Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ladislav Posmrtni

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

54. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ladislav Posmrtni[uredi VE]

Car Fridrik III. boravio je g. 1452. u Rimu, gdje se krunio za cara rimskoga i vjenčao s portugalskom kraljevnom Eleonorom. Njegovu odsutnost upotrebiše ugarski, hrvatski, češki, mo­ravski i austrijski velikaši, te se početkom ožujka 1452. sastadoše na opći sabor u Beču. Ovdje bude zaključeno, da će Fridriku složnim silama oteti Ladislava Posmrtnoga. Kada se dakle car Fridrik vratio u Bečko Novomjesto, udare na taj grad knezovi Ulrik Celjski i Ulrik Eizinger. Fridrik bude prisiljen, da Ladislava 4. rujna 1452. izruči njegovu rodjaku Ulriku Celjskomu. Ovaj ga 13. rujna dovede u Beč. Sada se mladomu kralju poklone predstavnici nasljednih zemalja njegovih. Koncem g. 1452. dodje u Beč takodjer Ivan Hunjad. On se odreče gubernatorske časti, našto ga Ladislav imenuje upraviteljem kraljevskih prihoda i „vrhovnim kapetanom Ugarske", što je u stvari značilo gotovo isto. Osim toga po­tvrdi mu kralj čast vojvode erdeljskoga; uzvisi ga dapače na čast „na­sljednoga kneza bistričkoga", darovavši mu grad Bistricu u Erdelju s 15 četvornih milja velikim imanjem.1 Pošto je Ladislavu bilo tek 13 godina, nije mogao sam vladati to­likim zemljama svojim. Ugarskom je i nadalje upravljao Ivan Hunjad, a Češkom gubernator Juraj Podjebradski. Isprvice je Ulrik Celjski — kao kraljev rodjak — bio pravi regent. On ostade uz mladoga kralja u Beču do 28. rujna 1453. Tada ga iz kraljevskoga dvora istisne Ulrik Eizinger, koji protiv njega sklopi 27. listopada 1453. ligu s Hunjadom i Podjebrad-skim. — Medjutim je (11. ožujka 1453.) umro Petar Talovac, ban Hr­vatske i Dalmacije. Sad nastade čitav lov za bogatom baštinom njegovom. Herceg Stjepan Kosaca htjede se oženiti s Petrovom udovicom Jadvigom, da bi tako došao do Klisa i drugih gradova Talovčevih; Ulrik pak Celj­ski uze početkom g. 1454. naslov: „kraljevina Dalmacije, Hrvatske i či­tave Slavonije ban", dočim se prije naprosto zvao „ban Slavonije". Mle­čani se uplaše, da ne bi dobili prejake susjede u Dalmaciji. Zato početkom g. 1454. uzimaju u svoju zaštitu malodobne sinove Petra Talovca i nji­hove gradove (Klis, Knin, Lab, Sinj, Čačvinu, Petrovac i Ključ).2 Ipak je Ulrik Celjski poslao svoga vojvodu Vitovca u južnu Hrvatsku, da mu osvoji baštinu Talovčevu. Za toga rata umre (9. lipnja 1454.) Fridrik Celjski, stari otac Ulrikov. Vitovec prisili knezove Kurjakoviće, da mu ustupe Ostro-vicu. U to se Ulrik izmirio s kraljem Ladislavom, koji ga na proljeće g. 1456. imenuje „banom Hrvatske i Dalmacije". Ovo imenovanje javlja Ulrik 28. svibnja mletačkoj republici, koja mu 16. kolovoza 1456. šalje čestitku uz poruku, da s njim želi živjeti u prijateljstvu i dobrom susjedstvu.3 Sada je Vitovec redomice osvajao Knin, Sinj i druge gradove; jedinoga Klisa nije mogao zauzeti. Dok su u Hrvatskoj trajale domaće borbe, zaprijeti kršćanstvu ve­lika pogibelj od Turaka. Poduzetni sultan Muhamed II. zauzme 29. svibnja 1453. Carigrad i učini ga prijestolnicom svojom. Slijedeće god. 1454. provali s velikom vojskom u Srbiju, odakle despot Branković uteče u Ugarsku. Sultan se doduše vratio kući sa 50.000 zarobljenika; ali već g. 1455. dodje ponovno i zauzme važan grad Novo Brdo. Despotu ostade samo malen dio Srbije; pa i za ovo morao je sultanu plaćati godišnji danak u iznosu od 30.000 dukata. — Opet se u Evropi javila ideja, da treba voditi križarsku vojnu na Turke. Ovu je ideju prigrlio papa Ka-liksto III. On šalje u Beč i Budim svoga poslanika: kardinala Ivana Carvajala. Početkom g. 1456. uredi sabor u Budimu nužne priprave za rat s Turcima. Malo iza toga (6. travnja 1456.) stiže u Budim vijest, da će sultan udariti na Biograd i provaliti u Ugarsku. Nato Ladislav Posmrtni ode s Ulrikom Celjskim iz Budima u Beč. Sva obrana Ugarske ostade na Ivanu Hunjadu. Njega je svojski pomagao franjevac Ivan Kapistran. Glasoviti ovaj go­vornik uze kupiti križare. Pod njegove zastave dolaze djaci, seljaci, gra-djani i redovnici. Ovi siromasi nijesu imali pravog oružja, ali zato bijahu puni oduševljenja. — Sa 120.000 Turaka dodje sultan Muhamed 20. lipnja 1456. pred Biograd. Ovamo doplovi po Dunavu i brodovlje tursko. Opkolivši Biograd sa svih strana, dade Muhamed iz 300 topova pucati na nj. U Biogradu je zapovijedao Mihajlo Silagji, brat Hunjadove žene Jeli-save. Naskoro dodje Hunjad u pomoć šurjaku svome. Kod Slankamena sakupi 200 ladja, stavi na njih jedan dio križara, te se pusti niz Dunav. Uz obalu pratio ga je Ivan Kapistran s ostalim križarima. Pred Biogradom održi (14. srpnja) kršćanska mornarica pobjedu nad turskom. Nato udju križari u tvrdju biogradsku. Sve navale turske budu odbijene. Izgubivši mnogo ljudi, napusti sultan (23. srpnja) opsadu Biograda, te se vrati kući.4

Već 11. kolovoza 1456. umre u Zemunu od kuge slavodobitni Ivan Hunjad. Brzo ga je slijedio njegov bojni drug Ivan Kapistran, koji umre 23. listopada 1456. u Iloku. Plodove njihove pobjede htjede ubrati Ulrik Celjski. Kada su naime u Beč stigli dobro oboružani križari iz južne Nje­mačke, povede ih Ulrik (2. kolovoza) u rat, da Turke tjeraju iz Evrope. S Ulrikom podje i Ladislav Posmrtni sa 3000 Austrijanaca i s nešto Čeha. Ulrik se okoristio tom vojnom. Izradi naime, da ga je kralj u Futoku (kod Petrovaradina) imenovao „vrhovnim kapetanom Ugarske". No time se Ulrik zamjerio Ladislavu Hunjadu, koji htjede u časti naslijediti svoga oca Ivana. Kralj stiže 8. studenoga Biograd, gdje već sutradan mladi Hunjad ubije Ulrika Celjskoga. S Ulrikom je izumrla porodica knezova Celjskih.5

Ladislav Posmrtni odgodi vojnu na Turke pod izlikom, da je zima na domaku. Znao se dapače tako pritajiti, da je ubojicu Ladislava Hu-njada imenovao „vrhovnim kapetanom Ugarske", premda je Ladislav imao tek 24 godine. Ipak mu je kralj radio o glavi, da osveti smrt svoga rodjaka Ulrika. Kralj naime dade 14. ožujka 1457. u Budimu neočekivano uhvatiti Ladislava i Matiju, sinove Ivana Hunjada.6 Velikaši ih osude na smrt, jer da su Hunjadovci namjeravali umoriti kralja i savjetnike njegove. Ladislav Hunjad bude doista 16. ožujka pogubljen; njegova pak brata Matiju od­vede kralj početkom lipnja sa sobom u Beč.7 Iz Beča podje kralj 19. rujna u Prag, gdje se namjeravao vjenčati s Magdalenom, kćerkom francuskoga kralja Karla VII. No već 23. studenoga 1457. umre kralj Ladislav Posmrtni od kuge, koja je tada harala po Češkoj i Poljskoj. VII. Matija Korvin.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Gubernator Ivan Hunjad Borba za prijestolje

Bilješke / izvori[uredi VE]