Posljednji Stipančići/IV
| ← III | Posljednji Stipančići — IV. autor: Vjenceslav Novak |
V → |
Najviše brigom Jurja Domazetovića nestalo je bilo natporučnika Wintera iz Senja, te tako nije došlo ni do viteškoga izravnanja između njega i Stipančića. Bila je to Stipančiću barem naprama vanjskom svijetu dovoljna zadovoljština, jer je smio nazivati Wintera pijanom kukavicom. No čitava slava i događaj imao je po Stipančića drugih neugodnih posljedica što je Valpurga istom iza nekoliko godina doznala bila. Muž joj nije o tome govorio nikada, kao što uopće nije držao nužnim da se žene u muške poslove pačaju.
Kad je Valpurga došla do Stipančićevih spisova koji su o tome govorili, bilo je već Jurju devet godina, a Luciji (nju je imala šest godina iza Jurja) tri godine. Stipančić je naime otputovao jednom u Trst ne kazavši dašto Valpurgi po što. Na takvo pitanje ne bi se ona pred njime ni mogla bila odvažiti. Nije on njoj doduše nikada takovih i sličnih naloga izrično izdavao, ali je bio već takav čovjek koji je znao zapovijedati i mučke i koji se vrlo ojađen pokazivao ako mu nijesu u kući smjesta umjeli čitati njegove želje i zapovijedi s lica. Zapravo putovao je on tada u Trst da sklopi ugovor s jednom tršćanskom kućom poradi prodaje svoga velikoga vinskoga skladišta što se dolje kod mora nalazilo. Trgovinom se on naime nije htio baviti, a kako se baš našao u neprilici za gotov novac, dođe mu dobro kupovna ponuda za skladište od te kuće koja je zasnovala u Senju veliku trgovinu šumskom robom iz gornje Krajine i Bosne i već poslala amo jednoga od svojih vlasnika da započetu trgovinu rukovodi. - Desilo se te je Stipančić zaboravio na pisaćem stolu ključ od ladice gdje je čuvao svakojake svoje spise. Slijedeći prirođenu izvjedljivost žene - koja se inače nije - kao i nitko od ukućana - smjela ni prstom dodirnuti Stipančićevih stvari, zatvorila se poslije podne u muževu sobu u drugom katu i stala listati oprezno razne listove i spise. Bilo je tu njegovih bilježaka pisanih njemačkim i talijanskim jezikom, ponajviše izvadaka iz knjiga što ih je čitao i česa ona nije razumjela. Našla je i dva sastavka molbenica na francusku vladu u Ljubljanu s "ilirskim" prijevodom uz francuski original. Iz jedne je od tih molbenica saznala da je Stipančić za francuske vlade molio u Senju mjesto mairea (načelnika) i mnogo toga napisao protiv svoga rođaka Jure Domazetovića kojega je ta čast, pošto je Senj bio došao pod Napoleona, zapala. U istom omotu s molbenicom bila je opsežno napisana Prituxba jednoga Senyskoga Patricia protiva lomlyenyu i nederxanyu prepisah za Uzderxanye Reda u ovom gradu po parvomu Slavne Francezke vlade Maireu Giorgiu pl. Domazetowichu.
Akoprem je bilo Valpurgi dosta naporno čitati ukočeni slog s izrekama od po stranice, opet ju je zanimalo da poznati mužev rukopis pročita do kraja. "Jedan Senyski Patricij" - tako se potpisao Stipančić - naveo je u početku tužbe da se neće dirati kojekakvih sitnica, kao što su: ... Tome "kao što su" slijedile su sada pune tri stranice u kojima se govorilo o slabijoj mjeri i lošem mesu mesara, malenom i nezdravom kruhu pekara, o nečistoći u gradskim ulicama, noćnim neredima i nemirima, o podmitljivosti gradskih činovnika počevši od samoga mairea pa do magistratskoga pisara i stražara... i tako dalje. Iza tih triju stranica slijedilo je na dvije stranice ono "glavno" - a to je bila optužba proti Domazetoviću koji da nije odan francuskoj vladi, koji da je neprestano u potajnom dogovoru i saobraćaju s nekima ter nekima u gradu koji već sada pozdravljaju u svojim tajnim sastancima čas kad francuska vlada bude morala sramotno ostaviti Morlački kanal... "Prituxba" je napokon završila zaključkom da takav čovjek nije vrijedan časti i povjerenja slavne vlade - tim manje što u Senju ima ljudi naobraženih, čestitih i francuskoj vladi skroz odanih koji bi čast mairea mogli i znali dostojnije obnašati nego što je Juraj pl. Domazetović obnaša.
U drugom jednom spisu - pisanom samo njemačkim jezikom - saznala je da se je njezin muž Ante Stipančić iza odlaska Francuza natjecao za mjesto gradskog suca. Jedan spis u tom omota iznašao je punih pet araka sašitih po hrptu crno-žutim koncem. U tom je spisu bila potpuna genealogija Stipančićeva roda gdje je njezin muž dokazivao nepobitnim navodima da su Stipančići besjedom, perom i krvlju zasvjedočili stotinu puta svoju odanost Austrijskoj carevini i nje slavnim vladarima. On sam - Ante Stipančić - da je bio u službi cara i carevine dokle god ga nijesu nepovoljne prilike lične i porodične prisilile da otpaše mač što ga je bio za obranu cara i carevine ponosno opasao. On - Ante Stipančić - da je bio vođa u gradu kad je valjalo odvraćati otpadnike (među kojima i samoga biskupa Ježića!) da ne dopuste te doživi sramotu starodrevni caru i carevini vazda presmjerno i preponizno odani i vjerni grad Senj i time što se vijećalo da se s biskupom na čelu dočeka sjajno neprijateljskoga generala Marmonta te mu se u znak podložništva na gradskim vratima uruče ključevi grada. - On - Ante Stipančić - da je bio onaj koji je za francuske vlade uhodio sve što se u njoj u prilog u gradu govorilo i radilo, i to priopćavao generalkomandi u Zagrebu u znak svoje nepokolebljive vjernosti caru i carevini... - Bože moj! - pomisli Valpurga pošto je to pročitala - eto muškarci nijesu ništa bolji od nas ženskih kojima se rugaju da ne znaju kad se sastanu govoriti ni o čem drugom nego što ogovaraju i preklapaju ljude kojih među njima nema... A gle, oni ne samo da ogovaraju jedan drugoga nego eto čak o tome pišu...
Ali pored svega toga ona nije mogla ipak pomisliti te bi tu njezin muž mogao imati i krivo. Ona je osjećala da je njegov visoki um i široko znanje za nju nedostiživo. Ta opreka među spisima Stipančićevima da je samo prividna, a ona svojim običnim ženskim razborom ne može da shvati onu nit što obje izjave logično spaja.
Taj joj je došao u ruke nešta deblji svezak, prelomljen sredinom po dužini kao i ostali, pisan na žućkastom čvrstom i tvrdom papiru i povezan plavom vrpcom. Na posebnom poluarku ponad spisa toga sveska bio je napisan ovaj rubrum: Mojemu sinu Juriu za uchenye ovai lopovski proces proti nyegovomu Ocu Antonu Stipanchichu Senyskomu Patriciu, kojim su malovridni, neucheni i zavidni lyudi lyuto ranili chast imena i staroga Plemena.
Valpurga skine oprezno s omota vezicu i stane čitati opsežan spis. Kod prvih redaka zatrepti joj srce: - Ovome sam ja bila kriva! - Radilo se o onom vrlo neugodnom događaju u vinogradu kad se krstio Juraj.
Dakle je zbog toga bila zametnuta parnica - a ona o tome nije ništa ni slutila!
Nju obuzme neodoljiva želja da s kraja na kraj pročita tu parnicu što ju eto namjenjuje Stipančić sinu Jurju. Što je to bilo? Nešto neugodno bilo je nju iz tog nažutog, tvrdog papira - nešto neugodno što je ipak htjela da pošto-poto upozna. Spis je bio vrlo opsežan, a da se Stipančić iznenada vrati! Ona ne može pomisliti da bi je mogao muž u gorem kakvom činu zateći... Ali bila je u sebi uvjerena da to mora pročitati.
Uto je zaplakala dolje u prvom spratu Lucija. Bojala se sumnjičenja služinčadi, a i samoga Jurja što je tako dugo u očevoj sobi, kamo nije smjela gotovo ni da zaviri... Ona pođe dolje i umiri Luciju, no jedva je dočekala da djeca naveče usnu. Tad se uspela u muževu sobu, zamotala onaj svezak u rubac i ponijela ga u svoju sobu. - Kad je bilo vrijeme spavanju, uvjerila se najprije svojom rukom da su kućna vrata dobro zatvorena, a onda otvorila spis i stala ga čitati pomnjivo u gluhoj noći i tišini, prekidanoj samo zdravim, pravilnim disanjem Jurja i Lucije.
Prva dva arka spisa bila je doslovno ispisana genealogija Stipančića, kako ju je u molbi Stipančićevoj za mjesto gradskog suca čitala, a konac uvoda zaključivala je ova uputa sinu Jurju:
"Naš je rod star, slavan i zaslužan. Mi smo pozvani da se dignemo više nego obični ljudi, to je našemu rodu u krvi od davnine kao što i u maloj kakvoj sjemenki zametak ogromnog, uglednog i veličanstvenog stabla. Ti si jedini Stipančić, na tebi ostaje pleme. Ja ću te odgojiti i uputiti kojom ćeš stazom poći da se digneš do velikoga ugleda i moći. Malo ih je koji su nama ravni, a ovdje u ovom gnijezdu kramara, krojača i postolara baš nitko!"
Slijedio je potpun i opširan opis priprava za Jurjevo krštenje kojemu je Stipančić dodao: "Kako vidiš, pripreme su bile velike, dostojne našega imena i ugleda. Ja sam to radio jer me je tvoj život obradovao i jer sam u te metnuo sve svoje nade. A htio sam i pokazati toj umišljenoj gospodi koja na tjelovskoj procesiji pašu plemićki mač a živu od kramarije i dave se grahom, palentom i giricama: kako se dolikuje živjeti pravome plemiću kojemu nije u trgovini kuruzom zahirila plemićka svijest i plemićki ponos!"
Tad je slijedio opis slave. "Ćutio sam", veli otac sinu, "da sam među njima prvi, a ćutjeli su to i oni..."
Napokon je došao i onaj zlokobni tren i drski čin pijanoga časnika. Valpurga se nije mogla dosta načuditi da se tu nije Stipančić gotovo nimalo oborio na Wintera. On je to spomenuo kao neznatni događaj - ali zato se oborio na Domazetoviće, Daničiće, Homoliće, Vukasoviće i druge plemiće s tolikom žestinom te je sin Juraj mogao vidjeti da "naši domaći ljudi" nijesu naprama svjetskim ljudima nego sitni miševi, nevrijedni da žive samosvojno i svojim imenom... U Stipančićevoj prekipjeloj žuči poradi tobožnje nepravde nanesene mu od sugrađana - ni majorovih prstiju nije tu opazio - iščezavali su posve svojom neznatnošću izrazi što im ih je pridijevao: kramari, lopovi, ništarije, malovrijednici itd...
Povod, tok i konac parnice predočio je u najtanjim sitnicama Stipančić tako te je bila uvjerena i Valpurga da joj je muž doživio "veliku sramotu", a skroz pravedan. "Moja mržnja proti njima" - zaključio on - "mora živjeti i poslije moje smrti, mora živjeti u tebi, momu sinu; hoću da ju ovim spisom kao žlijebom izlijem iz svoga srca u tvoje..."
- Neka dragi bog znade te muškarce! - uzdahnula je tu Valpurga. - Ali mi žene ne bi mogle biti takove...
Sama se pako parnica razvila ovako:
Po gradskim ustanovama, danima jošte od Marije Terezije, nije smio patricij nositi plemićkog odijela ni opasati plemićki mač a nekmoli se njime i javno - pa bilo i poradi vlastite obrane - poslužiti. Stipančić je bio na krstu sina Jurja prekršio i jedno i drugo. - Duh novoga doba - jednakost ljudi - što se iza velike francuske revolucije širio nad Evropom, nije još bio dopro ovamo da razara jake, gotovo neoborive kule iz kojih su gospodovali nad ogromnim većinama pojedinci, bogzna koliko pravedno i u kojoj davnini ovlašteni stališi i porodice. Ni senjski plemići ne bijahu tada već ni izdaleka ono što su im još najbliži pređi bili. Plemićki mačevi rđahu u tokovima, plemići koji su se htjeli održati trgovahu i laćahu se služaba kao i ostali građani, a ono sjaja što im ga bijaše još ostalo potamnjivao je vojnički stališ što ga je država nad sve ine stališe u zemlji dizala. Ali pored toga mnogi i mnogi plemić nije mogao dozvoliti da obični građanin ili patricij usvoji sebi njegova uzakonjena ako i prazna prava. - Uvrijeđenome majoru, uckanom još više od majorice, nije stoga bilo teško skloniti većinu magistrata da digne proti Stipančiću parnicu što je neovlašteno metnuo na se plemićko odijelo i pripasao plemićki mač. Stipančić nije isprva vjerovao u dignutu optužbu, ali kad je bilo do zbilje, on, nemoćan proti slovu zakona, nije drugačije mogao sebi svega protumačiti nego zlobom i zavišću svojih sugrađana... Doduše on je osjećao da ga njegovi suvremenici mnogo ne vole, ali nije za to mario. Kad bi išao gradom ukočen i ravan s dignutom glavom i uvijek ravno upravljenim pogledom, ne bi ni za živu glavu odzdravio ni jednome pozdravu običnih građana. Potajno veselje u gradu što ga je magistrat ponizio, nije mu moglo ostati tajno. Zato je na koncu presude o parnici napisao sinu savjet: "Vragu budi prijatelj, ali svomu rodnomu gradu nikada!"
Sud je o parnici bio pukao ovako:
Stipančić mora predati plemićki mač, na koji prava nema, senjskomu magistratu. Zabranjuje mu se unaprijed nositi plemićko odijelo izuzevši zimski ogrtač od barokana na kojemu može po svom patricijskom pravu načiniti pelerina po volji. Napokon se poradi nedozvoljene porabe mača osuđuje na globu od stotine carskih forinta u zlatu.
U dvije ure noći uspela se Valpurga na prstima u muževu sobu i poređala opet spise kako ih je bila našla; za nekoliko pak dana zaboravila je bila posve na taj spis što ga je s tolikom izvjedljivošću bila u ruke uzela. Mržnja Stipančićeva srca bila je njezinomu srcu naprosto neshvatljiva - i stoga nepristupna.