Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Nikole Zrinskoga

70. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Nikole Zrinskoga

God. 1541. umre Gašpar Ernušt, vlastelin u Koprivnici, Gjurgjevcu i u cijelom Medjumurju. Iza Gašpara ostade samo udovica Ana, kći bana Petra Keglevića. Pošto je Gašpar umro bez potomka, morao bi čitav njegov imetak po zakonu pripasti kralju. No Petar Keglević zaposjedne sva Ernušteva imanja tvrdeći, da je nje­gova kći Ana ostala trudna. Da se možda ne podmetne tudje dijete, po­šalje kralj u Čakovac nekoliko gospodja, da budu pri porodu. Keglević im toga ne dopusti, a svoju kćer ponovno udade za Ladislava Banica. Nato kralj naloži Kegleviću, neka se kani Ernuštevih imanja. Pošto se Keglević otimao tomu zahtjevu, skine ga kralj sa banske časti. 0 svemu tomu raspravljalo se na zajedničkom saboru, koji se 1. studenoga 1542. sastao u Požunu. Tu je stvoren poseban (43.) zakonski članak o Petru Kegle-viću, koji da je poznat nasilnik., jer je i po smrti Stjepana Dešhazija sebi prisvojio njegova imanja Susjedgrad, Želin i Stubicu, te ih jedva kasnije predao kralju Ferdinandu. Sabor odredjuje, da Keglević mora Ernušteva imanja u roku od 2 mjeseca izručiti kralju; ne učini li toga, mora kao „nevjernik" izgubiti glavu i sav svoj imetak1. Mjesto Kegleviča imenuje Ferdinand hrvatskim banom kneza Nikolu Zrinskoga. Njegovo imenovanje javi kralj 24. prosinca 1542. Hrvatima proglasom, u kome kaže, da je Nikoli podijelio „svu onu jurisdikciju, ugled i potpunu vlast, što je bansko dostojanstvo od vajkada na svakojaki način izvršivalo po pravu ili po običaju". Samomu pak Nikoli izdao je kralj 27. prosinca 1542. dekret, u kome piše : „Ovim svojim pismom dajemo na znanje, kako su naše kraljevine Hrvatska i Slavonija kroz nekoliko minulih mjeseci bile bez stanovitoga vodje i bana, pa je mnogo toga ludo pro­pušteno, što bi se moralo učiniti toli za upravu i obranu koli za vladanje nad podanicima u onim kraljevinama. Tako su sve prilike tih kraljevina već tražile, da im na čelo stavimo vodju ili bana. Potaknuti vrlinom i čestitošću našega vjernoga, uzvišenoga i moćnoga kneza Nikole Zrinskoga, — za kojega smo razabrali, da je nadaren i duhom i valjanom ratnom vještinom, što je ne jedanput već i dokazao, — izabrali smo ga za bansku čast u rečenim kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji . . . S njime smo učinili pogodbu za 600 lako oboružanih konjanika, te će za svakoga od njih dobivati godišnju plaću po 20 forinti. Kada pak bude u službi našoj i naših kraljevina, dat ćemo mu kao mjesečninu po 2 forinta na mjesec za svakoga konjanika. Još će on morati držati 400 pješaka, za koje će mu se svaki mjesec plaćati po 2 for. Za uzdržavanje njegova stola, pa za držanje uhoda i šiljanje poslanika prema potrebi vremena, davat će se se banu 4000 for. na godinu".2 — Nikolino banovanje pada u doba najžešćih provala turskih. Već g. 1543. krene Sulejman na petu vojnu, da se Fer­dinandu osveti za prošlogodišnju „vojničku šetnju". Sultan htjede osvojiti zapadni i sjeverni dio Ugarske, gdje je vladao kralj Ferdinand. To mu ipak ne podje za rukom, premda je zauzeo gradove: Šikloš, Pečuh, Ostrogon i Stolni Biograd. Na početku te vojne dodjoše pod tursku vlast i hrvatski gradovi: Valpovo, Orahovica, Vočin i Bijela Stijena. Ove je gradove zauzeo bosanski beg Ulama, komu se pridružio Murat-beg iz Požege. Turci su početkom travnja udarili na grad Vočin, gdje se posada opirala, dok nije poginuo zapovjednik Stjepan Paprotović. Gra­dovi Stupčanica i Bijela Stijena dodjoše pod tursku vlast bez otpora, jer su ih napustile preslabe posade. Iza toga krene Ulama beg na Orahovicu, u kojoj bijaše zloglasni Ladislav More. Od straha pred Turcima uteče More u Ugarsku; ipak bude uhvaćen zajedno sa svojim sinovima, te svi prijedju u Carigradu na muslimansku vjeru, da se oslobode od robovanja. Naj­dulje se održala tvrdja u Valpovu, koja je pripadala Petru Perenu. U tvrdji bijaše junak Mihajlo Arki s ovećom posadom. Zrinski htjede Val­povo osloboditi od opsade; zato moli pomoći od svih strana. Nikoli Ju-rišiću piše 9. lipnja: „Dobro bi učinili, da pomognete Valpovu, jer mi sami sa 600 konjanika ne možemo odoljeti Turcima". Tomi pak Nadaždiju 22. lipnja javlja: „Ako se Valpovu ne pomogne odmah, ne ćemo više moći za krajiške gradove dobiti kaštelane, jer ih tako napuštamo". Ipak nije pomoć došla, te su Turci teškim topovima 23. lipnja prisili Valpovo na predaju3. Za opsade Valpova umre 2. lipnja 1543. zagrebački biskup Šimun Erdedi u Čazmi, a pokopan bude u stolnoj crkvi zagrebačkoj.

Polovicom kolovoza 1543. provale u Hrvatsku turske čete, koje su po­robile Bosiljevo i Novigrad na Dobri, a popalile Ribnik na rijeci Kupi. Tom prigodom prodriješe Turci i preko Kupe u Kranjsku, gdje su poharali Metliku, Krupu i Semić. No na povratku dočekaju Turke hrvatski velikaši (Petar Ke-glević, knez Blagajski, Juraj Frankopan Slunjski i dr.), te ih 24. kolovoza razbiju nedaleko od Otočca.4 U to doba nije se u Hrvatskoj nalazio ban Zrinski. Njega je naime kralj pozvao u Ugarsku, gdje je kod Gjura sa-birao vojsku svoju. Zrinski se 23. srpnja potužio kralju, da još nije dobio novaca, te mu kralj duguje 12.000 for. „Molim najponiznije, neka se Vaše Veličanstvo za mene pobrine, da ne budem morao otpustiti svoje vojnike, koje ne ću moći u Ugarskoj držati, ako mi se ne dade novaca za njihovo uzdržavanje". Zrinski je kod mjesta Šomljo blizu Blatnoga jezera potukao Tatare, koji su u zapadnoj Ugarskoj pustošili sve do Mure." — Muratbeg iz Požege nastojao je, da zauzme Brezovicu, grad Ladislava Kerečenja u Podravini. Kada se brezovički kapetan Budanec s jednim dijelom posade nalazio na vojnoj vježbi u Virovitici, udari Muratbeg 5. studenoga 1543. na Brezovicu i prisili ju sutradan na predaju. To uplaši posade u Pa­kracu i u Petrovini, te uteknu iz ovih gradova, koji tako bez ikakva otpora dodjoše u tursku vlast.6

U svibnju g. 1544. prijedju iz Bosne preko Save u Slavoniju brojni Turci, koje su vodili: Ulama beg i Amurat beg. Ovi Turci osvoje sela oko Stare Gradiške i Cernika; koncem lipnja zauzmu i Kraljevu Veliku na Ilovi.7 Sada je Turcima pripadalo čitavo slavonsko gorje iz­medju Podravine i Posavine. Tu bijaše nekoliko gradova, u kojima se nastaniše Turci; medju gradovima pak nasele brojne Vlahe iz Bosne, radi čega je ovaj kraj i dobio ime „Mala Vlaška". Na tome „krajištu" turskom ne plaćahu Vlasi ni desetine ni robote, već samo carski harač; no zato morahu Turcima pomagati u borbi s Hrvatima. — Za obranu od Turaka podigne kaptol zagrebački g. 1544. tvrdju kod Siska (na ušću Kupe u Savu), a biskup zagrebački utvrdi grad Ivanić. Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj nametne kralj t. zv. „turski porez", kojim će za njihovu obranu uzdržavati pomoćnu vojsku u Hrvatskoj. — Početkom svibnja god. 1545. provali u Slavoniju 10.000 Turaka, koje su vodili: Ulamabeg iz Bosne i Malkočbeg iz Požege. Dolinom rijeke Lonje udare Turci prema Zagorju, spalivši uz put grad Dubravu. Kod Ko nj š čine dočeka ih ban, komu se pridruže neki hrvatski velikaši i Juraj Wildenstein, zapovjednik kraljeve vojske na slavonskoj Krajini. Tu dodje 5. svibnja do bitke, u kojoj prije­varom pobijede Turci. Na povratku su Turci bez uspjeha pokušali zauzeti Križevac i Čazmu; ali zato oplijeniše i popališe mnoga sela u okolici njiho­voj.8 — Mjeseca lipnja g. 1545. opustoše Turci imanja opatije Topusko, te provale čak u Kranjsku. Vraćajući se preko Samobora, porobe Turci plodno Turopolje; no Hrvati im otmu dio plijena u okršaju kod Vagato-vićeva broda. Turci su g. 1545. još dvaputa provalili u Slavoniju. Ulama­beg i Malkočbeg udare 20. kolovoza na Moslavinu i zapale taj grad Petra Erdeda. Htjeli su osvojiti i Čazmu, ali im sretno odolješe kanonici kaptola čazmanskoga. Nekoliko dana poslije toga opsjedahu Turci Kegle-vićevu tvrdju Ustilonja na ušću Lonje u Savu; ipak moradoše uzmak­nuti, kada su doznali, da tvrdji dolazi u pomoć Juraj Wildenstein.9

Nikola Zrinski oženio se 17. lipnja 1543. u Ozlju sa kneginjom Ka­tarinom iz porodice Frankopana Ozaljskih. Nikola je sa svojim šurjakom Stjepanom Frankopanom 1. veljače 1544. pred kaptolom zagrebačkim sklo­pio ugovor o medjusobnom nasljedstvu i o zajednici dobara. Tada je posjedovao 17 imanja, poimence: Zrinj, Gvozdansko, Pedalj, Krupu, Mutnicu, Jamnicu, Lješnicu, Kostajnicu, Komogovinu, Prekovrški, Medvedgrad, Lukavec, Božjakovinu, Vrbovec, Pakrac (samo po imenu), te „Novi na granici" i „Novi u Kostajnici". Po tome ugovoru donese Katarina knezu Zrinskomu za miraz 25 Frankopanovih gradova, medju tima: Ozalj, Dubovac, Ribnik, Novigrad, Ogulin, Plaški, Modruše, Jesenicu i Lukovdol, pa Trsat Bakar, Grobnik, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir i Novi u Primorju.10 Sreća bijaše za Hrvatsku, što je upravo u to doba imala toli bogatoga bana. Kralj naime nije mogao plaćati „bansku četu" od 400 ljudi, te ju Zrinski morade uzdržavati o svome trošku. Tako se Ferdinand do g. 1546. zadužio Zrinskomu za 40.000 forinti, što bijaše u ono doba velika svota. Da namiri taj dug, a i na račun plaće za buduću službu banovu, dade kralj Zrinskomu 12. ožujka 1446. čitavo Medjumurje.11 Još uvijek držao je Medjumurje bivši ban Petar Keglević, koji ne htjede poslušati nalog sa­bora od g. 1542. Zato je kralj povjerio Nikoli Zrinskomu, neka zauzme Čakovac i Štrigovo u Medjumurju, te Koprivnicu, Prodavić (Virje) i Gjurgjevac u Podravini. Koncem srpnja g. 1546. dodje Zrinski pred Čakovac te ga počne opsjedati. U gradu se nalazio Keglević, koji se junački bra­nio do 2. rujna, kada morade grad predati Zrinskomu.12 Keglevićevi si­novi predadoše na jesen g. 1546. banu Koprivnicu, Prodavić i Gjurgjevac, a kralj im 24. lipnja 1547. oprosti i vrati zaplijenjena očeva imanja: Bu-žin, Lobor, Kostel, Krapinu i Ustilonju. Nikola Zrinski bude 1. i 2. siječ­nja 1547. svečano uveden u posjed Medjumurja.

Borbe s Turcima trajahu takodjer god. 1546. i 1547. Istom 19. lipnja 1547. sklopi Ferdinand petgodišnji mir. po kome će sultanu turskomu pla­ćati godišnji „dar" (čitaj: danak) u iznosu od 30.000 dukata. Dok je trajao mir, spremahu se Hrvati za kasniji rat s Turcima. Tako je biskup zagre­bački podigao tvrdje na svojim imanjima u Sv. Križu, Ivanić-kloštru i u Gracu kod Križevca, a pojačao utvrde u Hrastovici, Ivanić-gradu i u Za­grebu. Turci su tečajem svih 5 godina držali mir, ne provaljujući u Hr­vatsku. Zato se sada počnu u Hrvatsku vraćati mnogi kmetovi, koji se prije od straha pred Turcima odseliše u Ugarsku. Neki Ugri nijesu toga dozvoljavali, zadržavajući hrvatske seljake na svojim imanjima. Protiv toga ustadoše Hrvati na saboru, koji se početkom god. 1550. sastao u Požunu. Tu je stvoren 72. članak o slobodnom povratku hrvatskih kmetova, što je 13. veljače 1550. potvrdio i sam kralj Ferdinand. Isti ovaj sabor za­molio je kralja, neka iz Španjolske dozove svoga sina Maksimilijana, da stalno boravi u Ugarskoj, kad je već kralj prisiljen, da većinom stanuje u Njemačkoj, gdje zamjenjuje svoga bolesnoga brata Karla.13

Istodobno trajale su u Hrvatskoj domaće smutnje. Još je živio Petar Keglević, koji nikako nije mogao banu oprostiti opsadu Čakovca. Nikola Zrinski tuži se 16. listopada 1549. kralju Ferdinandu, da je Keglević naj-mio dva čovjeka, koji će bana ubiti.14 Protiv bana ustadoše g. 1548. ta­kodjer seoski plemići Turopoljci, kojima je banov kaštelan Gašpar Držanić iz Lukavca pustošio posjede i pljačkao kuće. Turopoljci su Ni­kolu Zrinskoga 7. kolovoza 1549. tužili samome kralju Ferdinandu, doka­zujući mu, da grad Lukavec pripada njima, jer su ga nekada oni podigli za svoju obranu. Ova je parnica potrajala 5 godina, a svršila se 12. stu­denoga 1553. u Brezovici, gdje se ban u dvorcu Ambroza Gregorijanca pomirio s Turopoljcima. Zrinski je Turopoljcima ustupio grad Lukavec i odrekao se svih daća, koje su mu plemići dosada morali davati; Turo­poljci se pak odrekoše svake odštete za tolike progone, što ih podniješe od banovih činovnika.15 Zrinski je kao ban predvidjao, da bi nešto trebalo poduzeti za obranu Podravine, koja je otvorena provalama turskim. Banovim nastojanjem povjeri kralj 20. prosinca 1548. obranu Podravine svomu kapetanu Luki Sekelju, vlastelinu u štajerskom Ormužu. Sekelj će godimice dobivati 2000 rajnskih forinti u tu svrhu, da svoje čete drži u Koprivnici, Prodaviću i Gjurgjevcu; povrh toga mora on braniti takodjer Viroviticu i Grbonok (danas Kloštar).16 To je zametak Krajine u Podravini. Kralj je Sekelju 11. lipnja 1550. doznačio 1500 for. za popravak tvrdja u Koprivnici, Prodaviću i Gjurgjevcu; kralj je 31. prosinca 1550. ponovno dao novaca za popravak ovih tvrdja.17 To bijaše sreća za Podravinu, jer bi inače propala prigodom turske provale god. 1552. Čim je naime isteklo petgodišnje primirje s Fer­dinandom, digne se Ulamabeg, komu je sultan g. 1550. povjerio upravu požeškoga sandžaka, te s ovećom vojskom 30. srpnja 1552. nenadano osvane pred Viroviticom. Ban bijaše u Čakovcu, odakle već 1. kolo­voza javlja Tomi Nadaždiju: „Opći neprijatelj Turčin podsjeo je prošle subote tvrdju Viroviticu, na koju neprestano žestoko udara." U Virovitici bijaše posada od 50 haramija (t. j. vojnika u seljačkom odijelu); njihov zapovjednik Juraj Brodjanin zamoli pomoć od Luke Sekelja, koji se na­lazio u Koprivnici. Sekelj odmah pošalje svoje čete, koje su vodili Ratko Malić i Petar Besedić. Ipak je ova pomoć stigla prekasno, jer se posada u Virovitici predala već 2. kolovoza, čim su Turci počeli na tvrdju pu­cati iz topova, koje namjestiše u franjevačkom samostanu pred tvrdjom. Od straha pred Turcima ostavi malena posada kaštel Grb onog (Kloštar kod Pitomače). Sekelj ode iz Koprivnice u Varaždin, odakle 4. kolovoza piše Tomi Nadaždiju: „Bjegunci, koji su iz onoga boja ovamo utekli, go­vore, da će Ulamabeg za kratko vrijeme podsjesti i zauzeti Koprivnicu, što neka Bog odvrati." Isti Sekelj 6. kolovoza javlja: „Turčin je spalio Grbonog, te sada opsjeda tvrdju Prodavić, odakle — kao i iz Gjurgjevca — veći dio bijednih ljudi pobježe preko Drave. Radi toga prevladao je Ko-privničancima i Varaždincima tolik strah, da ne bi (kod kuće) ostala ni petina njih, ako mi ne bi bili ovdje. Odlučili smo, da ćemo braniti tvrdju i varoš Koprivnicu, ako na njihovu obranu budemo mogli sklonuti haramije i druge neplaćene ljude, koje smo uzeli pod uvjetom, da im da­jemo plaću. Kažu, da Turčin sa sobom vodi brojne lumbarde (topove)." Zrinski je medjutim iz Čakovca poletio u Rakovec, da sabere svoju bansku četu za obranu Podravine. To mu nije uspjelo, te 6. kolovoza piše Na­daždiju: „Malobrojne konjanike svoje morao sam po kraljevoj odredbi smjestiti i raštrkati po Hrvatskoj tako na daleko i široko, da sve do danas nijesu mogli doći k nama; koji su pak pod zapovjedništvom Luke Se­kelja, njihov je veći dio smješten u pogranične tvrdje: Gjurgjevac, Ko­privnicu i Prodavić, te se tako ni oni ne mogu brzo sjediniti; neprijatelj je daleko jači od nas, te sada — iza spalenja Grbonoga — opsjeda Pro­davić." Ne mogavši zauzeti Prodavić, udari Ulamabeg na Gjurgjevac. O tomu javlja 8. kolovoza Sekelj: „Turci su s velikim jurišem udarili na varoš Gjurgjevac; juriš je trajao gotovo 6 sati, ali se posada hrabro dr­žala, te su medju Turcima poginule neke age i vojvode. Poslije toli uzalud obavljenog posla i napora zaputiše se Turci odanle prema sv. Dominiku (danas Domanjkuš kod Bjelovara), odakle će — kako nam pripovijeda pribjeg, koji je sada došao — poći zauzimati Dubravu, Čazmu, Ivanić, Sisak i Kostajnicu.18

Istodobno, dok je Ulamabeg četovao u Podravini, provalio je mladi Petar Erdedi, sin istoimenoga velikaša u tursku Posavinu. Erdedu se pri­družio Juraj Frankopan Slunjski i kaptolski kapetan u Sisku; provodičem pako služio mu je Marko Tomasović. Na ladjama spusti se Erdedi do (Stare) Gradiške na Savi, te spali ovu tursku tvrdju i varoš. Na po­vratku udari Erdedi na Kraljevu Veliku, te ju razvali i vrati se kući s mnogo plijena (ljudi, konja i goveda). No malo iza toga pogibe Juraj Frankopan, koga udari strijela pred vratima grada Steničnjaka.l9

Čini se, da je upravo ova vojna Petra Erdeda sklonula Ulamabega na uzmak iz Podravine. Svakako se ta vojna zbila početkom mjeseca ko­lovoza, kad Zrinski već 6. kolovoza 1552. znade za pad Kraljeve Velike. Ulama je zaista iz Podravine došao pod Čazmu, gdje se nalazila mala posada (20 ljudi); ova se odmah predade Turcima, dočim su kanonici za vremena utekli u Zagreb, ponijevši sa sobom i arkiv kaptola čazmanskoga. Od straha pred Turcima pobjegoše takodjer biskupovi vojnici iz Dubrave, razvalivši prije toga tvrdju. Istodobno propade i Keglevićeva tvrdja Usti-lonja; ne zna se, da li ju razvališe Turci ili kršćani. Poslije svega toga vratio se Ulamabeg u Požegu.20 Na jesen g. 1552. složio se Ulamabeg sa bosanskim pašom i s Malkočbegom iz Livna, te odluče, da će zauzeti Varaždin. Nečuvenom brzinom probije se 6000 Turaka mimo Koprivnice, te osvane na varaždinskom polju. Turci se 3. listopada utabore u Biškupcu tik Varaždina, odakle po-djoše četovati prema štajerskoj granici. Zrinski se upravo nalazio u Kri-ževcu, kad li mu dodje nenadana vijest, da Turci idu na Varaždin. Sa svojih 700 konjanika poleti ban iz Križevca prema Varaždinu, kamo stiže prije njih, te se zakloni u Maruševcu, vrebajući na Turke. Ne znajući za banov dolazak, podje odjel Turaka prema Vinici i Zavračju, da pali i plijeni. Zrinski udari iz svoje zasjede na Turke, te ih pobije i natjera u bijeg; tom prigodom oslobodi ban mnogo kršćanskoga robija, a uhvati mnoge Turke. Medjutim je na varaždinsko polje sa svojim konjanicima dohrlio i Luka Sekelj, koji se prije toga nalazio u Gjurgjevcu, gdje je pregledavao podravske čete. Zrinski i Sekelj zajednički udare na Turke i otjeraju ih iz varaždinskoga polja; tom prigodom pade Džafer, sin Ulama­bega, a ubio ga je Ivan Margitić, časnik u banovoj četi.21 Čim su Turci zauzeli Čazmu, odmah urediše ondje poseban „sandžak" (oblast), pod koji spadahu sva mjesta uz rijeku Čazmu, Ilovu i Pakru. Zapovjednik sandžaka čazmanskoga imao je stalnu vojsku (1400 konjanika i pješaka), s kojom je provaljivao u susjednu Hrvatsku. Zrinski javlja kralju Ferdinandu 13. listopada 1552. iz Rakovca, da iz Čazme „ne prestaju skro­vite provale turskih konjanika i haračlija u ove krajeve". Ako se taj grad odmah ne otme Turcima, propast će još ove jeseni ili najkasnije naredne zime kukavni ostanci ove kraljevine . . . Narod je uslijed ovih neprestanih provala već zastrašen i zdvojan". Zato Zrinski moli kralja, neka pošalje „dostojnu vojsku", s kojom bi se Čazma predobila.52 Isto tako tražili su od kralja pomoći kaptol zagrebački i Juraj od Herešinca, upravitelj bi­skupije zagrebačke. Kaptol je naime g. 1552. podigao tvrdju Sokol i kulu Čuntić na svome imanju kod Hrastovice, gdje je već otprije imao tri tvrdje: Petrinju (danas Jabukovac), te Gornji i Dolnji Gradac. Kaptol moli kralja, neka na svoj trošak uzdržaje barem 100 vojnika u tvrdji Sisku, koja ima veliku važnost za obranu Hrvatske, otkako je propala tvrdja Ustilonja. Zagrebačka biskupija ima takodjer previše troškova za svojih 5 tvrdja (Hrastovica, Sveti Križ, Ivanić-grad, Ivanić-Kloštar i Gradec kod Križevca) dočim je posve razvaljena tvrdja i varoš u Dubravi.28 Pošto je kralj Ferdinand još uvijek oklijevao, da nešto učini za obranu Hrvatske, zamolio je Nikola Zrinski početkom studenoga 1552., neka ga riješi banske službe.24 Tekar sada uvidio je Ferdinand, da Hrvatskoj mora pomoći. Podjedno se zgodno dosjetio, kako ipak ne će na njega pasti troškovi za obranu Hrvatske od provala turskih. Kralj je naime po­četkom g. 1553. došao u štajerski Gradac, pa ondje uvjerio zastupnike vojvodina Štajerske, Koruške i Kranjske, da je u njihovom interesu, ako se u preostaloj Hrvatskoj i Slavoniji uredi Krajina, jer tada ne će Turci moći provaljivati u Kranjsku, Korušku i Štajersku. Na trošak ovih zemalja uzdržavat će se odsada u Hrvatskoj i Slavoniji stalna vojska, i to 200 oklopnika (arkibuzira), 2000 lako oboružanih konjanika, 1000 haramija (u seljačkom odijelu) i 1000 „njemačkih" slugu (t. j. plaćenih vojnika u nje­mačkoj uniformi). Vrhovnim kapetanom cijele Krajine bude imenovan šta­jerski zemaljski kapetan Ivan Ungnad; njemu će biti podredjen senjski kapetan Ivan Lenković, koji preuzimlje brigu za Uskoke, Bihać i Senj.25 — Zrinski je kod kralja izradio i povećanje banske čete. Počevši od g. 1553. brojit će banska četa ljeti (od 1. ožujka do 31. kolovoza) 600 konjanika i 400 pješaka, a zimi polovicu od toga. Ban će od toga uza se imati samo 300 ko­njanika, s kojimn će obilaziti po zemlji. Druge vojnike nasianit će ban po svojim gradovima, poimence 100 pješaka u Kostajnici, 50 pješaka u Prekovrškom, 50 pješaka u Novigradu (danas Novi) na Uni, 100 konjanika i 100 pješaka u Vrbovcu, a 200 konjanika i 100 pješaka u Rakovcu i Božjakovini.26

Tako je Hrvatska zaslugom Zrinskoga konačno dobila znatnu silu za suzbijanje provala turskih. Ove su provale g. 1553. posve izostale, jer je sultan Sulejman ratovao s Perzijom; u tome ratu poginuo je i Ulamabeg.27 Mjesto od Turaka trpjela je Hrvatska od strašne kuge, koja je u listopadu g. 1553. nemilo harala u okolici zagrebačkoj, a mjeseca lipnja g. 1554. u Križev­cima, Vrbovcu, Gracu i u Sv. Petru, te u Medjimurju.28 Kralj je nastojao, da s Turcima sklopi mir; ali pregovori se razbiše radi EMelja, gdje je g. 1555. konačno prevladao sultanov štićenik Ivan Sigismund Zapolja. Nove. borbe s Turcima žapočeše u svibnju g. 1556. Turci su počinili velike štete u selima oko Ivanića i Vrbovca; podjedno su opustošili okolicu Topuskoga, te imanja kneza Franje Frankopana Slunjskoga na rijeci Kupi. Tom prigodom odvedoše Turci u ropstvo mnogo Hrvata.29 Budimski beglerbeg Alipaša dodje 11. lipnja 1556. pred Siget i počne opsijedati ovu tvrdju, koju je branio kapetan Marko Stančić Horvat. Ovaj znamieniti junak hrvatski sretno se održao dio 31. srpnja, kad je Alipaša morao napustiti opsadu Sigeta, izgubivši 10.000 vojnika.30

Ban Nikola Zrinski mnogo se brinuo za sudbinu Sigeta. On je da­pače sudjelovao u vojni, koja je 19. srpnja 1556. poduzeta na nedaleku tvrdju Bobovac, da se time Alipaša odvrati od Sigeta.31 Tako nije Zrinski dospio, da istodobno zaštiti Hrvatsku na drugoj strani. Bosanski paša udari na Kostajnicu, gdje je carskoj posadi zapovijedao kaštelan Pankracije Lusthaler. Podmićen od Turaka (sa 2000 dukata) predade Lusthaler 23. srpnja 1556. tvrdju kostajničku. Probivši tako hrvatsku obrambenu crtu na rijeci Uni, provališe Turci u one krajeve izmedju Une i Kupe (današnja »Banovina«), koji bijahu dotle poštedjeni. Tamo su Turci nesmiljeno popalili hrvatska sela, opustošili polja i vinograde, poubijali muškarce, a do 46.000 ljudi, žena i djece odveli u ropstvo.32 Jaka turska vojska prešla je dapače i preko rijeke Kupe, te je na Bartolovo (24. ko­lovoza) 1556. ognjem i mačem strahovala po Turopolju.33 Neki su Turci tom prigodom doprli i preko Save do zidina grada Zagreba, gdje je u magli na Turke nabasao grof Petar Erdedi, komu ubiše desetak ljudi.31

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Petar Keglević		Ban Petar Erdedi