Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Andrija Bot

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

62. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Andrija Bot[uredi VE]

Iza rane i neočekivane smrti hercega Ivana Korvina dobije Hrvatska dva bana; jedan bijaše Andrija Bot od Bajne, a drugi Franjo Balaša od Gjarmata. Novim banovima naložio je kralj Vla­dislav II., neka odmah sazovu sabor, na kojem će se odrediti sve, što je potrebito za obranu kraljevine Slavonije. Bot i Balaša namjeravahu na proljeće godine 1505. doći u Zagreb, da se instaliraju u bansku čast. Ta­dašnji Zagrepčani nijesu valjda bili pristaše novih banova, kad vidimo, da se boje nasilja prigodom dolaska njihova. Gradjani se dapače obratiše na samoga kralja Vladislava s molbom, neka ih zaštiti od svakoga nasilja. Kralj se odazvao njihovoj molbi, te je 30. ožujka 1505. javio Botu i Ba-laši, da je žitelje grada Zagreba uzeo u posebnu svoju zaštitu; zato ba­novi prigodom svoga ulaza u Zagreb ne smiju gradjanima nanijeti nikakovu štetu ili nasilje, već neka ih puste na miru sa svim pravima njiho­vim; što će pak potrošiti prigodom svoga boravka u gradu, to neka plate vlastitim svojim novcem.1

S novim banovima nijesu bili zadovoljni staleži hrvatski. Osobito se prigovaralo, što je banom imenovan okrutni Balaša, premda nije imao ni posjeda u kraljevstvu hrvatskom. Najviše je vikao podban Bernardin Turoc, vlastelin u Ludbregu. Turoc je razglasio, da će dati ubiti svakoga plemićay koji bi se usudio doći na sabor, što su ga sazvali Bot i Balaša. Sam kralj Vladislav morade ustati na obranu novih banova. Kralj je Turocu 9. trav­nja 1505. zabranio daljnje rovarenje, jer da Bot i Balaša moraju bansku čast preuzeti i sabor održati. Ipak nije došlo do instalacije Bota i Balaše, koji se još 12. listopada 1505. zovu samo „izabrani banovi kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije."2 Balaša nije uopće nikada ni postao pravim banom hrvatskim. Mjesto njega dobije Andrija Bot početkom god. 1506. za druga u banskoj časti: Marka Mišljenovićaiz Kamičca. Mišlje-nović je do tada bio kaštelan kraljevskoga grada u Budimu.3 Ondje su mu kao rodjenom Hrvatu dali nadimak „Horvat", te se kasnije Marko i kao ban zvao „Horvat", a ne „Mišljenović".4

Njemački car Maksimilijan imao je po svome sinu Filipu Lijepomu dva unuka: Karla i Ferdinanda. Da bi habsburškoj dinastiji osigurao pravo na prijestolje hrvatsko, ugarsko i češko, radio je Maksimilijan god. 1505. o tomu, da jednoga od svojih unuka zaruči s Anom, jedinicom kralja Vla-dislava II. Istodobno nastojala je takodjer Jadviga, udova palatina Stjepana Zapolje, da kraljevnu Anu predobije za svoga sina Ivana. Tako nastade borba za ruku djevojčice, koja je navršila tekar 2 godine. Kralj odbije molbu Ivana Zapolje, čime je ogorčio Magjare, koji u Ivanu Zapolji gle­dahu budućega kralja svoga. Zapoljine pristaše pretegnuše na ugarskome saboru, što ga je kralj 28. rujna 1505. sazvao na Rakoško polje kod Bu-dima. Da se caru Maksimilijanu i bilo kojemu Nijemcu za uvijek osujeti dolazak na prijestolje ugarsko, stvorila je Zapoljina stranka 12. listopada 1505. ovaj zaključak: Kolikogod puta i kadgod bude ova kraljevina lišena gospodara i kralja, a da ne preostanu iza njega muški baštinici, koji bi ga imali naslijediti po pravu i običaju ove kraljevine, ne ćemo odsada nikada više svojim kraljem izabrati baš nikoga od stranih naroda, nego ćemo jednodušnim sporazumom i voljom — na Rakoškom polju, a ne drugdje — za svoga gospodina i kralja uzeti jedino Ugrina, koji bude za ovu službu zgodan i sposoban.5 Sabor je o tome zaključku svome sastavio ispravu, koja počima s imenima prisutnih članova sabora. Tu je poimence nabrojeno 10 crkvenih dostojanstvenika, 53 velikaša i državna dostojanstvenika, te 125 plemićkih poslanika iz 52 ugarske županije. Na listini spominju se i obadva hrvatska „izabrana bana" (Andrija Bot i Franjo Balaša). Ipak se može reći, da Hrvati nijesu kumovali ovome zaključku, jer na listini manjkaju imena hrvatskih biskupa i velikaša, nema dapače ni imena izaslanika kraljevine Slavonije (oratores regni Sclavoniae). Ovi izaslanici (JuraJ Kaštelanović, Ilija Bošnjak, Mirko Hasag i Bernardin Turoc) zamoliše kraljevskoga suca Petar od sv. Jurja i Bozina, neka im „za zaštitu njihovih prava" dade ovjerovljen prijepis spomenute isprave. Oni su to i dobili, te se ovaj pri­jepis još i sada čuva u kr. zemaljskom arkivu zagrebačkom.6

Kralj Vladislav II. ne htjede potvrditi zaključka sabora ugarskoga od 12. listopada 1505. Bez kraljeve potvrde nije taj zaključak mogao postati zakonom; zato nije mogao ni doći u zbornik zakona (corpus juris hungarici). Tečajem naredne zime spremao je car Maksimilijan vojsku, s kojom će provaliti u Ugarsku, da silom izvojšti priznanje svoga prava na prijestolje ugarsko-hrvatsko. Kralj Vladislav htjede Maksimilijana primiriti. Zato njegovi poslanici 20. ožujka 1506. u Bečkom Novom Mjestu sklope s Maksimilijanom ženidbeni ugovor, po kojemu će kraljevna Ana poći za Maksimilijanova unuka Ferdinanda. Kako je kralj Vladislav očekivao sina, jer mu žena bijaše trudna, stavljena je u ženidbeni ugovor točka, da će se budući prijestolonasljednik vjenčati s Marijom, unukom cara Maksimilijana. Ipak se Maksimilijan 1. svibnja 1506. odlučio, da povede vojnu na Ugar­sku, pa da tako kazni svoje „nevjernike", te „grubu i nerazboritu obijest" nekih velikaša. Početkom mjeseca lipnja provali grof Salm iz Štajerske u Ugarsku, gdje zauzme gradove Šoprun i Požun, te osvoji otok Čalokez. Neko se vrijeme na toj vojni osobno nalazio sam car Maksimilijan, komu se pridruže takodjer hrvatski velikaši: Ivan Karlović Krbavski i Anž Fran­kopan Brinjski. Usred rata rodi kraljica Ana 1. srpnja 1506. sina Ljude­vita. Time postade pitanje o nasljedstvu u dogledno vrijeme bespredmet­nim. Zato su ugarski poslanici u Beču 19. srpnja 1906. utanačili s Maksi­milijanom mir, koji je 5. kolovoza u Budimu potvrdio i kralj Vladislav. Po tome miru vratio je Maksimilijan sve, što je u ratu osvojio i zarobio; no zato je u ugovor stavio očitovanje, da sebi i svojim potomcima pridr-žaje sva nasljedna i druga prava, što ih je dosada imao „na kraljevinu Ugarsku i na kraljevine, koje njoj pripadaju".7 Kralja Vladislava zadesi 26. srpnja 1506. velika žalost, jer mu je od groznice u babinjama umrla mlada i duhovita žena Ana. Kralja obuze teška briga za budućnost nedorasle djece njegove. Ovu mu je brigu još povećao ugarski sabor, koji se 24. travnja 1507. sastao na Rakoškome polju. Kralj je naime zamolio staleže, neka njegova sina Ljudevita okrune 1. srpnja 1507.; no sabor ne htjede ispuniti kraljevu molbu. Osim toga proglasio je taj sabor Ivana Zapolju vrhovnim kapetanom kraljevine Ugar­ske; podjedno je zaključio, da kralj mora za sve državne poslove tražiti privolu državnoga vijeća.8

Strah pred strankom Ivana Zapolje približi kralja Vladislava još većma caru Maksimilijanu. U Konstanzu bude na jesen god. 1507. sklopljen že­nidbeni ugovor, koji je glasio ovako: Kraljević Ljudevit uzet će Katarinu, najmladju unuku cara Maksimilijana; umre li Katarina prije vjenčanja, za­mijenit će ju njezina starija sestra Marija. Onaj od carevih unuka (Ferdi­nand i Karlo), koji će za baštinu dobiti Austriju i Tirolsku, uzet će Anu, kćer kralja Vladislava. Ovaj ugovor potvrdio je kralj Vladislav 12. stude-denoga 1507. posebnom ispravom,9 U Hrvatskoj su god. 1506. i 1507. bez ikakve zapreke vladali banovi Andrija Bot i Marko Horvat. Čini se, da je Marko Horvat bio nešto na­silne ćudi. Vidimo naime, da kralj Vladislav 19. studenoga 1506. poziva grad Zagreb, neka kraljeve tridesetničare (carinske činovnike) u Zagrebu štiti od svih nasilnika, poimence pak od bana Marka Horvata.10 Kralj je 7. lipnja 1507. banovima Botu i Horvatu naložio, neka zagrebačke gra­djane zaštite od onih plemića, koji ih sile na plaćanje mitnice.11 Koncem god. 1507. rasrdio se kralj na banove hrvatske, jer nijesu dosta revno pobirali „pripomoć" (subsidium) u kraljevini Slavoniji. Kralj digne Bota i Horvata sa banske časti, a za banove postavi Ivana Ernušta od Čakovca i Jurja Kanižaja Ovu promjenu javlja kralj 12. siječnja 1508. gradskome poglavarstvu u Zagrebu.12 Andrija Bot ne htjede se odreći banske časti. To bijaše kralju poznato već 25. siječnja 1508., kada poziva poglavare grada Zagreba, neka s oružanom silom podupiru Jurja Kanižaja, ako mu Andrija Bot ne bi htio predati bansku vlast.13 Ipak nije novomu banu ništa pomoglo; on se morao zadovoljiti vršenjem vlasti u tadašnjoj Sla­voniji, dočim je Andrija Bot i nadalje banovao u južnoj Hrvatskoj, napose pak u Primorju.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Banovanje Ivana Korvina Hrvatska god. 1508.—1512.

Bilješke / izvori[uredi VE]