Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1508.—1512.

63. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1508.—1512.

Kralj Vladislav sazove za 13. svibnja 1508. novi sabor, koji mu je uslišao želju, te mladi kraljević Ljudevit bude 4. lipnja u Stolnom Biogradu okrunjen za kralja ugarsko-hrvatskoga. Prije krunisanja sina svoga morao je kralj Vladislav 27. svibnja 1508. izdati ispravu, kojom obećaje, da će njegov sin budno čuvati i štovati pravice svojih podanika; još je kralj morao u toj ispravi obećati, da svoga sina ne će predati kojemu tudjemu vladaru. Ova neke vrsti krunidbena zavjer-nica izdana je za Hrvatsku napose, te se još i sada čuva u kr. zemalj­skom arkivu.'4

Početkom god. 1508. htjede car Maksimilijan s ovećom vojskom poći u Rim, da ga papa okruni carskom krunom. Kako je Maksimilijan morao iz Tirola putovati kroz mletačku pokrajinu u Italiji, zabrani republika mle­tačka prolaz vojsci Maksimilijanovoj. Zato odustade Maksimilijan od na-mjeravanoga puta, zadovoljiv se time, što ga je krški biskup Matej Lang u Tridentu 4. veljače 1508. proglasio „izabranim carem rimskim". Na pro­ljeće god. 1508. dodje izmedju Mlečana i cara Maksimilijana do otvorena rata, koji se vodio u slovenskim i hrvatskim krajevima. Mlečani zauzeše najprije Goricu, Divin i Vipavu, zatim 6. svibnja Trst, a po tom Pazin s većim dijelom austrijske Istre. Kapetan Ivan Navagier dovede mletačku mornaricu u kvarnerski zaljev, te ju oboruža s 1500 ljudi, koji dodjoše iz Cresa, Krka i drugih otoka hrvatskih. Od god. 1465. pripadao je Habs-burgovcima grad Rijeka. Tu se nalazio carev kapetan Ivan Rauber sa 250 vojnika. Navagier pozove 26. svibnja grad Rijeku, neka se predade. Pred većom silom uzmakne Rauber još istoga dana u Ljubljanu, a Rije­čani prisegnu vjernost republici mletačkoj.2

Poput Rijeke dodje 28. svibnja 1508. pod mletačku vlast i susjedni Trsat, u kojemu je takodjer do tada bila njemačka posada, premda je Trsat pripadao Bernardinu Frankopanu. Ban Andrija Bot zatraži od Mlečana, neka Trsat povrate njemu; ali Navagier odvrati, daje grad oteo Nijemcima, pa ga ne da Hrvatima. U Trsat namjesti on Jeronima Crnotića iz Raba, kao što je i upravu grada Rijeke predao svojim ljudima (provi-dur Andrija Mula i kapetan Jeronim Querini).3 Mlečani su iza toga zauzeli još 5 kaštela u Istri, poimence Kastav, Mošćenicu, Lovran, Berseč i Lu-poglav.4 Toliki neuspjesi slomiše cara Maksimilijana, te on 6. lipnja 1508. sklopi s Mlečanima primirje, po kojem im ostavi sve, što osvojiše.

Medjutim se Mlečani zamjeriše papi Juliju II. On je od njih tražio, da mu odstupe Ravenu i druge gradove u Romagni, koji su nekada pri­padali papinskoj državi. Jednako su Mlečani ugrabili i neke primorske gradove u napuljskoj kraljevini, koja je tada pripadala aragonskome kralju Ferdinandu Katoličkomu. Francuski kralj Ljudevit XII. htjede Mlečanima kao vojvoda milanski (lombardski) oteti gradove: Bresciju, Bergamo, Ćremu i Cremonu. Car pak Maksimilijan želio je natrag osvojiti izgubljenu Istru s Rijekom i Trsatom, pa Goricu i Vipavu s Trstom, a povrh toga ugrabiti Furlansku, Roveredo, Veronu, Padovu, Treviso i Vincenzu. Izmedju svih ovih vladara bude 10. prosinca 1508. u Cambravu utanačena „liga" na zator Mlečana. Tako dodje god. 1509. do velikoga rata u Italiji i u na­šem Primorju. Car Maksimilijan sastavi znatnu vojsku, s kojom zauze Ro­veredo, Veronu, Vincenzu i Padovu. Druga vojska njegova otela je Mle­čanima Goricu, Trst i austrijsku Istru. Tom prigodom istaknuo se Krsto Frankopan, sin modruškoga kneza Bernardina. Krsto je od god. 1505. službovao u Maksimilijanovoj vojsci, te je god. 1509. zauzeo Divin i Pazin, a hrabro se borio kod Raspa i Novigrada. Ban Andrija Bot udari na Rijeku, odakle mletački kapetan pobjegne na otok Krk.5

Mjeseca lipnja 1509. sastavi ban Bot oveću vojsku (350 konjanika i 1500 pješaka), s kojom provali u t. zv. mletačku Istru. Labinski načelnik Filip Minio javlja 13. lipnja u Mletke, da je Bot tom prigodom iz labinske i plominske okolice odveo stoku u vrijednosti od više tisuća dukata.6 Frankopanima se činilo, da bi sada mogli Mlečanima oteti otok Krk, što ga izgubiše god. 1480. U tome pogledu pomagao je Frankopane i ban Bot. Senjani se u lipnju g. 1509. sa 30 ladjica zapute na otok Krk, gdje oplijene neka mjesta. Time se prividno Franjo di Prioli tako uplašio, da je zatražio pomoći od Angjela Trevisanija, glavnoga mletačkoga pomor­skoga zapovjednika.7 Trevisani pošalje na Krk 3 ladje, a podjedno zamoli u Mlecima dozvolu, da banu Botu otme grad Senj. Ove dozvole nije re­publika dala zato, da se ne bi protiv nje digao takodjer kralj Vladislav.8 Republika je naime dobro znala, da car Maksimilijan i kralj Ljudevit XII. nagovaraju kralja Vladislava, neka stupi u kanbrejsku ligu. Kad je papa 27. travnja 1509. udario mletačku republiku crkvenim prokletstvom, pozove kralja Vladislava, neka Mlečanima otme Dalmaciju. Vladislav se upravo nalazio u Pragu, gdje je svoga sina Ljudevita dao 11. ožujka 1509. kru­niti češkom krunom. Iz Praga pozove kralj 32. srpnja 1509. hrvatske ba­nove Ivana Ernušta i Jurja Kanižaja, neka odmah dodju u Budim, gdje će se raspravljati o vojni za oslobodjenje Dalmacije.9 Vijeće je doduše u Budimu zaključilo, da će u Dalmaciju poslati 6000 vojnika; ali nije izvelo • taj zaključak, premda se mjeseca rujna u Zadru govorilo o kraljevu dolasku.10 Kod Omišlja na Krku sabere Trevisani 15 ladja i 3000 konjanika, od kojih bijaše 300 s otoka Krka. U ranu zoru 2. listopada 1509. krene Tre­visani prema Rijeci, koja leži nasuprot Omišlju. Riječani junački doče­kaju neprijatelje. Ipak su Mlečani provalili u grad, pa ondje po ulicama i kućama ubijali Riječane. Kad je čitav grad bio oplijenjen, zapale ga Mle­čani s više strana; pri tom je Trevisani govorio, da će se jednom za Ri­jeku reći: „Ovdje je bila Rijeka". Odmah iza toga udare Mlečani takodje na riječku tvrdju, u kojoj se opet nalazila njemačka posada. Zauzevši i tvrdju, dade Trevisani 40 ljudi okovati u željezo. O svemu tomu podnio je Trevisani 5. listopada u Mletke izvješće, u kome se brani, da su ,,ži-vinski" mornari protiv njegove volje tako opustošili Rijeku.11 Mletačka republika bojala se, da ne bi kralj Vladislav stupio u kan-bejsku ligu. Da Ugre i Hrvate odvrati od „ligaša", podje 12. listopada 1509. iz Mletaka u Hrvatsku dr. Petar Pasqualigo kao poslanik republike. Pasqualigo iskrcao se 25. listopada u Bagu, gdje ostade do 4 studenoga. Neposredno prije njegova dolaska provališe u Hrvatsku turske čete, koje su opustošile imanja knezova Mihovila, Anža i Bernardina Frankopana.12 Ovoj provali radovahu se Mlečani, jer su u Turcima gledali svoje savez­nike. Turska je provala tako uplašila Hrvate, da su odmah zazirali od rata s Mlečanima. Time je Pasqualigu bilo znatno olakšano djelovanje. On dodje k Ivanu Karloviću u lički Novigrad, gdje su s njime pregovarali knezovi: Juraj Mrsinjski, Nikola Zrinski i Antun Blagajski. Svi oni knezovi sasta-više četu od 450 konjanika, s kojom su Pasqualiga 11. studenoga dopra­tili u Bihać. Ovdje se Pasqualigo sastao sa banom Botom, koji se pomi­rio s mletačkom republikom. Pasqualigo stiže 15. studenoga u Zagreb, gdje ostade do 22. travnja 1510. Njemu podje za rukom, da je veći dio gospode hrvatske predobio za sporazum s republikom mletačkom.13 U to vrijeme počela se raspadati kanbrejska liga. Mlečani su naime papinskoj državi vratili gradove u Romagni, našto papa Julije 24. veljače 1510. mletačku republiku riješi crkvenoga prokletsva. Odsada je papa na­stojao, da kralja Vladislava predobije za savez s Mlečanima protiv Tu­raka. Pasqualigo dodje 29. travnja u Budim, a 17. svibnja u Ostrogon, gdje je kralja Vladislava zamolio, neka cara Maksimilijan izmiri s mle­tačkom republikom. Istodobno boravili su kod kralja njemački i francuski poslanici, koji su Vladislava odvraćali od Mlečana. Neki političari nasto­jahu Pasqualiga uvjeriti, da će biti najbolje, ako se Mlečani dobre volje odreknu Dalmacije. Trogiranin Petar Berislavić (tada prepošt kaptola u Stolnom Biogradu) dokazivao je, da bi i neznatna vojska mogla osvojiti Dalmaciju, gdje nitko ne trpi Mlečane. I doista bude 5. srpnja 1510. za­ključeno voditi rat za oslobodjenje Dalmacije.14 Nato podju Petar Beri­slavić i Ambroz Šarkanj u grad Konstanz, gdje 1. listopada 1510. izjave, da kralj Vladislav stupa u kanbrejsku ligu, te će 1. travnja 1511. započeti rat s Mlečanima. U tome ratu dobit će kralj Vladislav pomoći od svojih saveznika. Maksimilijan dat će Vladislavu 1000 pješaka i 12 topova, a kraljevi francuski i aragonski 24 ratne ladje i 6 teretnih brodova.15 Mletački poslanik Pasqualigo umio je ipak zapriječiti rat za oslobo­djenje Dalmacije. On se naime utekao uspješnomu sredstvu: podmići­vanju. Glavni ljudi na kraljevu dvoru (palatin Mirko Peren i kardinal pri­mas Tomo Bakač Erdedi) nastojahu, da kralj ostane uz mletačku republiku. Medjutim se u Italiji sklapala „sveta liga", koju je papa Julije II. proglasio 5. listopada 1511. U toj ligi radili su papa, Mlečani, Švajcari i Španjolci o tomu, da Francuze istisnu iz Italije. Hrvati se više nijesu zanimali za ratove u Italiji, jer im je opet zaprijetila ozbiljna pogibao od Turaka. Sve pored primirja provaljivahu Turci u hrvatske zemlje. Ništa nije koristilo ni to, što je kralj Vladislav 6. srpnja 1510. na dalnje 3 godine produljio primirje s Turcima.18 Najviše je stradala Dalmacija, u kojoj su Turci god. 1510. oplijenili okolicu Spljeta, Šibenika i Trogira. Na ladjama svojim dopriješe Turci i pod grad Omiš. Mlečani se ne usudiše dići na Turke, jer su moljakali tursku pomoć u ratu protiv cara Maksimilijana. U srpnju g. 1510. otjerao je Turke ispred Trogira domaći junak Kožulić; kod Omiša pak potuče Turke u studenomu g. 1510. knez Andrija Nova-ković s Omišanima i Poljičanima, kojima se pridružio banovac Grgur iz Klisa.17 Uzalud poručuje kralj 3. svibnja 1511. ugarskome saboru u Bu-dimu: „Turci neprestano uznemiruju Hrvatsku, naročito grad Knin, te će propasti i ostatak njezin, ako se dovoljno ne zaštiti." Ipak Ugarska nije ništa učinila za obranu Hrvatske. Oko 2000 Turaka dodje 22. kolo­voza 1511. pod grad Modruše. Kad ga nijesu mogli zauzeti, razlete se po Hrvatskoj. Nitko ih nije progonio, te su više dana plijenili i palili oko Ribnika, Dubovca, Ozlja, Metlike i Mehova. Banovi nijesu mogli dizati i uzdržavati vojske, kad im kralj nije slao plaće. Tako je na pr. kralj banu Andriji Botu dugovao 16.000 dukata, što je u ono doba bila velika svota.18 No kako bi kralj plaćao banove, kad je i sam trpio veliku oskudicu! Radi njega moralo se početkom srpnja g. 1512. državno vijeće u Budimu do­mišljati, „kako da se pronadje način, da bi Njegovo Veličanstvo sa svojom djecom imalo o čemu živjeti; pošto su naime razdavani ili založeni svi kraljevski prihodi, snašlo je Njihova Veličanstva takovo uboštvo, da više puta nijesu imali što jesti." Kraljevo je siromaštvo još napadnijim činio golem imetak Ivana Zapolje, koji je g. 1510. postao vojvodom erdelj-skim. Ivanova sestra Barbara udala se 8. veljače 1512. u Krakovu za polj­skoga kralja Sigismunda I. Tako se obitelj Zapolja vinula do još veće slave i časti.19 Bogat bijaše i ostrogonski nadbiskup Tomo Bakač Erdedi, koji je imao 85.000 dukata godišnjeg prihoda. Poslije g. 1510. ne spominju se više hrvatski banovi Ivan Ernušt i i Juraj Kanižaj. Kralj se naime izmirio s Andrijom Botom, koji opet ba-nuje sve do svoje smrti 13. rujna 1511.20 Sada se za bansku čast otimao Juraj Zapolja. Njegov brat Ivan dodje početkom god. 1512. u Budim, te zatraži od kralja Vladislava, neka Jurja imenuje banom hrvatskim. Ali tomu se opre državno vijeće, jer se dvorska stranka bojala, da bi time previše ojačali Zapoljinci. Banom postade 25. ožujka 1512. palatin Mirko Peren, vlastelin valpovački. Peren je ovu službu primio pod uvjetom, da može pobirati daće u Hrvatskoj, a povrh toga prihode zagrebačke tridesetnice i grada Senja, pa sve ovo trošiti za svoju plaću, za uzdržavanje krajiških gradova i za plaćanje vojske.21 Medjutim su janjičari u Carigradu 23. travnja 1512. zbacili sultana Bajazita II., pa na prijestolje stavili njegova sina Selima I. Ovaj se nije obazirao na ugovore oca svoga. Uopće je Selim I. bio ratoboran sultan. To je naravno najprije iskusila nesretna naša domovina. Već početkom srpnja g. 1512. provale bosanski Turci u Hrvatsku, razvale neka sela bi­skupa zagrebačkog, te zarobe mnogo ljudi i stoke. Na jesen provale Turci u srebreničku banovinu (nekadašnju Usoru), osvoje cijelu banovinu, a za­uzmu glavni grad Srebrenik i sve tvrdje: Tešanj, Barku, Sokol i Vaju.82 Početkom studenoga g. 1512. udare Turci na grad Skradin. Turci opu­stoše primorje, ali Skradina ipak nijesu mogli zauzeti. Zimi je prijetila opasnost gradu Kninu. Početkom pak g. 1513. provale Turci u župu Ce­tinu. Ovdje su osvojili 3 manje tvrdje (Vir kod Imotskoga, Čačvinu u Posušju i Nutjak na Cetini); bili bi osvojili i sam Sinj, da se nije raz­lila rijeka Cetina.23

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Andrija Bot		Ban Petar Berislavić