Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Herceg Hrvoje

49. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Herceg Hrvoje

Prije odlaska svoga našao je kralj Ladislav čo­vjeka, koji će zastupati stvar njegovu. Ladislav naime postavi Hrvoja Vukčića Hrvatinića svojim „glavnim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvat­skoj, Dalmaciji i Bosni". Da ga pak nagradi za dosadašnju privrženost, imenuje Ladislav svoga namjesnika „hercegom spljetskim"; podjedno mu dade grad Spljet i otoke: Brač, Hvar i Korčulu kao samostalno vla­danje. Odsada je herceg Hrvoje pravi vladar. On imade svoje dvorove u Jajcu (za Dolnje Krajeve) i u Spljetu (za Hrvatsku i Dalmaciju). Na Hrvojevim se dvorovima kupe „vojvode" i „knezovi", koje on u pove­ljama svojim navodi kao svjedoke. Hrvoje drži vlastitu vojsku i kuje posebne novce, a tudjim državama šalje poslanike svoje. Njemu već 4. studenoga 1403. pripada naslov: „herceg Spljeta, potkralj (vicerex) Dalmacije i Hrvatske, najveći vojvoda bosanski i knez Dolnjih Krajeva".1 U čudan položaj dodje bosanski kralj Stjepan Ost oj a. On bijaše sve do zadnjega časa uvjeren, da Ladislav Napuljski ne će nikada doći u Hrvatsku. Naprotiv se Ostoja nadao, da će poput svoga oca Tvrtka zavladati Hrvatskom i Dalmacijom u ime kralja Ladislava. U toj se dakle nadi prevario. Uz to je toliko porasla moć vojvode Hrvoja, da je taj mnogo jači od samoga kralja Ostoje. Sve ovo odvrati Ostoju od Ladislava Na-puljskoga. Ostoja se posredovanjem mačvanskoga bana Ivana Morovića početkom studenoga 1403. pomiri sa Sigismundom; priznade ga naime vrhovnim gospodarom svojim, kao što je to godine 1394. učinio Stjepan Dabiša.2 Ovaj mir nije bio Dubrovčanima po ćudi. Njima je Ostoja g. 1403. popalio mnoga sela, sasjekao vinograde i oteo primorje izmedju Dubrov­nika i Stona. Sve je to činio tobože zato, što Dubrovčani ostadoše vjerni Sigismundu, premda se ostala Dalmacija poklonila Ladislavu.8 Da bi satrli Ostoju, slože Dubrovčani protiv njega skoro sve knezove bosanske. Ovi se u lipnju g. 1404. sastanu, zbace s prijestolja Ostoju, pa za kralja iza­beru Tvrtka Tvrtkovića, zakonitoga sina slavnoga Stjepana Tvrtka.4 Ostoja poleti u Budim, te zamoli pomoć od kralja Sigismunda. Ovaj zapovjedi banu Moroviću, neka Ostoju odvede u njegov glavni grad Bo-bovac. Morović izvrši taj nalog, te Ostoja i nadalje (uz ugarsku posadu) sjedi u Bobovcu kao naslovni kralj bosanski.5 Ipak nije vladao ni on ni Tvrtko Tvrtković, nego moćni velikaši, naročito: herceg Hrvoje, vojvoda Sandali Hranić i knez Pavao Radenović. Toga nije mogao trpjeti Sigis­mund. Zato se g. 1405. spremi za borbu s velikašima bosanskim. Na čelu vojske svoje podje Sigismund početkom rujna osobno u rat. Pratili su ga njegovi banovi, zatim palatin Nikola Gorjanski, pa grof Herman Celjski i mnogi odlični velikaši ugarski. Sigismund podje najprije u Hrvatsku, te zauzme grad Bihać (na Uni), u kome se nalazila znatna posada Ladislava Napuljskoga.6 No u samoj Bosni nije Sigismund ništa polučio, premda se ljuto prepadoše protivnici njegovi; Sandalj Hranić i Pavao Radenović po­mišljahu dapače na bijeg u Dubrovnik, gdje su sebi ishodili zakloništa.7 Vrativši se iz Bosne, ode Sigismund u Krapinu. Ovdje se 15. stude­noga 1405. vjenčao sa Barbarom'Celjskom. Sutradan objavi Sigis­mund svojim podanicima, da je želeći sreću državi svojoj — opet stupio u brak; krunisanje kraljice Barbare obavit će se svečanim načinom krunom sv. Stjepana 8. prosinca 1405. u Stolnom Biogradu.8 Ova ženidba pomože Sigismundu do konačne prevlade nad Hrvatima. Preko supruge svoje po­stade naime Sigismund rodjakom najmoćnijih porodica hrvatskih. Starija Barbarina sestra Jelisava bijaše udata za Nikolu Gorjanskoga, a njezin brat Fridrik oženjen s jelisavorn, sestričnom Nikole Frankopana; ovaj pak Frankopan imao je za ženu Doroteju, sestru Nikole Gorjanskoga. Još je Nikola Gorjanski bio u svojti sa knezovima Blagajskim, a Frankopan s Kur-jakovićima (u Krbavi) i sa Šubićima Zrinskim. Svi su ovi odsada mislili, da rade za interese obitelji svoje, ako što izdašnije pomažu svoga ro-djaka Sigismunda. Kako je pak Sigismund umio nagradjivati svoje pri­staše, najbolje se vidjelo po tom, što je 25. svibnja 1405. grofu Hermanu Celjskomu dao cijelo Medjumurje sa gradom Čakovcem.9 Na proljeće g. 1406. imenuje Sigismund svoga tasta Hermana Celjskoga „banom Dalma­cije, Hrvatske i Slavonije". Herman je krjepko vladao izmedju Velebita i Drave, a prviput se kao ban spominje u listini od 15. travnja 1406.w Sigismund je sada mogao nastaviti borbu za Bosnu. Ljeti g. 1405. provali u Bosnu vojska, koju je vodio temešvarski vojvoda Pipo od Ozore.11 Pipo je opljačkao velik dio Bosne, pa se onda nastanio u Bobovcu, da štiti kralja Ostoju. U kolovozu g. 1407. sastavi Sigismund 2 vojske, koje će pokoriti Bosnu. Jedna vojska prodre dolinom Vrbasa prema Dolnjim Krajevima, ali ju Hrvoje zaustavi na putu. Drugu vojsku povede Sigismund osobno dolinom rijeke Bosne i dopre 11. rujna do Bobovca.12 Sigismund je doduše zastrašio velikaše bosanske, ali uspjeha ne postiže nikakova. On se naime na toj vojni razbolio, radi čega nije ni došlo do ozbiljna boja.

Medjutim je papom u Rimu postao Grgur XII., protivnik Ladislava Napuljskoga. Pošto se u Bosni nalazilo mnogo bogumila, domisli se Si­gismund, da bi tu zemlju mogao pokoriti pomoću „križarske" vojske. Na njegovu molbu pozove papa 9. studenoga 1407. kršćanski svijet na kri­žarsku vojnu, koju će voditi kralj Sigismund.13 Tako se ljeti g. 1408. sa­kupilo 60.000 ljudi; medju tima bilo je mnogo Poljaka. Mjeseca rujna steče Sigismund izdajom nekih Bošnjaka odlučnu pobjedu. Sam kralj Tvrtko Tvrtković bude uhvaćen zajedno sa 126 velikaša i plemića bosanskih. Krvožedni Sigismund dade zarobljenicima pod gradom Doborom odrubiti glave, a tjelesa im s visoke pećine sunovratiti u rijeku Bosnu. Jedini kralj Tvrtko bude pomilovan, te ga Sigismund odvede sa sobom u Budim.14 Pobjedom kod Dobora postade Sigismund gospodarem Bosne. No u Bosni bijaše kroz toliko godina žarište pokreta hrvatskoga. Na Bosnu se naime prislanjahu Sigismundu protivni Hrvati. Ovima sada nestade je­dinog uporišta. Prvi je to uvidio Ivan Nelipić, knez cetinski i kliski. Zato on ode u Budim, te se pokloni Sigismundu kao kralju svome, našto mu Sigismund 13. studenoga 1408. potvrdi sva njegova imanja.15 Koncem g. 1408. podje u Budim i herceg Hrvoje, da se pomiri sa dosadašnjim protivnikom svojim. Sigismunda je Hrvojev dolazak veoma obradovao. Rado mu 6. siječnja 1409. potvrdi sve dotada stečene časti i posjede;16 uz to ga imenuje vitezom ..zmajeva reda", što ga je Sigismund osnovao 12. prosinca 1408. Kralj odabere dapače Hrvoja za kuma svojoj kćeri Jelisavi, koju je upravo tada porodila mlada kraljica Barbara. Možda je Hrvoja na pomirenje sklonula vijest, da Ladislav Napuljski pregovara s Mlečanima o Dalmaciji i Hrvatskoj. Ovi su pregovori počeli još 18. srpnja 1408.17 Tada je naime već Sigismund skupio križarsku vojsku, te se Ladislav bojao, da će njegov suparnik udariti na Hrvatsku i Dalma­ciju. Početkom prosinca g. 1408. ponudi Ladislav republici mletačkoj, neka od njega otkupi čitavu Dalmaciju i Hrvatsku za 300.000 dukata. Mlečani mu 12. prosinca 1408. odvratiše, da je ova svota previsoka, jer je Dal­macija tako opustošena, da nema gotovo nikakvih dohodaka.18 Medjutim se bitno umanjio opseg države Ladislavove. Herceg Hrvoje naime otkine od nje velik svoj posjed (gradove: Spljei i Omiš, otoke: Brač, Hvar i Korčulu, te čitavu „Krajinu" izmedju ušća Cetine i Neretve), a Nelipić župu cetinsku i grad Klis. Zato Ladislav snizi Dalmaciji cijenu 30. siječnja 1409. na 200.000, a 4. veljače na 150.000 dukata.19 Kada se pak Sigismundu 7. veljače 1409. pokorio grad Trogir,-0 a poslije takodjer Šibenik,21 ostade Ladislavu jedino Zadar s Novigradom, Vranom i otokom Pagom. Ovaj ostatak svoje državine u Hrvatskoj i Dalmaciji zajedno sa svima svojim pravima na Dalmaciju prodade Ladislav republici mletačkoj za 100.000 dukata. Ugovor su njegovi poslanici 9. srpnja 1409. potpisali u Mlecima.22 Poslanicima kralja Ladislava dade republika mletačka 24. kolovoza 1409. pismenu potvrdu, da je od njih u potpunom redu primila Zadar, Vranu, Novigrad i otok Pag.-3 Zadrani se pobuniše, kada su čuli, da ih je njihov kralj toli sramotno prodao. No Mlečani su znali grad primiriti; republika dapače imenuje (5. rujna 1409.) sve Zadrane pravim gradjanima mletačkim.24 Za ovom se čašću pojagme stanovnici gradova: Nina i Raba, te se još u rujnu g. 1409. podvrgnu vlasti mletačkoj. Republika je 16. rujna svojim providurima naložila, neka zaposjednu Rab i Nin.23 Nato osvoje Mlečani takodjer otoke: Cres i Lošinj (nekada Osor), koji su od g. 1397. pripadali knezovima Gorjanskim. Već 13. prosinca 1409. nalaze se Cres i Osor u vlasti mletačke republike, koja izdaje odredbe glede izbora kneza ovih otoka.26 Ovi uspjesi pobudiše u republici mletačkoj nadu, da bi doista mogla prevladati u čitavoj Dalmaciji. Republika je 23. rujna 1409. raspisala go­dišnje nagrade za one Šibenčane, koji će mletačkomu providuru predati gradske utvrde.27 Kada to nije koristilo, naloži republika 25. listopada 1409. providuru Petru Loredanu, neka sa brodovljem podje pred Šibenik.28 Loredano pozove grad, neka se predade; no gradjani odbiju poziv. Nato počne Loredano opsjedati Šibenik. Gradski knez Ivan Nelipić pošalje u Šibenik 300 momaka. Gradu pomaganu i susjedni Trogirani, jer su znali, da bi Mlečani iza pada Šibenika udarili na Trogir.29 Početkom g. 1410. dodje napokon u Šibenik i pomoćna vojska, koju je poslao kralj Sigismund. Tako se Šibenik održao gotovo 2 godine. Da prikrije svoj neuspjeh, kupi republika mletačka iza dugog pogadjanja 13. travnja 1411. za 5.000 du­kata gradove Ostrovicu i Skradin, kojima je Ladislav Napuljski g. 1407. nadario humskoga vojvodu Sandalja Hranića.30 Hercegu Hrvoju pri­padahu gradovi: Spljet i Omiš, otoci: Brač, Hvar i Korčula, te cijela Krajina (primorje izmedju Neretve i Cetine). Hrvoje se uplašio, da će Mlečani okupirati cijelu Dalmaciju, dakle i njegove posjede. Zato pošalje u Mletke svoje poslanike, da zapitaju republiku, kako će se držati prema njemu; podjedno zatraži, da mu republika dade naslov „herceg spljetski", jer je u listini mletačkih gradjana od g. 1393. ubilježen samo pod imenom „vojvoda bosanski". Republika je nato 8. travnja 1410. odgovorila Hrvoju, da će njegove posjede pustiti na miru, ako se Hrvoje ne priključi mletačkim neprijateljima u Dalmaciji.31 Zato se Hrvoje odsada prema Mleča­nima držao neutralno. No kralj Sigismund mora nastojati, da Mlečanima otme Dalmaciju. Ostrovica bijaše važna kao branik Zadra, a Skradin kao straža Šibenika. Zato se porodi borba za ova dva grada. Hrvatski ban Karlo Kurjaković zauze (početkom listopada g. 1411.) Skradin,3a a pleme Šubić otme Mlečanima (u ožujku 1412.) grad Ostrovicu.33 Ipak bude iz­mučeni Šibenik prisiljen, da se 30. listopada 1412. predade mletačkoj re­publici, koja je Šibeniku potvrdila stare povlastice.34 — Sigismund je protiv Mlečana ratovao u Furlanskoj mjesto u Dalmaciji. Za taj rat trebalo je Sigismundu novaca; pošto ih nije imao, posudi on 8. studenoga 1412. znatnu svotu (37.000 maraka srebra = 1,300.000 kruna) od poljskoga kralja Vladislava Jagela, komu založi velik dio šipuške županije (3 imanja i 13 gradova). Ipak nije Sigismund postigao gotovo ništa; zato sklopi s Mlečanima 17. travnja 1413. u Trstu primirje na 5 godina. Kroz to vrijeme svaka je stranka zadržala ono, što je osvojila. Kao naknadu za ratne troškove mo­rade Sigismundu republika mletačka platiti 200.000 dukata.35

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ladislav Napuljski		Drugo doba vladanja Sigismundova