Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Ivana Korvina

61. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Ivana Korvina

Iz Pečuha vratio se kralj Vladislav 9. travnja 1495. u Budim. Ovamo je za 9. svibnja sazvao ugarski sabor, na koji pozove sve biskupe i velikaše, te po 10 plemićkih zastupnika iz svake županije. Ovaj sabor stvorio je važan zaključak, da kralj ne smije u buduće zvati na sabor plemićke „zastupnike iz županija, već poimence svu gospodu prelate i barune (t. j. crkvene i državne dostojanstvenike), te plemiće i velikaše." Odsada je dakle svaki plemić mogao doći na sabor. Plemstvu je zajamčena premoć i na kraljevskome sudu, gdje će oni imati 14 prisežnika, a svi drugi samo 6.1 Čim je Ivan Korvin nastupio bansku čast, odmah je podbanom ime­novao Ivana Gjulaja. Protiv toga ustadoše hrvatski staleži, jer Gjulaj nije bio rodom iz Hrvatske, a niti je kod nas imao kakvih posjeda. Na saboru u Križevcu 26. travnja 1495. morao je Ivan Korvin pismeno obećati, da će u buduće podbanom imenovati samo kojega „izmedju moćnijih plemića ove kraljevine Slavonije". Još je ban obećao, da će podban za podžupane namještati ugledne domaće plemiće, a ne kakve strance. Bude li podban uopće pokušao, da dirne u sloboštine domaćega plemstva, branit će plem­stvo sam ban.2 Isprvice je novi ban imao puno posla, da uredi državu hrvatsku. Neki velikaši bijahu pravi siledžije. Oni bi po noći provaljivali na imanja svojih susjeda, pa im otimali i odvodili kmetove. Mnogo su nasilja trpjeli mali plemići, koji radi toga ljuto zamrziše na veliku gospodu. Banskoj se pak vlasti otimahu prelati, velikaši i plemići. Da bi utvrdio svoju moć, stupi Ivan Korvin u ženidbeno srodstvo s Frankopanima. Pošto naime Ivan nije postao kraljem, ostavila ga je njegova zaručnica Blanka, te se udala za cara Maksimilijana. Mjeseca ožujka 1496. vjenčao se 23 godišnji ban Korvin s 18 godišnjom Beatricom, kćerkom kneza Bernardina Franko-pana. Beatrica je od svoga oca za miraz dobila gradove Bihać i Novi.8 U ime čitavog plemstva kraljevine Slavonije dodju početkom prosinca g. 1496. u Budim poslanici: Juraj Kapetanović od Desnice, Bernard Turoc i Nikola Vojković od Vojkovca. Ovi plemići razlože kralju, kako je „Slavo­nija od starine imala kunu kao lik grba, te kako se ona tim grbom do­sada vazda služila". Plemstvo želi, da kralj „onaj lik obnovi i tako obnov­ljenoga iznovice udijeli za vječno spominjanje". Vladislav se ovoj želji oda­zove, te 8. prosinca god. 1496. izdade znamenitu povelju. Kralj ističe, da Slavoniju i njezine stanovnike želi „uzdržati u starim zakonima, pravima i običajima". On ju dapače želi „još većim počastima odlikovati. Ova naime kraljevina, — prostirući se izmedju dviju rijeka: Save i Drave, — vodi neprestane ratove s Turcima, .... te se oružjem tako brani i održaje, da Turčin u tu oblast jedva kada ulazi, a da se ne bi iz iste naše kraljevine vraćao s najljućim porazom i štetom. Radi toga nijesmo rečenu našu kra­ljevinu neopravdano prozvali osobitim štitom ili pravije predzidjem ove naše kraljevine Ugarske". Vladislav je dakle odlučio, da kraljevini Slavoniji „podijeli ovaj grb: U jednom su trouglom štitu dvije — gore ime­novane — rijeke (Sava i Drava), naslikane popriječno i izravno. U sre­dini medju njima na preostalom prostoru — na polju naime posve neo-bradjenom — (nalazi se) stari njihov lik: rečena kuna, i to u boji pri­rodnoj i vlastitoj. Ostala dva polja istoga štita, koja zapremaju vanjske strane rečenih rijeka, naličena su posve nebeskom (t. j. modrom) bojom. U gornjem je polju jedna zvijezda, koju hoćemo nazvati Martovom (Davo-rovom) zvijezdom poradi neprekidnih ratova, što ih rečena kraljevina Sla­vonija i njezini žitelji vode protiv rečenih Turaka". Na koncu povelje kralj Vladislav dozvoljava, da se stanovnici Slavonije „odsada za sve vijeke služe tim grbom na svojim zastavama i na svima drugim vojničkim stva­rima .... Suviše mogu taj grb pečatiti crvenim voskom na ispravama i na svima poslanicama".4 Slijedećih se godina (1497. i 1498.) na saborima u Ugarskoj vodila velika borba izmedju velikaša i plemića. Kraljev kancelar Tomo Bakač od Erdeda umio je od prelata i velikaša učiniti dvorsku stranku. Naprotiv je protonotar Stjepan Verbeci, glasoviti pravnik, vodio niže plemstvo. Ovo je neumorno radilo, da iz Ugarske istisne svaku tudjinštinu, pa da opet jednom omogući izbor narodnoga kralja. Uz plemstvo pristade i palatin Stjepan Zapolja, jer se sve više nadao, da bi jedan od njegovih sinova mogao pomoću plemstva doći do prijestolja. Plemstvo je doista na saboru u Budimu 2. lipnja 1498. sebi osiguralo ne samo prevlast kod stvaranja zakona i kod vrhovnoga sudišta, već takodjer i kod izbora kraljeva. Sabor je naime zaključio 45. članak, koji glasi: „Ako bi kralj umro bez potomaka, te bi se narod sabrao na izborni sabor, ne smiju na taj sabor doći nika­kvi tudji poslanici, jer ovi kušaju zavesti gospodu i narod."5 Još g. 1495. zavadio se ban Ivan Korvin s palatinom Stjepanom Za-poljom, koji je otimao banova imanja u sjevernoj Ugarskoj. Ova je svadja porasla g. 1497., kada je kralj Vladislav duže vremena boravio u Češkoj, te je Ugarskom upravljao sam palatin. Da ugodi svome palatinu, odluči kralj 28. listopada 1497., da će Ivana Korvina skinuti, te Hrvatskoj dati drugoga bana.6 I zaista vidimo, da se u kraljevskim listinama tečajem god. 1498. spominje Juraj Kanižaj kao „ban Dalmacije, Hrvatske i Slavo­nije". Ipak je Ivan Korvin i nadalje zadržao bansku čast. Kralj je 13. lip­nja 1498. upozorio hrvatsko plemstvo, da po starom običaju mora proto­notar t. zv. banski pečat skinutoga bana predati staležima, da ga unište.7 No već 5. siječnja 1499. javlja kralj hrvatskim staležima, da je svoju od­luku promijenio, te sada opet imenuje banom Ivana Korvina mjesto Jurja Kanižaja.8 Istodobno se Ivan Korvin nalazio u Kninu, da brani Hrvatsku, jer je minulo primirje s Turskom. Sultan Bajazit nije za sada želio rata s Ugar­skom i Hrvatskom. Naprotiv se namjeravao zaratiti s mletačkom republi­kom, da joj otme južnu Grčku (Moreju). Da bi izazvao taj rat, naloži sul­tan bosanskim Turcima, neka provaljuju u mletačku Dalmaciju. Prve dvije turske čete razbije ban Ivan Korvin 2. i 3. veljače 1499.9 Nato krene iz Bosne sultanov namjesnik Skender paša. U lipnju g. 1499. opustoše Turci kotare mletačkih gradova Nina i Zadra, odakle su odveli 2000 ljudi i 38.000 glava stoke. Za tih provala dodje u tursku vlast grad Makarska.10 Turci dapače prodru preko Hrvatske i Istre u mletačku Furlansku. Slijedeće go­dine 1500. udarahu Turci na Zadar, Nin, Spljet i Trogir.11 Prestrašeni Mlečani počnu sebi tražiti saveznike. Brodova im dade papa Aleksandar VI., francuski kralj Ljudevit XII. i španjolski kralj Ferdi­nand Katolički. Na kopnu su Mlečani pomoć očekivali od Vladislava II., koji je protiv Turaka još-16. travnja 1499. sklopio savez sa svojim bratom Ivanom Albertom, kao kraljem poljskim. Kancelar Tomo Bakač sklone Vladislava, da je dozvolom sabora od 13. svibnja 1501. i na molbu pape Aeksandra VI. sklopio savez s Mlečanima. — Turci su i prije toga više puta zaprijetili Kninu, Ostrovici, Sinju, Klisu i drugim hrvatskim gradovima iz­medju Bosne i mletačke Dalmacije; na jesen pak dodje velika turska voj­ska pod grad Jajce. Ivan Korvin sabere oveću vojsku hrvatsku, te ju povede prema Vrbasu, da oslobodi Jajce. Turci mu podju u susret. Tako dodje u listopadu ili studenomu do bitke, koja je trajala više sati, a svr­šila se potpunim porazom Turaka. Na bojištu ostade 4000 Turaka i 2000 kršćana. Ban osvoji turski tabor i topove, pa time opskrbi Jajce na dulje vremena, povjerivši grad Ivanu Gjulaju na čuvanje.12 Ljeti god. 1502. op-sjednu Turci opet grad Jajce, ali ih 2. i 3. srpnja porazi kraljev kapetan Ivan Tarcaj. Nato se ozbiljno radilo oko toga, da kralj Vladislav oslobodi Bosnu od vlasti turske. No Turci sklope mir s Mlečanima, a 20. kolovoza 1503. sedamgodišnje primirje s Vladislavom. Po tome primirju ostade Tur­cima čitava Hercegovina i najveći dio Bosne. Vladislav je zadržao jajačku banovinu, koju su činili gradovi: Jajce, Jezero, Banjaluka, Vrbaški grad, Levač, Bočac, Kotor, Sokol, Greben i Komotin. Turski gradovi Ključ i Kamengrad rastavljahu jajačku banovinu od preostale Hrvatske izmedju Une i Vrbasa.13

Dok je trajao rat s Turcima, znatno se promijeniše nutarnje prilike u Hrvatskoj i Ugarskoj. Na sam Božić g. 1499. umro je palatin Stjepan Zapolja. Sada se Ivan Korvin nadao, da će polučiti palatinsku čast; zato podje s 500 konjanika na ugarski sabor, koji se 24. travnja 1500. sastao na Rakoškom polju. No sabor izabere palatinom valpovačkog vlastelina Petra Gereba, koji bijaše do tada vrhovni sudac.14 Da ublaži Ivana Kor-vina, potvrdi mu kralj bansku čast do smrti njegove. — God. 1501. radio je kralj Vladislav o tomu, da se oženi s Anom Foix, koja bijaše rodjakinja francuskoga kralja Ljudevita XII. Ova ženidba bijaše zazorna caru Maksi-milijanu, koji bi volio, da kralj Vladislav umre kao neženja. Ipak dodje 23. ožujka 1502. do ženidbenog ugovora. Pri tomu je kralja zastupao Hrvat Feliks Petančić, koji Anu preko Mletaka dovede u Stolni Biograd. Ovdje je ostrogonski nadbiskup Tomo Bakač 10. kolovoza 1502. okrunio Anu za kraljicu ugarsku i hrvatsku; samo pak vjenčanje obavilo se u Budimu, ali bez velikih svečanosti, jer kralj nije imao dosta novaca.13 Kraljica je 23. lipnja 1503. rodila kćer Anu. Odsada je kralj trebao više novaca za uzdržavanje svoga dvora. Zato je počeo od pojedinih županija tražiti potpore u obliku t. zv. izvanredne daće. No protiv toga ustade ugarski sabor, koji se 24. travnja 1504. sastao na Rakoškom polju.10 Odmah na početku toga sabora dodje vijest, da je u Valpovu umro palatin Petar Gereb. Sabor izabere palatinom Mirka Perena, koji je kao palatin potpisao već i zaključke toga sabora. Novi palatin oženi se sa Dorom Kanižaj, udovicom palatina Petra Gereba, pa milošću kralja Vla-dislava dobije znatne Gerebove posjede u Slavoniji (poimence Valpovo i Šarengrad). — Ivan Korvin umre 12. listopada 1504. u Krapini, gdje je najra­dije stanovao. Brzo ga je slijedio njegov jedinac Krsto, koji umre već 17. ožujka 1505. Kad je pako god. 1508. umrla i banova kći Elizabeta, izumre s njome rod slavnoga Ivana Hunjada. Banova se udovica Beatrica 21. siječnja 1509. preudade za kraljeva nećaka Gjuru Braniborskoga (iz obitelji Hohenzollern), koji je naskoro potratio brojna imanja Ivana Korvina.17

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Hrvatska god. 1491.—1495.		Ban Andrija Bot