Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo doba vladanja Sigismundova

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

50. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo doba vladanja Sigismundova[uredi VE]

Prvu polovicu vladanja Sigismundova u Hrvatskoj ispunjuju njegove borbe s protukraljevima. Kada se poslije toliko godina riješio toga posla, naprti Sigismund na ledja svoja nove brige. On se naime 20. rujna 1410. dade izabrati za cara njemač­koga. Odsada luta Sigismund po dalekom svijetu i uredjuje zamršene pri­like drugih država. Mnogo zasluga steče time, što je na saboru u Konstanzu (g. 1414.—1418.) ujedinio crkvu katoličku, koja je neko vrijeme imala 3 pape. No zato Sigismund ne dospijeva, da u hrvatskim zemljama razvija onoliku djelatnost, kako je to prije činio.

U Bosni je od g. 1408. opet vladao kralj Stjepan Ostoja. Ovaj se zavadio sa Sigismundom, radi čega dodje g. 1410. i do rata. Sigismund je u tome ratu osobno sudjelovao. On se dapače namjeravao i kruniti za kralja bosanskoga. Dubrovnik je u listopadu g. 1410. već odredio 1500 dukata kao krunidbeni dar za kralja Sigismunda i za kraljicu Barbaru.1 Ipak nije došlo do krunisanja. No zato morade pobijedjeni Ostoja g. 1411, priznati vrhovnu vlast kralja Sigismunda. Uz to izgubi čitavu sjevernu Bosnu (t. j. oblasti: Usoru i Soli), koju Sigismund podijeli svojim lju­bimcima.2 Kraljem svojim nije Ostoju priznavao ni herceg Hrvoje, koji u Dolnjim Krajevima vlada posve samostalno. — Hrvoje bijaše već ostario.. Ipak nije bio lišen zavidnika, koji su nastojali, da ga upropaste. Njegovi su neprijatelji: Ivan Gorjanski, Ivan Morović i knezovi Blagajski. Hrvoja mrze Mlečani i Spljećani, samo se boje štogod poduzeti protiv njega. Bosanski kralj Stjepan Ostoja takodjer ne može Hrvoju ništa, dok je Hr­voje u milosti kralja Sigismunda. Hrvoju se zamjerio i Sandalj Hranić, koji je otjerao svoju ženu Jelenu, kćer Hrvojeva brata Vuka, te se vjenčao s Jelenom, udovicom zetskoga kneza Gjure Stracimirovića. — Medju oso­bite neprijatelje Hrvojeve spada Pavao Čupor od Moslavine. Čupor bijaše još 12. siječnja 1412. župan zagrebačke i križevačke županije,3 a nepo­sredno iza toga postade banom Slavonije. Hrvoje se često nalazio na kraljevskom dvoru kao kum jedinice Sigismundove. Jednom udje u dvo­ranu, gdje se već nalazilo brojno društvo. Prisutan bijaše i Čupor, koji Hrvoja pozdravi volovskim ručanjem, da se naruga velikoj glavi i krupnomu glasu njegovu.4

Hrvoja su neprijatelji njegovi klevetali kod kralja Sigismunda i kod kraljice Barbare. Oni i postigoše svrhu svoju; Sigismud naime 17. lipnja 1413. okrivi Hrvoja s veleizdaje. Povoda nadje Sigismund u tome, što je Hrvoje na proljeće g. 1413. opustošio posjede Sandalja Hranića, dok je Sandalj pomagao srpskomu despotu Stjepanu Lazareviću u ratu protiv turskoga sultana Muse.5 Sad započne opća vojna na Hrvoja. Ivan Gor­janski i Pavao Čupor otmu Hrvojeve zemlje u Slavoniji; Sigismund pak podijeli Dubrovčanima 17. lipnja otoke: Brač, Hvar i Korčulu,6 a sansku župu dade 16. lipnja knezovima Blagajskim.7 Koncem lipnja g. 1413. odmetne se od Hrvoja grad Spljet.8 Uzalud je Hrvoje zamolio kraljicu Barbaru, neka ga zaštiti pred kraljem, komu se on nije iznevjerio. Hrvoje u pismu dapače ističe, da je prešao na katoličku vjeru; dobro je naime znao, da ga mnogi mrze zato, što je bio bogumil.9 Osamljenomu Hrvoju ponude svoj savez Turci. Hrvoje se htjede složiti s Mlečanima; ali kad ga oni odbiše, prihvati on tursku ponudu. Tečajem g. 1414. vidjamo u Bosni turske čete, koje dapače preko Save provališe i u Hrvatsku prema Zagrebu. Sada se kod nas pojavi „turski strah", koji će kroz vijekove moriti narod hrvatski. Na proljeće g. 1415. dodju opet Turci u Bosnu, a vodio ih je Zeč Meleč.10 Njihovom pomoću razbije Hrvoje kraljevsku vojsku kod Doboja u kolo­vozu g. 1415. Ivan Gorjanski, Ivan Morović, Pavao Čupor i mnogi drugi velikaši budu uhvaćeni. Svi se otkupiše velikim svotama, samo Čupor izgubi glavu. Hrvoje ga dade zašiti u volovsku kožu i baciti u rijeku Bosnu, da mu se osveti za staru uvredu.11 Ovom pobjedom bude jz Bosne Istisnut upliv Sigismundov. Hrvoje umre u travnju godine 1416. Njegova udovica Jelena dade Omiš i susjednu Krajinu svome bratu Ivanu Nelipiću, pa se udade za bosanskoga kralja Stjepana Ostoju.1- Kad je g. 1418. izminulo petgodišnje primirje, plane drugi rat izmedju Sigismunda i republike mletačke. Isprvice su Mlečani radili novcem i obe­ćanjima. Malo po malo stvoriše oni svoje stranke u gradovima i na oto­cima dalmatinskim. Mali se rat vodio i g. 1419., kad je u primorju hrvat­skom (napose u gradu Šibeniku) harala ljuta kuga.13 Prava vojna započe istom g. 1420. Mjeseca ožujka g. 1420. priznade mletačku vlast grad Kotor.14 Kada se pak u Dalmaciji pojavio Petar Loredano s velikim brodovljem mletačkim, pokore se (u travnju g. 1420.) Brač, Hvar, Korčula i drugi otoci dalmatinski.15 Loredano dodje pred Trogir i uzme ga opsjedati. Trogirani odolijevahu Mlečanima puna dva mjeseca. Ipak su 22. lipnja god. 1420. morali priznati vlast mletačku.16 Pad Trogira u velike je raz­veselio vijeće republike mletačke. Tomu veselju daje vijeće oduška u svojoj sjednici, kada izriče nadu, da će naskoro pasti i grad Spljet.17 I doista se Mlečanima već 28. lipnja 1420. predao grad SpljetJ8 Mlečani zauzmu i neke istarske gradove, te završe rat bez ikakova mira ili ugovora. — Tako su kraljevstvu hrvatskom u primorju ostala jedino posjedovanja Ivana Ne-lipića i Nikole Frankopana. Nelipić je u primorju imao grad Omiš i Krajinu (od rijeke Cetine do Neretve), a Frankopan grad Senj, župu Vinodol i otok Krk. Nelipićeva kćerka Katarina udala se g. 1416. za Ivana, najstarijega sina Nikole Frankopana. Tako se ove dvije moćne i ugledne obitelji pomagahu u obrani svojih posjeda. Uz Nelipića i Frankopana ostade Sigismundu i na­dalje vjeran grad Dubrovnik. — Sigismund se ipak nije Dalmacije odrekao sada, nego istom g. 1433. Tada je Sigismund putovao u Rim, gdje se 31. svibnja krunio za cara. Nemajući dosta novaca, prodade 4. lipnja Mle­čanima izgubljenu već Dalmaciju za 10.000 dukata; uz to je republika mletačka podmirila sve Sigismundove troškove prigodom njegova kruni-sanja u Rimu i prigodom njegova povratka u Njemačku.19 Ovaj ugovor potvrdio je kralj Sigismund još jednom, i to 29. srpnja 1437., dakle ne­posredno prije smrti svoje.20 Odsada pripadat će Dalmacija republici mle­tačkoj sve do njenoga pada god. 1797. Više je pažnje Sigismund posvećivao obrani svoje države od Turaka. Bosanski su velikaši već g. 1415. plaćali Turcima godišnji danak, da budu poštedjeni od provala njihovih. No zato provaljuju Turci (g. 1414.—1416.) preko Bosne u Hrvatsku. Oni su g. 1415. poharali krajeve oko Zrina i Blinje. Iz popaljenih sela odvukoše Turci do 30.000 ljudi. Na jednoj ta­kvoj provali u listopadu g. 1418. dopre Ahmed beg sa 20.000 Turaka čak u Štajersku, ali ga kod Radgone potuče vojska, u kojoj se nalazio tako­djer knez Nikola Frankopan.21 Sigismund je g. 1419. za rat s Turcima spremio veliku vojsku, ali nigdje ne dodje do boja. Sultan Muhamed I. sklopi dapače petgodišnje primirje sa Sigismundom.22 — Veća pogibelj zaprijeti kršćanskim zemljama, kad je na prijestolje tursko sjeo Murat II., koji vlada god. 1421.—1451. Novi sultan ratuje sa Sigismundom 4 godine (1423.—1427.) radi Vlaške. Za toga rata umre 19. lipnja 1427. srpski de­spot Stjepan Lazarević. Naslijedi ga njegov nećak Gjorgje Branković, sin Vuka Brankovića. Gjorgje morade Sigismundu ustupiti Biograd;23 ovaj grad bit će odsada sve do g. 1521. glavni bedem za obranu Ugarske i Slavonije od provala turskih. — Mnogo je teže bilo stanje u Bosni, u koju Turci provaljuju po volji. Ondje je Stjepana Ostoju g. 1418. naslijedio njegov sin Stjepan Ostojić. No već iza 3 godine dodje opet na prijestolje Tvrtko Tvrtković, koji vlada od g. 1421. do g. 1443. Tvrtko se isprvice držao Sigismunda, očekujući od njega pomoći u borbi s Turcima. Ali Si­gismund upravo u to vrijeme troši svoje sile u Češkoj, gdje (g. 1420. do 1431.) uzalud vodi sedam križarskih vojna na Husite. Kasnije htjede Tvrtko dooiti pomoći od bogatih knezova Celjskih, koji mu bijahu rodjaci. Zato je 2. rujna 1427. u svome glavnom gradu Bobovcu izdao povelju, kojom grofa Hermana Celjskoga i njegove potomke imenuje svojim nasljednicima zi slučaj, ako bi Tvrtko umro bez potomaka.21 Ipak nije Tvrtko ni od inezova Celjskih dobio očekivane pomoći. Zato morade osamljen Tvrtko g. 1429. priznati vrhovnu vlast Muratovu, da Bosnu zaštiti od provala mrskih. Turci su tečajem toga rata zauzeli u Bosni nekoliko gradova, za coje htjede sultan u ime otkupnine dobiti 32.000 dukata. Pošto kralj Tvrtko lije imao novaca, zamoli zajam od mletačke republike, ali njegova molba Dude 5. rujna 1430. odbijena.25 • Sigismund je mnogo razmišljao, kako bi svoje zemlje učinio sposob­nima za obranu od Turaka. U tu svrhu sastavi g. 1432. osnovu, na te-nelju koje izdade u Budimu 12. ožujka 1435. posebnu naredbu. Hrvatsku lojnu silu razdijeli u 3 tabora. Južni ili hrvatski, tabor čini 5 banderija, od kojih po jedan daju: kralj i ban hrvatski, te knezovi cetinski, krbavski i senjski. U taj tabor pristaju takodjer Dubrovčani i Vlasi. I srednji ili davonski tabor broji 5 banderija (po 500 vojnika), koje uzdržavaju: ban slavonski, biskup zagrebački, prior vranski (kao posjednik županije du-fcičke), knezovi Blagajski i velikaš Vladislav Toth od Susjedgrada. U istočni ili usorski tabor daju: mačvanski banovi 4000 vojnika, Ivan Morović 1000, Matko Talovac (na račun Srebrenika) 1000, a drugi velikaši zajedno 2200 vojnika. Za Ugarsku je Sigismund uredio 2 tabora; temešvarski i erdeljski.*6

Sigismund postade g. 1436. i češkim kraljem. Doživio je gotovo 70 godina i dočekao smrt naših najvećih ljudi. Prvi je umro Nikola Fran­kopan, bogati vlasnik Vinodola, Krka, Senja, Modruša, Gacke, Bužana, Like, Ozlja i Cetina. Kao ban Hrvatske i Dalmacije (g. 1426.—-1432.) po­sudi on Sigismundu 28.000 dukata i dobi u zalog veći dio preostale Hr­vatske (gradove: Bihać, Sokol, Ripač, Rmanj, Knin, Vrliku, Ostrovicu, Skradin i dr.). Nikola umre 26. lipnja 1432.27 i ostavi 9 sinova, koji će g. 1449. razdijeliti imanja očeva. Nikola Gorjanski, koji bijaše 32 go­dine (1402.—1433.) palatin ugarski, umre 3. prosinca 1433., ostavivši za sobom 2 sina: Nikolu i Ladislava. Ivan Nelipić, knez cetinski, omiški i kliski, umre g. 1434. Naslijedi ga jedina njegova kći Katarina, udata za Ivana Frankopana. Katarina dobije po svome ocu Sinj i Travnik na ri­jeci Cetini, zatim Čačvinu, Klis, Omiš, Visuć, Kamičac, Ključ, župu Pe­trovo polje, župu Odorjan i Zvonigrad. Njezin muž Ivan Frankopan, koji je svoga oca naslijedio u časti „bana Dalmacije i Hrvatske", proširi sada svoj naslov dodatkom „knez cetinski i kliski". No kralj Sigismund zatraži od Ivana Frankopana, neka se kani Nelipićevih imanja, jer da ona pri­padaju kruni, pošto je Ivan Nelipić umro bez muških potomaka. Ivan Frankopan ne htjede poslušati, radi čega bude početkom g. 1436. pro­glašen buntovnikom, te mu kralj oduze sve časti. Matko Talovac, koji je g. 1435. bio imenovan „banom Slavonije", dobije od kralja nalog, da pokori Ivana Frankopana; za nagradu dobit će sve, što u tome ratu osvoji. Koncem g. 1436. umre Ivan Frankopan, na što njegova udovica Katarina 31. siječnja 1437. predade banu Matku Talovcu čitavu baštinu oca svoga.2*, Odsada su Matko Talovac i njegova braća: Petar, Franko i Ivan držali sve gradove i posjede Ivana Nelipića, te nosili naslov: „knezovi cetinski", Herman Celjski, tast Sigismundov, bijaše god. 1406.—1408. i 1423.-1435. ban slavonski, a umre 13. listopada 1435. u Požunu. — Kralj Sigismund umre 9. prosinca 1437. u moravskome gradu Znojmu. Sigismund nije provodio sretan obiteljski život. Mnogo je tomu bio i sam kriv. Boraveći u Rimu sam je Sigismund sebe ocrtao papi Eugenu ovako: „Tri su stvari, sveti oče, u kojima se ne slažemo, a opet se u trim stvarima slažemo. Ti u jutro dugo spavaš, a ja pred zorom ustajem; ti piješ vodu, a ja vino; ti bježiš pred ženama, a ja za njima. No zato ti darežljivo dijeliš crkveno blago, a i ja za sebe ništa ne prištedim; tebe bole noge, a mene ruke; ti razoruješ crkvu, a ja državu." To pripovijeda savremeni pisac Aenea Silvio Piccolomini, koji kasnije postade papom. Još nam Silvio kaže, da je Sigismund bio lijepoga tijela, ali da je bio pohlepan, nestalan, rasipan i razdražljiv, a uz to razbludnik i lažac; više je obećavao, nego li obdržavao.29 Ali još gora od Sigismunda bijaše njegova druga žena Barbara Celjska (pro­zvana „Crna kraljica"). Ona je živjela toli razuzdano, da ju je Sigismund već g. 1419. radi preljuba osudio na zatvor. Barbara je rodila jedinu kćer Jelisavu, koja se udala za austrijskoga vojvodu Albrehta V. Taj bi­jaše sin onoga Albrehta IV., koga je Sigismund g. 1402. proglasio na­sljednikom svojim.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Herceg Hrvoje Albreht i Jelisava

Bilješke / izvori[uredi VE]