Posljednji Stipančići/II
| ← I | Posljednji Stipančići — II. autor: Vjenceslav Novak |
III → |
Po sata zatim ogledavala je u kuhinji gospođa Valpurga zadovoljno prilično oglodano pileće stegno, a onda stala pospremati posuđe, dočim je Lucija brižno pokrivena drijemala na kanapetu kao svagda iza navale vrućice koja bi je gdjekada do mrtvila umorila.
Već je bila i deseta ura noći, a Lucija se nije jošte budila. Mati je uto pošla dva puta da priloži u peć, svaki se put vratila u sobu tiho na prstima i prisluškivala ne budi li se možda Lucija. Ona je morala biti pripravna da joj smjesta udovolji kakvoj željici, jer je o tom ovisio gdjekada sav noćni mir njezin i Lucijin.
Nije ni gospođa Valpurga posve zdrava. Ona trpi već poodavno na srcu, svaka joj uzrujanost izazove bolest, srce joj stane tući do nesnošljivosti, a gdjekada u takovom stanju muči je osjećaj kao da će se ugušiti. I večeras je najednom napala ta nemila bolest, ali se ona čuva te ne bi ni zastenjala, da ne probudi Luciju. Jer Lucija bi stala tvrditi da je ona napadaju bolesti kriva, i onda bi pala u beskrajni plač i zdvajanje.
Zasjenivši svjetlo na roščiću visoke brončane svjetiljke, spustila se gospođa Valpurga lagano u Lucijin naslonjač, a ruke joj s pletivom vunene čarape pale u krilo. Malo zatim spustila joj se postrance i glava, i ona je, uspavana u toj tišini paklenom svirkom bure, tako zadrijemala. U mraku što se iza zasjenjenog a ionako slabog svjetla uljene svjetiljke složio po sobici, razabirali su se obrisi predmeta kao silhuete, a čulo se kratko, nepravilno disanje gospođe Valpurge, fini svirajući glasovi u Lucijinim prsima, sporo i muklo kucanje ure s kukavicom podsjećajući na nemoćnu starost, i ustrajno kopkanje miša pod natrulim podom.
Ta tišina, to spavanje moglo je potrajati po sata. Tad najednom krikne gospođa Valpurga, digne prestrašeno glavu i uhvati se rukom za srce. I Lucija se na taj krik trgla iz sna, ispravila se na kanapetu i naslonila gornje tijelo na lakat. - Što vam je, majko? - upita ona.
Gospođa je Valpurga gledala još uvijek prestrašenim očima oko sebe, no na upit Lucijin brzo se snašla. Ona se nasmiješi kćeri:
- Bože moj, eto došao mi u san pokojni biskup Ćolić... A kako neugodno! Snivala sam da su ga napali nožem Daničići i moji Domazetovići... Sad ja o tome snivam, a kad je to bilo!... A gle, tebe sam prestrašila i probudila?
- Ja sam se baš bila stala buditi, a uto ste kriknuli, i stresla sam se...
- Sirotice! - Gospođa Valpurga pođe k svjetiljci, odstrani zavjesu i pogleda o nešta jačem svjetlu Luciji u lice.
- Nijesi već ništa crvena... Glava ti nije nimalo vruća... a eto ni ruke... Da pođeš u krevet?
- Neću, majko, eto spavala sam više od dvije ure pa bih se sad samo mučila u krevetu besanicom.
- A mi sjedimo još malko... tek da prigledam u peć.
Nije ni ona sama imala volje da pođe u krevet jer bi joj za napadaja bolesti na srce bilo gdjekada nesnošljivo ležati pošto bi je jače napadao osjećaj kao da će se ugušiti. Zato je, vrativši se u sobu i zaključavši vrata, uzela opet da plete vunenu čarapu i primaknula uljenu brončanu svjetiljku bliže k sebi, dočim se Lucija dotle bila namjestila u svom naslonjaču.
- Zar su Daničići bili bogatiji od moga djeda? - upita Lucija majku.
- Nisu; tvoj djed po ocu bio je bogat čovjek, a Domazetovići se računaju od velike davnine u najbogatije i najuglednije obitelji. Oni su nakrcali u svoje kuće veliko blago, prije iz ratova, a poslije trgovinom - uzme pripovijedati gospođa Valpurga složivši ruke s pletivom u krilo.
- Iz ratova? Kako to, ded kažite.
- U stara vremena neprestano se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu, baš može se reći da su samo od ratnoga plijena i živjeli. Naš je rod Domazetovića sakupio u tim ratovima veliko blago, a i djed ti Stipančić ostavio je veliki imutak. Sve je dašto najvećim dijelom išlo na Jurja.
Gospođa se Valpurga lati opet pletiva. Lice joj bijaše opet vedrije, i ona nastavi govoriti pređašnjim glasom u kom je zvučalo nešta slavno i ponosno što može ovako svojoj kćeri o njezinim rođacima pripovijedati.
- Kakvi su to bili ljudi! Kažu da su bili za čitavu glavu veći od današnjega naraštaja, širokih pleća i brkati, a uza to ljudi mudri i pravedni. Ta sjećaš se slike tvoga djeda, a moga oca Pavla Domazetovića što ju je odnio Juraj? Ne sjećaš li se kako je to bio gromotan čovjek, a njegov ga je otac, pripovijedali su mi toliko puta, nadmašivao za čitavu glavu... A bogatstvo!... Vele da onda nije moglo ni biti siromaštva u našem gradu. Kćeri starih patricija i plemića senjskih vukle bi vodu iz bunara srebrnim kotlićem na srebrnom lancu... Sama sam vidjela takovih srebrnih kotlića i lanaca i kod prostih građanskih obitelji koje nijesu potjecale od patricija ni od plemića. Tako sam jednom išla s mojom pokojnom tetkom Klarom mimo Travice gdjeno je bunar eno i danas. Ta je moja tetka bila žena vrlo ponosita, držala je puno do svoje plemenštine, pa bi se vrlo rasrdila kad bi vidjela kakvu nadutost u prostim građanskim obiteljima. Bila je inače žena dobra srca, ali onda se do toga jako mnogo držalo tko je plemić a tko nije... Taj je bunar bio nekoga Alve Pekića koji se oženio iz kuće Domela, i on je svojoj ženi kupio takav kotlić na srebrnom lancu, dugačkom osam sežanja. Velim ti, sama sam je s tetkom Klarom gledala kako je tim kotlićem vukla vodu. Poslije su osiromašili i oni te prodali lanac s kotlićem Smojverima, a ti opet nekomu Kukuruzareviću iz Bosne.
- A što ste ono, majko, bili spomenuli o biskupu Ćoliću?
- To je bio velik čovjek - reče gospođa Valpurga pogledavši sa slavnim izrazom lica Luciju - velik čovjek, učen, pobožan i slavan! Najstariji će ga se ljudi u gradu još sjećati jer mislim da neće biti više od četrdeset godina što je umro. Bila je to obitelj senjskih patricija i plemića iz davnine, a on se pisao punim imenom: Juraj Vuk barun Ćolić de Löwensburg. Senjani su ga vrlo voljeli. Moja druga tetka po ocu, pokojna gospođa Kristina pl. Domazetović, bila je vrlo pametna žena, znala je govoriti pet jezika - među njima i latinski, i razgovarala se u društvu s gospodom o politici kao kakvi muškarac. Pa ona mi je sama sto puta pripovijedala kako je na Ćolićeve prodike pomamno letio svijet, to učeno to neuko, to muško to žensko; on da bi znao ljude ganuti do plača. Bio je i sirotinji dobar, a i u obrani pravica našega grada vazda prvi. Naš ga rod nije baš volio, ni Domazetovići, ni djed ti po ocu, jer su Stipančići držali rado s vojničkom vlašću. Ali Ćolića su se bojali. Puk ga je naš najviše zavolio što je gradu sazidao novu crkvicu i u stolnoj crkvi svete Marije načinio tri nova mramorna oltara i novu krstionicu. I ona lijepa prodikaonica u stolnoj crkvi može se reći da je njegovo djelo. Biskup je Ćolić naime nagovorio bio neku Vugrovićku, ženu iz građanskoga stališa ali bogatu, te je o svom trošku dala načiniti onu prodikaonicu od samoga mramora.
- Pa radšta ga nijesu trpjeli Domazetovići?
- A, tako. Među Ćolićima i Domazetovićima živjela je od davnine neka obiteljska mržnja, a bog bi znao zašto. Ni sam biskup Ćolić, koliko je god mudar i plemenit bio, nije mogao ugušiti u svom srcu tu mržnju, a opet ni Domazetovići, osobito jedan, sad mu se već ne sjećam imena, ne bi propustio ni jednu priliku gdje bi mogao da ugrize biskupa. Osobito jedna zgoda... ali, Lucijo, kasno je zaboga!
- Kazujte, majko, kazujte dalje.
- Blizu biskupije na starom trgu stanovao je jedan od Homolića, koji su bili također stara plemićka porodica, a bila u njega kći, ljepota na glasu. Neprijatelji Ćolićevi izmisle da je biskup zavolio tu djevojku i da ona dolazi potajno u biskupski dvor. Glas se taj raznio brzo poput vatre, a tad se dignu Domazetovići, Daničići i Homolići i tuže poradi toga biskupa Ćolića ravno papi u Rimu.
- Je li bila istina? - upita Lucija čije su krasne i krupne oči gledale zamišljeno majku.
- Doista da nije. Ali ako je Ćolić bio i biskup, opet se i za ime Domazetovića, Daničića i Homolića daleko znalo. Bilo je dašto i u gradu ljudi koji su držali s tim biskupovim neprijateljima, a i iz samoga kaptola podupirao ih je neki kanonik. Iz Rima dođe da Ćolić mora poradi svoga opravdanja glavom pred papu Prije nego će u Rim, navijesti on građanima da će posljednje nedjelje pred odlaskom služiti svečanu misu i dati svojemu stadu pastirski blagoslov. Te nedjelje nije, vele, ostao kod kuće nitko nego tko već nikako nije u crkvu mogao; naleglo svijeta do posljednjeg mjesta u crkvi. Čekali naime ljudi da će biskup s prodikaonice opravdavati sebe i napasti svoje neprijatelje, a kad tamo, nije prodike ni držao. Ali kad je bilo kod mise na pričest, digne sveto tijelo, okrene se k puku i reče: "Vi znate, braćo, koliko je protiv mene uspjela ljudska zloba. Bog neka prosti mojim klevetnicima, kao što im ja s ovoga mjesta praštam. A tebi, puče, ispovijedam da sam čist kao što je čist onaj čije ću tijelo evo blagovati!" Tad je zazvonilo na pričest, a narod je plakao udarajući se u prsa: "Moj grijeh, moj preveliki grijeh!" Eto, tako ti je to bilo... Kasno je, Lucijo.
- Dajte, majko, dalje; što je bilo onda?
- Drugi je dan otputovao Ćolić u Rim, a Senjani planuše na njegove protivnike toliko te se već prvim mrakom nije smio pokazati na ulici ni jedan od Domazetovića, Daničića i Homolića.
- Je li se Ćolić u Rimu opravdao?
- Vele da sjajno.
- A ona djevojka? Pripovijedajte štogod o njoj.
- Bog bi znao što je bilo od nje, nijesam nikada čula. Ali klevetnike je biskupove bog ipak kaznio.
- Dete!
- Znaš li onaj žrtvenik sv. Formoza u stolnoj crkvi? Kažu da to zapravo nije bio svetac. Nego, kad se Ćolić opravdao u Rimu pred papom Klementom, upamtila sam to ime jer se i moja pokojna majka a tvoja baka zvala Klementina, izmolio je od pape kosti raznih mučenika i dao sastaviti ono tijelo što počiva na žrtveniku u staklenom lijesu. To sveto tijelo s krasnim žrtvenikom poslao je bio Ćolić iz Rima posebnim brodom. Kad je taj brod bio u senjskom kanalu, dolazio je s one strane gdje je crkvica majke božje na Rtu brod nakrcan soli jednoga Vukasovića koji je također držao s protivnicima Ćolićevima. Kako se po gradu brzo raznio glas da dolazi iz Rima brod sa svetim moćima, sakupila se bila na obali množina svijeta, a bio je, kažu, dan krasan i tih. Među svijetom šetao se po obali i čekao svoj brod taj Vukasović koji se htio narugati biskupu pa reče sakupljenim ljudima: "A što ste, bene, uprli oči u talijanski brod? Moj vam brig nosi sol, svagdanju začimbu, a onaj Talijan Ćolićevo kopile." Taj je čas zahvatila morska struja Vukasovićev brig i nanijela ga na hrid gdje se probio i potonuo. I danas se još vidi po tihom vremenu na morskom dnu veliko sidro toga broda, ali nitko ne tiče u nj jer ga ljudi drže božjim prokletstvom!
- Još, majko, štogod.
- Što govoriš! Eto sad na jedanaest.
Lucija se još malo nježila oko majke, no gospođa Valpurga, u strahu za njezino zdravlje, ne popusti, te joj se Lucija podala poput djeteta da joj pomogne poći u krevet.