Pod starim krovovima/Na groblju

Pod starim krovovima Na groblju
autor: Ksaver Šandor Gjalski

Na groblju

Pala je prva jesenska kiša. Stari je Janko, lugar brezovički, javio, da su šljuke došle. — Od toga časa starac Batorić ne imađaše više mira kod kuće, i tek što se sunce opet pokazalo, pa nastali oni nježno svijetli dani prve jeseni, pođosmo u lov. Nisam bio strastven lovac, ali se ipak rado svakiput pridružih, jer je plandovanje po tim dragim zagorskim brdima uvijek puno tolikoga čara.

Od rana jutra lovismo — dječurlija, što nam je za pogoniče služila, gotovo smalaksala, no Batorić još uvijek nije htio prestati. — »Jedino jošte u Breziku« — odluči već kasno poslije podne — »tamo ih mora biti na jata. Zar ne, Janko? A onda za danas kraj!...«.

Da dođemo onamo, bilo nam je ići preko seoskoga groblja. Uđosmo na razrušena, polupana vrata. Lugari i pogoniči odoše naprijed, da se poredaju, a mi otpočinusmo. Ovako umorni povalismo se na prvu ledinu.

Svud naokolo nas javljala se jesen. — Dan, sva priroda i isto nebo, sve je to rekao bi disalo u sanljivom njenom titranju, spokojno se podavajući njezinu ljuljanju. Plavo nebo, ljeti tako sjajno i modro, sad se blijedim blijeskom nježilo; po njem brodili sitni oblačci, da se tamo na sjeveru zgrnu u jednu tmastu koprenu. — Zrakom tekao lagan vjetar i činio da se sve granje i bilje njiše i da uz padajuće suho lišće jesenskim bônim šaptom šušti i psiče. Sunce bacalo kosim pravcem svoje sjajne, ne više vruće trake, koji se u duginim bojama lomili na nitima i mrežama paučine, posvuda raspredene i zrakom razasute. Nedaleki gaj svojim žutim i zelenim, crvenim i tmastim već lišćem preljubazno se prelijevao u sunčanoj toj svjetlosti i sjao kao indijski sag; — ali kao da se u tom ginuću svježe zeleni također odavalo neko bolno otimanje od teške sudbe, štono će za kratki čas sav taj trepteći živahni šumski svijet odijeliti od staroga mu granja i od toga krasnoga, dobroga sunca. Napola suhe stabljike češljuga, runjika i drugoga korova virile ukočeno ili polomljeno iz trave i u talasanju vjetra odavale čudan štropot, nehotice sjećajući na bajke o nemirnim kosturima. Nad praznim već poljem kružio sokol visoko u zraku u silnim krugovima, da tada ujedared lebdeći stane u svojim visinama, te se začas strjelimice otisne dolje za obijesnim mišem, koji ništa ne sluti.

Iz brda donosio vjetar miris mladoga vina, a iz tla pršio hlad jesenske vlage.

Pred nama, kraj nas i za nama grobovi, kukavni seoski grobovi upalih humova, polupanih križeva, a zarasli dračem. U prvi čas ne pomislismo, kako smo nezgodno mjesto odabrali za počinak. Osobito za moga Batorića, sedamdesetgodišnjeg starca! Koliko križeva — jur posivjelih i napola istrulih, koliko humova malne već s prostom zemljom izjednačenih — a za sve se je sjećao, kad ih ubodoše, kad ih iskopaše. Sve, koji tu počivaju, poznavao je kao ljude sa svojim radostima i žalostima, željama i bojaznima — sve ih je znao, dok im je toplo srce tuklo, a sad gleda, kako im iz hladnoga gnijezda tako tiho i spokojno buji niska travica, kako ih zauvijek i čvrsto drži ta pregršt grudice. Pa i svi ovi poznavahu njega — ali kakova! Dok mu se još oko mladenačkim žarom krijesilo, dok mu se iz grudi orila i kidala glasna, silna riječ, dok mu je tijelo odavalo snagu i zdravlje. Koliko skupnih dana sprovedoše, koliko veselih časova, koliko jednih želja osjetiše, koliko — ah! — tko bi spomenuo sve one tisućkratne niti, koje nas sve iz jednoga doba spajaju među sobom! I u taj je čas još on jedini ovdje!

Opazio sam, da se starcu na licu odrazuje tuga. Za čas, onako više za sebe, promuca: — Bome, vidim: naskoro ću i ja; sve sam ih malne poznavao, još mlađe od mene. — Bože, kad pomislim, kakovih je snažnih bilo, a gle sada! — Tada digne rukom i pokaže mi onamo u zadnji kraj i rekne:

— Gle — tam je moj špan Janko. Kakav je to kršan človek bil, nikad ne bi bil mislil, da bu on prije mene. — Jenput nisem imal pandura, a desilo se, da sem moral vu kongregaciju. Bez pandura, kako ćeš? E — ne bude druge: — moj Janko moral je navleči atilu i na glavu kalpak, pak na bok. Al da ti ga je bilo videti, kakav je bil lep! Kažem ti: gospe vu varošu gledale su za nim. Vrag si ga znal, sad nema više tak lepih dečkov. Nu i kak je bil dober! Nisam se trebal ni za kaj brinuti, sve je on bez ikakva nadzora sam zvršil. Ne bi ja ni drugač mogel, ta — mene gotovo nikad nije bilo kod kuće. A ipak je bilo onda u Brezovici najprije posijano žito, moji vinogradi prvi i najbolje uređeni — nigdo se z nami nije mogel natecati. Tako vernih slug nemamo više; — revera — čudnovato, al je tako. Kak su oni prokleti gegači vu Hrvatsku nahrupili — od onda sve na gore. Da ti samo nešto kažem o svom Janku. Jednom mi je pozlilo na naglo i moral sem u noći poslati po doktora. Za veću sigurnost — em znaš, kak je na ladanju, i još za onda — naložim Janku samomu, nek ide on sam, a bila je hladna gadna noć; kiša curila kak iz kabla. Moga doktora — oh, i on je već odavno mrtav — ne najde kod kuće v Krapini, pojde dakle v Stubicu, nu — kak da je nesreća htela — ne najde ni onde nikoga. Moj Janko ne budi len — ostavi kola u Stubici, jednoga konja uzjaše, te preko gore ode ravno v Zagreb. Drugo jutro rano eto već doktora iz grada. Janko se nije z njim vratil, već je iz Zagreba krenuo opet u Stubicu po konje i kola i tek onda došel kući sav mokar, blatan i izmučen.

Prvo mu je pitanje bilo, kak je meni? Onda tek sem zeznal, da mu je kod odlaska žena ležala u porodu, a on itak ni jedan čas nije krzmal, da izvrši moju zapoved. Moj dobri — dobri Janko! Sini mu nisu bili takovi — pa gle — i oni su već mrtvi.

— A tam — gledaj onaj limeni križ. Onde leži moj Štefica. Sećaš li se njega? Ah! — odkuda bi! Pred Ercigonjom još bil je on ovde župnikom. Čestita, plemenita duša, a moj iskreni prijatelj. Pravi hrvatski pop. Vesel, društven, izobražen. Njegova je kurija bila uvek gostoljubivo otvorena, osobito je dijake rad imel oko sebe. Bil je vrstan pevač, a u ono su se doba pevale tolike ilirske pesme.

— Da — ovo da ti kažem — nastavi starac u jedamput latinski. — Gledaj onaj četvrti ondje grob iza Jankova. Ondje leži neki Blaž Hrastinski, plemenitaš — armalist. Bio to imućan, čestit seljak. U njegovoj kući uvijek se našlo stare kapljice, držao po četiri vola, a novaca mu nije nikad ponestalo. Jednoć sam morao u Požun na sabor, a trebao sam nešto više novaca, bome morao sam uzajmiti. Pošaljem k Blažu — baš svoga Janka. — Za čas dođu oba. Blaž sa torbom! — »Koliko treba vaše gospodstvo?« — upita me nakon pozdrava. — »Što više, to bolje«, odvratim mu. — »Je li dosta pet stotina rajnskih?« — te izvadi ovu svotu u škudama i cvancigama. — »Dosta«. — »Evo ih!« — »Hvala. — Čekaj, da ti obveznicu dadem«. — »Ne — ne!« i on odjuri iz sobe. Takova su vremena bila. Ali drugo ti htjedoh pripovijedati. Nekoliko godina kasnije ja sam se baš vratio iz Varaždina, otkuda li. Sav umoran legao sam odmah u postelju. Al ne mogoh usnuti. Nekakav nemir — bojazan — što li, mučilo me. Napokon zaspim, al nemirno. Sanjalo mi se, da u moju sobu dolazi Blaž Hrastinski, sav blijed i dršćući, pa me uzme silno moliti i zaklinjati neka umah k njemu pođem, da mi imade nešto silno kazati, a skrajnje da je već vrijeme, jer njemu da je još ove noći ostaviti sve i otići nekud daleko. Ja kao da se nisam mogao odazvati toj molbi, a on na to briznuo plakati. Uto se probudim i san bijaše tako živahan, da sam ga se još i budan sjećao sasvim točno. Nisam doduše mnogo mario za nj — ali usnuti više ne mogoh. Drugo mi jutro već rano dojavili, da je Blaž one noći preminuo, u zadnji čas još naričući da mene nema kod kuće, jer da bih mu ja bio imao napisati oporuku. On je naime još pred večer k meni slao, no jer se još nisam bio vratio, kazali mu moji ljudi, da me nema kod kuće. Ovo sam međutim tek u jutro saznao — u isti čas, kada i smrt njegovu. Nije li to čudno? Pa kažu ljudi, da san laže.

Dok mi ovako u razgovoru — uniđe na vrata groblja star čovjek, odjeven u dugu crnu istrošenu surku, na sijedoj mu kosi bio šešir bez forme, a niz lice mu padala duga čupava brada, bijela kao snijeg. Prepoznasmo ga. Bio to Benko Stolniković, vlastelin kosovski. Upirući se na visok štap — išao je teškim i sumornim korakom. Približiv se k nama, plaho nas pogleda i na licu mu se pokaže zlovolja. Batorić ga ipak ljubazno pozdravi, mahne prema njemu rukom i reče mu latinski:

— Zdravo, moj dragi Benjošu!

— Sluga ponizan, illustrissime — odvrati mu Stolniković, a dršćući mu glas bijaše slab, gotovo bez zvuka. Na to htjede dalje, no Batorić ga ne pusti.

— Kako si? Odavna se ne vidjesmo, a prvi susjedi — s nježnim će prikorom Batorić, ustavši sa zemlje i pristupivši k došljaku.

— A znaš, illustrissime amice, da ja od onda nikuda — što ću?

— Moj dobri Benko, ta tomu je tako dugo, a ipak bi ti lakše bilo, da ideš među ljude.

— Ne — ne! — odrešito će Stolniković, pri tom glavom lijevo i desno kimajući i objema rukama mašući, kao da što od sebe riva.

— Al barem k meni — tako smo si blizu — nećemo li se mi starci pohađati, koga onda imamo? Moj Benko — gle kako smo stari postali!

— Da — da, oprosti, ja idem, sluga ponizan, illustrissime domine — i starac se naglo okrene od nas, pa pođe dalje — tamo do grobnice svoje obitelji. Vidjeli smo ga, kako je skinuo šešir s glave, klekao i sklopio ruke na molitvu.

Jesenski je vjetar sveudilj duvao, a sijeda kosa starčeva tako je žalobno — tako očajno lepršala u njegovim strujama.

— Oh! — stari moj Benko — prihvati začas Batorić — velik je to nesretnik. Kaže se: svaki nosi svoje breme, al to mu je sudbina baš navalila! Pa kad se zmislim, dok smo zajedno kano jurati bili v Požunu, kakav je to krasan, uman mladić bil. Svaki je mislil, taj bu od nas najdalje — bude najsretniji — a gle! kak mu se strašno i bedno razvil život. Je li tebi poznato?

— Nešto sam čuo — ali ja ga ne poznam.

— No ja ti bum pripovedal kratko — em i onak još nisu našli šljukâ, došel bi drugač po nas Janko. — Batorić se opet namjesti i poče latinski: — Stolniković bio sa mnom u Požunu zajedno jurat — najprije kod personala kraljevskog, a poslije kod dvorskoga savjetnika hrvatskoga. Tu se upoznao sa kćerju savjetnikovom lijepom Kleonom, isprosio je, oženio se, ostavio službu i otišao u Hrvatsku, ovamo na svoje dobro u Kosovsko. Tako se raziđosmo. Za kratko sam čuo, kako je vanredno sretan u svom braku, da je gotovo ugrezao u posvemašnje blaženstvo, i da nikada — ama ni k najbližim susjedima niti rođacima ne zalazi, već neprestano čuči kod kuće sa ženom. Svijet mu se već počeo rugati, dapače zamijerati, osobito u ona burna vremena, gdje se svatko bavio javnim poslovima, samo on nije — baš kao da Ilirci, madžaroni i švarcgelbi nisu ni na svijetu. — Kleona mu rodi četvero djece, tri sina i kćerku. Možeš pomisliti njegovo blaženstvo! Jednom dođem k njemu u nekom znamenitom političkom poslu, da ga predobijem za sebe. Nađem ga u dječjoj sobi i stajalo me truda, dok sam ga mogao nasamu dobiti. Ja mu na široko i daleko rastumačim svoje stanovište, te sam bio potpuno uvjeren, da sam ga predobio; no kad dođe da bi mi se morao izjaviti, uze me za ruku, odvede k djeci svojoj, pozove ženu, zagrli je i poput pokojne Kornelije Grakovice pokaže na suprugu i djecu, te mi rekne: »Evo ti, amice — moje politike!« — Tako ti se bio sav dao na ljubav k djeci i ženi. Stara je »vicekomešica« Rengjovka uvijek tvrdila da je u Stolnikovićevih previše blaženosti i sreće, a to ne može dugo potrajati. I zbilja — ovaj put je nažalost stara babetina pogodila. Kleona umre. Stolniković malo da ne poludi. Padao je u nesvijest kao ženska. Nu koliko i bila za nj golema nesreća — gledajući svoju krasnu i zdravu dječicu, on se morao i mogao utješiti. Oh! — kako su mu sjajne i slavne bile nade! Tri sina — tri nova pobornika za čast i slavu obitelji i domovine! Kad bi im mlada, jedra lica motrio, puna ponosa i duhovitosti, on bi sav sjao od milinja. Igrala se djeca — on mator s njima, a poslije, kad ih je morao dati u školu, preselio se u grad, samo da je uvijek uz njih. Najstarijega dao u vojnike i kao da je bio dobro pogodio: jer jedva što mu je bilo dvadesetpet godina, već bude majorom u banskoj granici. Jedne noći ostavi zdrav i veseo društvo svojih oficira, drugi dan nađu ga usred polja mrtva — ubijena. Nasta velika graja, istrage, sud. Pohvatali i graničare i Turke s one strane. No što će, krivca ne nađoše, a narod reče: »Noć ga ubila!« — Stolniković od tuge oboli. No jedva što je malko prizdravio, jave mu, da mu se najmlađi sin teško razbolio. Učio je prava u Pešti. Otac pohrli onakav još napola slab onamo, no dođe prekasno: nađe samo mrtvo tijelo. Rana, što ju je dobio u dvoboju s nekakvim oficirom, bijaše smrtna. I kao što često biva u ljudskom životu, kad koga nesreća uhvati, da ga više ne ostavlja, tako bude i sa Stolnikovićem. Ostao mu još jedan sin. Sva ljubav, sve nade bile su mu sada u njega. Pa i bijaše prekrasan momak, uza to naobražen i uman, a osobito dobre, vesele ćudi. Kad bi došao kući, oživila bi čitava okolica. Na nesreću zapade u Beču u društvo mladih, obijesnih kavalira. Tu se mnogo trošilo — i znaš — ludi dječak, srameći se već od oca i želeći ga u njegovoj boli štedjeti — učini bedastoću s nekakovom mjenicom svoga nekoga druga. Sve dođe zlosretnim slučajem prije vremena na vidjelo, sve bude prijavljeno sudu, i dok je otac pohrlio u Beč, da ga spase, mogao je samo u istražnom zatvoru govoriti s njim. Stolniković samo da ne poludi.

Dječaka osude na nekoliko mjeseci tamnice. Stolniković — pa zločinac! Možeš zamisliti boli očeve. Koje li je sjajne slike vidio u budućnosti — a sada mu čami sin u tamnici. Pretrpivši mladić kaznu vrati se kući. Ali kakav! Blijed, obnemogao, potlačen — jednom riječi bijedan. Badava mu otac oprostio, uvjeravao ga o svojoj ljubavi, tješio, dapače tetošio kao nejako djetence — mladić se ne mogaše pridići. Jedno ga jutro nađu prostrijeljene glave — na grobnici svoje obitelji. Što ću ti duljiti o boli i bijedi Stolnikovićevoj, možeš i ovako sâm pogoditi, koliko je pretrpio. I tako je ostao on sam — jedini Stolniković. Baš kao da je kakova grozna sudba na našim starim obiteljima! — Svi su se čudili, što nije poludio ili se umorio. I jest čudo, kako mogaše podnijeti toliku nevolju, da ga nije sasvim shrvala.

Lakoumlje mu nije pomoglo, jer sve bijaše prije nego to; nije ga spasila ni hladna duša, jer mu je srce uvijek tuklo vruće i bilo puno najjačih osjećaja. Ja bih rekao, da mu je pomogla ona hrvatskomu čovjeku prirođena filozofija, koje ne bih nazvao fatalizmom, ali koja ipak tješi: »Moralo je tako biti!« Pomogla mu možebiti i ona melankolija slavenske duše, koja ne nazire u svijetu bogzna koje sreće. Dakako — mi Hrvati! — najviše mu pomogla ona u hrvatskoga naroda obična mukotrpnost, ucijepljena stoljetnim mučeništvom. — Od tada Stolniković živi samo za uspomenu svojih milih. Da — zaboravio sam ti kazati, da mu je i kćerka, jedva što se udala — umrla. — Grozna sudba — strašna nesreća, prevelika za stotinu srdaca, a on ju je bijednik sâm morao oćutjeti!

Nisam znao kud kamo; ali mene kao da je bijeda Stolnikovićeva sjećala moga hrvatskoga naroda! — Uto je došao po nas lugar. Batorić se digne i ja za njim, ali ne pođoh u šumu: nije mi se više dalo misliti na lov. Ostanem kod groblja. Stajao sam za potrganim plotom, a tamo pred bijelom mramornom grobnicom Stolnikovićeve obitelji vidio sam njega — starca, svega skučena, gdje sveudilj kleči i još uvijek diže ruke na molitvu. Vidio sam, kako mu usta grozničavo dršću, a na licu mu bilo toliko beskrajne, vječne tuge — na tom starom, u taj čas toliko bijednom, toliko razrovanom licu, kako još do toga časa nigdje ne vidjeh. Dugo, dugo klečao je tako ondje. Dan se već nagibao koncu, pa kolike su već godine, otkad je tako prvi put klekao!

Čitav prizor bijaše neiskazano tužan. Zlosretni starac, smrvljen tolikom boli, naokolo njega grobovi u svojoj zanemarenosti, puni tolike tužne poezije, koja tek lebdi nad takvim zapuštenim seoskim grobljem, pak i ono veliko vječno pitanje, pitanje bez odgovora, koje nas susreće na svakom groblju, zatim zadnji trepteći traci sunčani, razpršeno se gubeći među podrtim križevima sa svom melankolijom sunca na zapadu — i duša mi se stresla od boli. Trgnem se i odem, još jednom se obazrev onamo k Stolnikoviću: baš je starac drhtavom rukom, još uvijek na koljenima i raskrite glave, nesigurno nastojao pričvrstiti na križ svježe spleteni vijenac.

Čekajući Batorića u obližnjem gajiću, otvori mi se vidik baš na Kosovsko. Bila je to velika, zidana zgrada na dva sprata, u moćnim gospodskim formama, s dugim redom prozora, u sredini s altanom, a na kraju s verandom.

Do same je kuće vodila duga aleja starih već jablana, a pred dvorom i daleko naokolo njega stajale su visoke, silno već razgranjene platane, kesteni, katalpe, zakržljale pavlovne i osušene smokve. Po tratini i zaraslim putovima dizale divlje rastuće astre i ruže svoje povenule cvjetove uz presahle vodomete i porušene mitologijske figure, koje su se jedva raspoznavale među bujnim koprivama, češljugom, čičkom i drugim korovom, što se oko kamenja i po njem stalno usadio. Na samoj je zgradi virila u donjim stranama gola cigla, jur poblijedjela i pozelenjela, a ispod krova visili tek ostanci štukature. Visoki i široki prozori ili bijahu sasvim bez nutarnjih dijelova, ili pak na jednom potrta okna, a na drugom polupane žaluzije, koje su gostoljubivo otvarale put gorskomu vjetru u duge hodnike kosovskoga dvora, da po njima mete davni, davni prah. Skrajna zapuštenost — ali tko je božji ne bi shvatio! — -

Uto se i na zemlju spustile sjene, sav kraj sve više nestajao u mraku. Sove se počele svojim ludim, na smijeh nalikim uškanjem javljati. Blagi zvuk večernjega zvona zatalasao. Batorić dođe i mi odosmo. Tamo sa polja čulo se blejavo mukanje zalutala teleta; iz sela donosio vjetar žamor dječje vike i gakanje gusaka.

— Mamo, mamo — ej mamice, gde si! — vikalo negdje u brdu plačnim glasom dijete. Sa drugoga se brda razumjelo živahno prepiranje dviju susjeda. — »Da te nečastivi odnese — Bog mi prosti — lenčino, pazi drugiput na svoje kokoši«. Za tim opet: — »Mamo — mamo!« — dok se sve ne umiri i ne nastane onakova tamna, gluha, tiha noć. Svijet se umirio, pokopao barem za nekoliko časova svoje brige i trude — nije bilo više razlike između groblja i drugih kutova ljudskih.

Sljedeća stranica→