Pod starim krovovima/Na Januševo

← Plemenitaši i plemići

Pod starim krovovima Na Januševo autor: Ksaver Šandor Gjalski

Mlin kod ceste →

Na Januševo

Sic est in fatis!

Treći dan Božića imali smo ići k podjašprištu Ercigonji, da slavimo njegov god. Takav je red bio od davna, pak i tajput nismo drugačije odlučili. Ostalo je kod toga još u predvečerje, kad se raziđosmo kod Štefice Petrovića, koji nije slavio jedino svoj imendan, nego također svoju »rehabilitaciju« u časti sudačkoj, što ju je odredio novi podžupan, nasljednik Copakovićev.

No sjutradan rano eto momka iz Brezovice, koji je donesao pismo. U prvi mah se zabrinem, nije li starcu jučerašnje veselje naudilo. S nekim strahom razmotam smotak papira i stanem čitati:

»Illustrissime domine, dilecte amice! Nisam jučer mogao da dođem k Štefici. Ubio mi hrast konja u šumi. Tako dođe te nije bilo moguće, da te umolim za danas k sebi u Kamenicu. S podjašprištom Jankicom uredio sam stvar — on će cum omnibus gratulantibus k meni također doći. Kod mene je posebna slava — tek ovo ti smijem kazati — pa stoga ni na koji način nemoj da ne bi došao. Da, molim te, pošalji k prijatelju Vladimiru, neka i on s tobom dođe. Ne znam, je li kod kuće, inače bih mu sam pisao.

Castellum Kamenica in festo Scti Johannis Apost.

Tuus sincerus ac perpetuus amicus
Georgius m. p.

Carissime Vladimir! Ecce — da ti ne trebam per longum et latum — pišem ti odmah pod list Đukin. Ravnaj se po tomu, to jest, dođi k meni, pa ćemo zajedno u Kamenicu na tvojim kolima. Moji konji su jučer izgubili potkove. Ne zaboravi tajput svoga Horaca, amsterdamsko izdanje — ja svoga ne mogu da nađem — kao da je propao — a bilo bi mi silno žao, jer ga je moj otac dobio iz pavlinske lepoglavske biblioteke.

Žuri se!

Brezovica, 27. XII. 18..

tvoj stari
Battorych m. p.«

Pô sata kasnije vozili smo se u Kamenicu.

— Šta to može biti kod Đuke? Godovnjak nije, niti itko od njegovih — što je to? — jednako se Batorić pitao i divio.

Kamenica bila je po prilici podrug sata udaljena. Na smrznutu drumu letjela kočija žurno naprijed.

— Prerano ćemo doći! — reče starac, koji nije volio brze vožnje, — o — i kako prerano! — Kod moga Đukice dugo se spava — Lacica tvrdi, da ondje piju kavu u dvanaest — objeduju u pet — a večeraju u deset. — Ugursuz Lacica! — i Batorić se nasmiješi.

Projurivši nekoliko brda puče pred nama početak ravnice, koja se stere čak do modre planine. Pod obronkom brijega, kojim silazismo, pokaže se prostran gospodski dvor. Bila je to Kamenica. Četverouglasta dvokatna zgrada imala je dvostruki krov, kakovih je osamnaesti vijek ostavio i kod nas. Nešto naprijed izbočena sredina pročelja imala je duge prozore s nebrojenim maljušnim stakalcima, i nad svakim prozorom bilo je još udjeljano okruglo okno, nalik na oko. Podaleko od dvora sjatila se rpa svakakvih traljavih gospodarskih zgrada. Oko dvora virila u hladni zimski zrak stabla kestenja, platana, omorika i kroz gole im crne svrži vidjeli su se davno nekrečeni zidovi, u uglovima sa golom ciglom, od koje je žbuka posve otpala. Mada smo bili u vrijeme Božića, ipak su u jednoj polovici kuće visile u prozorima na pola polupane šalapolke, davno kišom isprane od svake boje. U drugoj polovici mnogi je prozor bio bez stakla.

— Gle, još lani, kad je ono na Bartolovo bjesnila tolika bura — porušil se je onde čitav vugel, sećaš li se? Em — i ti si bil zmenom — pa gledaj — vugel još danas porušen, kak je bil.

— Gledaj eno — nastavljaše Batorić, tajput njemački — opeka naslagana, jame za gašenje vapna iskopane — ha, ha, ha — ta gle i pijesak privezen, al do gradnje nije došlo. Moj Đukica — moj Đukica! Znam da zidar nije mogao k meni doći, jer su ga u Kamenicu zvali — i mogu živo misliti, kako je Đuka s njim snovao i snovao — a uza sve to — ugao ostao onakav kakav se srušio. Ah, moj Đuka! A takav jest. Računao on — računao — sa deset majstora pravio osnove, mislio zacijelo da će tom prilikom sav dvor popraviti — zašto tek ugao! I tako u tom vječitom snovanju pustio sve i — klimavu stijenu podupro stupovima. Uvijek isti! Od prve svoje mladosti, kako je preuzeo dobro, jednako je govorio da mora zidati nove gospodarske zgrade, jer da stare nisu nizašto, te bi grjehota bila i uzaludan trošak, a ma da se samo i klinac koji ponovi. U to je ime najmanje deset puta palio ciglu za prošlih trideset godina, jednu šumu svu posjekao, ali do gradnje nije nikada došlo. I tako zgrade loše, da ne mogu biti lošije. Gledaj — prave podrtine. Istina — možda bi i drugi u njegovim prilikama takav postao. Jer — sreća ga nije nikada pratila. Napokon — svima nama svijetli čudna zvijezda! Pa tako — smalaksao Đuka — a Kamenica? — Ah!

— Da — al ne zaboravi, illustrissime, da je Đuka sazidao Moravče.

— To i jest nesreća njegova. Dakako, da je po njegovu, Moravče bi i danas bilo bez dvora, ali njegova pokojna Viržika! Njoj se prohtjelo da ima elegantan moderan dvor. Kamenica ju je ljutila, a Moravče bilo kod grada. Dugo je mučila bijednoga Đukicu da se odluči na gradnju, a kada su dobili rasteretnice, nije bilo mira dotle dok se nije započela gradnja. Napokon i ondje nije sve dogotovio. Glavnica rasteretna iscrpla se prije nego li je kuća došla pod krov, pa onda daj pozajmi na hipoteke, a hipoteku izmislio sâm đavo, ne gospodin Bog. Najposlije i to nije bilo dosta, pa je Moravče uvijek ostalo nedogotovljeno. Pak što je od svega? Đuka nije prijatelj nikakvim računima ni bilješkama, pa je redovito zaboravio platežne rokove kamata. Glavnica silno rasla — i vrag je hipoteka — Moravče ode. A krasno je imanje — bolje od Kamenice — i starina Paštrovića. Kamenicu dobiše po ženidbi.

— Znamder još uvek onaj Kranjac — koji je hipoteku dal i koji je na dražbi dostal — čekaj — kak se ono zove -

— Misliš Bergera?

— Jest, revera, Berger.

— Taj se silno obogaćuje. Kupuje jedno imanje za drugim — i tako nestaje naših.

— Jest, jest! Vražji je to čovjek — ama lihvar — što ćeš! Istina — marljiv je. Taj ustaje zorom, ide sam u polje. Vrag si ga znal, kod njega idu strojevi, a znaš, kak je ono naš Radičević naručil željezne plugove i nekakve ekstirpatore — a sve skup ni bilo za niš. Sad mu vu suši v prašini sve skupa leži. Nisu takve stvari za naše ljude. Kaj bu naš »kumek« s takvimi vragolijami — ali — Kranjec sam ide k stroju — sam svagde ravna — a mi — gde bu nas koji kaj takovo?

Uto stanu kola pred dvorom. U dvorištu bilo već svakojakih prilika. Bili su tu elegantni hintovi, fajetoni pa i starinske berlinke i još stariji »vurštovi«, modni »kučirvagli«, nespačne nadičanke, a i prosta kola na ljestve.

— Koga besa! — klikne nezadovoljno Batorić — to je moj Đuka skupil ves svet oko sebe!

Kod vrata pokaže se momak u svijetlo očišćenim čižmama, sa crvenim ovratnikom oko zaprljane košulje i u nekakvu širokom kaputu, posve iznošenu. Odmah sam prepoznao kaput Đukin. Uzme nam pomagati iz kočije, primajući naše bunde, kod čega mu jedna padne na zemlju. Htijući, da je brzo digne, gurne Batorića u trbuh, a meni stane na nogu.

U prvom katu izađe pred nas sam kućedomaćina.

— Gratias, gratias, illustrissime domine — uzme veselo kliktati, baciv se Batoriću u naručaj i triput ga na usta izljubiv — ta to je krasno, da si došao, starče moj! Klaudiko, Klaudiko, Klaudiko, Alfonze, gdje ste — evo supremuš-komeša — ah — mladež, oprosti, ne znaju, da si došao. A mnogo je stranih. — Izvoli, izvoli, servus Vladimire!

Đuka Paštrović bio nešto mlađi od Batorića, a izgledao je čvrst i zdrav. Sve njegove mnoge brige i neprilike nisu mogle satrti čila mu tjelesnoga ustroja i pogledavajući Đukicu, ja sam svakiput crpao uvjerenje kako je ta naša slavenska pasmina već od zemana ustrojena za muku i nevolju. Ona je podnosi!

Najprije nas odvede u svoju sobu, da odložimo zimske kapute.

— To je kod tebe danas čitavo proštenje! — rekne Batorić, pokazujući na silesiju bunda i kaputa. — Pak, dragi Đuka, sad mi kaži, kaj je to kod tebe danas?

— Eh, ho — ho — ho! — najprije se glasno nasmije Paštrović, a onda nastavi nekako zbunjeno: to ti je sve udesio podjašprišt — on ima nekakve kombinacije s mojim Alfonzom — ah — molim te, no — vidjet ćeš.

— Zar je Alfonz kod kuće?

— Ama jest — došel ujedared. I ne pitaj; znaš kakvi su mladi ljudi — k tome još ulanski oficir — nikad dosta! Došel po novce, a ja ne znam, kuda bi se del. Bila mu velika nužda — i — moral sam opet kod Salomona u Krapini — i bome — prodal sam zadnje hraste u šumi — a htel sam na proljeće da gradim štalu. Kupil Berger pošto poto. Skoro za niš — al takvi su ovi patroni kad znaju da je človek vu sili. Oh — kazal sam Alfonzu, kak greši!

— Ah, izvini ga, em znaš, kak Latinac veli: Iliacos intra muros peccatur et extra! Nismo ni mi bolji bili. Alfonz je inače dobar dečko. Pa kada odlazi?

— Ta, pomisli! — ostaje ovdje — kvitirao je — jučer poslao tu svoju molbu — odvrati Đuka latinski.

— Kvitirao — a zašto — pak što će tu?

— Meni nije ništa pravo kazao. Veli, za njega će najbolje biti, da ovdje gospodari, da se dobro oženi — oh, tko bi znao današnje mlade ljude. Nekoć — per Dominum nostrum — ah — i ja sam tako k pokojnome ocu došao, a on me s batinom u ruci istjerao. Al ovaj me nije ni pitao; — neka bude — napokon — no da, ja ću ti kazati. Prilikom prodaje šume poslao sam ga k Bergeru, tu je vidio Bergerovu kćer Moniku, jedino dijete, a Berger bogat; ti današnji mladi ljudi računaju — ja sam Viržiku uzeo bez svega. I tako ti on na to misli, a Ercigonja odmah uzeo stvar u ruke, popitao se kod Bergera. Alfonz se njemu i djevojci sviđa, samo se stari Berger boji, što je Alfonz vojnik — zato je kvitirao. Ona, istina, nije lijepa, ali je pametna — pak tako bi Moravče opet došlo u naše ruke. Bergerovi će doći danas k nama i tako — eto — zato sam vas pozvao!

— Oho, to su dakle danas zaruke — no to bi Berger morao dati goste — uzme Batorić šaljivo.

— Ta, znaš — Švaba! Objesio bi se prije nego li da pozove gosta, a Ercigonja nije dao mira — rekao je: što prije, to bolje. — Dakle, daj izvoli u društvo.

U salonu nađemo sve puno. Ercigonja je sa svojim gostima došao još prije nas. Bio i magnificus Radičević i Štefica Petrović i Lacica Kuntek i gotovo svi drugi susjedni vlastelini i župnici. Stariji popovi bili su u uskim hlačama i visokim čizmama, a mlađi bez iznimke u pantalonima i napô dugim kaputima s otvorenim prslucima, da su se vidjele bijele košulje. Stariji se veselo pleli i motali po sobi, glasno se šalili, s prisutnim gospođama razgovarali, a u prijatnim veselim obrazima sjala im prostodušna radost i nepritajeno veselje što su opet u društvu. Mlađi pak ozbiljno se i obzirno držali, šuteći se povlačili više u kut i gledali tek na gospodu, strogo se čuvajući, da im oko ne zamakne nedopuštenim pravcem.

Kad je Batorić stupio u sobu, sve ga radosno pozdravi, a Alfonz Paštrović potrči skokom do njega. Imao je na sebi još ulansku uniformu. Bio to pristao mlad čovjek od kakvih dvadeset i osam godina. Kratko rezana kosa nad čelom dosta se prorijedila, no glatko i izbrijano lice sa dugim smeđim brkom sjalo je od rumeni. Brk se ravno, a opet valovito nosio zrakom. Svoju bijelu finu ruku izdaleka je pružio prema starcu, visoko je držeći. Pod rukavom zvonila je srebrena narukvica.

Batorić ga srdačno pozdravi i zabrani, da mu kaže »vi«.

— A što mi otac veli, da puštaš ovo? — i starac pokaže na ulanku.

— Jest — he — he — he — ah nema izgleda — bolje kopati zemlju. — Zahtijevaju svakakvih ispita, napredak imadu samo akademici i đaci ratne škole, a gdje će star čovjek kao ja učiti. A au fin — i ovdje me treba.

— Bene — bene — ti najbolje znadeš, što ti je činiti. A gdje je Klaudija?

— Upravo je izišla malo prije. Posao — ali vratit će se taj čas. Ta — eno — došla je. Klaudo, zar ne vidiš, dođi ovamo!

Lijepa, izvanredno lijepa djevojka od kakovih dvadeset pet godina pristupi lakim, a opet dostojanstvenim korakom k nama. Bujna smeđa kosa, zalijevajući se nešto zaruđenim blijeskom, spletena u dugu frizuru, padala joj duboko za vrat. Visoko čelo sjalo bjelinom, pravilne crte lica, tek nešto zarumenjena, nosile su u sebi izraz otvoren, ponosit i opredijeljen. Velike okrugle tamne oči ravno su gledale preda se i u zjenicama tinjala žarka iskra. Fini grčki nosić i pune usnice povećavahu još ljepotu lica, no kao da je okolo njih drhtalo od časa do časa nešto, što je izricalo svu toplu strast. Stas joj bijaše ravan, no u kretnji gibak; dosta raširene pleći slagale su se u raskošnoj pognutoj crti. Pune grudi nad neobično tankim pasom i čvrstim donjim tijelom odisahu mladim jakim životom i ladanjskom svježosti.

Obojici nam ujedared pruži ruke i nije se branila da ih poljubimo.

— Mislila sam, vi ćete biti prvi, a ono malo da niste posljednji. Samo još — Ber — Bergerovih nema! — Činilo mi se da je s nekim lakim prezirom izgovorila ovo ime. Tad nas privede u sredinu salona, gdje je bila smještena baršunasta žuta garnitura, nekoć veoma elegantna, ali danas posve izlizana u nasloncima. Ovu garnituru morao je Đuka pošto poto nabaviti, jer dotle nije imao mira od svoje žene Viržike. Kod Židova je načinio dug uz užasne kamate, samo da može zadovoljiti želji svoje žene.

Klaudija nas smjesti uza se i ljubazno popita Batorića, hoda li mnogo u lov, i šaljivo se potuži, da joj otac neće da nabavi puške, s kojom bi mogla i ona u lov. Odmah uz nas — na istoj garnituri, na koju je Paštrović još danas sa silnom ljutosti pogledavao — sjedile su nekoje starije gospođe, sve iz obližnjega susjedstva. Ove gospođe, čuvši Klaudijinu želju, zagledaše se najprije zadivljeno u djevojku, zatim od ljutosti pocrveniše, a najposlije smijući se pogledavale su jedna drugu. Klaudiji to nije izmaklo, no ona nije marila za to. Na koncu konca bijahu to posve nedužne dušice: — sve redom, kako su tu na okupu sjedile. — Istina, sve su bile u svilenim, nešto izvan mode skrojenim toaletama, i sve su mirisale upravo silno po pačuliju; ali zato su im opet bile tuste ručice crvene, i mjesto »Küche« govorile bi »Kuhel«, mjesto »Mädchen« rekle bi »Mädel«, a mjesto »herum« kazivale »umatum«. Kako su hrvatski govorile, ne mogu znati, ja ih nisam čuo. Nedužan im je također bio predmet zabave. Sav razgovor pleo se oko tužba na zločestu služinčad, na crvljivo voće prošloga ljeta i potom na kompot koji se silno kvari. S kompota se svrnuo razgovor na ljubavne zgode mlade vlastelinke Leje Ružićke, koja je ukuhanje posve prepustila kuharici, samo da može slobodnije sa svojim »štucerima« (to je bio njihov izraz za ovu vrst ljudi) provoditi vrijeme. Napokon, da pred Klaudijom pokažu da nije tek ona jedina koja što čita, uzele su jedna drugoj pripovijedati što je koja čitala u »Weltblattu« ili u »Agramer Zeitungu«.

Klaudija se nije ni jednom riječi umiješala u ovu zabavu; Batorić pak nije više mogao odoljeti, nego se digne i povuče me za sobom. Tek nekoliko koraka dalje uzme: — Per amorem Dei, — ta — sanctissima simplicitas — kako li to dandanas izgleda! Onda mi još govorite o napretku. Nekoć su naše žene ipak više toga znale i umnije razgovarale — nisu ni one bile filozofkinje — rado su ogovarale, ali opet — i baš majka one Lujzike, koja je toliko govorila, bijaše visoko naobražena žena. Cijeloga je Vergila u originalu pročitala, a Homera u latinskom prijevodu.

Prikupismo se nato k rpi gospode što se okupili oko stolića sa šljivovicom.

Razgovor se iznimice nije vrtio oko politike, nego je umirovljeni županijski »praeceptor cassae« i vlastelin Lunić sve u deveto uzdizao i slavio Morizonske pilule, tvrdeći, da je to izum nedogledno znamenit po čovječanstvo i da bi on zacijelo u grobu već ležao, da se nije dočepao toga »remedija«. Župnik Štefančić usprotivio se toj silnoj slavi i uzeo opet isto tako hvaliti »gorušične obloge«. S njima da je zadnjiput dapače spasio život jednomu utopljeniku.

Illustrissimusa, čovjeka zdrava, nije taj razgovor baš nimalo zanimao, i kad je mladi fiškal Lugarić počeo o svemoći Radegunda, starac se napola okrene i htjede da ostavi ovu rpu. No u taj čas pristupi vlastelin Veverić, čovjek koji je vječito razmišljao o novim sustavima gospodarenja, a ono uistinu nije na svom dobru još dotjerao ni do trijera najstarije vrsti, nego se je žito bogzna kako čistilo. Taj je dakle svojim važnim i odrješitim načinom stao pripovijedati da je jučer kod njega bio jedan gospodin iz grada i predložio mu osnovu po kojoj bi se njegovo dobro Golubanovac parcelacijom prodalo među seljake. Cijene da bi bile izvanredne. Na dlaku točno proračunao mu je taj gospodin da bi Golubanovac, za koji ne može redovito dobit ni četrdeset hiljada, takvom prodajom donesao preko sto hiljada forinti. I zbilja — danas ujutru držali tek za pokus dobrovoljnu dražbu, te je među ono tek nekoliko seljaka postignut upravo nečuven uspjeh. Po hiljadu forinti za jutro livade, a oranice po šest stotina. — »Ja sam odlučio; što ću se mučiti i s porezom i s težacima i zločestim žitnim cijenama. — Lijepo imat ću kapitalčić, dugova ću se riješiti, pak — kao mali bog u Francuskoj!« — dovrši Veverić. I stari i mladi Paštrović pomno su ga slušali. Đuka tek što nije taj čas uza nj pristao. Alfonz je također odobravao. Jedini se Batorić silno usprotivi. Nazove takav postupak zločinom, izdajstvom i ludošću. — »Da — seljaci će obećati što hoćeš, jer ne misle, kako će isplatiti, a onda daj ih tuži, daj ovrhe vodi, ode zemlja — nema novaca!« — vikao starac i najposlije, kada je većina uz Veverića pristala, ostavi ih i zlovoljno se odvrne.

U protivnom uglu stajale su na okupu gospođice.

Dražesna mlada čeljad privlačila starca Batorića. On se prikupi k njima i začas bilo smijeha i veselja. No opaziv, da im smeta pređašnjoj zabavi o najnovijim koloritima »Bazara« i »Frauen-Zeitunga«, odšulja se starac i odovud i povuče me dalje čak u treću sobu. Magnificus Radičević i podjašprišt Ercigonja dođoše za nama.

— Kak je to nekad ovde veselo bilo! — poče Batorić, prema Radičeviću okrenut. — Znaš, Škender, kak si ti nekad vučil poljsku mazurku Viržiku i njene prijateljice? Do zore trajalo, a nisu ni muzike imali. Eh, bili smo čisto drugi ljudi. Kako to danas izgleda!

— Tempora mutantur, et nos mutamur in illis — odvrati magnificus. Pa nemoj zaboraviti, onda — ante anno ahtundfircik — bili smo svi skupa drugi gazde, pak i Paštrović. Taj još najviše, a danas upravo on najteže prolazi.

— Taj silni imetak — dakako za naše prilike — i sve je odišlo! — uzdahne Batorić. A nije bil raztrošan Đuka — njegova kaputa nije nikada drugi krojač delal, neg stari Daša, bivši mu kmet — ekipaža bome također nije držal preterano elegantnih — al ode — ode svejednako. Dakako — sila nesreće. Svaka je neprilika navalila na njega.

— No — sad se nadam — uzme Ercigonja latinski — popravit će se sve! Ja sam Bergera upozorio na Alfonza, kao zgodna supruga za Moniku. I Švabo je sasvim za to. Napokon, tašt je također. No ja lukavo njemu stao pripovijedati kako će tom ženidbom njegova jedinica postati gospođom Kamenice; to ga sasvim savlada — i on privoli da se danas stvar uredi.

— Ali Alfonz ipak nije smio da na takovu jednostavnu nadu pusti službu — uleti Batorić Ercigonji u riječ.

— Istina, prenaglio se. Najposlije — kakove smo sreće — može se još sve izjaloviti. Da je samo Đuka drugi čovjek, al on bi i ne bi! Takav je od zemana.

— A što je s Klaudijom; hoće li biti što s tim doktorom Luxenom? — upitam ja.

— Valjda — odvrati Radičević.

— Ali već predugo traje ovaj odnošaj — nastavi Ercigonja, još uvijek latinski. Napokon pravih zapreka ne može da bude. On živi upravo briljantno. Ta kupališni je liječnik; — Toplice uvijek su pune — a hvale ga ljudi da je vješt.

— Traži on novaca, a otkuda toga siromahu Đuki? Brani se jedva od dugova.

— E, pa što vodi djevojku za nos? — umiješa se Batorić.

— Ta — Bog bi ga znao, što i kako kani. Meni je Klaudije baš žao. Tako krasna — dobra djevojka! A ne bih rekao ni riječi da nije imala zgode udati se. Još nedavno prosio je čestit ugledan čovjek, ali ona ni čuti o kome drugome. Šteta da je tako.

— Najposlije kriv je najviše sâm Đuka — prekine Radičevića Ercigonja. — Kao u svemu, tako i u tome, prepustio je suviše cijelu stvar slučaju. Nije on nikada pomislio kako će udesiti da djevojka nađe valjana druga.

— Takvi smo — kaj ćemo! — rekne Batorić.

— Da — jesmo većina nas; — istina — lađice svoga života ne ravnamo brigom obzirna krmilara, to je u krvi našoj, pravo veliš — no u Đuke je još neki đavo — uzme Radičević. — Kad je Klaudiji bilo osamnaest godina, vidio ju je negdje divan čovjek, Štefica Grebljanović; — sad je već savjetnik kod ministarstva. Taj ju vidio i zaljubio se, pa kako je čestit čovjek, odmah je pomislio na ženidbu. I dođe k meni, pa me umoli za pomoć. A znate, što moj Đuka? — Nije čovjeka ni u kuću uveo. Njemu nije išlo u glavu da bi on, kao otac, sâm »davao djevojci svojoj, da se zaljubi«. »Ipsissima verba« našega Đukice. Što ćete onda? A u isto vrijeme nije se ništa brinuo s kime se djevojka upoznaje, nego je pustio sve slijepu slučaju. I tako dođe da se je zaljubila u nesretnoga onoga Slavka Perkovčića.

— To je onaj, što je od pijanstva poludio — i umro.

— Jest, onaj. Sav svijet joj uzeo tu ljubav gotovo za zločin, no ona si malo glavu trla. A Đuka se ljutio, bjesnio, a opet dopuštao propalici da svaki dan dolazi u kuću! Kad su ga iz službe otjerali — onda istom Klaudija sasvim za njega! Usudih se jednom da je upozorim, no ona omjeri me od glave do pete, prezirno se nasmiješi i odvrnuvši se od mene klikne da bi se stidila pogledati božje nebo ako bi ga sada u nesreći othitila. Ponosna i poštena je to duša!

— A kako se tada s Luxenom sastala? — upitam, jer kako me više godina nije bilo kod kuće, nisam poznavao svih zgoda i nezgoda naše okolice.

— Ma Luxen je liječio onoga nesretnika. Tako se upoznali. On je od prvoga dana poludio za krasotom djevojkom. Nije fine finaliter nikakvo čudo. Klaudija se napokon također zagledala u njega, pa kako je strastvena, to i ova druga ljubav nije ništa slabija od prve. Poznam ja djevojku — dovrši magnificus.

— O silno ga ljubi. Znam i ja o tome — uzme Batorić. — Prije dvije ili tri godine naslijedila je od svoga ujaka, pokojnoga Lukanovića, brata Viržikina, četiri tisuće gotovine i svu srebrninu. Ja sam bio »testament-executor«. Najprije je htjela sve novce dati ocu, a Đuka ni da bi čuo o tome. I sâm bio sam protiv toga. »Ti se kaniš udati, Luxen treba novaca; čuvaj u to ime« — rečem joj. No ona nije htjela jošte popustiti. »Za udaju nije dosta, Luxen želi, da budem sve imala, da lijepo i udobno živim. Imam li dakle ili nemam te četiri tisuće — jednako je!« — odvrati ona. No uto se Luxen sam umiješa u stvar. Dođe k meni Klaudija i zatraži novce. Iskrena, kakova je, zatraži tako da je odmah i rekla što će s novcima. Luxen da se nalazi u silnoj neprilici: ukrali mu nekakve kupališne novce, za koje on odgovara — mora da ih nadomjesti, ako neće — jednom riječi — mora da bude novaca iz oka ili boka. U početku nisam htio dati. No ona — i zapovijedala mi i zaklinjala me. Najposlije — punoljetna jest — a vidio sam, da se boji, ne bi li i s Luxenom bilo isto, što i sa Slavkom — i ja dadem novce.

— A je li joj Luxen vratio?

— Ne znam čime! Klaudija, kakva jest, i ne misli na to. Takove naravi, kao što je Klaudija, ljube i silno i istinito — na svaku su žrtvu uvijek pripravne — dovrši Batorić, jednako latinski govoreći.

Uto se Klaudija pokaže na vratima. Opazivši nas sustavi se na pragu. Vidio sam joj na licu nešto nemirno — nekakvo očekivanje. Tad se hitro odvrne, kao da nas nije opazila i pristupi k prozoru u drugoj sobi, odakle je jednako gledala u daljinu.

— Nestrpljiva je — šapne Radičević — obećao Luxen da će i on doći — a nema ga. Pitala me danas već nekoliko puta da li sam ga vidio kad sam se provezao toplicama.

To rekav povede nas magnificus opet u dvoranu. Bergerovih također još nije bilo. A već je prošao jedan sat po podne. Starac Paštrović postajao zlovoljan. Čisto divljao i nemirno hodao iz jedne sobe u drugu.

— A gdje je taj Šva — taj Berger? — vikao Đuka nestrpljivo. Alfonz zabrinuto skoči k ocu i uze ga miriti.

— Nemoj za Boga — mogao bi čovjek saznati — pak bi mi se sve izjalovilo. Doći će, umiri se; on je čovjek točan: — posao mu je prvo, zatim tek zabava.

— Ah — pusti me! Takav Švaba — zovem ga — a on daje na sebe čekati. Prije trideset godina nije mi tek jednom čistio čizme kod grofa Jurice, a gle — sada — zaboravlja da ga zovem — ja Paštrović — bogme pravi gospodin — ne kao on. — Hodi, molim te, skupa sa svojim osnovama — plemić — oficir do jučer — pak sada — ah — mogu ti kazati da nisam zadovoljan. Izgleda to kao da si se prodao za novac; — jest — jest — sad se ti ljutio ili ne ljutio! — zaintačio starac sinu upravo pred nama. Javila se u njemu plemenitaška gizda i savjest. Berger je uistinu započeo svoju karijeru kao sobar pokojnoga grofa Jurice L-a, prijatelja Đukina, koji ga je doveo sa svojih čeških dobara.

— Pusti sada ove tričarije — odvrati tek za čas Alfonz. — On je danas gospodin kao i nas koji. — Pustiv oca pristupi k nama i uzme se tužiti na nj.

— Znade dobro da se samo na taj način mogu urediti. Ode inače Kamenica. I nije istina da bi se ozbiljno protivio. No — kakav je uvijek i u svemu, da nikad ne zna, što hoće — takav je i sada, pak ne čini onako kako je u prilog stvari, nego kako mu mušice nalete u glavu. Što ćemo, danas je takvo vrijeme — i mladi elegantni oficir zamahne rukom po zraku i odvrne se od nas na peticama. — Nisam mogao odoljeti, a da ne pomislim da ni sin neće znati dosljedno jedriti prema duhu novoga vremena.

Taj čas se vrata prednje sobe širom otvore.

— Ma foi — eto ih, klikne Alfonz — ali — gle — tu je još neko s njima. Per Dio santo — krasne li žene!

U sobu uđe Berger, njegova kćerka jedinica Monika i još jedna dama, izvanredno lijepa, elegantno i ukusno odjevena s manirama velikoga svijeta.

Berger bio čovjek oko pedeset godina. Visoko suho tijelo nosio je pognuto, suhonjavo lice bilo mu je zagasite od vjetra i sunca proplanule puti; ravan, neobično šiljat nos crvenio se u nosnicama. Davno nerezana plava brada bila je rijetka, brk je visio u tanku štetinastu struku preko usnica, kosa na glavi još je bila prvobitne plave boje i gustoće kao u kakova mladića. Sitne, zelenosive očice mirno zagledale na sve strane. Crno mu odijelo tek je onako visilo na njem, i držanje i čitava kretnja nije mu bila sigurna. Pozdravljao je sakupljene, ne gledajući nikome ravno u lice, nego udilj kao da po podu nešto traži, turajući kod toga Moniku laktovima pred sobom. Djevojka bila je niska, okrugla, za svojih osamnaest godina predebela. Koraci joj bijahu sitni i hodajući cijelim se tijelom zibala i teturala. Velika glava sa širokim nezdravo naduhlim licem blijedosive boje sjeđaše na posve kratku vratu, oko kojega se povio debeo zlatan lanac za uru. Oči joj bile iste kao u oca, jedina kosa bila je svojom pepeljastom bljedoćom i neobičnom bujnošću upravo divna. Odjevena bijaše u modru svilu, iskićenu pravim lijonskim baršunom.

— Nije baš odabrao najljepšu vjerenicu! — šapne šaljivo magnificus Radičević.

Ako nas nije mogla uznijeti Monika, to je naprotiv njezina pratilica sve zadivila. Bila je to visoka stasita žena; pokraj raskošne bujnoće u formama opet bila sva skladna i gipka. Crna puna kosa bila je bez svakoga sjaja. Put lica imala u sebi i nešto od sjaja i glatkoće mramora i nešto od tamne svjetlosti pravoga bronca. Najdivnije su ipak bile oči, krupne sjajne oči jasnosmeđe boje, malo ne kao jantar žute, u zjenicama neopredijeljeno tamne, u kojima je čas zažario zeleni krijes smaragda, čas se zalila crna dubljina ponora; — prave tigarske oči!

Alfonz je prvi priskočio k došljacima. Svečano, kao da prima dvoranku najčistije krvi, poklonio se duboko pred Monikom, koja od zabune nije znala što bi. Stari Berger pomogao si seljačko-ladanjskom krupnošću, te je kavaleristično-aristokratički pruženu finu ruku Alfonzovu čvrsto stisnuo i stresao njom, nekoliko puta potreptao elegantnoga oficira po ramenu i smijao se široko razvaljenim ustima, da se je vidio sav red čvrstih nepokvarenih četverouglastih zubi.

Đuka Paštrović ili je hotice učinio ili nije zbilja opazio dolazak Bergerovih — jednako se razgovarao dalje sa Veverićem, ne pazeći na znakove što mu ih Ercigonja davao. Klaudija isto tako nije odmah pohrlila k došljacima. Uprtim u vrata očima ostala je na svome mjestu, i bilo je očito da još nekoga iščekuje. Trebalo je da Alfonz posve blizu privede goste. Klaudija se prene i brzim pogledom prođe svu Moniku. Opazio sam da joj je kod toga preletio licem izražaj nekakva razočaranja — malo ne prezira, pa se onda zadivljenim pogledom, punim ponosna pitanja, zaustavi na bratu.

Čim se prvi pozdravi izmijenili, bijahu i Paštrović i Klaudija ljubezni i prijatni s Bergerovima. Berger se je u početku istina mrgodio, pače se pričinjalo, kao da ne razumije Ercigonje. Počeo je nešto natucati, da ga »spectabilis« Paštrović susreće s nekom antipatijom. No najposlije, kad ga je uzeo Ercigonja pred samim Paštrovićem uvjeravati da se vara, te da ga Paštrović osobito cijeni i štuje, i kad je sam Paštrović napomenuo želju svoga sina, da se ženi, tad pristade Berger na sve. Berger dapače uzme naskoro duboko se klanjati Paštroviću, premda Đuka po svojoj naravi nije bogzna kako kićeno i nježno izjavio želju svoga sina, nego tek rekao: — Ovo tepče, moj sin, misli da mu je došla hora ženidbi, pa da — no, tako — kako je podjašprišt kazao!

Klaudija se najprvo posvetila poglavito Moniki, no videći da joj ova od smetnje — od česa li — ne daje baš nikakova odgovora, obrati se k stranoj dami. Bergerovi zaboraviše da ovu kod dolaska predstave, i nije joj preostalo, nego da sama kaže, da je Alma barunica Nordberg, udova iza pomorskog kapetana i rođakinja doktora Luxena. S Bergerovim se je upoznala ovih dana u toplicama, odakle je ovi odmah pozvaše k sebi, a danas je pošla s njima ovamo, »da vidi krasnu Klaudiju!« — dometne svojoj besjedi i ljupko uhvati djevojku za ruku.

Čim je Klaudija jednom znala da je barunica rođakinja Luxenu, podvostruči svoju ljubežljivost.

Barunica isto se je tako natjecala u što većoj prijaznosti. Zabava bude taj čas živahna, fina i duhovita. Kod toga nije zaboravila da svojim divnim očima svakoga pojedinoga promatra, i sretoše li se ove oči s pogledima ma koga, pokazao se oko punih klasično pravilnih usana miljušni smiješak. Najčešće svraćale joj se oči na Alfonza, koji se silio, da jedino Moniku zabavlja. Ova ga ponajviše šuteći slušala, no nije se poput oca joj mrgodila, nego je naprotiv zadovoljstvom sjala i svaki čas pobjedosnim i gizdavim pogledom prošla po rpi ostalih djevojaka, kao da im želi kazati: »Eto — za mene se taj otmeni elegantni oficir zanima — gotovo moj je — a vi — makar mislite, da ste ljepše — eto, morate se s oženjenom pristarom gospodom zabavljati!«

Barunica je brzo postala središte cijelomu društvu. Pokrenula je razgovor o ljepoti domaćih okolica, no kod toga joj bilo glavno, da pripovijeda o krasotama što ih je na mnogim i čestim svojim putovanjima vidjela po Švajci, Italiji, Poranjskoj i u Španiji. Ističući pojedinosti bila joj riječ živahna i svakiput sretno izabrana, a oči — oh, kako je ona znala kretati ovim očima — čisto se krijesile od zanosa i jednako se ustavljale na Alfonzu. Taj je poslije to opazio — i ma koliko je čvrsto odlučio da posve opčara i predobije Moniku, sad je svaki čas pustio svoj razgovor s njom i zabavljao se s barunicom. Najposlije zapleli se i on i ona u tako živahan razgovor, te se činilo kao da su zaboravili cijelo ostalo društvo. Ercigonja čisto blijedio od zabrinutosti.

— Gledajte, kako je lakouman, želi da se zaruči danas, uviđa sam, kako bi to za nj bilo dobro — a sada — kao da je sam nečastivi u njega uljezao. Baš je kao i Đuka. Ništa promišljeno — sve od časa. Oh, Alfonzo moj, glete — kako je sav u vatru došao — o — moram ja... — i podjašprišt umiješa se u zabavu, sileći Alfonza da s Monikom započne razgovor. Starac dobričina davao mu dapače znakova očima, što nije barunici izbjeglo. Nasmiješivši se jogunasto rekne Alfonzu posve glasno, neka ne zanemaruje svoje dužnosti. Alfonz se tek glupo nasmije.

Tada mu licem zabljesne i ljuti i otporni izraz, te je gotovo kao hotice imao samo za barunicu oči i uši. Monika je posve zašutila, ne pazeći ništa na Ercigonju. U licu je čas blijedila, čas se rumenila.

Međutim kazalo ure dojurilo do blizu brojke II. Gosti prekinuli dojakošnju zabavu, na svim se licima opažala nestrpljivost, kojom se iščekuje ručak. Đuka bude posve nemiran. Svaki bi čas letio u »palaču« da vidi je li već gotov ručak. Najposlije stao glasno vikati i rogoboriti. Na inoša je navalio tako osorno, da su se gosti, koji ga nisu pobliže poznavali, prestrašili nije li se što strašno dogodilo. Klaudija se hitro digla i pošla za starcem.

— Ne ljuti se, tatice. Ljudi nisu ništa krivi — reče mu na pragu — ja sam naložila da se još čeka.

— A zašto? — upita je starac, još uvijek goropadan u licu i glasu.

— Luxena još nema, a obećao je; valjda je morao kojemu bolesniku — odgovori djevojka mirno i pogleda ocu ravno u lice.

— A tako — pa dobro — bene — bene — treba samo da znadem — umireno će i ukroćeno starac. Klaudiji se naime nije nikada usudio da mnogo prigovara i zanovijeta, makar je inače bio silan »grubijan«. Dakako, nije to bila energija niti zla ćud, nego tek nemarna navada. Koji su samo malko dulje s njim općili ili imali kakova posla, brzo su ga upoznali s te strane. Zato je mogao ma kako psovati i vikati, zašto se to ovako ili onako ne čini, njegovi ljudi ipak su činili sve onako kako ih je bila volja, a on — dalje od vike nije dospio.

Napokon bude predugo da se još čeka s objedom. Klaudija popusti i pozvoni inošu, neka nosi čorbu. Taj čas bane na vrata Luxen. Klaudija veselo pojuri pred njega i srdačno ga pozdravi.

Bio on čovjek oko trideset godina. Kosu je nosio posve ostriženu, lice mu bilo izbrito, tek neobično dugi i debeli brk pod krupnim nosom stršio daleko od lica u zrak, po čemu bijaše nalik na kakvoga »sergeanta« sa mnogim kapitulacijama. I hod mu je bio takav, kao da je sad sjahao s konja. Odjeća mu bijaše dosta elegantna kroja, ali s prljama kloroforma ili kakova hidrokalija — i bez petoga puceta.

Kretnje su mu bile živahne — gotovo kazališnih manira. Klaudiji se približio čuvstveno — tronutim glasom, glavu kod toga posve nekako iskrivio, kao da joj duboko u oči hoće da uroni; — a zatim uhvativši je za obje ruke ostade jedan čas miran, jednako je ravno u oči gledajući. — Tada joj poljubi nekoliko puta redom prstiće i dlan, pa se napokon kao silomice i bolno trgne čaru presretna časa, i učini svečani posve salonski naklon. Svršivši prizor s Klaudijom potrči najprvo gospođama, da im se duboko nakloni, ruke izljubi — i da svakoj što ugodno i prijatno kaže. — Živa — živcata slika galanterije salonskoga junaka kakove malogradske talijanske komedijantske družine! — pomislim u sebi videći ga upravo taj čas, kako priklanja koljeno pred rpom djevojaka i koketljivo — ljubezno svakoj se smiješi. Ja ga dosele nisam poznavao ni po vidu, tek čuo sam da je u bližnjim toplicama prvi liječnik; — zato sam se sada upravo snebivao od čuda da je Klaudija toga čovjeka tako strasno zavoljela.

Opazivši Luxen Bergera veselo je zakliktao i praveći pretjerano velike korake poskočio k njemu. Tad ga je i smjerno i »kameratski« pozdravio, pitajući u šali, kako je zadovoljan sa svojim gostom, s »kuđinom« Almom. (Luxen bio je iz Trsta ili Rijeke). Berger se je sad prviput malko nasmiješio.

A cijelomu društvu odlanulo kad je došla Klaudija i umolila da se ide k stolu.

Barunica nije čekala, dok bi je tko umolio da je povede, nego se odmah ovjesila Alfonzu o ruku. Kod stola — naravno — dobila je mjesto u pročelju i kad se Alfonz poklonio, da odstupi učini kao nezadovoljnu kretnju po zraku i posve glasno rekne: — Ah — da — vi ste domaći — morate niže — baš mi je žao — što ću ja među tom pristarom gospodom!

Alfonz malo te nije zaboravio da sjedne kraj Monike. Htio je upravo doći naprama barunici. Tu je Ercigonja pritekao u pomoć. Doveo je ravno Alfonza k Moniki. Luxen je sjedio s druge strane, a pokraj njega Klaudija.

Stol bijaše lijepo opremljen; Klaudija je dala svoju srebrninu. Pod trhom svakakvih slastica čisto se u sredini svijala daska. Paštrovićeva kuća od nekada slovila s izvrsnih objeda. Pa ma kolike bile današnje neprilike, opet nije stari Đuka u tome ni za dlaku htio da popusti.

Pošto gosti prvi glad utišaju, i natoče po volji »četrdeset kapljica post jusculum«, ustade Đuka i počne govoriti:

— Pozdravljam vas, gospodo, kod svoga stola i hvalim vam od srca što ste se izvolili odazvati skromnomu pozivu. Pošto sam ja ostario, a nije nas premaleni broj, to mi nedostaje sila da vas u veselju ravnam. Stoga ću po starom zagorskom običaju umoliti prijatelja Lacicu, neka nas on ravna. Živio stolaravnatelj Kuntek!

— Živio — živio! — odazove se cijelo društvo, kucajući se svi međusobno i sa kućedomaćinom i stolaravnateljem. Lacica odmah nastupi svoju službu; — najprije pozdravi kućedomaćinu, zahvali za iskazanu čast i imenuje »fiškuše« sa svakog kraja stola, da mu potpomažu u vršenju njegove »odlične, ali i teške službe«.

Začas ustane i uzme glasno kao da stotini govori: — »Molim gospodu, da puno do vrha natoče čaše. Zdravica, kojoj je sada red, vrijedna je svake slave i svakoga poštovanja — stoga će biti 'vanderček'. Gospoda fiškuši neka paze, da se svaka čaša do kraja ispije. 'Pisačići' ne smiju ostati«. — I Lacica kićenom riječi nazdravi današnjemu godovnjaku Jankici Ercigonji: — Ja pijem i ispijam — eto — te predajem našemu milomu »illustrissimo domino«.

I tako je redom išlo. Kad su fiškuši izvijestili da je zdravica dovršena i red obnovljen, onda se Janko dugim govorom zahvalio.

— Posla je mnogo! — reče Lacica i stade nazdravljati po redu gostima, davajući svakome družicu. Njega je, »tertium in ordine«, nazdravio kućedomaćina i dao mu barunicu za družicu.

Dok je došao red da se Alfonz nazdravi, bio je Lacica dobrano već ugrijan i nije baš pazio na riječi. On nazdravi Alfonza s Monikom i dometne, da bi Bog dao svoj blagoslov vezi, koju oboje mladih ljudi žele. Monika porumeni a Alfonz se trgne od ljutosti; no prikrije svoj gnjev u laki smiješak. Jedini je stari Berger kimao zadovoljno glavom. Paštrović pak prekine Lacicu i spočitne mu što bunca ovako u vjetar. Nije kod toga zacijelo mislio pokazati, da nije sporazuman s nakanom svoga sina, ali Berger valjda je tako shvatio i prestao se smijati, te zadivljeno pogleda na Ercigonju. Ovaj se ljutito i zabrinuto držao.

Kod pečenke naruči Lacica »bilikum«, jer su bila tri ili četiri gosta koji su prviput u kuću došli. Nakon obavljenih ovih dobrodošlica potvrdio je stolaravnatelj sa svjedocima izvršeni čin. Morao je to učiniti s obzirom na broj od tri, da je ispraznio bilikum. Isto je bio dužan kućedomaćina, no taj izmoli, da ga Alfonz zamijeni. Ovaj to učini, a tek sada se sjeti Lacica da je i barunica prviput gost u Paštrovića. Ponudi dakle i njoj čašu dobrodošlicu, spomenuvši da imade pravo izabrati koga od gospode koji će mjesto nje ispiti veliki peharčić. Ona izabere Alfonza. Taj nije bio naučen na toliko vino, pa ga je prvi bilikum već razigrao, a nekmoli ovaj drugi. U zanosnom govoru uzme slaviti ljepotu baruničinu i hvaliti nebesa, što joj može barem tu malu uslugu učiniti, a pripravan bi bio za nju makar u vatru. Alma mu se ljubazno smješkala, a on sve to jače uzeo plamtiti. Sirota Monika sjedila je posve poništena, i bilo je očito da se mora siliti da joj od jada i srama ne navale suze na oči. Kad je još Alfonz u svom zanosu spomenuo, da barunici ravne i jednako vrijedne nema više na svijetu i pozvao čitavo društvo da u čast presvijetle gospođe piju svi punu čašu vina, onda je Monika dugim, žalosnim pogledom svrnula oči na oca.

Napokon si pomogne Ercigonja tako da je umolio Klaudiju, neka digne stol. Nadao se, Alfonz će tako imati zgode popraviti svoju pogrješku, pa je htio da se u salonu među Paštrovićem i Bergerom stvar uredi i zaruke proglase. — »Lacica je već previše razigrao društvo!« — rekne mi podjašprišt i pokaže na donju stranu stola, gdje su mladi ljudi pod vodstvom Lacice počeli pjevati:

»Na tom mladom ljetu veselimo se!«

No Ercigonja se prevari u svome računu. Čim je Alfonz ustao od stola, pohrli k barunici i uvede je u salon, gdje sjedne u najdalji kutić s njom na uski kanape, i ondje ostane. Moniki se smilovao Luxen, koji je htio Klaudiju voditi, no ova mu dade znak, da pozove Moniku. Djevojci su oči bile suzama orošene, i spazivši Alfonza u živoj riječi s barunicom u napola sakritom kutu, iziđe iz salona i povuče se u treću ili četvrtu sobu, gdje sam je vidio dugo vremena kako stoji čelom oslonjena na staklo prozora.

Sretniji bio Ercigonja s Đukom. Poznavao je dobro starca i znao je da tu ne treba drugo nego izravno Bergera i njega pozvati, da se izjave. — »Kad bude s Bergerom govorio, neće imati više svoje volje!« — I bilo je tako. Berger i Paštrović uvjeravali su se, kako se štuju i napokon — Paštrović reče, da želi za Alfonza Moniku. Berger »dragovoljno«, i ističući, da se osjeća počašćen tom prosidbom pristane, da se djeca zaruče, ali samo, ako se ljube.

— Samo ih treba zvati! — klikne veselo Ercigonja. Niti Alfonza niti Monike nije bilo u salonu. Pođe ih tražiti. Djevojku je prvu našao. No ona plačnim glasom izjavi, da se je prevarila u Alfonzu, da je on i ne gleda i — najposlije pade u plač. Starac je uze miriti i uvjeravati kako je Alfonz od prvog trenutka što ju je vidio, bio posve opčaran; danas da je preveliko društvo, a da bi se isključivo njom bavio. Najposlije pođe mu zbilja za rukom da umiri siroticu i ona napola se blaženo smijući, napola još u suzama privoli, da s Alfonzom stupi pred društvo kao zaručnica.

— Ajde, pođite sa mnom, da ga nađemo! — klikne podjašprišt veselo i uhvativši je za ruku prođe salonom, palačom, još trećom sobom — ali Alfonza nigdje.

Napokon u četvrtoj sobi nađu ga. Ali kako! — Barunica je sjedila na fotelju, a on — vatren od ljubavi i vina klečao pred njom.

Monika ciknu i pade u nesvijest. Luxen odmah dotrči, pruži joj prvu pomoć — i za pô sata otiđoše Bergerovi i barunica. Berger bio je ljut i uvrijeđen, a Monika blijeda u licu kao stijena. Luxen im se priključio veleći, da bolesnicu ne može ostaviti samu.

— Ode sto hiljada, nevaljanče! — crven od ljutosti navali na Alfonza podjašprišt. — A čestita, dobra djevojka; marljiva, izvrsna gazdarica! — stao naricati starac. — Ali takovi ste, ne znate nigdje svoje lakoumnosti svladati.

Paštrović se također svalio na sina.

— Ah, pustite me, napokon nisam je ljubio — a prodati se — ja sam još uvijek Paštrović! — ponosno im odvrati Alfonz.

— Ali za Boga, za volju te ženidbe kvitirao si službu, a sada — ništa! — vikao Đuka:

— Sic est in fatis! — okrene se prema meni Batorić.

Taj čas stupi u sobu brzojavni glasonoša i predade brzojavku. Glasila je na Alfonza. Isplativ momka otvori grozničavom hitnjom smotak. Pročitav ga problijedi, baci papir od sebe, uhvati se za čelo i kao lud odjuri iz sobe. Otac podigne brzojavku i pročita: »Beč 27/1218... Poručniku Paštroviću itd. Upravo nam dođe vijest, da se noćas grof Lužanski ubio. Molimo bezodvlačna pokrića vaših žira na njegovim mjenicama. Banka Beer et Comp«. Svi se prestravimo, a najviše Klaudija. Njoj je povjerio da je svomu prijatelju grofu Lužanskomu jamčio na dvadeset hiljada forinti.

U prvi je mah bila sviju nas briga, da ne bi i Alfonz učinio kakovo zlo. Klaudija skoči za njim, da ga potraži. Bijahu strašni trenuci — a iz palače orila vesela pjesma razuzdanih glasova:

»Na tom mladom ljetu svega obilja!«

Još u pravi čas našla je Klaudija Alfonza. Na jadikovke i molbe Klaudijine ponešto se umirio.

Dovede ga k nama. Bili smo još uvijek u istoj sobi. Miris baruničina parfema još se zrakom točio. Svi smo šutjeli, kad je Alfonz stupio u sobu. Batorić, Ercigonja i Radičević stajali oko Đuke, bojeći se da ga ne savlada bijes. No, za čudo, on posve mirno upita sina, što je u stvari.

— Ta, dao sam svoj žiro — kako ne bi? Moj najbolji prijatelj — a bogat — otac mu milijunar.

— Ali na tako ogromnu svotu?

— Malih svota nije trebao Lužanski. Na nesreću posvadio se s ocem, otac također izgubio gotovo sve u Stroussbergovim spekulacijama — i tako — što će — ubio se siromah. Išao je zajedno sa mnom prije Božića kući, da uredi te poslove — ali valjda mu se izjalovilo kao i meni danas sa Bergerom.

— A što sada kaniš?

— E — platit! — Lužanski je za mene tako jednom platio, moram sad ja. Napokon — potpisao sam. Tiče se moga poštenja kao i njegova.

— No — per amorem Dei, Domini nostri — čime platit? Ja nemam, da porez isplatim, štale su prazne, nemam volova, koliko je za obrađivanje od potrebe. Platit — kako platit?

— Tiče se imena, pa ćemo platiti, makar Kamenicu prodali. Eto — Veverić...

Đuka je tek problijedio i ni jedne riječi nije mogao odgovoriti. Alfonz pak pođe u palaču po Veverića. Iz palače jednako orila vesela pjesma: ... »Još nijedan Zagorac...« — Dok je Alfonz vrata otvarao, zašumili u sobu glasovi jače i burnije.

Veverić dođe, a s njim također mladi odvjetnik. Ovaj uzme tumačiti da nije apsolutno nužno pokriti mjenice.

— Ma, oficir niste više; imutak stoji na ime očevo, a ne na vaše: ne mogu vam ništa. Pustite — neka si obrišu nos — luđaci, koji vam novaca dadoše.

I Đuka i Alfonz graknuše na taj savjet. Radičević, Batorić, Ercigonja: svi se usprotiviše odvjetniku.

— Ime je — ime! — bio jedan glas. I Batorić, koji se prije podne tako žestoko opirao parcelaciji, sada ju sam preporučao.

— Ali tako ne dođoste do pokrića u potrebno vrijeme. Radi se tu na dane — rekne odvjetnik.

— Istina — malodušno reče Radičević.

— Da nisi Bergera uvrijedio — — uzme Ercigonja.

— Ah — što to! Evo — ja ću ti mjenice dati — na moj žiro dobit ćeš u gradu žiro od koga hoćeš — rekne Batorić.

Klaudija je morala donijeti iz očeva sekretara bjelice — i Batorić je učinio, kako je rekao. Radičević isto tako. Klaudija na to donese svu svoju srebrninu, Đuka zapovjedi, da se i domaća donese, da se bar djelomično najkritičnije mjenice isplate. A vani je u palači društvo jednako bučno i veselo, prozori sve se tresu od obijesnih razigranih grla mladih ljudi.

»— Haj Bog zna, je l' k ljetu budemo na svijetu« — zamnijevala dugozvuka pjesma, a Đuka, slušajući Alfonzov dogovor s Veverićem glede parcelacije — onako star zapade u grčevit — glasan plač, jecajući kao nejako dijete.

Nismo mislili, da će se ove godine Januševo tako žalosno svršiti.

* * *

Što bih i duljio? Parcelacija Kamenice se obavila, postigla se lijepa svota i dvor sa nuzgrednim zemljama ostao još Paštroviću. Starac Đuka se napokon primirio i bio zadovoljan. »Ne moram se barem mučiti s gospodarstvom!« — hvalio se pred nama. Doista mučio se nije ni prije, jer sav njegov gospodarski rad sastojao u tome da je cijeli dan po bašči hodao i pazio da vrapci ne jedu graška.

Neprilike nastadoše tek onda kada je došao prvi rok seljacima da plate. Ni jedan ga nije obdržao, jer ga nije mogao obdržati. A bila sila, jer su hipotekarski vjerovnici tjerali da se plati. Među njima bio je i Berger. Kod drugoga roka bilo kao i kod prvoga. Hipotekarni vjerovnici zaiskaše ovrhu — i Kamenica dođe na dražbi Bergeru u ruke. Seljaci i Paštrović ostali su praznih ruku.

Bijaše to strašan dan. I u isti čas, kad je stigla vijest o prodaji Kamenice, dođe i vijest, da se je dr. Luxen zaručio s gospođicom Monikom Bergerovom. Na nesreću bio sam upravo taj čas kod Klaudije. Kad je čula za posljedak dražbe, prkosno se potresla i rekla da će ona znati oca hraniti, a kad je pročitala debeli, elegantni zaručni karton — ispao joj papir iz ruke i kao okamenjena ostala usred sobe. Ja ne znam, jesam li u svom vijeku vidio u jednom licu i u jedan isti čas toliko tuge, očajnosti, ljubavi i mržnje — sve u jedamput, kao što sada u tom divnom licu Klaudijinu — u onom kao mramor blijedom i kao mramor ukočenom licu!

Zato me nije dva tjedna kasnije nimalo iznenadila vijest da je Klaudija poludila. Nije me iznenadila vijest, ali sam plakao — gorko plakao.

* * *

Tko je posljednjih godina prolazio cestom što vodi iz Zagorja u Zagreb, mogao je u seljačkoj jednoj kući više puta čuti čudnovato smijanje i vesele i tužne napjeve, pjevane od krasna ženskog grla, a svaki čas prekidane ludim hihotom ili jecanjem i naricanjem, toliko bolno, da bi čovjeka čisto u srcu zazeblo. I ako je putnik pod dojmom ove čudne pjevanke stao i koji čas gledao na siromašnu zadimljenu kuću, mogao je više puta vidjeti, kako k prozoru dolazi lijepa, izvanredno lijepa ženska i sklopljenim rukama zuri bez smisla u nebo. Da je koji prolaznik upitao kojega seljaka, tko je ta nesretnica, pogledao bi ga ovaj u čudu, a tada odgovorio s nekim omalouvaženjem: — »Ah — to su luda frajla iz Kamenice!« — Da — bila je to Klaudija.

Ondje u tome selu živio je Alfonz pl. Paštrović kao dnevničar kod općinskoga poglavarstva. Svojom slabom zaslugom od osamdeset novčića na dan hranio je sebe, slijepoga i od kapi udarenoga oca i ludu nesretnu sestru.

A Batorića nije više bilo, da ga potpomaže!

Sljedeća stranica→