, koji su do g. 1180. bili pod vlašću republike mletačke. Ali zato je Kulin ban (god. 1180.) postao gotovo samostalnim vladarem u Bosni. To se vidi po tome, što Kulin 29. kolovoza 1189. podjeljuje Dubrovčanima slobodu trgovanja u Bosni3. Bela II. bijaše naobražen vladar, jer je svoju mladost proživio u Carigradu. U hrvatskim je zemljama vladao dobro i sretno. Odmah god. 1181. učini Dioniza banom „Dalmacije i Hrvatske" ili „primorske pokrajine". Kao takav Dioniz je vršio vladu u Zadru i u Zagrebu4. — Mletački mu dužd Aureo Mastropetro htjede ugrabiti neke otoke i gra­dove dalmatinske. Radi toga dodje do velikoga rata, koji je trajao od g. 1181. do g. 1187. Mlečani zamole g. 1188. primirje na 2 godine. Iza toga navale opet (g. 1190.) na Zadar, ali bez uspjeha. Borba se ponovila god. 1192., kad je mletačkim duždem postao poduzetni Henrik Dandolo. Mle­čani osvoje g. 1193. otoke Rab i Pag, ali Zadar ostade i nadalje kralju Beli5. Za tih je ratova kralju obilno pomagao krčki knez Bartol Frankopan. Zato mu Bela II. dade (god. 1193.) u baštinu čitavu župu modrušku6. Odsada će Frankopani kao hrvatski velikaši znatno utjecati u povijest Hrvatske. — Iza Dioniza upravljao je Hrvatskom i Dalmacijom (g. 1190.—1193.) pečuvski biskup Kalan7. Medjutim se kralj Bela pobrinuo, da prijestolje ugarsko-hrvatsko osigura svomu starijemu sinu Mirku. Zato ga još za svoga života dade kruniti, i to dvaput: najprije za ugarskoga, a onda za hrvatskoga kralja. Bela učini Mirka i „hercegom" hrvatskim8. Mirko je kao herceg u Hrvatskoj i Dalmaciji god. 1194.—1196. vladao gotovo samostalno. Njemu se pokoravao i tadašnji ban Dominik, koji bijaše takodjer nekakav rodjak kraljev9.

Može se reći, da je Bela II. bio prvi moćni kralj iza smrti Kolomanove. Utvrdivši vlast svoju kod kuće, mogao je Bela utjecati u poslove susjednih država. Slavodobitno je (g. 1183.—1186.) ratovao sa carstvom bizantinskim, zaprijetio Bosni, Bugarskoj i Srbiji, a na 4 godine osvojio i Galiciju. Bela se spremao i na križarsku vojnu, da Palestinu i Jeruzolim otme sultanu egipatskom. No sred velikih priprava stiže ga 23. travnja 1196. smrt; pokopan je u Stolnom Biogradu. Sakupljen novac i sve drugo, što je već spremio za križarsku vojnu, povjeri Bela na samrti svomu mladjemu sinu Andriji, ali uz uvjet, da doista podje oslobadjati svetu zemlju.

Belu je naslijedio njegov stariji sin Mirko, koji vlada g. 1196.—1204. Mirku odmah počne smetati njegov brat Andrija. On uze zahtijevati, neka mu brat u baštinu dade Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu, kao što je to god. 1163. kralj Stjepan V. dao svome bratu Beli. Radi toga dodje god. 1197. izmedju braće do rata. U tome je ratu Andrija trošio novce i vojsku, koju je njegov otac spremio za križarsku vojnu. Uzalud ga je papa 29. siječnja 1198. pozivao, neka se okani ratovanja, pa neka izvrši očev zavjet10. Andrija nadjača kralja Mirka, te prevlada u čitavoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Boraveći u Zadru, izdade Andrija 31. ožujka 1198. povelju, u kojoj se zove: „božjom milošću herceg Zadra, čitave Dalmacije, Hrvatske i Zahumlja". Njemu se pokoravao takodjer hrvatski ban Andrija11. Mjesto na Palestinu povede herceg Andrija vojnu na krivovjerce u Zahumlju i Srbiji. Vojna bijaše kratka, ali slavodobitna, kako se hvali sam Andrija12. „Herceg" je vladao gotovo neodvisno, imajući poseban dvor, dvorske dostojanstvenike i dvorsku pisarnu svoju. Andrija namješta biskupe i nadbiskupe, te vrši vrhovnu sudačku i vojničku vlast od Drave do mora13. Andrija dapače kao herceg potvrdjuje prava, što ih je kralj Koloman podijelio gradovima dalmatinskim. Tako je g. 1199. izdao potvrdu gradu Spljetu14, a god. 1200. gradu Trogiru13. U ono je doba (g. 1198.—1216.) živio silni papa Inocent III., koji pomiri Andriju s njegovim bratom Mirkom16. Nato se kralj Mirko god. 1199. oženi s Konstancijom, kćerkom aragonskoga kralja Alfonza II. Kon-stancija rodi god. 1200. sina Ladislava, u komu je herceg Andrija od prvoga časa gledao takmaca svoga. Medju braćom dodje do ponovnog razdora, ali ih god. 1200. opet izmiri papa17. Nato se kralj Mirko počne spremati na križarsku vojnu, da on ispuni očev zavjet; dok će Mirko boraviti u prekomorskim krajevima, upravljat će herceg Andrija takodjer kraljevinom Ugarskom18. Medjutim plane borba u Srbiji, gdje je proti velikomu županu Stjepanu ustao njegov brat Vukan. Mjesto u Palestinu podje kralj Mirko god. 1202. s vojskom u Srbiju, gdje skine s prijestolja Stjepana, a namjesti Vukana, koji prizna vrhovnu vlast kraljevine Ugarske. Odsada se Mirko zove takodjer „kralj Srbije". — Mjesto Andrije dignu se francuski vitezovi, da oslobode grob Spasiteljev. Balduin grof od Flandrije i Bonifacije grof od Montferata dovedu god. 1202. u Mletke preko 30.000 križara. Francuzi zamole Mlečane, neka ih preko mora prevezu u Palestinu. Lukavi dužd Henrik Dandolo dade brodove mletačke spremati za prijevoz križara. Ove priprave trajahu tako dugo, dok nijesu vitezovi u Mlecima potrošili veći dio sabranoga novca. Nato zatraže Mlečani za prijevoz križara 85.000 maraka srebra, t. j. oko 4,000.000 kruna. To bijaše u ono doba nečuvena svota. Vitezovi saberu jedva 51.000 maraka. Sada im dužd predloži, neka preostalu svotu odsluže time, što će prije polaska u Palestinu udariti na mletačke nepri­jatelje. Premda nerado — ipak pristanu vitezovi na to, samo da uzmognu poći na četvrtu križarsku vojnu. Križarima se 8. listopada 1202. na čelo stavi 93-godišnji slijepac: dužd Henrik Dandolo. Pokorivši Trst i gradove istarske, osvane silno brodovlje (50 galija i 100 tovarnih ladja) pred Zadrom. Križari prodru 10. studenoga 1202. u luku zadarsku, a 24. studenoga predade im se i grad19. To se dogodilo prije, nego li je Zadru mogla stići pomoć od kralja Mirka. Radi toga nasilja prokune papa Mlečane.

Medjutim se duže! bojao, da Mlečani ne bi iza odlaska križara opet izgubili Zadar. Zato nagovore križare, neka u Zadru ostanu preko zime, jer da je upravo u ovo doba pogibeljan put po moru. I zbilja ostanu križari u Zadru do 15. svibnja 1203. Pa i onda nijesu otplovili u Palestinu, već u Carigrad, da po želji Mlečana ruše carstvo bizantinsko.

Kralj Mirko zamoli papu, neka izradi, da mu se vrati Zadar. Papa Inocent pod prijetnjom izopćenja naloži križarima, neka Zadranima vrate plijen, a kralja Mirka mole za oproštenje. Francuski križari doista zamole papu, neka im oprosti njihov postupak pod Zadrom20. Ipak Zadar ostane Mlečanima i nadalje, jer se u Hrvatskoj opet porodio gradjanski rat. Herceg Andrija nadao se, da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu (secundogenituru) dinastije arpadovske. Naprotiv je kralj Mirko dao (oko g. 1203.) za kralja hrvatskoga okruniti Ladislava, jedinoga sina svoga. Ladislava je u prisutnosti biskupa i velikaša krunio Bernard, nadbiskup spljetski21. Radi toga dodje do borbe izmedju Andrije i Mirka. Vojske se sastadoše nedaleko Varaždina. Hrvati bijahu na desnoj, a Ugri na lijevoj obali Drave. Mirko se bojao udariti na vojsku brata svoga; više se uzdao u prisegu vjernosti, koju mu nekada položiše Hrvati kao zakonitomu kralju svome. Valjda je znao i to, da su mnogi Hrvati neza­dovoljni s lakoumnim hercegom Andrijom. Zato prijedje sam kralj preko Drave, te sa žezlom u ruci osvane u taboru hrvatskom. Nitko se nije usudio, da dirne u kralja svoga. Mirko dade brata Andriju uhvatiti i zatvoriti u grad Kneginec kod Varaždinskih Toplica, gdje su ga dvorili žitelji iz Varaždina22.

Na poziv pape Inocenta III. prisili kralj Mirko bosanskoga bana Kulina, da se god. 1203. odrekao krive bogumilske vjere, koja se raširila po Bosni. Kulinov sin obećao je kralju, da ne će štititi bogumile23.

Sluteći smrt svoju, dade Mirko 26. kolovoza 1204. malenoga Ladislava po kaločkome nadbiskupu okruniti i za kraija ugarskoga. Ujedno pusti iz tamnice hercega Andriju, te ga imenuje skrbnikom sina svoga24. Mirko umre 30. studenoga 1204, te bude pokopan u Jegri. Kralj pak Ladislav II. (u Ugarskoj III.) morade naskoro pred stricem Andrijom bježati u Austriju, gdje ga već 7. svibnja 1205. zadesi smrt.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kolomanovi nasljednici		Andrija I.