Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Prve godine vladanja kralja Maksimilijana

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

72. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Prve godine vladanja kralja Maksimilijana[uredi]

Oporukom od 25. veljače 1554. razdijelio je kralj Ferdinand svoje »nasljedne zemlje« u troje. Gornju i Dolnju Austriju ostavio je najstarijemu sinu Maksimi­lijan u, koji će ga naslijediti na njemačkom, ugarskom, hrvatskom i češkom prijestolju: Tirol i t. zv. prednjo-austrijske zemlje (u EIzasn i u Švapskoj) dobije srednji sin Ferdinand, dočim je najmlađega sina Karla zapala Štajerska,.Koruška, Kranjska, Istra, Gorica i Trst. Tako se austrijska loza habsburške dinastije raspala u tri grane: austrijsku, ti­rolsku i štajersku. Novi car i kraij Maksimilijan II. rodio se 1. kolovoza 1527 u Beču: navršio je upravo dakle 37 godina, kada ga je za­palo vladanje. Maksimilijan se još 13. rujna 1548. oženio s Marijom, kćer­kom Karla V., cara njemačkoga i kralja španjolskoga. Marija bijaše dakle Maksimilijanu sestrična, a do ženidbe je njihove došlo samo zato, da se austrijskim Habsburgovcima osigura prijestolje u Španjolskoj, gdje je Karla naslijedio jedini mu sin Filip II. Kažu, da Maksimilijan nije volio Mariju, premda mu je ona rodila 9 sinova i 6 kćeri. Maksimilijan nije bio stalan ni u vjerskim načelima. Za očeva života neprestano je šurovao s protestantima; on je medju ostalima novčano podupirao baruna Ivana Ungnada, koji je u Urachu (u Wurttemberškoj) osnovao tiskaru, te na hrvatskom i slovenskom jeziku izdavao protestantske knjige latinicom, ćirilicom i glagolicom. Luterovu nauku širili su kod nas takodjer njemački vojnici, koji stanovahu po tvrdjama na Krajini. Tako je već u Ferdinandovo doba bilo u Hrvatskoj protestanata, osobito medju gospodom. Prvi je uz Luterovu nauku pristao valpovački vlastelin Petar Peren, zatim bivši ban Franjo Bacan, pa Nikola Banić (Banffv) i Marko Stančić Horvat. Najviše se za protestantizam zagrijaše bivši ban (kasniji palatin) Tomo Nadaždi i njegova žena Uršula Kanižaj. Pošto je Nadaždi mnogo drugo­vao s Nikolom Zrinskim, drži se, da je i taj bio sklon protestantizmu; isto se mislilo takodjer o banu Petru Erdedu.

Općenito se držalo, da će Maksimilijan odmah javno prijeći na Lu­terovu vjeru, čim postane carem i kraljem. Ova je bojazan mučila i nje­gova oca Ferdinanda, koji je na smrtnoj postelji izjavio, da ga ubija Maksimilijanovo luteranstvo. Ipak ostade Maksimilijan do konca života svoga u krilu katoličke crkve. On je samo nastojao, da katolike i luterane zbliži. Mislio je to postići tako, da bi katolička crkva dozvolila svećeni­cima ženidbu, a svjetovnjacima pričest pod prilikom kruha i vina, kako je o tomu uzalud radio kralj Ferdinand na crkvenom saboru u Tridentu. Još je Maksimilijan luterane nagovarao, neka priznadu papinsku vrhovnu vlast i diobu crkve na biskupije, dok bi katolici imali ukinuti neke obrede. Sulejman zatraži od Maksimilijana, neka plati zaostali danak. Premda je Maksimilijan ispunio taj zahtjev, ipak nijesu Turci mirovali. Bosanski paša Mustafa Sokolović i beg iz Livna dodjoše 4. lipnja 1565. pred Krupu na Uni. U toj se tvrdji nalazio hrvatski plemić Matija Bakić sa 28 vojnika. Bakić je s ovom šakom ljudi branio Krupu 20 dana. Pošto nije dobio pomoći, provali Bakić 23. lipnja sa 7 preostalih branitelja iz Krupe, te izgubi život. Istodobno provališe Turci (1500 konjanika i pje­šaka) iz Pakraca prema Križevcima; na četovanju dopriješe do bi­skupova Graca, gdje budu 30. lipnja suzbijeni. Medjutim je Ferhat beg obnovio tvrdju Sopje na Dravi. Početkom rujna god. 1565. prijedje Mu­stafa Sokolović sa 12.000 vojnika iz Bosne u Slavoniju. Turci su uz rijeku Lonju i njezin pritok Glogovnicu namjeravali udariti na Križevce ali ih je kod Obreške blizu Ivanića dočekao ban Petar Erdedi sa 1000 konjanika i 4000 pješaka. U banovoj vojsci bijahu takodjer: Ivan Alapić, Ivan Gjulaj iz Vinice, te Šimun i Matija Keglević. Kod Obreške dodje 10. rujna do bitke, u kojoj ban hametom potuče Turke. Radi ove pobjede dobije Erdedi 11. listopada 1565. od kralja grofovski naslov.

God. 1566. dodje izmedju cara i sultana do rata zbog prilika u Erdelju. Ondje je naime Ivan Sigismund Zapolja iza smrti svoje majke Izabele (15. rujna 1559.) vladao kao vojvoda erdeljski pod zaštitom sul­tana Sulejmana, komu je plaćao godišnji danak. Bez ikakova povoda počeo je Zapolja koncem god. 1564. osvajati Maksimilijanove gradove u sjevero-istočnoj Ugarskoj. Maksimilijan mu uzvrati početkom god. 1565., kada je njegova vojska otela Zapolji gradove Tokaj i Munkač. To raz­ljuti Sulejmana, te se on počeo spremati za rat. Na taj rat nukao je sta­roga sultana Mehmed Sokolović, koji g. 1565. postade velikim vezirom.

Navijestivši Maksimilijanu rat krene Sulejman 29. travnja god. 1566. s ogromnom vojskom iz Carigrada prema Beču. Na tome putu dopre sultan 6. kolovoza do Sigeta. U gradu je od god. 1561. kao kapetan zapovijedao Nikola Zrinski, koji je uza se imao 2500 ljudi. Bivši ban hrvatski odluči, da će s ovom posadom zaustaviti Turke kod Sigeta dotle, dok Maksimilijan ne sabere dovoljno vojske. Sulejman dade Siget opsjedati. Nebrojenim jurišima zauzeše Turci stari i novi varoš. Dugo se otegnula opsada tvrdje. Koncem kolovoza poruči Sulejman junačkomu Zrinskomu, da će ga učiniti gospodarem Hrvatske, ako predade Siget. No Zrinski odbije ovu ponudu kao i sve prijetnje, premda mu je posada spala na 500 ljudi. Sulejman nije dočekao pada Sigeta, jer umre u noći od 4. na 5. rujna. Veliki vezir Sokolović zataji smrt sultanovu. Sutradan zauzmu Turci vanjsku tvrdju; Zrinski se povuče u nutarnju tvrdju, gdie se održao još 2 dana. Kad su pak topovi turski zapalili i to posljednje utočište njegovo, provali Zrinski s preostalom četom iz tvrdje. S mačem u ruci poginuše uz junačkoga vodju svi branitelji osim sedmorice. Turci osvojiše ruševine sigetske, izgubivši za opsade 30.000 ljudi. Oslabljenu vojsku tursku povede Sokolović 21. listopada kući, zauzev prije toga gradove Bobovac, Vizvar i Čorgovo. Veliki se vezir bojao, da će ga na povratku progoniti car i kralj Maksimilijan, koji je za to vrijeme kod Gjura sabrao 100.000 vojnika. No Maksimilijan — koji je imao srca, da vjernoga Nikolu Zrinskoga pušta propadati u Sigetu, — raspusti 22. li­stopada vojsku svoju, čim je doznao za odlazaik Turaka. Dok je trajala opsada Sigeta, sabrao je hrvatski ban Petar Erdedi 29. kolovoza 1566. kod Topuskoga oveću vojsku (3000 konjanika i 4 ban-derija pješaka), s kojom udari na tursku tvrdju Novigrad. Novi­gradu pohrli u pomoć Usraim beg iz Požege s 5000 konjanika i Holi beg iz Livna s 800 konjanika i 800 janjičara. No ban potuče Turke i zarobi im čitav tabor; uhvaćen bude i sam Usraim beg, koji se kasnije otkupio za 30.000 dukata. Erdedi poleti za Turcima prema Požegi, te se vrati s velikim plijenom. U toj banovoj vojsci bijahu takodjer: knez Franjo Frankopan Slunjski, krajiški kapetan Herbart Auersperg i kranjski kapetan Jošt Josip Turn. Ban Petar Erdedi umro je 26. travnja 1567., a po­kopaše ga u kapelici sv. Petra u Jastrebarskom. Iza njega ostadoše dva mala sina: Tomo i Petar.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Ban Petar Erdedi Ban Juraj Drasković

Bilješke / izvori[uredi]