Posljednji Stipančići/III
| ← II | Posljednji Stipančići — III. autor: Vjenceslav Novak |
IV → |
Gospođa Valpurga nije mogla spavati. Čim bi polegla, mučilo bi je jače oko srca, i vraćao se nesnošljiv poćut kao da će se ugušiti. Lucija je pored nje spavala dosta mirno, disala kratko, u prsima joj hroptalo, a iz grla bi joj se kao sam od sebe vinuo katkada glas nalik na stenjanje.
Gospođi Valpurgi nije zadavalo toliko brige ni Lucijino kratko disanje, ni hropot, ni onaj otegnuti, bolesnički glas iz grla; ona se više bojala obilnoga znoja što bi joj svake noći promočio uzglavlje i posteljinu, a i to je natkriljivala njena briga poradi pisma što je pored Lucijine glave ležalo... Kad bi joj pogled na nj pao, njezino bi srce sapela jača muka, i ona bi s očajanjem pomislila: Bože, bože, što će iz toga biti? Neće li napokon doći čas gdje joj već neće moći tajiti, da je to puko varanje kojemu se domislila valjda u najtežem času svoga života? - I ne mogavši da zamisli baš ništa utješno što bi joj tu brigu olakšalo, molila je sjedeći na krevetu molitvu za molitvom i otirala mekanim rupcem brižljivo i nježno znoj s Lucijina čela.
A vani je urlala bura. Valpurgi se u toj gluhoj noći činilo kao da strašna njezina sila dolazi odnekuda iz sionih visina i groznih dubina pa se srazila nad zemljom i rastresa se sad bijesno i divlje u tijesne ulice grada. Tu stane sad bolno stenjati i cviljeti, sad užasno zavijati, dok se opet ne stanji u sitan i oštar piskut kao da se uvukla u ogromnu cijev što joj se dugačko grlo suzilo u tanki vrat pa se tu ruši i raspinje i mahnita dok opet ne izleti s oštrom i reskom svirkom i probija se kroz noć kao vrisak i izgubi divljim letom hrlo kao munja negdje nad kipućim morem.
Gospođa se Valpurga prekrsti i pogleda sa strahom i brigom na Luciju. - Ah, taj znoj!... Ona ga vidi kao da su suze njezinog prepaćenog srca - pa pogleda prema raspelu nad krevetom i bude joj da se gubi u dalekoj, gluhoj tišini sama, gdje nema ljudskoga srca, ni suze, ni radosti... Ona bludi po toj samoći puna straha i očaja, dok se ne namjeri na propelo, pa se baci preda nj i zagrli ga, pa plače... plače...
Tad uzdahne, obuhvati svoja koljena i gleda u mrak... Pamet joj hrli u minula vremena i sjeti se stihova što ih je još negdje u roditeljskoj kući slušala: Nessun maggior dolore che ricordarsi del tempo felice nella miseria...
U jednoj od slijepih ulica gornjega grada Senja bila je nekad kuća Ante Stipančića, uglednoga građanina i patricija iz stare porodice koja je u gradskim javnim poslovima još u početku osamnaestoga vijeka - a možda i prije - slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena, a oženio se tekar u svojoj četrdesetoj godini iz porodice starih plemića i senjskih patricija Domazetovića. - Što je protiv običaja onoga vremena tako dugo čekao da sa zakonitom drugaricom zavede svoj porodični život, bijaše krivnja u ocu mu Pavlu i Antinom uzgoju. Bio naime Ante jedinac u bogatoga oca čija su dva velika i jedan mali brod obilazili sve znamenitije luke po Dalmaciji, Istri, Grčkoj, Ruskoj, Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Sam stari Pavao Stipančić nije u privatnom životu igrao nikakvu gospodsku ulogu; on bi se u svoje patricijsko odijelo oblačio samo na velike i rijetke svetkovine gradske i crkvene, a sa svojom ženom Katom bavio se krčmarskim poslom u vlastitoj kući gdje bi i s viđenijim i s manje uglednim sugrađanima raspravljao po svom uzanom shvaćanju sukromna i javna pitanja života. - Što obilje a što valjda i porodični ponos stadoše u staroga Pavla buditi uspomenu na staru tradiciju po kojoj su Stipančići stajali nekada u prvim i najuglednijim redovima Senjana. Ali staroga domaćega gospodstva što bijahu pojedinci budi svojim duševnim sposobnostima i znanjem a još češće slavom u bojnom okršaju stekli, nestajalo je; već se otac Ante Stipančića - patricij i krčmar - stao bio ogledavati za sjajem sablje i kićenom odorom austrijskoga vojnika - a navlastito odonda pokle je cesar i kralj Josip II u kratkom roku tri puta grad Senj posjetio i milostivo dopustio da mu se mogu i uglednije glave grada pokloniti. To poklonstvo živjelo je u Pavla Stipančića i njegove žene Kate kao uspomena na najrjeđu i najsvečaniju zgodu života i stoga što je suglasno sa sugrađanima i stari Stipančić iza toga posjeta na vladara mrmljao da je cesar očito zaboravio uvrede časnika protiv građana kao što i tužbe grada na te uvrede, dapače zaboravio i čitav niz svojih i svojih slavnih predaka odredaba kojima su se vojničke oblasti strogo i odrješito poradi tih uvreda opominjale i korile. Car se kretao neprestano okružen samo sjajem tih ljudi koje građani nijesu trpjeli, i sad su s gorčinom u duši čitali na oholim licima počevši od zapovjednika majora, pa do vazda pijanoga nekoga četrdesetogodišnjeg natporučnika Hübscha isti rug: - Vidite li što vaše tužbe vrijede! - Pa gle, baš to omrazi staromu Stipančiću krčmu i brodarenje, i on stane spremati sina Antu za vojnički stališ. Ante dotjera iza duga klatarenja i ogromnog troška u svojoj dvadeset i osmoj godini do natporučnika, a onda, ne mogavši se pravo sprijateljiti sa zaptom vojničkog stališa, odreče se službe i stane živjeti po većim gradovima od očeve imovine. Iza deset godina vrati se u Senj gdje je trebalo manje za život, a tu se zagleda u šesnaestogodišnju Valpurgu, djevojče rijetke ljepote, i plane za njom vatrom kakva može da plane u dvadesetogodišnjem srcu.
Mlada Valpurga nije polazila za Antu iz ljubavi, a nije joj on bio ni odvratan. Imovina njezinoga oca bila je već propala, no u naručaj Antin dovelo ju je njezino nepoznavanje svijeta. Zapt, gotovo na istočnjačku strogi ondašnji odgoj ženske djece držao ju sve do te dobe daleko od svijeta, i sva je prilika da uopće nije razumjela Antinih očiju što su se požudno za njezinom mladošću otimale. Za svoju dobu bila je tijelom - ako i sitna - potpuno razvita, ali iskustvom bijaše dijete. Pogled njezinih sjajnih tamnih očiju plovio je bezbrižno i slobodno po svijetu, a u kući se kriomice od majke igrala lutkom; najboljim darom što bi ga od svoga zaručnika dobila, cijenila je - pored onoga da je Ante Stipančić jedan od svojih triju brodova njoj u čast Valpurgom krstio - ukusne škatulje pune francuskih poslastica kojima bi je on darivao.
Roditelji Valpurgini prihvate s veseljem Stipančićevo očitovanje. Ante Stipančić uživao je već po svom ukočenom, oholom držanju i po drugovanju samo sa prvacima grada velik ugled, bio je bogat, a kuća je te grane Domazetovića što neradom a što nespretnom trgovinom spala bila na posljednje grane.
Valpurginoj majci povjere zadaću da ju pripravi na Stipančićev naum, jer se u svima budila prirodna sumnja da će se mlado djevojče otimati tomu koraku što od stida a što od naravske suprotnosti svježe, krepke mladosti proti čovjeku koji će sad koraknuti na prag prve starosti. Ali kako se začudila Valpurgina majka kad je ona nepojmljivim mirom i očitom radošću izjavila da će vrlo rado poći za gospodina Stipančića... A iza te izjave poletjela je Valpurga sva sretna k svojoj nekoj prijateljici i ispripovijedala joj živo što se danas zbilo, ne zatajivši navlastito svoju veliku sreću što će joj za vjenčanje bez dvojbe kupiti krasno odijelo i što će kao gospođa moći sama da prima i vraća drugim gospođama posjete u svilenoj haljini.
Stipančić se grijao blažen o mladom, nepokvarenom srcu Valpurginom. Kao da je osjećao da mu to srce prianja istom poradi svoga neiskustva i nepoznavanja svijeta: on je nastojao da je što bolje zaštiti proti upoznavanju svega što bi je moglo i malo njemu oteti raspršivši joj možda u grudima želju koja ne bi bila u skladu s njegovom sebičnošću. Jedva se mogla pokazati izvan njegova društva, ni u crkvu nije išla sama; on bi je tamo pratio noseći joj dragocjeni molitvenik, a kod službe božje stajao bi tri koraka iza nje ne snimajući zaljubljenih očiju sa svježe puti što je mirisala slatkim zadahom mladosti njezinoga netaknutoga djetinjega bića.
Pošlo mu je tako za rukom te je krug njezinih misli i osjećaja ispunio potpuno samim sobom. Za Valpurgu nije bilo čovjeka koji bi mogao biti umniji, iskusniji i bolji od njezinoga muža. Dobroćudna od prirode, a odgojena u roditeljskoj kući odgojem koji je gušio u ženskoj djeci svaku samostalnost, podvrgla se vrlo lako njegovoj volji i bila u sebi uvjerena da ne može pripadati nego samo njemu, da je svijet svake žene optočen ovako samo mužem koji ju je usrećio otevši je djevojaštvu. Ona se povrh toga divila njegovim gospodskim navikama što ih je donio iz daleka svijeta (amo je spadalo npr. i to da je svaki dan mijenjao čisto rublje), i njegovom kratkomu odrješitomu sudu o svim javnim ljudima, prilikama i poslovima; priviknula se da samo na izjavu njegove volje čeka i ona kao što i ostala služinčad u kući i da se svaka njegova zapovijed vrši sa strahom i žurbom; napokon njegovo svakidanje čitanje i pisanje kojom bi prigodom domaće služavke morale čak i brbljave žene i živahnu djecu iz susjednih ulica rastjerati - sve to ulijevaše joj osobito počitanje naprama njezinom zakonitomu drugu, dočim je njezina sloboda ugasnula malo-pomalo posve, i ona bila u njegovoj kući - slobodna ropkinja.
A kad dođoše djeca, bude njezin svijet još tješnji, tek joj se srce prepunilo materinjom ljubavi. Tako je ostala krasna i dobra žena i mati a da nije nikada osjetila one ljubavi koja je most k materinskoj sreći. Slast ljubavi kojom je ljubila svoju djecu, čuvaše je kasnije pred onime što bi lako moglo srušiti nimbus u kojem se pred njezinim očima kretao njezin muž. Stoga su i držali ljudi taj svakako dosta neprirodni brak vanredno sretnim, a bila je sretna i Valpurga, jer onoga što joj nije moglo ili smjelo biti nije dospjela nikada ni da poželi; pred time čuvale je sve tihe prilike porodičnoga života, a umjelo čuvati i iskustvo staroga muža koji ju je krio, kao što umije nemoćan škrtac skrivati pred pohlepnim ljudima svoje blago.
Prvo dijete, sina Jurja, rodila je g. 1806. - iste godine kad je s dozvolom cara Franje, a nastojanjem biskupa Ježića, u Senju svečano otvoreno bogoslovno učilište.
Dan pred Svim svetima, uoči te svečanosti krstio se Stipančićev sin, a priprave trajahu iza rođaja čitava dva mjeseca na veliku sablazan senjskoga puka koji nije mogao shvatiti da se nekršteno dijete, dakle u moći sotone, toliko vremena u kući drži! S obzira na dvije velike slave, gradsku i domaću, naručio je bio Ante Stipančić za se odijelo senjskih plemića, akoprem je to bio prekršaj gradskih statuta od Marije Terezije gdje su s priličnom točnošću i ovake sitnice u pravima plemića i patricija označene bile. Stališki ponos - a i domaći jal - nije mu toga, kako ćemo vidjeti, mogao oprostiti. - Pošto je vrijeme čitav mjesec bilo prekrasno, tiho, vedro i toplo, odredio je Stipančić da se velika obiteljska slava obavi u njegovom vinogradu na sjeveroistočnoj strani nedaleko od gradskoga zida. Da se ne moraju visoki i odlični gosti niti onih pedeset koraka sa glavne ceste do vinograda uspinjati, dao je utrti cestu do same sredine vinograda gdje je bio zbijen šator za mnogobrojne pozvanike kojih će najveći dio bez dvojbe i dan u veselju dočekati. Nekoliko dana prije krštenja došao je iz Trsta kuhač s bogatom zairom, dočim su razne narudžbe jela i pila stizale s raznih strana gotovo svaki dan. Uoči same slave stigne u Senj i nekakva glazba od dvadeset ljudi koji su do duboke noći na silnu radost senjske svjetine igrali pred Stipančićevim stanom gdje se u tijesnim prostorijama gost do gosta natisnuo. - Ujutro dne trideset i prvoga listopada začeše posljednje priprave u Stipančićevom vinogradu. Podaleko od prostrane ravnice (kojoj su pala žrtvom izim množine loza i četiri stara badema) gdje su već bili usađeni stolovi sa klupama, upriličilo se od naslaganoga kamenja natkriveno veliko ognjište za gospodska jela, a nedaleko drugo pod otvorenim nebom gdje će se za Stipančićeve radnike i senjski puk kuhati tri ogromna lonca govedine i peći dva pretila bravca; blizu ognjišta bila je namještena bačvica žarke kapljice od koje će narod nazdravljati i pjevati u slavu novorođenčeta, odličnih roditelja i odličnih gostiju. - Neka oci svojoj djeci pripovijedaju kako se krstio prvi Stipančićev sin! - rekao je uzbuđenim glasom Stipančić Valpurgi kad se usudila smjerno primijetiti nije li toga malko odviše.
U samo podne dočeka u predvorju senjske prvostolne crkve novorođenče i kumove prepošt, arhiđakon i vikar stolne crkve Filip pl. Vukasović s duhovnim pomoćnikom i crkvenim poslužnicima. U kočiji sa dva velika i mirna bijelca, kojima je upravljao livrirani kočijaš, dovezlo se dijete na rukama dojilje, mlade i bujne Slovenke, kojoj je zdesna sjedila primalja, ostara, prosjeda žena, nadižući se svaki čas s pretjeranom brigom nad sjajno odjeveno gospodsko dijete. U drugoj kočiji sa dva vatrena vranca, livriranim kočijašem i slugom, sjedili su kumovi djeteta: plemić Juraj Domazetović u propisanoj odori senjskih plemića s mačem po strani i s dugačkim sivim perčinom niz leđa - i njemu zdesna major Artur Steinbach, zastupnik najviše vojne oblasti u gradu. Napokon u trećoj kočiji plemić Ivan Dragančić, prijatelj Domazetovićev i Stipančićev, koji će na povratku kući zastupati kraj prepošta Vukasovića domaćina. Kočije se s mukom probiju kroz svjetinu do crkvenih vrata, a krsni obred naskoro započne.
Točno u jedan sat zagrmješe iz Stipančićeva vinograda mužari uz prasak malih pušaka u znak da gosti dolaze. Sva sila svjetine slegla se oko ceste i natisnula se oko neširokog brežuljka kuda su se imale kočije u vinograd uspeti, te je prvi kočijaš mogao samo s pomoću biča razmaknuti ljude koji nijesu marili taj dan ni objedovati samo da se što više nagledaju sjaja tog rijetkog dana kakvoga grad ne bijaše valjda jošte doživio.
Glavni gosti bijahu sada zamijenili mjesta. U prvoj kočiji sjedio je prepošt o desnu majoru, i činilo se te sluša majora i ne mari za natisnutu svjetinu kroz koju su se konji hripeći i pjeneći niz srebrne žvale jedva protiskivali. Uistinu pako gledaše Vukasović, čovjek od četrdeset i pet godina, impozantne vanjštine, visok, neugojen odviše, s mirnim aristokratskim licem i umnim sivim očima, s finom ironijom svoga susjeda ne tajeći u časovima kad mu major ne bi u lice gledao da mu je govor vojnika dosadan i da se u sebi porugljivo smije onomu na što se pred majorom pričinjao da s osobitom pozornošću pazi.
U drugoj je kočiji sjedio drugi kum, plemeniti Domazetović, Valpurgin stric, s majorovom gospođom, preko reda načičkanom ženom od četrdeset i pet godina; njezino tamnobojno lice, velik nos i veliki zubi sa previše razvijenom donjom čeljusti davahu joj muškarački izgled, te se dalo vjerovati, što se po gradu o njoj i mužu govorilo, da je naime u kući ona major, a muž samo u vojarni - premda je Steinbach bio čovjek silno bahat, a u službi poludivlji Nijemac koji se odlikovao izumom nove vrste batinanja. Majorica se pod samim brežuljkom pobojala da se vatreni konji ne poplaše od svjetine, zato su na skretu s glavne ceste izmijenili red te se preda nju povezao kanonik Vukasović s majorom.
U trećoj kočiji bio je Stipančić sa plemenitom Dragančićkom, odebelom gospođom skroz dobroćudna izgleda, koja je neprestano odvraćala s prijaznim smiješkom pozdrav ženama mimo kojih je prolazila kočija. Zapravo na Dragančićkinom mjestu imala se među prvima dovesti gospođa Domazetovićka, Valpurgina tetka; no ona je u zadnji čas otkazala svoj poziv, i to s razloga što je kočija prije pošla pred vojarnu po majoricu nego po nju, prvu zastupnicu plemenitih obitelji u gradu.
Stipančić je bio od glave do pete jednako odjeven kao njegov rođak po ženi, plemić Domazetović: u modri i tijesni frak s okruglim krilima i zlatnim pucetima, bijelu, na prsima bogato nabranu rubaču, modre i tijesne hlače do koljena a uske svilene čarape od koljena. Na glavi starosenjski plemićki "klobuk" s perjanicom, niz leđa bijeli perčin, a na nogama otvorene cipele sa zlatnom kopčom. Po strani visio je i njemu plemićki mač što ga je sebi preko reda - kao što i cijelo odijelo - posvojio. Njegovo glatko obrijano, oširoko lice s mirnim sivim očima, povelikim ravnim nosom i dugačkim, no pravilnim ustima odavalo je samosvjesnu glavu koja je, vireći nad visokim i lijepo izraslim tijelom iz dvaju šiljeva rubače, odavala aristokrata koji naoko ne mari za sav jal i zlobu kojom ga je množina građana - navlastito iz gornjih redova - na ovom slavnom putu pratila.
Najednom poču se pred prvom kočijom krik djeteta koji se odmah izgubio u vici i vrisku žena.
- Šta je zaboga! - nagnula se iz svoje kočije poblijedjela Dragančićka uprvši pitajući pogled u svjetinu što se sada još jače naprijed tiskala.
- Ta marva eto, a ne narod! - povikne kočijaš grozeći se svijetu svojim bičem - eno pogazilo nečije dijete...
- Za dragoga boga! - reče gospođa i htjede da će saći iz kočije.
- Kamo ćete? - upita je Stipančić.
- Da vidim što je, kako bi? - govorila ona uzbuđeno spuštajući se na zemlju.
Stipančić slegne zlovoljno ramenima, no onda sađe iz kočije i on i pođe za gospođom koja se odvažno između ljudi naprijed protiskivala. Vika žena trajaše još uvijek. - Stipančić gledaše još časak za Dragančićkom, a kad je ona posve zašla u more svjetine, vrati se u svoju kočiju, nazove Dragančićku varošankom (seljakinjom) i zapovjedi kočijašu da tjera.
- U stranu, da vas vrag nosi! - vikne sada žestoko prvi kočijaš i stane bezobzirno švigati bičem nad glavama. Ali živ ljudski zid ne htjede da popusti. Sad se dosjeti nečemu Dragančić. On izvadi iz džepa šaku sitnog srebrnog novca i baci ga preko ljudskih glava na nedaleku tratinu - te krajnji, poletješe za novcem, popuste prvima, a onda stanu uzmicati i ovi grozeći se stisnutim pestima obijesnom gospodskom kočijašu.
Kad uđoše kočije u vinograd, dočeka ih veliki broj mlađe gospode, najviše časnika, činovnika i nešto mlađih građana. Oni ostanu kao ukopani na svom mjestu dok se nijesu svi došljaci spustili na zemlju; a tad na mig jednog časnika viknu složno kao iz jednoga grla: - Hoch! Evviva! Hura! - A nato zagrmješe mužari, zapraskaše male puške, a stotina sakupljene svjetine udari u ciku i viku te se tresao zrak. Stipančić održao je svoj dostojanstven mir sred tog bučnoga pozdrava i slavlja, ali od uzbuđenosti podrhtavahu mu usnice, a na njima lebđaše smiješak što ga je uzalud nastojao sakriti. Zaglušna buka potraja čitavih deset časaka, i tek tada uzmogne Stipančić da reče društvu njemačkim pa talijanskim jezikom:
- Hvala vam, gospodo moja! - na što se ponovila ista buka ali ovaj put samo za kratak čas.
Dotle su se kočije vratile po druge goste među kojima je bio i major ogulinske pukovnije Teodor Schmidt, drug Stipančićev iz vojničke škole; on je na poziv Stipančićev stigao još pred dva dana u Senj i nastanio se kod Stipančića. S njime se dovezla krasna kćerka senjskoga majora i današnjega kuma Olga, koja nije ni jednom crtom naličila majci a još manje ocu, čovjeku neobično širokog lica, malenog tupog nosa i razdaleko postavljenih očiju jedljiva pogleda. Ostale kočije dovažale su sve po dvije ženskinje - gotovo same vojničke i činovničke gospođe i kćeri uz jednoga pratioca.
Gospođi senjskoga majora Steinbacha koja je postrance stajala i žučljivo promatrala komešanje mnogobrojnih pozvanika, približi se poljubivši joj smjerno ruku natporučnik Artur Domelo de Löwensfeld, rođeni Senjanin, neobično krasan čovjek, visok, jedar, crnomanjast, rumen, žarkocrnih očiju i s jakim crnim brkom - pravi uskočki potomak. On je udvarao lijepoj majoričinoj Olgi, ali govorilo se da se dao uhvatiti i u mreže nelijepe Olgine majke čemu se major Steinbach skroz nevješt činio. Majorica se ostala dulje razgovarati s Domelom ostavivši hotimice da na poklon čeka nekoliko mlađih časnika, što su se za njezinu milost otimali.
- Čujete li, Domelo - rekla je majorica natporučniku - Domazetovićeve gospođe nema ovdje.
- Ne vidim je - reče Domelo - doći će valjda poslije.
- Neće doći; ona je već imala tu biti, ali odbila je poziv u posljednji čas, a znate li zašto?
- Ne znam.
- Ona se uvrijedila što je kočija prije pošla po me nego po nju! Što velite o toj glupoj nadutosti?
Domelo se smiješio.
- Prostota! A zar ne vidite kako su i ta gospoda neuglađena? Pozivaju me, pa evo, još mi se niti domaćin niti itko drugi od njih nije približio... Meni je žao što sam se dala od Steinbacha nagovoriti da dođem amo. Perfidno! A gledajte, molim vas, Stipančića! Drži se u tom majmunskom odijelu koje mu zapravo ne pripada, kao da je progutao štap od metle... Čujem da se spremaju dočekati njegovu Valpurgu još bučnije nego njega. To nije lijepo!... Sve to aranžira pijani Winter... Molim vas, recite mu kad ugrabite priliku, da me to srdi... Ja sam majorica, dakle ne samo uopće nego i napose njemu kao časniku odličnija gospođa nego su te nadute kramarice. Ne zaboravite mu to kazati.
U jednom kolu stajali su s domaćinom Stipančićem prepošt Vukasović, Juraj Domazetović, Dragančić i major Steinbach. K njima je dolazio od majorice, kojoj je ponizno ruku poljubio, Ferdo Scimiotti, sin nekada dosta imućnoga senjskoga trgovca, no koji se nikako nije htio držati očevoga dućana nego je silom nastojao da se pošto-poto dočepa kakvog javnog čina. Bio je čovjek od trideset godina, obla lica, crnih, okruglih očiju iz kojih je izbijala drzovitost i naduto samoutvaranje. Išao je korakom čovjeka savršeno svjesna svoje vrijednosti, zibajući svoje prilično ugojeno tijelo kosih ramena nehajem genijalnih ljudi.
Kad je Domazetović opazio Scimiottija, namigne prepoštu:
- Kladim se, reverendissime, da će ti Ferdinand prvi pružiti ruku i upitati te za zdravlje.
Vukasović se sporazumno smiješio i bacio ispod oka pogled na Scimiottija koji je nehajno odvraćao pozdrav nekim mlađim ljudima mimo kojih je prolazio. Kad je došao k Stipančićevom kolu, pokloni se, pruži Vukasoviću ruku i poče kroz nos:
- Vaše zdravlje, reverendissime?
Major nešto promumlja i pljucne nelijepo preda se, ostali stisnuše usne s nazlobnim smiješkom, samo se Dragančić nasmije glasno i reče Domazetoviću u uho:
- Kao da si mu prišapnuo!
Na Vukasovićevom je licu titrao gospodski smiješak dostojanstvenika - no on ipak pruži Scimiottiju ruku. Oprezni prepošt držao je da se nije dobro zamjeriti ni takvomu čovjeku.
Scimiotti je slutio u tom društvancu urotu protiv sebe, zato mu se nije činilo uputno da pozdravi prije domaćinu nego majora kojega je naklonost nastojao svakom zgodom steći. On se pokloni smjerno Steinbachu i stade s oka s boka govoriti s tolikim nerazumijevanjem o nedavnom ulazu Napoleona u Berlin, te je srditi major, razdražen ionako već dosta od toga što mu je žena u razgovoru s Domelom ostavila još uvijek čekati na poklon ostale časnike, opet negospodski pljunuo preda se i odvratio od Scimiottija glavu promrmljavši: - Schuster bleibe bei seinem Leisten!
Sad se tomu društvu približavao i Vukasovićev daljnji rođak Fabijan Martinčić, onizak čovjek Scimiottijevih godina, crne brade i tamna, suha a široka lica i nosa. Bio je inače Fabijan i nekakvi doušnik Vukasovićev te je kroza nj oprezni prepošt doznao za mnogo čiju misao u gradu kad se budi u javnim političkim budi u gradskim upravnim stvarima što namjeravalo mijenjati. Inače ga Vukasović nije trpio. Uhodarski značaj Fabijanov bio mu je po sebi oduran, a onda - Fabijan je sasvim zapustio svoj trgovački posao te htio silom i on da se kakvoga god mjesta javnoga službenika dočepa.
Vukasoviću ne bijaše u volji da im se priključi Fabijan Martinčić, stoga svrne oči gospode drugamo. Gore naime blizu ognjišta gdje se bijaše natisnula sva sila pozvane i nepozvane svjetine i odakle se najživahniji žamor tišinom dana razlijegao, opazi on gospođu Dragančićku pa se okrene k njezinomu mužu i reče mu domaćim jezikom kojega major nije razumio:
- Zar mi ne bismo pošli po tvoju gospođu? Ona kao da se otima našemu društvu.
- Ne daj bog! - odvrati mu Dragančić dignuvši ruku i spustivši je opet mirno na držak mača; - ta poznaš je, najvoli ovako među ženama niže ruke. Koliko sam već zato imao s njome riječi, ali nijesam mogao uspjeti da je od toga odvratim.
- Pa i čemu? - reče prepošt. - Ja u tom vidim nešta plemenito, ako hoćeš, aristokraciju srca.
Dragančić se nasmiješi samoljubivo ne mogavši sakriti radosti na laskave riječi čovjeka do čijeg je suda i on, kao što i sav grad, mnogo držao.
- Ali mi ćemo ipak po nju - doda Vukasović i uzevši pod ruku Dragančića, pođe s njime lagano uz brijeg.
- Eto naše samaritanke! - klikne smiješeći se srdačno kanonik kad su se približili k Dragančićki. Ona je okružena od varoških (iz predgrađa) žena sjedila na ovelikom kamenu i držala u svom krilu dijete što ga bješe pogazio konj.
- A je li nesreća velika? - upita je Vukasović pogladivši dijete kojemu se još na licu vidio strah.
- Hvala bogu, nije tako zlo; srećom te mu je kopito zahvatilo samo po debelom mesu, ali bol je velika, bilo bi je dosta i odraslomu, a jedva ovakvomu kukavčetu!
- A sad je dobro, je li, mali? - sagne se Vukasović i izvadi iz dubokoga džepa novčarku.
- Dobro je - odvrati gospođa - imamo tu na sreću i liječnika koji mu je sam ranu oprao i povezao.
Prepošt pruži djetetu mali bakreni novac i ponudi gospođi da se vrate k društvu. Ionako već doista pozivahu k jelu, jer se mladi muški svijet, ukoliko ne bijaše zabavljen oko nadošavših ženskinja, stao razmještavati oko stolova; živa slika bila je s ovog uzvisitog mjesta prekrasna: šarovita, mijenjajući svaki čas crte kao u kaleidoskopu, oblivena sjajem sunca, a odišući radošću, veselim mrmorom, gdjekojim poklikom i smijehom. I sam se prepošt, koji je nekoliko puta spomenuo ludo bačeni novac na toliki sjaj i pozvanike, ćutio vrlo voljko u tako velikom, odabranom i veselom društvu. Gospođa Dragančićeva sjeti dijete na veliki omot pun kolača, preporuči ga majci da mu ranu ne zapusti, i primi ponuđenu ruku Domazetovića koji se bijaše uto za njima na brijeg uspeo. Već oko treće ure po podne razvila se svečanost tako živo i srdačno da si je veselije nije mogao nitko ni poželjeti. Neprestani bučni žamor bio je kao široko i živo dno nad kojim se dizahu i daleko plovljahu najraznovrsniji glasovi zadovoljnih, veselih ljudi. To govor, to smijeh, to pjesma, to kucanje čaša, to glazba na izmjenu s domaćim svircima u mjehove - pa pucnjava uz neprekidne, žive, nejasne, ali radosne poklike zadovoljnih duša i razigranih srdaca. Vino je teklo potokom, čepovi praskali iz šampanjskih boca, a krv kipjela sve burnije, sve šira volja razuzdavala svačije grudi - te su odraz ovog općeg veselja primale na se i hladne crte domaćine Stipančića.
- Priredio si Senjanima svečanost kakve neće već tako skoro doživjeti - reče mu Vukasović licem na kojem nijesi nikada pravo razabirao govori li iskreno ili su mu pohvalne riječi samo fina, jetka ironija.
- Hvala ti, reverendissime - odvrati mu Stipančić uzbuđenim glasom - ovako sam to zamišljao i, bogu hvala, pošlo mi je baš lijepo za rukom da svoju namisao i izvedem.
- Ali s velikim novčanim žrtvama?
Stipančić ne odgovori; činilo mu se to pitanje nedostojno tako umnog čovjeka i dostojanstvenika.
Čitavu slavu uzvisivalo je prekrasno, pravo ljetnje vrijeme. Na sjajnom nebu nije bilo ni jednog oblačića, sunce je grijalo tolikom snagom te su se gosti stali bili i tužiti na nj, a tada poskoči nekoliko radnika u brdo pa navale zamalo čitave vozove zelenoga granja da zasjene gospodu od sjajnih i toplih zraka.
Kad je bilo oko četvrte ure, javi se s ceste dolazak kočije uz jak topot konjskih kopita. U tili čas rasprostranila se društvom vijest da dolazi svojim gostima u posjete gospođa Valpurga koja je iza poroda još uvijek pobolijevala te se danas, na naročitu želju Stipančićevu, htjela u tom sjaju domaće slave samo na koji časak pokazati. Još prije nego se mlađi svijet mogao skupiti da burnim pozdravom dočeka mladu domaćicu, uspinjala se već kočija novom, improviziranom cestom u vinograd. Mlade ljude koji su se nespretno natiskivali oko kočije, sprečavalo je još više da sastave naumljeni red, njihov aranžer, neki natporučnik Winter, ljuta pijanica, koji se već sada nakon prekomjernog pića jedva na nogama držao. Kočija je stala nedaleko od šatora, a odlični gosti ispod njega, u prvom redu Vukasović, stadoše se dizati od stola; no Valpurga bijaše već skočila iz kočije sama prije nego su oni dospjeli da se od stola odmaknu. Ona popostane stidljivo i pogleda mnogobrojno, šaroliko društvo umiljatim pogledom svojih krasnih očiju i nasmiješi se sramežljivim smiješkom mlade majke na mladom, gotovo još djetinjem licu. Tako lijepa, ako i sitna tijelom i smjerna svojim držanjem, davaše ona ipak od sebe u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena, nešto kraljevsko. Na njoj je bio tijesan "život" i širok "zobunac" od teške svile višnjeve boje, a oboje na dnu tijesnih rukava i na obrubima prebogato optočeno teškima resama od masivnoga zlata. Preko ramena i leđa bio je prebačen prelagan, proziran rubac bijele boje, obrubljen vrlo bogatim širokim čipkama, a krajevima prikopčan na prsima velikim dijamantom. Sprijeda od pasa, što bi ga moglo i dijete rukama obuhvatiti, pokrivao joj krilo zaslon od crne svile pod kojim dolje iza ruba krila izvirahu bijele svilene čarape što su se milovidno gubile u otvorene svilene, vrlo sitne i uske cipele jednake višnjeve boje kao glavno odijelo. Izim velikih, teških naušnica, silnog prstenja na rukama i dragocjenog nakita u kosi, bio joj na vratu skupocjen niz bisera - Stipančićev dar na dan svadbe - na kojem je pod grlom visio "božak", zlatni ures nalik medaljonu, kojemu je u bogatom dragom kamenju plamsalo nepodnošljivim sjajem sunčano svjetlo. Nježnu joj glavu s tamnom, ne odviše bogatom kosom pokrivao od čela starinski "tumbanac" - bijeli, bogato načipkan i zlatnim nitima prošiven rubac koji je straga padao skroz preko tijesnoga pasa.
Čim se Valpurga taknula sitnom cipelicom zemlje, zapljeska društvo rukama, a iz pedeset grla zaore srdačni povici na pozdrav krasnoj mladoj domaćici. U to klicanje umiješali se i jaki glasovi svjetine što je oko poluprazne bačve uz cilikanje "svirača" igrala na izmjenu domaće kolo i "štajer", a zamnješe i zvuci glazbe, te se mlada, čedna žena, odgojena i držana poput redovnice među četiri kućna zida, našla od tog bučnoga pozdravljanja u neprilici kamo bi djela svoje stidljivo se smiješeće oči i okrenula svoje blijedo i nježno a sada stidnim rumenilom zaliveno lice. I hladno lice Stipančićevo, koji je Valpurgu s nesakrivenim ushitom gledao sa svoga mjesta, bijaše se raspalilo od tajne sreće što ta mila krasnica, ovako nježna, pripada samo njemu.
No sad se dogodi nešta skroz neiščekivano česa zapravo skupljeno društvo u prvi čas ni shvatilo nije. Prije nego je itko šta neugodno i slutiti a kamoli zapriječiti mogao, našao se pred Valpurgom pijani natporučnik Winter i, zavirivši joj drzovito u oči, kleknuo preda nju i stao joj svojim pijanim, jedva razumljivim jezikom govoriti i prisizati ljubav. Gosti nijesu prvi čas znali kako bi primili tu nenadanu improvizaciju, no majorica Steinbachova smijala se glasno časnikovoj dosjeci, dočim je Valpurga blijeda s neočekivane drzovitosti gledala zbunjeno oko sebe. Iza prvog časa kao da je istom pravo shvatila što se to zbiva; lice joj se zažarilo rumenilom, a taj čas uzme je pod ruku gospođa Dragančićka koja se u općoj zabuni prva snašla i poletjela svojoj mladoj prijateljici u pomoć.
Opća je zabuna porasla kad se ispod šatora žurnim korakom a s golim mačem u ruci zaletio na Wintera Stipančić. Winterovo lice se cerilo tupim smijehom na Stipančića kojega su uzalud nastojali suzdržati Vukasović uz Dragančića i Domazetovića; Stipančićevo je lice bilo sivozeleno kao da se osulo tankom naslagom pepela. Netko htjede da u posljednjem trenutku zakrili Wintera, ali u to je već rt Stipančićevoga mača dohvatio Winterovo čelo i rasporio mu ravno nad očima kožu. Krv mu oblije lice, a kad je Valpurga zagledala svoga muža i krvlju oblitoga časnika, krikne i padne na Dragančićkine ruke. Stade krika i vapaj za pomoć u nejasnoj pogibli koja je zahvatila stravom ženski svijet. Stipančić je među rukama Domazetovićevim i Dragančićevim drhtao i vikao udušak hropotljivim glasom: - Zadovoljštinu hoću! Vitešku zadovoljštinu od te švapske kukavice! - No Wintera bijaše već nekamo nestalo kad je i majorica doletjela k svome mužu i rekla mu sva uzrujana svojim debelim muškaračkim glasom:
- Što ćeš s Winterom?
- Poslao sam ga kući... neka se ispava.
- Bojala sam se da ne počiniš kakovu ludoriju. Što je on kriv da su ti kramari osjetljivi na tako nedužnu šalu? Čemu onda sazivaju društvo?
- I ja sam toga mnijenja - povladi joj muž koji se ionako u sebi grizao poradi nelijepog predikata kojim mu je Stipančić časnika počastio.
- Gle - reče posprdno majorica - čak i u nesvijest padaju... A sve je samo pretvaranje... Vidjela sam o Uskrsu kako se pred crkvom javno ljube muškarci i ženske te sam se od toga skandalizirala... a ovdje ih nedužna šala jednoga časnika može uzrujati do nesvijesti... A Winter to valjda neće oprostiti... Ta čuo si, Stipančić je vikao: "Švapska kukavica!" S lijepim si ljudima došao u kumstvo!
- Sve će se to izravnati - mirio je muž - samo mislim da se sada držimo kao da se nije ništa dogodilo.
Društvo, barem odličnijih, izgubilo je bilo volju za daljnju zabavu, Dragančić je otpravio u jednoj kočiji svoju ženu i Valpurgu kući, prepošt Vukasović izgovarao se pripravama za sutrašnje svečano otvorenje sjemeništa te se odveze i on, samo je stol mlađih ljudi ostao na okupu. Nekoji su se od njih smijali Winterovoj dosjeci, a nekoji htjedoše da su iza Winterova čina poćutjeli u sebi sve povrede kojima im njemačka gospoda odavna dodijavahu, te ne htjedoše ostati za istim stolom gdje su nekoji časnici sjedili. Scimiotti se priključio majorici i majoru i pristajao uz njezin sud o događaju koji da je po svojoj nedužnosti mogao samo kod ljudi tjesnogrudnih i licemjernih izazvati toliku sablazan.
Stipančić isprva pokuša ostati u društvu, ali mu ne pođe za rukom da svlada uzrujanost... On je u svom prvom bijesu, došavši kući, stao pače predbacivati i Valpurgi kao da se ne da shvatiti da bi se i najdrzovitije čeljade moglo usuditi na tako što bez - pa bilo i najindirektnije - dozvole sa strane žene koja tek mora da ojunači muškarca naspram sebe.
Tolike priprave, toliki novac, toliko očekivana slava - pa svršena ovolikom porugom! Tko mu može podati zadovoljštinu? Pijani Winter? Bi li mogao i u njegovoj krvi utopiti lava koji se u njemu razbjesnio na događaj što mu se pred očima prikazivao u prvom času daleko krupniji nego je uistinu bio?
Prije nego je zapalo sunce, razišlo se društvo u mrtvom muku, a na bogate ostatke gospodske večere navalila slobodna varoška čeljad kao roj muha.