Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Erdedi

71. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Erdedi

Pad Kostajnice tako je ozlovoljio Nikolu Zrinskoga, da se odrekao banske časti. O tomu javlja Zrinski 21. kolovoza 1556. palatinu Nadaždiju: »Ja sam se zbilja odrekao banske časti i kralj me je nje milostivo riješio, samo je tražio, neka bansko ime i naslov za­držim najdulje do Božića, da bi kralj za to vrijeme mogao naći koju zgodnu osobu.«1 Naskoro je sam Zrinski našao zgodnoga kandidata za bansku čast. To bijaše Petar Erdedi, sin onoga Petra Erdeda, koji je umro g. 1543. u Mlecima. Zrinski je svoga sina Jurja 28. kolovoza 1556. zaručio s Erdedovom kćerkom Anom. Podjedno je Zrinski svoja imanja Rakovec i Medvedgrad zamijenio s Erdedovim posjedima u Ugarskoj; Erdedi pak dade Medvedgrad 14. veljače 1557. literatu Ambrozu Gregori-jancu u zamjenu za neke zemlje kod Rakovca.2 Zrinski je kralju bez dvojbe za svoga nasljednika preporučio Petra Erdeda kao budućega ro-djaka svoga. 0 tomu je radio kod)kraljevića Maksimilijana, koji je fak­tično kod nas vladao, otkako je kralj Ferdinand g. 1556. naslijedio svoga brata Karla na carskom prijestolju u Njemačkoj. Ferdinand je još 1. lipnja 1543. načinio oporuku, kojom je svome sinu Maksimilijanu namijenio pri­jestolje u Hrvatskoj, Ugarskoj i Češkoj. Maksimilijana je i češki sabor g. 1549. primio za kralja svoga; zato se on već pisao »kralj češki.« Iz Ča­kovca javlja Zrinski 27. prosinca 1556. 'palatinu Nadaždiju: »Već sam posve riješen banske službe, jer je prejasni kralj Maksimilijan točno ugo­vorio s Erdedom uvjete za preuzeće ove časti; imat će plaću za 600 ko­njanika i 400 pješaka. Bog ga uzvisio, još više, da bude pomoćnik i za­štitnik za obranu bijedne domovine i svijeta kršćanskoga.«3

Novi ban bijaše prviput oženjen s Margaretom, kćerkom Ivana Taha, a drugiput sa Barbarom, kćerkom Ivana Alapića. Prema tomu bi­jaše on u srodstvu s uglednim i moćnim > obiteljima hrvatskim. Sam pak Erdedi imao je u Hrvatskoj znatne posjede: Jastrebarsiko, Okić i Lipovac u zagrebačkoj, Cesargrad u varaždinskoj, te Moslavinu, Jelengrad, Plov-din, Dijanovec i Kutinu u križevačkoj županiji. Turci su mu doduše g. 1545. ugrabili Moslavinu, ali je zato Erdedi stekao Rakovec. Za bana hrvatskoga dadoše Erdedi instalirati na saboru, koji se 7. ožujka 1557. sastao u Zagrebu. Ovaj sabor stvorio je važne zaključke za obranu do­movine. Kmetovi će morati utvrdjivati tvrdju i varoš Koprivnicu, varoši Ivanić i Križevci, pa tvrdje: Sv. Ivan Žabno, Gradec, Sisak, Zrinj, Prekovršiki, Blinju, Drežnik, Tržac, Modruše i Slunj. Sami vlasnici imaju se pobrinuti, da bolje utvrde Veliki Kalnik, Božjakovinu, Hrastovicu, Gradac, Raven, Kostanjevec i Rasinju. Kralja pak moli sabor, neka se »poskrbi za svoj kraljevski grad Zagreb, koji je metropola ovih kra­ljevina«. Sabor je odredio, da svako ognjište mora platiti 1 for. kao ratnu daću (subsidium), koja ide, kralju; za druge pak potrebe domovine platit će svako ognjište po 12 denara kao »dimnicu« u zemaljsku blagajnu.4

Isprvice je Petar Erdedi pobolijevao, a bolest njegovu upotrijebiše Turci. Sa 4000 Turaka krene mladi Ferhad beg dolinom Lonje prema Za­gorju. Kod Sv. Helene blizu Rakovca dočekao je Turke 19. kolovoza 1557. Ivan Lenković, junački vrhovni zapovjednik Krajine. Lenkoviću se pridruže Ivan Alapić i Lad. Kerečenj. Tisuću konjanika i pješaka hr­vatskih udari na Turke uz poklik: »U ime božje!« i hametom ih potuče. Ferhad beg izgubi sav plijen i polovicu konjanika svojih.5 Ovom pobje­dom silno se proslavio Ivan Lenković. Njegova je obitelj porijeklom iz Like, odakle se koncem 15. vijeka preselila u Kranjsku. Lenković se prvi put istaknuo g. 1529., kada su Turci opsjedali Beč. Po Kružićevoj smrti postade Lenković senjskim kapetanom, te je kao takav g. 1551. do 1554. podigao Nehajgrad za obranu Senja. Istodobno sagradio je na rijeci Kupi grad Podbrežje (Freithurn) za obranu Kranjske. Iste godine 1557. razbio je 19. kolovoza koprivnički kapetan Krsto barun Ungnad virovitičke Turke, koji su na četovanju svome doprli do Koprivnice.6

Najljuće se u Hrvatskoj ratovalo g. 1558. Mjeseca veljače opsjedahu Turci bez uspjeha Keglevićev grad Blinju. Sredinom travnja navališe na Hrastovicu; no Hrastovici dodju u pomoć: ban Erdedi i general Len­ković, koji složno potuku Turke. Jednako nastradaše bosanski Turci, koji su u kolovozu pustošili oko Cazina, Bužima i Ostrošca, te oko Hrastovice i Gora. No zato su Turci 29. i 30. rujna vod vodstvom Malkoč-bega bez zapreke poharali okolicu Topuskoga i Steničnjaka, te se preko Perne, Krstirije, Kladuše i Vranograča vratili u Bosnu. Turaka bijaše 6 do 10 tisuća, jer se Malkoč-begu pridružio i Ferhad beg i turski ćehaje iz Po­žege, Livna i Mostara. Malkoč beg zauze 1. studenoga 1558. Zrinski grad Lišnicu na lijevoj, a 3. studenoga gradove Otok i Bušević na desnoj obali Une. Lenković je još istoga mjeseca preoteo Turcima grad Bušević. Iz Slavonije dopru Turci u noći od 29. studenoga do Koprivnice i zapale predgradje. Kad je krajiški podzapovjednik Vid Halek s kape­tanima Krstom Ungnadom i Jakovom Sekeljem iz tvrdje izveo posadu, uzmaknu Turci do Gjurgjevca. Ovdje dodje do bitke, u kojoj budu Turci pobijedjeni i razbijeni, a kršćansko roblje oslobodjeno.7 — Odsada se Turci bojahu, da ne bi njihova tvrdja Čazma pala u kršćanske ruke; zato ju Malkoč beg dade u travnju g. 1559. razoriti, a sijelo sandžaka pre­mjestiti u Pakrac.

U Zagrebu se 3. ožujka 1560. sastao sabor Hrvatske i Slavonije, komu i opet bijaše glavna briga, da udesi sve, što je potrebno za obranu domovine. Najviše se raspravljalo o pojačanju tvrdje koprivničke. Sjtaleži odrediše takodjer, da kmetovi moraju urediti, odnosno popraviti tvrdje: Cirkvenu, Sisak, Hrastovicu, Ogulin, Sračicu, Bojnu i Hresno. Da vojska bude za slučaj rata imala dosta živeža, zaključio je sabor, da svako-ognjište mora u tu svrhu doprinijeti po jednu četvrtinku pšenice i prose,, a živež čuvat će se u Koprivnici, Križevcima, Zagrebu, Topuskom i Ce­tinu. Kralj je poručio, neka se poruše tvrdje: Zrinj, Prekovrški, Pedalj,. Bušević i Slunj, da ne padnu Turcima u ruke; no staleži ne privoliše na to, jer da su ovi gradovi zgodni za suzbijanje Turaka, samo neka kralj stavi posade u njih. Naprotiv je sabor odredio, neka ban Erdedi i general Lenković razvale samostane, koji se nalaze uz grad Križevac i uz varoš Hrastovicu, jer bi se Turci za slučaj navale mogli s njima poslužiti, kao god. 1552. sa samostanskom zgradom kod Virovitice. Još je sabor izdao odredbe, kako će se Turcima zapriječiti prijelaz preko Kupe, Gline i Ko­rane ; točno je podijelio, tko će čuvati brodove na ovim rijekama.8 — Hr­vatska je i god. 1560. mnogo trpjela od provala turskih. Lenkoviću podje za rukom, te je u ožujku razbio dvije turske čete, koje su četovale ako Vranograča i Slunja. Tom prigodom odlikovao se mladi knez: Franjo Frankopan Slunjski. No zato je 6. lipnja postradalo Zrinsko trgo­vište Novigrad (danas Todorovo) kod Vranograča, kojom prigodom pogibe do 1000 Hrvata. Ove je Turke vodio Šafer beg, sin Malkočev. * Njega je skoro stigla kazna, jer je kod Popovca (blizu Čazme) izgubio .život, kada u rujnu g. 1560. htjede sa 2000 konjanika udariti na Križevce.9 Turski ćehaja iz Jajca došao je početkom listopada sa 2000 Turaka pred Dolnju Kladušu, odakle je prijetio Cetinu i Hojšiću. Turci su robili, dok nije k Petrovoj gori prišao krajiški kapetan Herbart Auersperg, komu se pridružiše Frankopan Slunjski i Frankopan Tržački. — Turci su četovali takodjer godine 1561. i 1562. Tako 8. listopada 1561. prijedjoše ispod Hra-stovice preko rijeke Kupe, gdje su palili i plijenili, ali ih kmetovi hrvatski nemilo pobiše i u Kupu zatjeraše. Mjeseca lipnja g. 1562. robili su Turci najprije Frankopanova sela pod Kladušoni, a kasnije sela oko Bovića, koja pripadahu opatiji u Topuskom. Istodobno pustošili su Turci takodjer u Podravini oko Ludbrega.10 Ali ne mirovahu ni Hrvati. Mjeseca ožujka god. 1562. provali ban Erdedi s koprivničkim kapetanom Gašparom Ra­bom u tursku Podravinu. Potukavši Turke kod Slati n e, zapali taj grad i 1000 vlaških kuća oko Vočina, Slatine i Mikleuša, odakle su Vlasi često u hrvatsku Podravinu provaljivali i veliku joj štetu nanosili. Sporazumno s Erdedom provalio je istodobno (25. ožujka 1562.) iz južne Ugarske u tursku Podravinu takodjer Nikola Zrinski, koji je iza smrti Marka Stan­čića Horvata g. 1561. postao kapetanom grada Sigeta. Turci su naime naumili, da na rijeci Dravi podignu tvrdje u Sv. Gjurgju i u Moslavini. •odakle će lakše udarati na Siget. Ovaj posao preuzeo je Arslan beg, za­povjednik sandžaka u Požegi; on je uza se imao 3000 vojnika, te mnogo Vlaha i seljaka, koji su dovozili gradju. Zrinski je kod Moslavine 26. ožujka raspršio tursku vojsku, te Arslan bega potisnuo prema Valpovu do Sv. Gjurgja, otevši mu dvije zastave i sve topove. Razvalivši još utvrde kod Moslavine i spalivši drvenu gradju, vratio se Zrinski u Siget, odakle je 31. ožujka uspjeh svoga četovanja javio kraljeviću Maksimilijanu. Tri mjeseca iza toga dodje u tursku Podravinu mostarski sandžak Malkoč beg s velikom vojskom, u kojoj bijahu takodjer Arslan beg i Ferhat beg, pa dade utvrditi Moslavinu."

Ferdinand je 1. lipnja 1562. od sultana Sulejmana izmolio osamgodišnji mir, obećavši Turskoj godišnji danak od 30.000 dukata. Žalibože nije hrvatski narod trpio samo od Turaka, nego i od onih, koji bi ga mo­rali štititi. Krajiška vojska nije od Kranjske, Štajerske i Koruške redovito dobivala pogodjenu plaću za svoje uzdržavanje, te su vojnici od nužde otimali Hrvatima sve, što im je trebalo za život. Protiv toga digoše svoj glas Hrvati, koji se 15. svibnja 1562. sastadoše na saboru u Zagrebu. Sta­leži sastave spis, u kome se izjadaše ovako: »Toli medju bijednim kme­tovima koli medju plemićima čuje se vika i jauk i najveća tužba, što ih čete g. generalnoga kapetana, zvane janjičari, tako u kućama i plemićkim dvorcima, kao u vinogradima i klijetima i livadama najteže smetaju, plijene, tuku i sprečavaju, te od ovih bijednika, koji i onako svaki sat stri-jepe od straha turskoga, sve bez plaće otimaju toli živež, koli odijelo i druge pokretne stvari.« Ipak isti ovaj sabor zaključuje, da će krajiškoj vojsci besplatno dati priličnu količinu hrane, te poimence nabraja, koliko, mora doprinijeti koji velikaš i plemić u Hrvatskoj. Još je sabor odredio besplatne radnike i ipodvoz za pribavu gradje k utvrdama u Koprivnici, Gjurgjevcu, Topolovcu (kod Koprivnice), Bihaću, Brestu, Hrastovici, Le-tovaniću, i Pokuplju.12

Pod starije svoje dane nastojao je kralj Ferdinand, da svojim potom­cima osigura sva prijestolja, što ih je tečajem vremena stekao. Zato dade 20. rujna 1562. svoga sina Maksimilijana u Pragu kruniti za kralja češ­koga. »Zlatnom bulom« od g. 1356. bilo je u Njemačkoj odredjeno, da se novi kralj ima birati za 3 mjeseca iza smrti predšasnika svoga; ipak je Ferdinandu pošlo za rukom sklonuti Nijemce, da mu sina Maksimilijana već u studenomu g, 1562. izaberu i okrune za kralja njemačkoga. Ferdi­nand je već od g. 1561. radio o tomu, da njegov sin bude okrunjen za kralja ugarsko-hrvatskoga. Napokon je 6. lipnja g. 1563. pozvao Ugre i Hrvate, neka 20. .kolovoza 1563. dodju ha krunidbeni sabor u Požun. Ovamo dodjoše hrvatski velikaši (Zrinski, Frankopan!, Alapići, Tahi i Keglevići). uz brojne plemiće pod vodstvom bana Petra Erdeda. Sa so­bom dovedoše svoje banderije; najljepši je bio banderij Nikole Zrinskoga, koji je brojio 168 konjanika. U Požun je 31. kolovoza došao kraljević Maksimilijan, sa svojom obitelju, a 1. rujna dodje i kralj Ferdinand. Sabor je Maksimilijana »imenovao« kraljem, te ga 8. rujna okrunio u stolnoj crkvi; i Maksimilijan ova žena Marija bude 9. rujna okrunjena za kraljicu ugarsko- hrvatsku. U krunidbenoj povorci nosio je Ladislav Banić hr­vatsku, Stjepan Dobo slavonsku, Juraj Zrinski dalmatinsku, a Nikola Frankopan Tržački bosansku zastavu. Premda je 2. lipnja 1562. umro pa-latin Tomo Nadaždi, ipak ne htjede kralj Ferdinand dati birati novoga palatina, već imenuje »zamjenika palatina« za vršenje sudačke vlasti i dva vrhovna zemaljska kapetana za vojnički dio palatinske vlasti; kra­ljevim pak namjesnikom za Ugarsku postade ostrogonski nadbiskup Ni­kola Olah.13

Početkom g. 1564. obolio je car i kralj Ferdinand I., a 25. srpnja 1564. stiže ga smrt. Premda slabašnoga tijela, ipak je Ferdinand! dočekao 61. godinu. To je polučio velikom umjerenošću u jelu i pilu, tjelesnim vjež­bama (lov, turniri, jahanje), te solidnim životom svojim. Ferdinand nije bio lijep, jer mu blijedo i mršavo lice nagrdjivahu: veliki nos, izbočena brada i debele dolnje usnice; no zato bijaše naobražen čovjek, koji se zauzimao za umjetnost i znanost, a govorio je 5 jezika (španjolski latinski, njemački, francuski i talijanski). Ferdinand bijaše odan svojoj ženi Ani, koja mu je rodila 15 djece; kad je Ana umrla (27. siječnja 1547.), pustio je Ferdinand rasti bradu i ne htjede se drugiput ženiti. Općenito se znalo, da je Ferdinand veoma pobožan. Kad je 10. studenoga 1549. umro papa Pavao III., govorilo se, da kralj Ferdinand želi postati papom." — Nikada nije kralj Ferdinand imao dosta novaca, dočim se njegovi savjetnici ve­ćinom obogatiše. Radi oskudice novaca nije Ferdinand mogao Hrvatsku zaštititi od provala turskih. Mnogo je smetalo, što Ferdinand nije bio ni­kakav vojskovodja, te su ga Hrvati uzalud molili, da osobno ide u rat na Turke. Neugodno se Hrvata doimalo i to, što se kralj okruživao samim Nijemcima, koji su bili gotovo jedini članovi »dvorskoga vijeća« (Hofrat) i g. 1556. osnovanoga »dvorskoga ratnoga vijeća« (Hoikriegsrat). Ovo je ratno vijeće upravljalo svim vojničkim poslovima, dočim su državne fi­nancije bile povjerene »dvorskoj komori« (Hofkammer), a državna uprava i vanjska politika »tajnomu dvorskomu vijeću« (Geheimer Hofrat). Pošto su sve oblasti bile u Beču, počeli su Hrvati pomalo Beč smatrati glav­nim gradom; isto bijaše i s Ugrima, osobito iza g. 1541., kada je Budim došao u tursku vlast. Premda je i nadalje postojala »kr. ugarska kance­larija«, ipak je sve veću vrijednost dobivala »dvorska kancelarija«, koja je otpremala odluke i naloge kralja Ferdinanda. Pomoću svih ovih »sre­dišnjih oblasti« u Beču počeo je kralj Ferdinand provoditi t. zv. »realnu uniju«. Ferdinandovu nastojanjti pomaganu jadne prilike, u koje su do­spjele Ugarska i Hrvatska povodom neprestanih provala turskih.13

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Banovanje Nikole Zrinskoga		Prve godine vladanja kralja Maksimilijana