Pod starim krovovima/Plemenitaši i plemići

Pod starim krovovima Plemenitaši i plemići
autor: Ksaver Šandor Gjalski

Plemenitaši i plemići

Sjedili smo u Brezovici i igrali tarok. Napolju bilo je gadno jesensko vrijeme, kiša lijevala kao iz kabla. Svaki se kut neba začepio oblacima, a mrak se navukao preko svega. Nije na starom satu izbila još ni četvrta ura kad je već morao Vanko donijeti svijeće. U ogromnoj peći bilo naloženo kao u vrijeme oko Božića. Ptičice u trećoj sobi davno su već prestale pjevati, i tek nemirni, napô još divlji češljugari skaču i lupaju po šipkama kaveza da se čuju čak ovamo k nama. Dolje iz družinske sobe čuje se veseli razgovor momaka i djevojaka što rune kukuruz. Pravilno ribanje klipova po ribežu zamnijeva daleko po cijelom domu. Neprijatnost mrkoga dana kao da se posvema gubi od tih sitnica života ladanjske kuće — i ako ne zaviriš na prozor u vanjski svijet, neće te ni zahvatiti turobna sjeta koja prši iz sviju oblaka i ječi iz štropota što ga pravi pljusak kiše koja jednako pada — dapače kano da iz žubora kišnice sa strehe dosadno bugari. U staroj sobi prijatno je i voljko. Opažalo se to na obrazu svakoga, i tko se čudi što se već od deset sati prije podne uzesmo kartati?

— Takovo vreme stvoreno je za »klopicki!« — ponavljao je svaki čas illustrissimus Batorić. Karta mu dobro padala, pa je bio izvanredno dobre volje. Svaki je čas najavio »tulitra«, tri puta je učinio »pagatultimo«, jedamput ulovio Petroviću »monda«, a kod »klopickoga« nikad da bi mu ostao ma tek jedan »štih«.

— Illustrissime, zao znak, ne vrijediš više mnogo kod djevojaka! — bockao ga Ercigonja.

— Istina, ali znaš kako Marcijal — kaže: Fortiter ille facit, qui miser esse potest. — Kad me one neće, tješim se što me karta voli.

Uz igru nismo zaboravili čašu. Lacica, koji se nije kartao, morao je imati brigu da ni začas ne ožednimo. Kuntek nije nikad igrao, jer mu je njegova žena strogo zabranila dotaknuti se ma kakvih karata. Mirio je zato srce vinom.

— Vino pijem, pa mi barem koja korist od toga. Moja stara veli: »Bolje je osam dana zasebice piti nego li se osam časaka kartati.« Ma koliko se opio, ne košta to ništa, a u karti — vrag je karta — možeš i kobilu i kuću i ženu izgubiti — tako je govorio Lacica kad bi ga nagovarali da prekrši domaću zapovijed. Uistinu pak gotovo mu sijevale oči od želje da se smije igrati. U potaji je dapače segnuo za kartom i kod zaključanih vrata općinske pisarne igrao bi se s pisarom »duraka«. Ali ne — za novce! Dok mu žena nije ušla tomu grijehu u trag, igrali bi za lješnjake, za duhan ili za orahe. Kad se je pak dogodila nesreća te je ona doznala za prekršaj Lacicin, igrali su se tako da je dobitnik protivnika čvrknuo po nosu. Često je nos Lacičin, po sebi već dobrano omašan, bio nabrekao da je bio pravi pokor gledati ga. No glavno je ipak postigao. Kartao se, a nije trebalo imati novaca. Batorić je tvrdio da Lacica mora svaki put kad kući dođe sve džepove pokazati da žena vidi je li što izgubio. Ercigonja je to poricao i uvjeravao da gospođi Bibijani ne treba takve manipulacije, jer ona uopće ne dopušta da Kuntek ikada ma samo i novčić kod sebe nosi, te da seljaci pristojbe za pisane molbenice ne plaćaju Kunteku u ruku nego gospođi Bibijani, kod čega si Lacica koji put, ako je zgode, tako sebi pomogne da seljak pred Bibijanom mora dužnost svoju naznačiti u manjem iznosu, a onda preostalu razliku uruči Kunteku. Svaki put mu nije pošlo za rukom jer je gospođa Bibijana znala iznose pristojbâ.

— Kaj samo 1 fr. i 80 n. za takovu molbenicu! Ako su gospodin »notarijuš« poludili — nisam ja. Gdo bu ti za taj novac toliku molbenicu napisal? To košta dva forinta — ja drugač neću! — A seljak bi platio kako je gospođa Bibijana rekla, i poslije se ispričao Kunteku što mu ne može dati dvadeset novčića.

— Gospa su zeli se! — a Lacica plašljivo zamahao objema rukama neka zaboga ne govori dalje.

I taj put su dražili Lacicu tim pričicama, no on se tek dobrodušno ili glupo smijao. Kao naš »magister pincernarum« prečesto je praznio čašu za čašom, pa nije imao jezika posve u vlasti. Da nije toga bilo, ne bi ostao dužan. Na jeziku bio je silan junak mejdandžija, i nije mu brzo bilo ravna naći. Neki je zlobnik izmislio da je Lacica osmo čudo u svijetu. »Nema inače pameti ni za pedalj, a jezik mu je dug — ah šta je to — kao rep u krave — nego dug mu je kao put u Zagreb — i zna mljeti njime da je gotovo čudo!«

Tek kad je Petrović nešto kazao, Lacica je stao zanovijetati o pokojnoj Letovanićki, punici sučevoj, koja ga je jednom ravno iz sudnice odvukla kući i stavila klečati na kukuruzno zrnje.

— Takovo što nije meni moja žena jošte učinila! — i mali okrugli starčić uzeo vatreno uzvisivati svoju ženu.

— Što — tko da se usudi? — počeo je glasno vikati svojom užasnom nijemštinom. — Ja bih bio — ah — što — ništa ne bih bio. Propio bih se ili sve zakartao da nije moje gospođe — Bog joj pomilovao danas-sutra dušu. Istina, oštra je, bome jako oštra, ali tko da bude danas drukčiji? Pak tko mi može što? Moj i moje gospođe Blatni Jarak — tek krpica zemlje — preskočio bih od jednoga do drugoga kraja, a gle — što ona sve ne uradi! Ni ti, spectabilis, ni illustrissimus, niti magnificus dominus, a bome ni Jankica — ni jedan ne možete pokazati da imate ljetos takve pšenice kao ona. A tako sve. Gdje je najbolja šunka, gdje najbolje vino, koja gospođa boljih paprenjaka pravi? Illustrissimus će mi oprostiti, neću da se oholim, nije moja zasluga — sve to ona stara sirotica — pa glete — i ovaj kaput i ove hlače — sve je to ona skrojila i sašila.

Kuntek čisto gizdavo pokazivaše na svoju odjeću, i ja pogledam taj kaput od siva sukna, više nalik vreći nego li odjeći, pogledam mu svagdje jednako široke hlače, još uvijek prekratke za izvanredno kratke krakove Lacice, i ja sam se divio štedljivosti gospođe Bibijane; no nisam se mogao diviti krojačkomu umijeću dobre žene. Nu inače je sve bilo istina, štogod je Lacica u njenu hvalu rekao. Bila je svakako izvanredna žena, i Batorić je u njoj uvijek gledao prototip stare Hrvatice. Istina, stroga je bila naprama Lacici da je čovjeku koji put kosa od strave i čuda u zrak poletjela, ali njemu to nije škodilo niti se žalostio poradi toga, i ne da se tajiti da je sve što je Lacica bio i mogao biti, bio jedino zaslugom gospođe Bibijane, starije nekoliko godina od njega. Kad su se upoznali prije trideset i toliko godina, bio je Lacica baš nakanio da uđe u samostan kao laik. Od kuće bijaše posve siromašan, a u školama — ah — još pod stare dane ježila mu se koža kad se spominjao svojih mukâ na školskim klupama. Uspevši se nakon mnogo godina tek u »gramatiku«, ugrezao je ovdje tako čvrsto te nikud više i nikamo. Najposlije uvidi jalov trud — dvadesetu već prevalio — što će dakle — ajde u fratrove. Znao je da se ondje dobro jede i pije — što ćeš više? No tu se sudbina umiješa u osobi vremešne i plemenito rođene gospodične Bibijane Herendićeve, zemaljske gospodinje Blatnoga Jarka, imanja od kakvih šezdeset jutara »alodijalne« zemlje i od tri kmetska selišta. Njoj se »mladi, kao puh široki i ugojeni gospodin dijak« veoma sviđao, njemu pak nije smetalo da je gospodična silno suha i posve žuta u licu. I oni se uzeli. Prvo vrijeme braka malo te nije Lacica požalio što ne pođe u fratrove, ali se najposlije priučio na nešto silovite izjave gospođe Bibijane, jer je morao priznati da se u Blatnom Jarku osobito dobro jede. Jer gospođa Bibijana bijaše od roditelja svojih naučila misliti da je dobar, mastan i omašan zalogaj ono po čemu jedinom možeš suditi kakova je koja kuća. Nije ona pitala jesu li Nakovići ili Takovići učeni, pravedni, blagi, istiniti. Njezino je prvo i glavno pitanje bilo: peče li se u njih bijel čestit kruh i je li pečenje dosta obliveno mašću. Zato joj strani doseljenici nisu ni u čemu bili tako zazorni kao u tome što je od svih strana čula da im je kruh iz miješana brašna, a pečenje gotovo nemaju ni za Uskrs. Pa kada je vidjela takovu »Kranjicu« u francuskom šeširu i u modnoj suknji, prezirno bi ramenima mahnula i rekla: »Koči se, a znam da je gladna. Ja se zadovoljavam poculicom i maramom — suknja mi je pamučna i bez tih svakojakih pantljika — ali zato mi je želudac pun!« — No nije zato bila rastrošna u jelu. U kući se svakoga posla sama, prihvatila, sve je išlo kroz njene ruke, pa je stoga kuća svega imala. Odgojila uvijek toliko purana, pilića, gusaka, krmaka, da nije diljem cijele godine trebalo pitati za mesara. U vrtu bilo svega što samo ljudsko srce može poželjeti. Za sve to nije trebalo segnuti u džep po novce, zašto dakle da sebi ne priušti? Drukčije bilo s potrebama koje su se morale iz dućana nabavljati. Tu je štedjela da je gotovo koji put izgledalo kao da škrtari. Tako riže nije bilo nikad u njenoj kući — a mjesto toga rabila joj hajdinska ili jačmena kaša — a i mjesto sladora rado se pomagala medom.

Kad bi na Ladislavovo ili u vrijeme Božića bili gosti u Blatnom Jarku, objed bi trajao točno od dvanaest o podne do sedam sati navečer, i stol bi se upravo sagibao od množine jela, samih domaćih jela; no, da ponudi i crne kave, to je uvijek bilo velike borbe u njenoj duši, pa je rado tako udesila da je prošlo i bez toga. Isto opet kod večere, koja se počinjala umah poslije objeda točno u sedam, nije nikako mogla da se odluči za drugo svjetlo nego li za lojanice. Dakako — pečenja je i kolača bilo opet sila Božja.

Nije se samo u tome držala svoga načela, nego u svemu. Težacima bi davala rado pečenu gusku ili purana i ispekla za njih čitavu košaru gibanica, no da im nadnicu ma i za jedan novčić povisi, na to se nikako nije dala skloniti makar bila kolika navala posla. Dok je još postojalo stanje da se je seljak smio prepustiti svojoj ćudi, te je volio dobar zalogaj, nego veći iznos novčane zasluge, dotle je Bibijani bilo dobro, dapače je k njoj najviše ljudi hrlilo; no poslije se promijenile stvari, pak je posao čisto zaostao. I još bi gore bilo da joj nisu ljudi izvanredno privrženi bili. U cijeloj okolici svak ju je volio. Vlastelinke, istina — osobito mlađe — gledale su s nekim sažaljenjem na nju i rado su joj prišivale pridjevke koji su izricali jednostavnost Bibijaninu. No Bibijana nije običavala nikuda izlaziti iz Blatnoga Jarka, pa joj nije smetalo mnijenje njezinih plemenitih i neplemenitih susjeda. Djece joj dobri Bog nije dao. — »Ah — kako bi — kasno sam pošla zamuž!« tumačila si je sama svoju zlu sreću, a da to barem nekako nadomjesti, uzimala bi u svoj dvorac po jednu ili dvije curice od svoga roda, susjednih plemića, i odgajala djecu. Nekoliko je djevojaka tako izudala. Isto je tako u vrijeme školskih praznika bilo uvijek u dvoru po nekoliko đaka. Gostila ih je i gojila da su se mladi ljudi očevidno raširili već u osam dana. Najbolje je bilo »crnoškolcima«. Kao buduće svećenike po sebi ih je već štovala, a povrh toga i žalila ih. Mislila je naime da ovi »bogčeci« u crnoj školi ne rade drugo nego se u postu vježbaju.

Takova je bila gospođa Bibijana, taj strah i trepet našemu Lacici, koji slaveći je večeras nije dotle prestao dok nije Batorić časkom pustio karte i izrekao posebnu zdravicu u čast »drage susjede Bibice«.

Lacica u zanosu poljubi starca u ruku i u znak hvale isprazni pune dvije čaše. Kod toga oblile ga suze. Dakako, čovjek nije mogao pravo prosuditi tih suza, jer je Lacica, čim bi malo više pio, imao navadu i organičku pogrešku da je jednako kihao i na sve odgovarao plačnim glasom.

Kad je Lacica zahvalio, htjede Batorić odmah nastaviti kartanje, ali uto uniđe u sobu stari Vanko i javi da je došao nekakav gospodski kočijaš dolje s ceste i moli neka mu se posudi kotač, jer se na kočiji njegova gospodina polupao točak.

— A kakav gospodin?

— Ne znam — znamder nekakav iz varoša. Možda kakav Židov ili fiškal.

— Pa kaj ne dojde gore? Po takovoj kiši ostaje na cesti — u tom blatu — a pred nosom mu gospodski dvor! Kakav je to gospodin koji ne zna da u takovoj neprilici potraži pošten krov. Kaži momku neka gospodin gore dojde — kak bi na cesti bil dok se priredi kočija!

Vanko se okrene i nezadovoljno slegne ramenima. Varoške gospode naime nije volio. »Gizdavi su kak prava gospoda, a ono — kaj su? Ah — da je kralj ostavil našoj gospodi pravice, ne bi se ovi nacifranci toliko šepirili!« — znao je često starac kazati.

Za dobra pol sata dovukla se pred dvor kola. Iz trijema se čulo začas da strani gosti traže neka im se donesu kefe i krpe.

Međutim stupi unutra u sobu Vanko. Izdaleka je pružao prema Batoriću dvije posjetnice. Držao ih je tako te je očito bilo da ne vjeruje tim papirima i da ih se boji.

— Kaj je to? — upita u čudu illustrissimus.

— Ne znam ja. Dala su mi stranjska gospoda da to predam.

— Pak kaj želiju?

— Ne znam — rekli su da mole bi li smeli pred nihovo gospodstvo. Ne znam ja kaj očeju.

— Kaj nisu to ona gospoda s polupanom kočijom?

— Em jesu.

— E, pa kaj im nisi rekel da ih čekam! Imal si ih odmah gore dopeljati.

— Htel sem, ali gospoda nisu htela. Tisnuli su mi ove papire v ruku i turnuli me napred. Kaj ja znam — mislil sem — morti su od suda ili od egžekucije.

— Bedak! Skoči doli, pa dovedi gospodu. — Eto — takova su vremena! Sve svečano kao da sam ja kakova ekscelencija. Ali daj, Vladimire, pročitaj; ja ne vidim pravo.

Uzmem posjetnicu u ruke i pročitam glasno.

Prva je glasila: Feri pl. Czopakovich de Hum, a druga: Zdenko Fučak pl. Gerbenjski. Na objema posjetnicama zapremali čitav jedan ugao silno ogromni grbovi. Copakovića grb imao u polju s rijekom dva carinarska stupa i lanac, a kod Fučka su bili u jednom polju kebri, a u drugom vrčevi.

— Feri Copaković — a, to je sin mojega štovanoga Mukića Copakovića, baš mi je drago, a ovaj drugi — ne znam pravo Fuček — Fuček — tko bi to mogao biti?

— Ama ja znam — odvrati magnificus Radičević — to je valjda sin špitalskoga direktora Fučka; da, da, dobio je taj nedavno plemstvo.

Uto se vrata otvore i u sobu stupe dva elegantna, po najnovijoj modi odjevena gospodina. Odmah se zrak ispunio finim mirisom koji je silno strujao od obojice. Manji od njih, u svijetlom engleskom kaputu iskockana uzorka i u pantalonima iste boje, a neobične kratkoće, više je skočio nego li pristupio k Batoriću i izdaleka još pružio čitavu ruku uz dubok naklon i reskim na nos vučenim izgovorom pozdravio starca.

— Servus humillimus, illustrissime domine — alazatoš solgaja — poznajete li me? Ja sam Copaković.

— O živio, vivat amice! Zar ne, moj mali nekoć Ferica? E, to je divno, baš mi je drago da vas vidim! — i starac veselo skoči sa stolca i poljubi došljaka dva-tri puta, koji kao da se presenetio s tih poljubaca.

Onaj drugi bio nizak mlad čovjek, čvrste buržoaske pasmine, dobro ugojene i čisto držane. No svečano dugo lice s carskom bradom bijaše krivo, da se čovjek morao čuditi kako to čeljade može na sebe navući drugo što nego li crni svečani frak. On se i svečano poklonio Batoriću.

— Zar ne, imam čast s presvijetlim gospodinom kućedomaćinom? Feri, ti si zaboravio...! Dopusti mi, Presvjetlost Vaša, da se predstavim. Ja sam kr. sudbeni tajnik Fučak pl. Gerbenjski.

— Drago mi je! Izvolite, gospodo, sjesti. Daj, Feri, ti ćeš dopustiti da te ne nazivam gospodinom, pa i ti ne smiješ da mi govoriš vi. Mi smo stari znanci, barem ja i tvoj otac. Dakle daj ruku!

— Zahvaljujem, za mene osobita čast. Tako i u Mađarskoj, čim sam rekao da sam plemić, odmah mi je svaki plemić ponudio da jedan drugomu kažemo ti.

Došljaci se smjeste, a kartanje je prestalo. Za prvih časova bilo je u društvu nekako tijesno i nesigurno. Jedini je Feri bio posve miran. Naše društvo kao da se usplahirilo. Ona dva elegantna fina gospodina, od kojih se udilj lijevao čudni miris kao u damâ, čisto da su plašili naše stare plemenitaše u otrcanim kaputima, s kojih je strujao vonj vlažne zemlje, mlada vina, a bome i štale.

Nastala šutnja. Feri je prvi prekine, nakon što se razgledao po sobi i tobože pozorno motrio obiteljske portrete.

— Kako je to divno — khm — rekne pokazujući po sobi i uloviv se poslije svake riječi sa dva prsta za nos — sve je uzalud — khm — mi iz starih familija — khm — istom u takovoj staroj plemićkoj kući dišemo pravi zrak. Odmah osjeća čovjek — khm — da se nalazi — khm — u sigurnom domaćem gnijezdu. — Ovo je bilo rečeno kao u zanosu, a ipak sve mi se činilo kao da se čuva da mu se modni fini kaput ne približi suviše blizu starih kožnatih stolaca na koje je nekoliko puta pogledao, najprije u čudu, a zatim naduvavši nosnice prezirno se od njih odvraćao. I zbilja, nije dugo trajalo, a i Feri počeo pripovijedati da je ovih dana bio kod grofa Nikerla L... i tamo vidio pokućstvo od kojega ni u kraljevskom dvoru nema ljepšega.

— Ja sam s Nikerlom veoma intiman — govorimo si ti — umiješao je tri puta u svoje pripovijedanje.

Feri bio niska tijela i sitna struka. Glava mu je bila tubasta oblika u tjemenu, nisko čelo jednako se mrštilo, velike oči — onakve što ih je blagopokojni Homer volujskim nazvao — silile se vječito na strog i ohol pogled, a najznatniji su bili u licu brkovi, koji su kao dvije oštre četke stršili uvis kamo je gledao, i nos, krupan, kratak nos, za koji nisi mogao vjerovati da mu na kiši ne bi kapi curile u nosnice.

U svojoj nošnji, u svomu govoru kroz nos, u svemu bio je kopija poznatoga tad jednoga mogućnika, aristokrata. Mnogi čas trebao sam tek oči zatvoriti, i meni se činilo kao da slušam istoga gospodina. I taj vječiti »khm«, kojim prekidaše svoje riječi, i to hvatanje nosa sa dva prsta, i malone svaka rečenica, sve je to bilo uzeto od rečenoga mogućnika.

Gospodin kr. sudbeni tajnik Zdenko Fučak pl. Gerbenjski jednako se kočio i pružao u svečanom držanju. Sjedio tu kao pred fotografom i kao naslonjen na spravu za ravno držanje. Govorio nije ništa, tek je udilj gladio svoju carsku bradu. Samo jedan čas upotrijebio je zgodu kad se Batorić udaljio, te zapitao poluglasno Copakovića u kojoj je »dietenklasi« Batorić. Na prisutne plemenitaše u dugim nelijepim kaputima gledao je s istim zadivljenjem i nerazumijevanjem kao da je u kakovu muzeju gdje mu čuvar pokazuje antediluvijalne organičke stvorove. Lacica sa svojim kaputom pogotovu ga je natjerao u čudo, što je već čisto naličilo nesvijesti.

Malo pomalo oživjelo društvo. Moji stari plemenitaši došli ponešto k sebi, a moderna dva plemenita gospodina napokon se prestali diviti. Batorić je u svojoj prirođenoj ljubežljivosti i nehinjenoj veselosti donekle izravnao disharmoniju.

Copakovića upita nekoliko puta za oca mu, za zdravlje starca i kako mu starost prija. Feri tek ukratko baci nekoliko riječi »o starom«; malo da nije kazao da ne voli o tom razgovarati, tako mu je govor glasio, tako mu nemarno izgledalo kod toga lice.

Batorić uzme ipak pripovijedati nekoje vesele zgode iz zajedničkoga njihova mladovanja.

— He — he — nekoć! — prekine ga Feri — vi ste još znali da ste mladi. Ali danas! Mi moramo da sve sile napregnemo — osobito mi iz odličnih starih familija. Teško je za nas. Homines novi preotimlju strašan mah. Skrajnje je vrijeme da aristokracija nešto učini, jer nama pripada odlično mjesto; inače propadosmo.

— Istina, aristokracija iščezava. Ali molim te, aristokracija je kod nas odnekada bila takova — no mi plemići morali bismo se pridignuti — odvrati Batorić.

— Dopusti mi, illustrissime domine, khm — ja i plemstvo brojim — khm — k aristokraciji! — važno i dostojanstveno rekne Feri, pogladiv si kod toga dva puta redom nos i spustivši glavu k prsima.

— Dakako — dakako — povladi mu Zdenko.

— »Noblesse oblige« — geslo je kako princu, tako i posljednjemu — khm — plemiću — reče još Feri.

— E — može biti da imadeš ti pravo. Ja ne znam kako vi mladi danas. Tempora mutantur — ali za moje vrijeme niti je tko plemiće brojio k aristokraciji, niti su se sami držali za aristokrate, štoviše, mi smo se ponosili tim da ne spadamo k aristokraciji. Moja je obitelj stara kao baš malo koja grofovska u zemlji — ali opet nije nijednomu Batoriću nikada palo na um da se broji među aristokrate. A tako i svi plemići, pa nisu istom onako i uludo stvorili zaključak da se aristokracija ne smije redovito u županijske službe i časti birati. Takovi smo mi nekadašnji plemenitaši. Ali ti si mlad, ti ne znaš — tko bi ti bio rekao!

— Danas je drukčije — javi se Radičević — molim te, illustrissime, kad je tko prije pisao pred prezime »plemeniti«? Ta, kad sam rekao da sam Radičević, svatko je znao tko sam i što sam.

Starac je to govorio žestoko, i bilo je očito da želi bocnuti mladu gospodu, jer on uopće nije volio mladih ljudi, a istom tako sigurnih i samosvjesnih velikana.

— Poštenja mi, nikada nisam još napisao da sam pl. Kuntek de Szent Pál — umiješa se Lacica koji je teško već sobom vladao, tako su ga ljutili začuđeni Fučkovi pogledi na njegov kaput.

— Pa tako i valja — rekne Petrović koji nije bio plemić donacionalist nego jednostavan armalist bez predikata — jer — »plemeniti« nije naslov kao što je barun, grof, knez, pa se stoga i nema pred ime stavljati. To je jedna od bitnih razlika između višega i nižega plemstva, te se prvo i zove u kodeksima plemstvo s naslovom, a drugo plemstvo bez naslova. A isto je i s predikatima.

Copaković i Fučak gledahu sada na te ljude u većem čudu nego da bi ih vidjeli gdje na glavi skaču. Nisu oni ni mogli poznavati nazore plemenitaša, ali su mislili da ovi ladanjski Abderićani stoje na krivom stanovištu. Copaković je počeo i tako nekako plesti, a Fučak najposlije rekne:

— Ja mislim da bi čovjek lojalnost svoju prema kruni povrijedio ako se ne bi svakom prilikom okitio odlikovanjem koje je uzvišena očinska milost posvećene osobe cara i kralja podijelila rodu i imenu njegovu. Svakako bi u tom bilo, kako su naši djedovi kazali, da, bilo bi nešto jakobinsko.

Sad je bio red na plemenitašima da se čude. Nijedan od njih nije ovoga pravo razumio. Sam Batorić nije posve shvatio, jer je bio iz svoga doba naučen sasvim inače poimati lojalnost. — »Gdje do bijesa taj sve ne traži znakove lojalnosti« — mrmljao je starac, nekadašnji dostojanstvenik, dvoranin, ali i »varmeđijaš«, koji je instinktivno znao lučiti granice lojalnosti i nelojalnosti, pa se nije igrao tom riječi kao ovi moderni vitezovi. Lacica pak razvalio oči, kao možda još nikada. — »Što će — per amorem Dei — s lojem i sv. Jakobom?« — šapnuo prema podjašprištu Ercigonji.

Copaković je međutim jednako nastavljao i hvalio se da je doista liberalan, ali da do svoga plemstva mnogo drži.

— Trebalo bi energično postupiti protiv ovih nazora, koji potkapaju stare uredbe, upravo željeznom rukom smrviti sve što je protivno! — malone vičući govorio je taj čudnovati liberalac i groznim pogledima progonio Petrovića i Ercigonju, a najposlije pade u elegični ton, spominjući kako mu srce raste kad pomisli na stoljetne zasluge svoje »familije« i da često po više sati stoji pred portretima svojih djedova.

Svi ga u čudu gledahu. Batorić jedva da je ostao miran na svom stolcu, ali ipak ne odvrati nitko ništa. Na starim licima plemenitaša zalila se neka rumen, i oči im zastiđeno ili zbunjeno poniknule k podu.

Svi smo naime znali da ta hvaljena stoljetna starina Copakovićeva plemstva ne seže daleko, i da su gotovo svi ovi starci poznavali Copakoviće još kao neplemiće, pa da je djedu Ferijevu podijeljeno plemstvo bez ikakvih zasluga. Bio mu djed činovnik kod tridesetnice i tu je prigospodario nešto imutka. U ono pak vrijeme odredila državna komora da se rasprodadu nekoja državna dobra, a da se nađe laglje kupaca, bilo je uz to naređeno da svatko koji kupi ma i pedalj zemlje dobiva nasljedno plemstvo s predikatom u formi kraljevske donacije. Tako i stari Copaković kupio komad jedne livade kojoj je ime bilo Hum, odatle Czopakovichi de Hum. Zato se i starci toliko presenetili kad im je Feri spomenuo starinu svoga plemstva i dapače počeo pripovijedati da je grad Hum u Posavini bio nekoć dominium »czopakovichijanski«.

Istom kad je Feri opet počeo o portretima svoje obitelji, prekine ga Lacica i rekne dosta glasno:

— A gdje ste, molim vas, kupili te portrete?

Feri učini kao da ga nije čuo, što mu je tim lakše pošlo za rukom jer je upravo Fučak stao pripovijedati o svojoj obitelji. On Lacice nije čuo jer za njega je bio prostor što ga je široki obujam Lacičina tijela zauzimao naprosto — prazan zrak. Ta — u takvom kaputu čovjek!

— Mi smo doista istom nedavno dobili iznova plemstvo — počeo je Zdenko — no odavno smo plemići; moj ga je otac zapustio negda u ilirsko doba, ali još moj djed bio je vlastelin u Gerbenju.

— Poznavao sam vašega djeda, bio je grofovski kasnar »u Gerbenju«; mnogu smo čašicu skupa ispraznili — prekine ga Ercigonja, sileći se da mu obraz nedužno izgleda.

Fučak se u prvi mah uzbuni, no brzo se snađe i ispravi da je drugo neko dobro bilo njihovo. Batorić je sada pokušao da skrene razgovor na nešto drugo i pomagao se sredstvom kojim su se on i drugovi njegovi još svaki put pomogli. Uzme čašu u ruke.

— Pustimo to, gospodo. Znate kako je stari Rimljanin Horacije pjevao: »Narratur et prisci Catonis saepe mero caluisse virtus!« Zašto, dakle, da se mi drukčije vladamo? Pozdravljam gospodu!

Sad se stvar uredi. Mlada gospoda nisu doista bila dorasla staroj gospodi, no ipak vino je učinilo svoje. I nije dugo potrajalo vrijeme te je Fučak otkopčao kaput i prsluk, a Feri je odavna već sjedio tako da je malo falilo te bi mu noge bile na stolu. Nije dakako zaboravio dometnuti da je u baruna F-a običaj noge uvijek na stolu držati — »kad smo ovako entre nous kod crne kave i likera!«

Zapušiv pravu havanku, kod tog ostaviv na stolu elegantni smotnjak s grofovskom krunom i s inicijalima svoga originala — mogućnika, stao je Feri razvijati svoja politička načela. Naravno da su bila opet originalna. Mrzio je »narodnjake«, a upravo s entuzijazmom slavio protivnike narodnjakâ. Ercigonja ga sjeti da je prije malo vremena još pjevao ilirske pjesme, no on se tek prezirno nasmije. Ta nakanio je da bude »aristokratičan«, a s tim pojmom spajao je potrebu da se i u politici pokloni načelima Danijela Josipovića. Koji ga dobro poznavahu, tumačili su na taj način njegovo uvjerenje. Dok je slavio staru »konštituciju« i uzvisivao mađarski narod koji je stavljao na čelo svim narodima staroga i novoga svijeta i vijeka, povlađivali su mu Batorić i Radičević. Ta i oni su ljubili slobodoumno svoje doba koje nije još poznavalo državnih odvjetnika i više državne policije sa posebnim tajnim odsjecima, i ljubili su Mađare koji su još uvijek znali pokazati da im je ljubav prama domovini i svojoj slobodi — prvi moralni i etični zakon. Batorić u silnom zanosu digne čašu i nazdravi »viteškomu mađarskomu narodu, našoj osamstogodišnjoj ustavnoj braći!«

Feriju se nadimale grudi od ponosa. No sad je narodnjak Ercigonja počeo nešto zanovijetati. Ovo raspali Ferija, i on se bezobzirno svali na podjašprišta. Što ga brige da je malo prije slavio staru konštituciju, sada se stao groziti svim sredstvima najapsolutističnije vlade i u svom gnjevu zašao tako daleko da je s pravom mržnjom govorio o svem što je hrvatsko. Na vrhuncu svoga plemenitoga gnjeva dapače izlane da ne pozna svoje domovine dalje nego što sežu međe županije varaždinske, zagrebačke i križevačke.

— Dalmatinci, Graničari i Primorci za mene su isto što i Hotentoti! — dovrši u patosu. Tu mu se Batorić usprotivi, a Ercigonja i Petrović samo što nisu pobjesnjeli.

Bila bi nastala dugotrajna pravda da nije u taj čas došao u sobu novi gost.

— Ljubim ruku, illustrissime domine, sluga najponizniji, domine magnifice, dobar večer, gospodo, sluga ponizan! — izgovorio je došljak hrapavim, takozvanim vinskim glasom. I čitav je naličio vinskomu lagvu. Malen, okrugao, valjao se naprijed baš kao bačva. Glava bila mu je omašna, lice crveno i naduveno, očice se gubile u nabuhlim vjeđama, a duga tamnosmeđa kosa i isto takova brada raskuštrano i neuredno stršile na sve strane.

— Zdravo, Hijacinte! Živ mi bio! Odakle ti? — Revera, prije bih se nadao ne znam komu, baš me veseli — nisam te vidio sto vlaških godina — pozdravi illustrissimus došljaka.

— Tražim spectabilisa, dogodila se u mojoj kući mala nezgoda. Što ću — pošao sam dakle ovamo kad ga ne nađoh kod kuće.

— Pa što je? — upita ga Petrović.

— Čekaj — čekaj, sve ću ti kazati. Ali prije, ti ćeš, illustrissime, dopustiti, baš sam potreban čaše vina — čovjek ožedni.

Lacica se požuri i napuni ogromnu čašu vodom, no došljak ga omjeri od pete do glave i uzme patetično skandirati:

Vina bibunt homines, animalia cetera fontes.

Absit ab humano gutture potus aquae.

— Tepče, vina mi daj, ja ću na zdravlje tvoje, illustrissime! — okrene se k Batoriću.

Svi se pridružimo osim Ferija i Zdenka. Oni najprije u čudu gledahu pridošlicu. Nisu ga poznavali, niti im se sada predstavio, pa su se pričinjali kao da ga ne vide.

— Dakle što ćeš, Cintek — upita ga Petrović. — Ili hoćeš da odemo u pokrajnu sobu.

— Ah, zašto! Evo, što je. Mogu čuti sva gospoda. Moj se sin zaljubio u Justiku Bunčićevu. I ona ga voli — pak i mi se stari ne protivimo ženidbi. Ferenc dapače jedva čeka i veli da je uvijek mislio za svoje dijete na moga Slaveka. No mladi su još. Njoj jedva šesnaest, a njemu devetnaest. Neka dakle čekaju. I ovih dana došla Justika k nama u Frfuljevec, da pomaže mojoj staroj u kuhinji: imali smo goste. Oh Lacice, da si bio s nama! Al da nastavim. Slušaj dakle, spectabilis — ja ću »sine ire et studio« pripovijedati onako kako se zbilo. Dakako i moj Slavek s nama pio, pa se razveselio — a zaljubljen je, i skočila krv u glavu, pa je dečko valjda nešto prevatreno htio iskazati svoju ljubav Justiki — a ona bila u kuhinji — i tu se šalili — i nesrećom imala je kuhinjski nož u ruci — i sad ne znam kako — ujedared je poletio nož za Slavekom i nesrećom ga ubo u leđa. Sve se dogodilo slučajno. Morao sam drugi dan po doktora jer je Slaveku pozlilo. A taj dođe i reče da će Slavek najmanje četiri nedjelje dana ostati u postelji. Uzme nešto brbljati o teškoj ozljedi, o kriminalu, i da mora po nekoj svojoj odredbi sve prijaviti sudu. Pomisli — ta ludost! Ja, oštećeni, ne tražim suda, pa će on! Ta stari bi Ferenc poludio — a i djevojka — tamo valjda da pred sudom stoji — ne može joj ništa biti — toliko ja još razumijem iz »juša« — ali vrag je danas — zatvorili bi je barem u istrazi, a to bi je ubilo. Došao sam te dakle moliti da ti urediš stvar. Napokon Justika je plemenitašica, pak tamo da je vucare, a ne tražim ja.

— Sve će se to urediti, govorit ću ja s doktorom, a predizvidi ionako idu najprije kroz naš sud. Radi toga nisi trebao po tom vremenu iz tvoga klanca.

— A, živio spectabilis, samo da i ti tako misliš!

— Gospodine suče, dozvolite mi, ja vas ne shvatam! — javi se uto Zdenko. — Tu se radi o eklatantnom slučaju teške ozljede, a molim vas, danas nisu više vremena da se što zabašuri. Taj slučaj progoni se ureda radi, tu se ne obazire da li oštećenik traži progon ili ne.

— Ali molim vas! — Ja sam stari praktik, i život me je naučio da kao sudac ne smijem biti samo slijepi paragraf nego i čovjek s razborom, koji prosuđuje je li od nužde da se zakon izvršuje. U ovom slučaju ja te nužde ne nalazim, pa ću tako i raditi.

— Fiat justitia, pereat mundus! — umiješa se Copaković.

— Ali ona je plemenitašica! — vikaše Hijacint.

— Ne što je plemenitašica — vikao Batorić, taj put ne kajkavski — ali ona nije ništa kriva, i svaki će je sud odriješiti.

— Da — no jedini sud ovlašten je to izreći, a dok on ne reče svoju, dotle stoji pod sumnjom da je kriva — odvrati Zdenko.

— Dakle samo radi te formalne potrebe neka se na kocku stavi duševni mir čitave jedne obitelji, dapače život i budućnost jedne osobe koja je dobra i čestita. Ja tako ne bih radio! Ne bih rekao ništa da oštećenik traži progon i zadovoljštinu, ali vidite — on se upravo bori protiv progona.

— Zakon je zakon! — odgovori tek Zdenko i svečano se nasloni opet na stolac.

— A tko su ova gospoda? — upita napokon Hijacint.

— Tko ste vi? Vi dođoste kasnije! — plane Copaković.

— Ja sam Hijacint Kravarić, vlastelin na Frfuljevcu, rođeni gospodin i jesam plemenita roda. Kao takav ja ne nalazim da sam dužan ikomu prije učiniti svoju »reverenciju«.

I on se dostojanstveno ispravi u svojoj jasnosmeđoj surki, opšivenoj crvenosmeđim gajtanima, i popravi na sebi hrvatske uske hlače modre boje, pritegnuv malo remen oko pasa.

— Drago nam je — izgovore u isti čas i Copaković i Fučak. — Ovaj potonji gotovo kao da se prepao od silna Cintekova pogleda. Obojica kazaše svoja imena.

Kravarić ih tek s neiskazano suverenim prezirom promjeri postrance preko leđa, a onda metne ruku na čelo i uzme kao da o nečemu razmišlja:

— Copaković — Copaković — kao da mi je poznato ime. Gledajte, gospodine, kad ja kažem komu da sam Kravarić, odmah svatko zna tko sam. Eto — ipak nije tek štogod biti plemenitaš.

— Gospodine, upozorujem vas da sam i ja plemić.

— Plemić — plemić. — Jest revera, sad se sjećam, sto puta pripovijedao mi je otac da je vaš stari kupio od komore plemstvo. Da — da, ali po tom ćete razabrati da ipak nismo ravni. Moji stari postadoše plemići odsijecajući Turcima i mađarskim zapoljevcima glave. Ja sam se rodio da su morali kmeti, podanici moje obitelji, tri dana biti pijani u to ime — a vi — znam da nije ni »amcdiner« vašega oca ispio ni kapljice vina tom prilikom. Ali ništa zlo!

— Pusti, Feri: naš Cintek stari je lakrdijaš — umiješa se Batorić i prepriječi Copakovića da skoči od stola.

Lacica se pak prihvatio Cinteka i silio ga da piju u slavu budućega srodstva. Njegova žena bila je naime tetka Justičina. I bio bi nastao mir da nije Fučak nesrećom opet stao Petroviću dokazivati da ima krivo glede »slučaja Kravarić-Bunčić«.

— A što se toliko miješate u tu stvar, gospodine tajniče? — obrati se taj čas k njemu Kravarić — da imadem pravo, najboljim dokazom služite upravo vi.

— Ja — kako dolazim do tolike časti?

— Sad ili se vi rugali ili ne rugali, meni je svejedno. No dopustite, kazat ću vam. Eto — vi ste danas čovjek na mjestu, ugledan gospodin, plemić — sve to je učinio od vas vaš gospodin otac. No i taj nije bio uvijek umirovljeni direktor. Nekoć je bio osobit veseljak — štono se kaže — đavao od čovjeka. I on je jednoć počinio nekakvu krupnu šalu — vi ste sin, pa se ne bi pristojalo da vam kažem sve — nije ni nužno — dosta — malo da ga nisu stavili s onu stranu brave. Moj je otac bio sudac kod dištriktualne tabule — njemu dali stvar u ruke — on se uvjerio da vaš gospodin otac nije od pokvarena srca, nego više od mladenačke obijesti počinio šalu — i — šteta se naknadila, a moj otac s cijelom komedijom u koš — i vaš otac bude spasen. Morao se moj otac još braniti od toga, ali nije mu bilo žao. Kad je poslije slušao kako Narcis Fučak napreduje, uvijek se radovao i stoputa znao kazati: Ecce, da smo ga onda unesrećili — komu bi bilo hasne, a on bi bio uništen. Tko imade dakle pravo? Što se dakle vi toliko brinete za stvar koja vam ima devetom biti!

— Onda su bila druga vremena, danas znamo što nam je dužnost, a ja, namjesnik državnog odvjetnika — ja sam prisegu položio da ću progoniti svaku povredu zakona i reda.

Malo te nije opet nastala vika i pravda, a svakako pale na društvo sjene nesporazumka i dapače duboke suprotivštine: sjene, koje su to gušće ako se dvije generacije sukobe — u nazočnom još slučaju obje iz dva različita svijeta. I možebiti nikada nisam osjetio osobine našega plemenitaškoga svijeta u tolikoj mjeri kao ovaj put. No nisam se tada pitao da li taj na neobuzdanu slobodu varmeđijske autonomije priučeni svijet ima pravo ili ovaj moderni liberalni svijet. Napokon — čemu i vode takova pitanja!

Večer je bila svakako nesretna. Kao da je fini odlični dašak što je strujio od fine ove elegantne gospode, neprestance izazivao otpor u tom mekom toplom zraku drevne sobe, nešto tek bolje i ljepše od seljačke komorice. Duhovi društva nikako da bi se primirili.

Jedva što je utaložena bila prvašnja neprilika, eto nove.

Kravarić, u mladosti svojoj vatren ilirac, a sad još sav plamteći za narodni napredak, nazdravio je slavi Jelačića bana. Copaković je odmah protuslovio i nije htio da se pridruži. Nastade pravda. Uzalud Batorić tišio i mirio. Drugda bi se i on upleo — ali danas se savladao. Drugda bi se i on usprotivio entuzijazmu Kravarićevu, ali taj put — gotovo mu je teže bilo ne odvratiti Copakoviću nego li Kravariću. Prignuv se k meni, izjavio je nekoliko puta svoje nezadovoljstvo.

Naskoro se imao boriti Copaković i protiv Ercigonje i protiv Petrovića. Ljudi došli tako u vatru te nisu više pazili na svaku riječ. I tako se dogodi Petroviću da je najprije nešto pogrdno rekao protiv mogućnika, ideala Copakovićeva, a poslije dapače i protiv tadašnjega bana. Nije pomislio da su se prilike političke promijenile.

— Poglaviti gospodine, ja vam zabranjujem da u mojoj nazočnosti dalje tako govorite. Uopće ja vam se čudim — vi ste sudac, činovnik, politički šef ovoga kotara. — Ja prekidam — i znat ću što mi je činiti. — Moja je dužnost da tomu nađem lijeka!

— Oho, oho, amice Feri! — javi se sada Batorić opet ne u kajkavštini — ti ćeš mi oprostiti, ali mi smo ovdje u staroj hrvatskoj kući, koje, ja bih rekao, svetost upravo u tome sastoji da je svakomu slobodno reći što hoće, a da ne treba da se boji posljedica. Dopusti, takovih nazora o dužnosti ja ne razumijem i hvala Bogu što sam živio u doba kad ih nije nitko još razumijevao. Što se među prijateljima razgovara, to je svojina tih prijatelja i njihova društva, a među čestitim ljudima ne ide nikada dalje.

Copaković se posve uzbuni, a kad dođe k sebi, uzme se praštati, spominjući da ga silni poslovi zovu dalje.

Batorić ga nije ni jednom riječi suzdržavao.

I tako odoše, a kiša lijevala i bila tamna noć, da je svaki od nas Bogu hvalio što može sjediti u toj prijatnoj sigurnoj sobici brezovičkoga doma.

Iz početka još su rogoborili starci na novo doba i na sadašnje ljude, no kod večere slasno ispečeni odojak posve utješi razjarene im duše. A upravo su veselo klicali kad je Batorić ustao i nazdravio književnim jezikom nazorima pređašnje generacije. — »Dao Bog — da budu ljudi opet znali što je prijateljstvo, što je iskreno čuvstvo, da se budu opet mogli uznositi za višim ciljevima, a ne jednako samo hitjeti za čašću i moću. Dao Bog, da budu takovi da će svak moći za drugoga podnijeti kakovu žrtvu. Takovi smo mi bili, i rijetke su bile iznimke, pa nam je ipak bilo bolje nego li današnjim račundžijama!«

— Illustrissime — ti doista nisi od moje stranke — ali ja te obožavam! — klikne Kravarić i silomice poljubi starca u ruku i u čelo.

Dugo se taj put starci veselili — i bilo je posve kao da su i nekadašnji stari dani doletjeli u stari dom — nigdje — nigdje nije bilo traga današnjosti. A tamna jesenska noć oklopila kuriju i sav kraj tako gustim sjenama da je gotovo i moguće bilo zaboraviti da dalje preko brda kuje i ruje posleno novo doba.

Osam dana jedva prošlo. Opet smo sjedili u Brezovici. Petrovića nije bilo. Tek predvečer dođe s novinom da je došao od županije izaslanik i poveo protiv njega istragu zbog posljednjeg brezovičkoga događaja. Nijedan se od nas nije zabrinuo, ali Batorić je opet stao psovati na novo doba. Osam dana kasnije pročuje se da je Feri Copaković imenovan podžupanom i ujedno upraviteljem županije. I osam dana poslije toga poslao novoimenovani gospodin našega Šteficu »na imanje«. Upravo je te riječi izustio kad je Petroviću uručio pakrački dekret.

Nasljednik Petrovićev, gospodin županijski kotarski sudac Zdenko Fučak pl. Gerbenjski, prvo što je uradio bilo je da je odredio predizvide karnosno-sudbene protiv »gospodične Justike pl. Bunčićeve radi zločina teške tjelesne ozljede, kažnjivog po čl. 152. i 155. sl. a) o. k. z.« Kad je gospođa Bibijana začula da je Justika u istražnom zatvoru, »njena krasna dobra Juca«, kćerka najmilije joj nećakinje, starica se je najprije hvatala za zid da ne padne, pak se gorko rasplakala: onda stala vikati i proklinjati, a najposlije poslala najljepšu kravu mesaru i s dobivenom svotom sa još nekoliko prišteđenih talira i cvanciga otišla u grad. Čula je negda da se takovim stvarima mnogo može opraviti kod gospode.

Naravno, starica se prevarila, štoviše, malo da je nisu također zatvorili radi pokušaja podmićivanja. Najposlije molila je da je metnu k siromašnome djetetu, »da nije bogče samo!« No svatko joj se smijao, a savjetovali joj neka položi kauciju, pa će Justika doći na slobodu. Ali da je još sve svoje krave prodala, ne bi bilo dosta da nasmaže traženi iznos.

Kakvi su to ljudi — ne gane ih novac, ne tronu ih suze! — pitala se rasplakana starica i proklinjući novi svijet vratila se kući. Najposlije stala sumnjati na sve, čim je čula da je Kravarić dobio pismo u kojem mu podžupan Copaković piše da on jamči za dobar i sretan izlaz u Justičinoj stvari ako Kravarić bude kod izbora išao sucu Fučku na ruku i ako prestane raditi za »toga norca Petrovića«, koji je samo poradi toga takav protivnik vlade što je izgubio službu.

Bibijana se poveselila. No Kravarić bio je posve staroga kroja. Nije on uzalud učio rimsku povijest. I s indignacijom je odbio Copakovića i stao još žešće raditi za kandidata Šteficu. Sirota Justika, međutim, čamila u »županijskim reštima«. Dakako, osudili je nisu. Na konačnoj glavnoj raspravi bila je posve odriješena.

* * *

Već je bilo daleko u ljetu. Batorić i ja čitav dan hodali za prepelicama. Njegov »Nimrod« i moja »Manon« klipsali iznemogli za nama, isplazili jezike do gležanja: takva je bila vrućina. Oko pete poslije podne nađemo se pred vrtom Blatnoga Jarka. Ogromno lišće kupusa, turbanski cvjetovi luka na tankim visokim stabljikama, napô suho lišće graška i pasulja, sve je to pospano i umorno izdisalo pod vrućim tracima sunca. Nedaleka kurija, razizemna drvena kuća, posve nalična svakoj drugoj seljačkoj kući, gotovo se pušila od sparine u slamnatu krovu. Male tamnosmeđe »šalapolke« bile čvrsto zatvorene. Iz dvorišta niotkuda ni glasa, tek koji put se čuo iz mlake pred stajom kakav pospani glas guske ili patke.

— Ajdemo k Lacici! — odluči illustrissimus.

Popnemo se na brdo i začas smo bili u otvorenom hodniku kurije. Sobna vrata bila su širom otvorena. U sobi ne nađosmo nikoga. Čitav roj muha digao se kod našega ulaza. Soba bila je dosta prostrana. Sa dvije su strane bili prozori. Postelje su stajale uza svaki zid. Uski divančić, bogzna iz kojeg doba, preobučen platnom s modrim potezima, zauzimaše čelo sobe. Nad njim su visili portreti Lacice i Bibijane. Akoprem ih je umjetnik prije kakovih trideset godina slikao, ipak su Lacica i Bibijana izgledali na tim slikama mnogo stariji nego li danas kao starci. Lacici osim toga falilo jedno oko. Pred divančićem stajao ogroman četverouglasti stol od hrastovine. Nad svakom posteljom visile svetačke slike, oko kojih je poredala pobožna ruka Bibijanina još bezbroj sličica sv. Marije Bistričke, i strukovima umjetna cvijeća nakićene bojadisane voštanice.

U sobi strujao zadah »majčine dušice«, pomiješan s vonjem sušena sira.

— Hej, susjeda — gospa Bibica — kaj nema nikoga? — stao se Batorić javljati, sjedajući na prvi stolac.

— Gdo Božji? — oglasi se odnekuda suhi opori glas.

— K nama nek dostoju dojti — a gde je taj pospanec Lacica?

Uto doleti u sobu starica. Suha i koštunasta ženica, u koje je tek obraz bio velik, a inače sva niska i sitna. Unatoč svojim mnogim godinama — nije joj falilo mnogo do sedamdeset — starica se držala ravno i hitro se gibala. Sive očice, starački nejasne, pametno i dobro gledale u svijet.

— O — gospodin sused — ali dragi ergnaden — to je lepo da su gospoda dostojala dojti. Naj dostoju, naj dostoju! Taki bum poslala po Kunteka. — On je dole kod nekakve diobe vu selu. — Taj čas bu vina — molim naj oprostiju, kaj nis tu bila — ali — onde — morala sam kod sirote male — i starica zapade u grčevit plač.

Tek začas mogla nam je kazati da je kod nje Justika Bunčićeva.

— Ne može bijedno dijete da se umiri poslije one nesreće — uzme njemačkim govorom, sličnim Lacičinoj nijemštini. — Uzalud je roditelji tješili, uzalud Slavek Kravarićev; nikako i nikako da se oporavi. Siroče, posve se osušilo. Jednako se tuži da je obeščašćena, da je bila među tatima, da se ne usuđuje pogledati nikomu u oči. Uzela sam je k sebi, ja se inače razumijem u bolesnike, pa i moj Lacica — znade svakakvog vraga — lakrdijaš, pa sam mislila, dijete će napokon ipak doći k sebi. Ali sve uzalud. Jednako plače i plače — i ne možeš je izvabiti iz sobe. Danas me je pitala ozbiljno hoće li i na drugom svijetu s njome tako postupati kao ovdje. Oh — taj naš sudac — ne želim nikomu zla — Bog i sv. Djevica Marija mogu mi posvjedočiti — ali tomu čovjeku baš želim — Bog mi prosti grijehe — ne znam ni što mu ne bih željela. Tako mi moju Justiku uništiti!

— A gdje je gospodična? — upita Batorić.

— Ondje u maloj sobici, za kuhinjom. Neće nikuda. — I starica iznova zaridala.

Nismo čekali da se Lacica vrati, teško nam je bilo ostati u blizini tolike žalosti.

— Umrijet će — umrijet će, nisam ja uzalud sanjala prije osam dana da mi je ispao zub! — govorila nam starica jednako još i onda kad smo već na dvorištu bili. U taj mah pričinilo mi se da sam čuo kako se s onu stranu kuće naglo otvorio prozor i netko kao da je skočio u vrt.

— Napokon je Justika! — pomislim u sebi i hoću gospođi Bibijani da kažem, no taj se čas promislim. — Otkuda ona i zašto baš ona? — pak sam šutio i požurio se za Batorićem.

* * *

Kad se u mraku rastadoh s Batorićem, nije mi se dalo kući. Nekakav nemir mučio mi dušu. Nisam znao niti se pitao što mi je. Na Justiku nisam ni mislio. Napokon nisam je poznavao. Ali svejednako mi je bilo čudnovato. Najposlije pomislim da me vabi krasna ljetna noć, i zbilja zakrenem u livade.

Mjesec je već visoko stajao nad gorom. Svjetlost se njegova šuljala u svaki kutić večernjega kraja. Šume preda mnom kočile se kao silne nerazgovijetne mase, tek visoki međašnji jablani po livadama sa žitkim svojim granama jasno se i visoko uzdizali k tamnomodromu nebu po kojemu se je mliječna staza vijala od jednoga kraja do drugoga. Zrak je mirno ležao nad vršcima jablana, tek koji put se malo zatalasale najviše svrži, i tad bi se čas topao zadah čas svjež hlad zalio uz lice. Daleku tišinu prekida duboko iz visoke rosne trave zamnijevajući glas hariša, a tamo kod vode — iz grmlja — toči se silna pjesma slavuja. Sa bregova niti da bi glasa.

Mirno je i tiho, u srce se uvlači nekakovo čeznutljivo sanjarenje, a trepereći traci zvijezda, koje nekako djetinjski ili anđeoski izgledaju, izazivaju u duši bogzna kakove osjećaje, kojih ne poimaš ali ćutiš da te nečemu veličanstvenom približuju.

Tako sam sve dalje i dalje koračao i na kraj konca nađem se na obronku šume. Guste i tamne sjene zjale na me iz crne nejasne gromade, jasna mjesečina oblila tek rubove gaja; grmeljak »kozje šapice« jedini se posve sjajio. S njegovih grančica zadrhtao pridušeni krik probuđena kosa. — Tamo daleko negdje u sredini luga s vrhova visoka drveća razdao se smijeh sove, a još dalje — mnogo dalje tjerala lisica zeca — ćefkanje joj se glasilo veselo i žestoko, a odbijalo se čudnom sablasnom jekom. Pomislim na germansku bajku o divljem lovcu i odvrnem se od šume.

Nedaleko šumio potok. Uz brijeg mu se bijelile od mjesečine stare šuplje vrbe i izgledale kao u bijelu ruhu odjevena ljudska čeljad. U najdaljoj daljini žarila se jedna od njih kao gorući panj. Crvena svjetlost klijala je od nje. Kad sam posve na kraju brijega stajao, pričini mi se da čujem nekakav poseban žamor. Pomislim nije li vidra, a kako sam pušku imao uza se, spustim se odmah tiho do korita. Na mjestu, odakle mi se prvi put pričinilo da sam čuo žamor, vidio sam gdje visoko iz vode seže kup suha granja i kladâ. Valovi su ovdje jače žuborili i vrtjeli se uokrug. Otuda jači žubor, pomislim, i hoću već da se uspnem. Uto mjesec jasno oblije čitavo mjesto. I tu opazim bijelu masu u vodi, zaustavljenu kod kladâ. Taj čas sav se potresem. Uzmem prilježnije gledati onamo — i nije bilo sumnje — pod vodom se ljulja ljudsko tijelo.

— Da nije Justika? — gotovo glasno zavapim i, ne čekajući dalje, skočim u vodu. Korito je ondje bilo zamuljeno i nisam duboko ugrezao. Izvučem truplo i za prvi mah postavim ga na gornji slobodni dio hrpe granja.

Preda mnom ležalo mlado, nježno tijelo djevojačko. U blijedu svjetlu mjesečine raspoznavao sam krasno posve blijedo lice. Ukočene tamne oči široko i razvaljeno gledale na me. U pola raspletenoj kosi visile još igle. Zapalim žigicu — jednako gledajući u lijepi mladi obraz, od bolesti ili od smrti bolno napregnut i isušen.

Ni časkom nisam sumnjao da je to Justika. Uzmem truplo i ponesem je kući.

Čudni — čudni bijahu časovi toga sprovoda. Nisam se prevario — bila je Justika.

Sljedeća stranica→