Pod starim krovovima/Mlin kod ceste

Pod starim krovovima Mlin kod ceste
autor: Ksaver Šandor Gjalski

Mlin kod ceste[uredi]

U mene bila stara jedna tetka, otmjena dama, izdišući u mirisu »eau de Cologne-a«. Pokazivala je jednako, kao da je sve zanima, što oko nje napredno i moderno biva, mučila dapače svoj ostarjeli iznemogli mozak čitanjem sviju mogućih novina, knjiga i brošira, a ono uistinu nju nije zanimalo na cijeloj zemaljskoj kruglji ništa drugo, nego njezin stari »King-Charles«-pas, po imenu Harold, koji je jur bio posve iznemogao i vas dan čučio na jastučiću na fotelju, i kojemu je po hrptu i po repu već ispala sva dlaka. Starica dakako gledala ga sveudilj nekadanjim očima i posve ozbiljno pokazivala na jednu englesku sliku, na kojoj je ljepušno psetance takove bagre bilo naslikano, te je govorila da je to prava pravcata slika i prilika njezina Harolda. O tome bijaše potpuno uvjerena, i ni za što ne bi trpila da joj se protivno kaže. Ali ona je također tvrdila da je liberalka; — Madame Roland vrzla joj se po glavi kao ideal. Uistinu pak nije mogla podnositi domaćega suca jedino stoga što ju je nazivao: 'milostivna gospođo' — a nije joj rekao: »Euer Gnaden« ili barem: »Ergnan«. — »Mon Dieu — ja nisam ohola — ti znadeš — ja sam liberalna — ali kako može kazati tek »milostivna gospođo« — isto, što se veli i svakoj drugoj — fiškalki, židovki — komu hoćeš — dandanas! Ja sam naučena da mi se veli kako se pristoji!« — Tako se svaki put na suca istužila preda mnom. A sa svojim župnikom vodila je višegodišnju pravdu. Tužila ga je na sve strane, jer joj je iz crkve izbacio njezinu posebnu klupu, koja je prije bila namještena odijeljeno od puka, neposredno kraj oltara. Najviše bi joj se ljudi zamjerili ako su kod dolaska ili odlaska zaboravili da joj poljube ruku. I tako se sav njezin liberalizam sastojao u tome, što nije nijednoj grofici ili barunici dopuštala da je što više od nje. Međutim je tražila ipak najrađe njihovo društvo.

U svojoj mladosti — sredinom dvadesetih godina devetnaestog stoljeća — bila je na glasu ljepota. Litografije Kriehuberove, najmanje deset njih na broj, i jedan portret Amerlingov posvjedočavali su istinitost tradicije. U starosti nije gotovo ni traga ostalo toj ljepoti, no još posve pod konac života držala se ravno i sigurno. Korzet je upotrebljavala do pred smrt, i na susjedne vlastelinke nije možebiti ni radi čega s tolikim prezirom gledala, nego što se zapuštaju i hodaju po kući u rekljama. U toaleti se strogo držala mode, tek kad je htjela da bude sentimentalna, ogrnula bi se u koju od svojih nekadašnjih »robes de chambre«, i držeći u ruci svezak Chamissovih ili Bürgerovih pjesama, uljuljala se u »bolno-slatka« spominjanja na lijepe mlade dane. Nisu joj prošli isprazno. — Kako su kod nas struje zapadnoga svijeta uvijek nekoliko decenija kasnije u cvijetu, tako je i lakoumnost osamnaestoga vijeka kod nas u doba tetkino iziskivala još svojih žrtava, pa je lijepa mlada gospođa uz mnogo starijega muža, za koga bijaše pošla samo poradi velikoga njegova imutka, bila također veoma galantna gospođa. Starija generacija, njeni vršnjaci mnogo su toga pripovijedali o njoj. Dakako lijepe žene uvijek su izvrgnute nepogodi ogovora, no javna je tajna bila da su je sa krasnim grofom V-om spajali vezovi najužega prijateljstva tečajem godina. O njem je često govorila, nazivajući ga kod toga »mon bon ami comte Gustave«, i brišući si vlažnim od »eau de Cologne« rupčićem tobožnje suze. Inače je šutila o svojim triumfima, tek bi se zadovoljno — ponosno smiješila na šale, kojima bih je dražio. Jedino za srpskoga kneževića Obrenovića rado je pripovijedala da je jedne sezone u Rogacu vječno bio uz nju. O njemu je mnogo bajala i naravno hvalila ga — ne entuzijastično, nego — s nekom aristokratsko-milostivom i ljubežljivom blagosti. Kod toga bi, bogzna za što, uvijek padala u francuske riječi: — »Vraiment — le prince — c' etait — un tres charmant seigneur — dakako — entre nous dit — un peu trop national — et — en fin — pourquoi pas dire? — višeputa — pourquoi le nier? — il lui manquait des manieres d'un grand seigneur«. — No, sačuvao me Bog — neću da budem nepravedna. Bio je divan čovjek, izuzmeš li, da je htio postati hrvatski kralj — da — da — ne gledaj tako — i ja sam mu to jednom u šali rekla. A on mi sa smijehom odvrati: — »L'avancement est toujours a mon aise — madame — mais en ce cas encore — glavno je da bi imao podanicu tako krasnu i umnu, kao što ste vi«. Da — ovo mi je rekao.

Kad je ljepota prošla, postala je starica veoma stroga »endroit a tous égarements du coeur«. — Tako bi ona nazivala ljubav i ljubakanje, te se hvalila, da je pošla zamuž nezaljubljena, a opet je bila kraj toga sretna. Tom svojom strogosti zacijelo da je htjela dostignuti uzorak, što ga je odabrala u markizici Maintenon. Nju je vječno slavila, ne slažući se ipak s bogomoljstvom markizičinim. Tu je starica ostala dosljedna — pred svijetom barem, jer ni pod živu glavu ne bi mogla podnijeti da se luči od mlađega svijeta. Dapače post na badnjak i na veliki petak mislila je da mora ispričati. — »Činim to radi ljudi, poradi služinčadi i seljaka. Što se moje osobe tiče — ah — ja znadem da naš dobri starac gore na nebu malo haje, da li ja na taj dan jedem mesa ili ga ne jedem. Da — da — ali — radi ljudi. Renanova otkrića napokon su samo za nas od vrijednosti. Ja ga shvatam«.

Ona ga nije do kraja pročitala, premda nije htjela da to prizna. No ona je uopće govorila i pokazivala, kao da je moderne knjige posvema zadovoljuju. Njezin knjižar u Beču morao joj šiljati svaku novu knjigu Dumas-filsa, Sainte-Beuvea, Boz-Dickensa; hvalila se da »podnosi« Balzaca, uistinu pak čitala je s pravom nasladom samo Platena, ljubila Scribea, i u Beču najvoljela gledati Kotzebueove komade. Tako je također govorila, da jedino u »Burgtheater« rado ide, a ono — odala je jednoć njezina suputnica, da je najčešće išla Nestroya slušati. Samo u slikarstvu i muzici nije se pritajivala. Tu je akademika Davida i svu akademičku školu na sva usta slavila. Od romantika mogla je ponekle još Arry Scheffera podnositi, dok joj je Delacroix bio upravo strašan, a svi ostali još strašniji. Smjelo njihovo romantično — realistično slikanje čisto joj živce sjeklo, te bi jadikovala za pravilnošću odličnih Davidovih linija. — »Kod njega znadem barem, da je slika — on je shvatio vječnost forma umjetnosti, ali ovi: oponašanje prirode, nijekanje svih pravila, slijepo izvađanje svake domisli razvrućene im fantazije. Nema ništa odlično u njihovim radnjama. Još bi bolje bilo, da kao Nizozemci tek stave na platno, što im oči vide, al ne — tu se mora izabrati najužasniji motiv«.

Imanje njezino Jakuševci bilo tek slab sat vožnje dalje od Brezovice. No i godine su više puta prošle, da se stari ljudi ne vidješe. Niti je on nju niti ona njega voljela. Illustrissimus je nazivao svojim kojiput krupnim načinom »ludom babetinom«, koja se vječno prenavlja, i govorio da ni kihnuti ne može naravno. Ona pak znala bi glasom punim prezirna sažaljenja kazati o njem: — »Dobri naš Kornel — il est trop commun — napokon morao bi ipak pred očima imati, da je 'supremuš komeš', a on se druži ako hoćeš i sa školnicima i s kapelanima. Ako danas pošaljem kasnara k njemu, on će ga zacijelo uzeti k sebi k stolu. Onda takov čovjek misli, da ga to patri, pa se tuži da nije svagdje tako. Kod mene — ne! I tako: es macht böses Blut. — Ja i moj pokojni Josephus uvijek smo bili u tim stvarima oprezni, pak — au fin — ce n'etait jamais a mon gout«.

Dalje mu nije mogla oprostiti što ne napreduje s duhom vremena. Spočitne mu to jednom u lice. — »Ah — moja draga »Ergnan« — kaj očeju — star sem. Da pravim takove saltomortale kak oni?« — »Što mislite, moj obrgšpan, time?« — »Kaj bi im povedal na dugo? Eto — iz našega Radičevića — nastavi starac njemački — učiniste vi prijatelja četvrte dimenzije — kod vas naučio čovjek one komedije sa stolovima, a danas mu se rugate. Danas naime nije to više u modi, a onda bilo sve pomahnitalo za tim, pak kad sam se svima morao smijati, upravo mi vi, draga 'Ergnan', spočitnuste, da ne pojmim ništa novo, ništa, što duh vremena donosi?« — Teta se namrgodi na ovaj odgovor i pusti daljnje prepiranje, te kroz zube izmrmlja nešto francuski. A ta francuština silno ljutila starca. — »Da barem znade, ne bih još ništa rekao — ali — ma da je nekoć kao rođena Parižanka govorila, morala bi ovdje zaboraviti, a nekmoli, kad nije nikada pravo znala!«

Ova protivština između Batorića i nje nije se u prvi mah tim više mogla razumjeti, što im inače bijahu nazori i tradicije iste. Njezin pokojni Josephus bio poput Batorića jedan od najvjernijih pristaša Josipovića, Briglevića i Bedekovića. A u tom pogledu slijedila je teta strogo nazore svoga muža. Odgojena posvema u tuđem duhu, odrasla u vrijeme najtvrđega sna Hrvatâ, nije apsolutno imala ni mogla imati smisla za narodni pokret. Ne samo da joj se je sve ovo naprezanje učinilo griješnim, nego je nalazila u njemu silu smiješnosti i psovala još više — još nepravednije Gaja i Jelačića nego li moj illustrissimus. Gaju je rado prišivala, gdje je što mogla. »Mon Dieu — ta — prosti apotekarski sin — i taj — eto — ujedared da će učiti nas Hrvate govoriti. Da bude velik gospodin!« — Literatura domaća još bi gore prošla. Čitala dakako nije nikada ništa, ali njoj je dosta bilo da se hrvatski piše, a da ne može biti dobro. — »Što to može da bude, molim te, ta — onaj naš kapelan — sad sam mu već zaboravila ime — davno je tome — taj nije znao čestito u sobu unići. Moj pokojni Josephus smijao se uvijek, kako je jednom taj siroček kod biskupa bio na objedu i puhao na sladoled, misleći da je vruć — dakle takav je bio — i taj — ujedared čujem, da je to ilirski literat — dapače, da Ilirci silno hvale njegove pjesme. No — lijepe li mi književnosti, gdje su takovi literati!«

Govorila je međutim rado hrvatski, makar rijetko kada, i s nekom gizdom isticala, da je dobra »Horvatica«, što je uostalom nije priječilo da psuje Hrvate gdje je samo zgode bilo. Glavni razlog da nije Batorića trpjela, bijaše to što bi je on bio imao uzeti nekoć za ženu — a zaljubio se bio u druga, te za nju nije mario. Sam Batorić nije o tome nikada govorio. Teta se naprotiv nije ugibala tome. Dakako — još sada pršilo je iz njenih riječi; kao da žali toga nesretnika, koji je nije umio cijeniti. Jednom navalice svedem riječ na ovo.

— Htjela je to moja mati, meni je svejednako bilo, ja se nisam istom tako odmah podavala i zaljubljivala — no, hvala Bogu, nije mi žao što je tako došlo! Ne bi mi danas bilo ovako. Batorić nije znao gospodariti, a Josephus — to je bio čovjek gospodar bez premca. Iz ništa je stvorio taj imutak. — Baš me je neka viša sila obranila, a ja sam joj zahvalna.

— A kako je došlo, da ga nisi uzela? — usudim se dalje pitati, želeći da potanje saznam o stvari.

— Ah, to ti je duga pripovijest, što bi o tome? A ja sam gotovo u njoj kano Poncij Pilat u »vjerovanju«, jer — meni je baš malo bilo do njega. A on se zaljubio u jednu moju prijateljicu, koja opet njega nije htjela, nego je voljela s drugim pobjeći.

— Zar nije bio pristao mladić?

— Što da kažem? Meni se neznatan pričinjao; — bio je naš Kornel i plah i miran, a meni se nisu takovi ljudi sviđali. Ali mnoge djevojke i gospođe držale su da je lijep; istina je, krasne je oči imao i lijepu kosu — da — da — može se reći, nije bio ružan. A sada — posve se je zapustio.

— Nije tako, tetice! — prekinem je.

— Ah — nemoj ti meni! Svi su naši Hrvati takvi — i žene hrvatske. Kako prevale prvu mladost, misle da nisu više dužni da paze na svoju vanjštinu. Smiješna im je dapače takova briga.

I ona prekine ovaj razgovor i uzme pripovijedati o svome pokojnome »gospodinu«. Silno ga je slavila i hvalila. Josip Marušević pl. od sv. Ivana, suprug tete Antonije rođene pl. Pačulaj, bio je uistinu izvanredan čovjek. Sin seljačke plemenitaške kuće započeo je tako da ga je kanonik ujak iz milosrđa uzeo k sebi, a kad je umro, ostavio je imutak, vrijedan nekoliko stotina tisuća forinti. Djece nije bilo, pa je sve pripalo teti. Svojim rođacima tek je u oporuci poklonio njihove obveznice, koje su mu nekoć izdali za predujmljene zajmove.

Prve godine udovištva otišla je teta živiti u tuđinu, ali naučena od prve mladosti da živi na veliku i gospodsku, a ne imajući toga u stranim velikim gradovima, povrati se skoro u Jakuševce, gdje je imala ogroman gospodski dom, divan prostrani perivoj, jednom riječi, gdje je sve bilo na boljarsku uređeno. Tu je odsele živila, kako se pristoji bogatoj odličnoj vlastelinki. Držala je kod sebe jednu »gospodičnu za društvo«, po dvije sobarice, sukača i kuharicu, ključaricu sa nekoliko pripomoćnih dvorskih djevojaka i dva inoša, koji su imali livreju francuskoga kroja, jer naša hrvatska pandurska mondura bila je za nju »une horreur« i »prostoga seljačkoga izgleda«.

Pred nju, izim seljaka i svećenika, nije mogao nitko doći, a da se prije ne najavi. Bili su dapače opredijeljeni dani i sati primanja. Batorić joj se i poradi toga i rugao i ljutio se. — »Kako do bijesa može podnijeti takovih ludorija! To je za 'Kranjce' možda dobro — ali ne za nas Hrvate«.

Kod seljaka i svećenika pravila je iznimku, jer joj se to pričinjalo »aristokratskim« i jer je time htjela još uvijek podržavati oblik nekadanje veze gospoštine i podaništva. — »Ja sam napokon njihova bivša zemaljska gospođa, valja dakle da im je pristup k meni olakšan. Što se pak svećenstva tiče — e — to je tako: svaki uistinu naobražen čovjek — i zato sav otmjeni svijet — ovomu staležu iskazuje najviše počasti, a glavno — s ljudima ove vrste moraš uvijek gledati da se dobro pogađaš!« — I starica bi se zlobno nasmiješila.

Najbliže svoje rođake, djecu pokojne sestre, udate za nekoga generala, nije rado gledala oko sebe. Siromaštvo bijaše uopće u njenim očima pogrješka, koju je najteže u koga podnosila; ona je znala reći da siromašni ljudi zaudaraju posebnim vonjem. Istom pak siromaštvo njezinih ljudi — bijaše joj upravo strahota. — »Siromašni rođaci najkukavnija su inštitucija ovoga svijeta, osobito, ako se nadaju nasljedstvu!« — rekla bi uvijek kad bih je upitao za koju od njenih nećakinja, veoma ljubaznih i naobraženih djevojaka. I nije se njeno općenje s njima dalje protezalo nego što bi im šiljala svoje odložene odjeće i šešire.

Ja sam morao često dolaziti u Jakuševce. Makar je imala pet odvjetnika, opet je i mene svaki čas zvala da je u čemu savjetujem. Bila je naime strašno sumnjičave duše: nikomu nije ništa vjerovala. Za svaku sitnicu dogovarala se barem s deset ljudi, a na koncu konca učinila svakiput posve protivno onome što joj se svjetovalo. Pitajući savjeta uvijek je to činila nekim tugaljivim, nemoćnim glasom. — »Sirote udovice — istom pak kad su stare — sav svijet ih progoni. Pak ovi užasni novi zakoni, ta to je strašno, kako su žene po njima vezane. Naš je Verböczy bio zacijelo galantniji naprama nama nemoćnicama! — Najposlije, imade mnogo za sebe emancipacija žena. Pa i kršćanstvo shvatilo je opravdanost, da se ženama dade — no da — barem za udovice govori lijepo u sv. pismu. Ti znaš, ja sam potpuno 'éclairée' — ali što se toga tiče, stojim uz crkvu!« — Ovako bi dovršio malo ne svaki dogovor ili posavjetovanje.

Zadnjih godina svoga života dade me opet jednom zvati. Kasnar je naznačio u pismu neka što prije dođem, jer »njihova milost« hoće da puknu od ljutine. Odmah se spremim na put.

Došav onamo odvede me inoš Štefić ravno u kabinet stare gospođe. Čekala me nestrpljivo. Nije kao drugda sjedila pred stolićem i radila kakovu ručnu radnju ili patience slagala, nego nemirno po sobi hodala. Kad uđem u sobu, sustavi začas korake, no odmah poslije nekoliko riječi nastavi nanovo svoju grozničavu šetnju.

Imala je na sebi elegantnu, no po staromodnu kroju sašitu jutarnju haljinu a la Recamier. Glavu joj je pokrivala bijela kapica iz dragocjenih čipaka.

— Bon jour, mon enfant — hvala ti, da si odmah došao. To je strahota, kako siromašnu ženu, koja nema nigdje nikoga, svak plijeni, gdje može. Zbilja se svijet izopačio. Već ne znam što da radim. Eto, dojavi mi danas špan iz Radosalja da je tik moga mlina podigao nekakav seljak novi mlin. Tobože to je mjesto nekoć spadalo grofu Kruševiću, pa da ima pravo! Ali znam ja zakone, mene se mora prije pitati. Momu je mlinu odatle šteta. Kazao već mlinar, da mu skinem barem stotinu od zakupnine. — Da — još šta — kao da ja nemam silnih potreboća! Budi dakle tako dobar, odvezi se onamo i pogledaj, što je na stvari. Vrati se onda k meni, pa ćeš kod mene biti kod dinera. Moraš me svjetovati što ću. Daj — daj dakle — vidiš da sam sama — ostavljena na svijetu.

Prije no što sam otišao, morao sam doručkovati. Objed bijaše u Jakuševcu tek u šest sati s večera. Ovu uredbu uvela je teta Antonija tek nakon svoga boravka u tuđini. I tome nije bilo druge svrhe, van što ju je vodila želja da bude napredna i jednaka aristokratskome svijetu.

Dok sam ja doručkovao, dotle je ona davala »audijencije«. — »Dopustit ćeš, da to obavim rađe pred tobom« — reče mi i odmah zapovjedi Štefiću, neka redom uvodi. Ovajput bijaše prvi domaći učitelj. Došao je moliti malu pripomoć za školu, da može nabaviti takozvanu rusku spravu za brojenje.

Starica malo da nije nauznak pala. Otkada je naime u četrdesetosmoj godini pokojni joj suprug pao u sumnju da pristaje uz Mađare, odonda je svakom zgodom nastojala da naglasi svoju lojalnost i bojala se svega, i u svemu mislila naći revolucijone težnje. Riječ »ruska« sprava bijaše dakle u svakom smislu dostatna, da se starica smuti.

— Moj najštovaniji — vi — kako se vi usuđujete k meni po takove stvari? — odvrati i strogo i gizdavo učitelju. — Što vi mislite, zar ću ja podupirati tuđi narod, koji ima svoga cara, a ja svoga?

— Vaša visokorodna milost nije me razumjela — to je učilo, potrebito i od vlade preporučeno.

— Molim vas, dobro ja razumijem. Rusko — rusko učilo — to je dosta. Ha — Georges Dandin, nous te connaissons — to znači — znamo mi, što je to rusko; a žalibože, vi mladi ljudi, a osobito seminaristi, juristi i preparandisti — svi ste vi puni tih Gajevih i bogzna kakovih ideja.

I trebalo je da se ja zauzmem za nesretno rusko učilo.

— Parlez français, s'il vous plait — ! — uleti mi u riječ, kad sam počeo hrvatski. Nije htjela da učitelj razumije što se sa mnom razgovara.

Čim sam ju umirio da u toj ruskoj spravi nema nikakve demonstracije ili agitacije protiv Austrije, počela se stiditi. — Bilo joj strašno, da će taj mladić o njoj misliti, kako nema ni pojma o modernom svijetu. U toj zabuni dade učitelju veću svotu, nego je taj ikada mislio — i još mu sama ponudi jednu livadu na uživanje, za koju ju je dosele uzalud molio.

Poslije učitelja došao jedan seljak, moleći pašu po imenicima (neizorana ledina na kraju njive); za ovim jedan momak s molbom da dobije voz drva iz šume. Poslije ovoga došle redom seljakinje, donoseći tobože iz ljubavi male darove u kućanstvo, koje je starica trostrukom vrijednosti plaćala — i napokon se narivala djeca s gljivama, racima i poljskim cvijećem. Svakome je podijelila dar u novcu i još k tome suhih kolačića. Starica nije istom štogod držala do ovih seljačkih pohoda. U jednu se ruku ponosila da je »njezin narod« ljubi, a u drugu bijahu joj ovi pohodi potrebni i zgodni relief za gospoštinu ladanjske odlične dame.

Kad se doručak svršio, pozvoni teta sobarici, da ide praviti toaletu, a mene još jednom umoli, neka za Boga ne zaboravim mlina.

Za dva sata bio sam na opredijeljenu mjestu. Ispitav stvar, brzo sam se uvjerio da moja draga teta nije u pravu, i da je novi mlin posve ovlašteno podignut na mjestu na kojem je od nekada stajao mlin; tek ovo zadnjih godina stajalo je kućište pusto. Dakako — tetinu mlinu bila je velika šteta. Stajao je niže, te mu je gornji mlin mogao po volji vodu priječiti, a što je glavno, novi mlin bio je tik uz cestu, a do tetina mlina moralo se ići poljskim putem. No — novi mlinar pokazao mi je svoja pisma, po kojima je nesumnjivo bilo da mu je pređašnja vlasnica iste nekretnine, nekadanja vlastelinka u Lugarevcu, grofica Krušević, sva svoja prava prodala.

Htio sam već da skočim u kočiju, kad mi seljak mlinar spomene da mogu i groficu samu pitati, jer je ona kod njega.

— Ovde su — ovde! — uzdahne seljak. — Ima već preko leto dan, kaj su kod mene. Nemaju k nikom drugom iti, a bili su mojoj pokojnoj materi jako dobri — i ovu zemlju, na kojoj mlin stoji, poklonili su nam, da istinu rečem — kaj bum dakle: uzel sem ih k sebi.

— Ali, čovječe, ja te ne razumijem — što govoriš — zar grofica — je l' — zar joj je tako zlo?

— Em je tak — nihovo gospodstvo! — uzme tiše, načiniv znak, da mora paziti, jer se čuje u sobu. — Došli su — ah — nemrem reči kak — pešice su došli — strahota — nisu imali ni novčića kod sebe. A onda su pripovedali, da su celi imetek zgubili, da moraju ovde neko vreme biti, a da imaju još par stotin dobiti od činženjakov ili gornjakov; — k gospodi nečeju iti — znamder ih je sram — pak su me molili, da buju ovde. Sirota — htela mi je dati zadnji zlatni komad, kaj je još imala — nekakov križić kak za biškupa, al ja nisem htel zeti.

— Što ti to govoriš!

— Eh, ali su i čudni. Otkad su ovde, dobili su od tih svojih činženjakov prek sto pedeset forintov. A sve to moral sam na poštu odnesti. Poštar mi je rekel, da novci daleko idu na nekoga gospodina. To nije prav — mogli su si kaj opravila kupiti, a i meni barem nekaj dati.

— Ali kako može da bude kod tebe? Gdje prebiva, kako živi — ta koliko soba ima u tebe?

— Imam samo jednu — ono kraj nje je komorica. Ha — spavaju grofica s nama. Žena moja priredi im na stolu postel svaku večer, da im je bolje.

— Bože — Bože! — kliknem sjećajući se, da sam nekoć u djetinjstvu slušao o elegantnoj, divnoj grofinji Beati Kruševićevoj, udatoj negdje u tuđini. Znao sam doista da joj dugo već ne ide baš najbolje, ali opet, čuvši ovo, ja sam se snebivao i žalostio.

I opet htjedoh da uljezem u kočiju; gotovo teško mi je bilo da ma za trenutak oduljim, i bojao sam se da ne bi nesretnicu sreo. No u taj čas razdade se iz mlina cilik gusala — dugi plačni akord — i za njim jošte jedan, još drugi — treći, svaki silniji od pređašnjega. I makar su svi akordi bili bez veze, to je opet u njima bilo nešto moćno, nešto puno duše i čuvstva, te sam morao i protiv volje pratiti im drhtave titraje, ne mičući se s mjesta.

Iz pojedinih akorda složi se za malo melodija — i slušao sam Chopinov »Nocturno«, izvađan tako demonskom silom, tako velikim umjetničkim razumijevanjem, da dosele nisam takova šta doživio ni kod najčuvenijih koncertista. Kao ukopan ostao sam jednako na istom mjestu, posvema opčaran divotom glasova, koji se bujnim snažnim vrutkom iz sobe točili u svijetli jasni zrak svibanjskoga jutra. Ujedared prestanu gusle, a ja se još nisam mogao rastati, sveudilj čekajući, neće li iznova početi.

— Tako nađe čovjek i u ovoj zabiti zahvalno slušateljstvo — začujem za sobom slab no ugodan glas. Brzo se okrenem k onoj strani. Stajala je tu stara gospođa u iznošenoj staromodnoj reklji i jednostavnoj također trošnoj suknji. Blijedo lice gledalo je mirnim izražajem preda se; oko punih još usnica lebdio dobar smiješak. Posve sijeda podrezana kosa bila je još bujna i u valovitim se strukovima kuštravo spuštala do leđa. U modrim joj očima sijevao neobičan za takova ljeta žar. Odmah sam pogodio da je to grofica. Skinem naglo šešir, te se duboko poklonim.

— Dobar dan, mladi gospodine! Poznajete li me? Ah — odakle? — Mene već tako dugo nije bilo ovdje, no ime moje neće vam biti strano. Ja sam rođena grofca Krušević, udata Wallheim.

Kad je čula moje ime, očito se razveseli.

— Poznajem sve vaše, kao djevojka nisam tek jedamput bila kod vas u Suhodincima. I baš mi je milo, da sam vas upoznala, — o, sada vam nema pomoći — morate mi potanko za sve vaše pripovijedati, kako su — i stane me ispitivati redom za sav moj rod.

— Pa što mi tu na suncu stojimo? — prekine zabunu. — A i prijatelji moji — glete ih — kako su dosadni! — i pokaže lijepom no suhom požutjelom rukom na dvoje krmadi, što se pitomo plelo oko nje i turkalo je gubicama u koljena. — Hranim ih — te ugursuze — pa trče za mnom kao psi! — raztumači mi, a tad me pozove da uđem u sobu.

— Moj je salon, istina, nešto neobičan i posve u opreci sa običajnim pojmovima o takvim odajama; ali ja sam sva nekako izišla iz kolotečine! — nastavi ljupkom ironijom o sebi samoj.

Uniđemo u sobu. Tu su bile dvije tri postelje, ogromna peć, opasana drvenom klupom, dalje u kutu stol, ukopan u pod; po stijeni nekoliko svetačkih slika s glavama, nalik na cvjetove tulipana. Po gredama sušili se hljepci sira i strukovi raznih trava za sjeme. U svakom je kutu bila nasađena po jedna kvočka. Zrak je vonjao mirisom kuhana zelena luka, prašina brašna lebdila je posvuda. Mlinarica, debela seljakinja nešto mrka lica, htjede izići kod našega dolaska, no grofica je zadrži.

— Vi ćete dopustiti — obrati se k meni — naša je Kata marljiva gazdarica, a djece hvala Bogu dosta, pa je uvijek posla. Dajte sjednite — evo — doista je tek drvena klupa, ali poželite idilu, pa ste tako barem usred nje.

I kao da sjedimo u najelegantnijem salonu, uzme grofica sigurnim, zanimljivim i duhovitim načinom voditi konverzaciju, gotovo pravu causeriju, kako je to pređašnja generacija umjela, a današnja joj posve nevješta. Govorila je čas njemački, čas francuski.

Tečajem govora dođe riječ i na Batorića. S pravim entuzijazmom govorila je o njem.

— Aj, aj — kako je to bio dobar čovjek! On je veoma mnogo zalazio u kuću mojih roditelja. Pokojni grof, moj otac, silno ga je ljubio. Kako divno doba! No što hasni — otišlo je! Zacijelo, sjeća se i on mene; da li rado, drugo je pitanje! Ja sam veliki krivac pred njim — ah, što ću vam o tome? — Bio je divan čovjek. On nije previše ljubio stihova, izuzevši dakako latinske — Viktor Hugo bio mu pravim užasom; — ja opet nisam mogla razumjeti ljepote njegova Vergila, za Hugonom pak gotovo sam ludovala. Osobito njegovi »Orientales« su me zanesli. Što će dakle — moj Kornel? Eto njega jednoga dana, i donese mi krasno vezani album, pun izvadaka — iz Hugona. Sve je bilo pisano lijepim rukopisom Kornelovim. Onda je naime bilo u modi ovakovo pisanje albuma. Namučio se siromah meni za volju — a nije podnosio Hugona!

Morao sam joj dugo o Batoriću pripovijedati. Kad sam joj na sva moguća pitanja odgovorio, umoli me neka za Boga ne kažem staromu gospodinu da sam je vidio.

— To mi učinite za ljubav! — rekne tako gorljivim glasom, da nisam smio sumnjati o istinitosti želje. Za tetku Antoniju također me upita.

— Bile smo nekoć zajedno u samostanu. I sprijateljene smo bile. Davno je tomu. Da li dobro izgleda? Je li još uvijek »a quatre épingles«? Nekoć se rado cifrala i bila je malko gizdava. Ali — što je pravo — bijaše i umna i duhovita, a krasna, da joj nije bilo tako skoro ravne. Svakome slikaru mogla je služiti za model. Izvanredno odlična ljepota! Doista — nešto hladna.

Dođe riječ i na muziku.

— To je sve, što još imam — i pokaže na violinu, pak reče: — Eto, jedini preostatak iz boljih dana. No — vjeran prijatelj! — i prihvati je s postelje, te ne čekajući moje molbe uzme odmah opet svirati. Sad sam tek bio iznenađen.

Bila je to božanstvena melodija, koja se sada i tresla i kidala i lomila od struna. Čas drhtali sitno slabi i jedva zamjetljivi titraji — čisto uzdasi duše — čas se duboki moll-glasovi prebacivali snažno i gromorno kao burni valovi na uzbibanoj vodi ili kao šum podzemnih strahota prije svoje provale, da se u ljupku šaptu malo pomalo gube i zašušte oko uha kao mekani talasi proljetna vjetrića. A najčešće su ovi zvuci skladali cijele melodije, jadikovali, klicali i opet od čeznuća plakali, posve kao da su eto na u tome pocrnjelu ormariću starodavnog glazbala utisnuta i sapeta sva ljudska srca, kojih se domogoše čama, bijeda i strast. I tada moćnim neposrednim akordom zanijemi melodija — baš kao od nemoći pred ogromnošću bijede.

— Grofice, što je to? — kliknem sav poražen i opčaran.

A starica kao da nije odmah čula moga pitanja; oči joj bludile dugim ukočenim pogledom u modru daljinu nebesku, koja je kroz širom otvoreno okno na nas gledala.

— Vi me pitaste nešto? — Oprostite — trgne se sama iz snatrenja.

— Ako dopuštate, kakova je to bila melodija? — Nikada je nisam čuo; od koga je?

— To — ah — to je bez naslova; što ću da vam kažem — to je moj život — ili ne — to je ista melodija, za koju sam sve — i roditeljsku kuću — i zaručnika — i domovinu — i imutak — sve — sve žrtvovala — i makar me stoga bijeda i nevolja užasno bije, ja ipak nisam još ni jedamput požalila. Ova kompozicija sve mi nadomještava — i ima u sebi snagu utjehe i okrepe, baš kao molitva.

— Dakle vaša je kompozicija?

— Tek konac, ali ostalo sve je od moga — moga supruga Wallheima.

— Ah, grofice, to je divna stvar! Je li barem izišla na svijet, i gdje?

— Ne — ne u najvećoj nevolji nismo toga htjeli: napokon stvar je posve subjektivna; — kako da profani svijet uđe u trag njenim ljepotama?

— Zar ne vidjeste kod mene — eto sada?

— O, nemojte, vi poznajete moju obitelj; o meni ste čuli — mi smo stari znanci! — i ljubazno mi pruži ruku.

Naklonim se i za nekoliko trenutaka vozio sam se natrag.

Jednako sam mislio na nesretnu groficu. Teški razmišljaji kljucali mi mozak; bilo mi je upravo gorko, pomišljajući, da joj se tako život zaigrao.

Tetu sam našao u perivoju kod peradi. Imala je naime posebni odio, u kome je nasljedujući nadbiskupa Haulika držala samu bijelu mladinu. Purani bili bijeli, tako i kokoši, golubovi, pauni i napokon bijele krimske guske.

Pitoma perad vrzla joj se oko nogu i bilo je vidjeti kao da je to zabavlja. Uistinu pak samo je pazila na Harolda, koga je djevojka držala na rukama.

Kad se vratim, posve je već jenjala razigranost poradi mlina. Čisto da i nije više mislila na cijelu nepriliku.

— Ah, dakle si bio! — Mille grâces, mon enfant, a sada se pripravi za »diner«, neka te Štefić odvede gore — u modru sobu. Ja ću s toaletom taj čas biti gotova. Onda ćeš mi izvijestiti — sada, molim te, nemoj!

Ni kod ručka nisam smio početi o mlinu. Makar nije bilo nikoga gosta osim mene, morao je inoš ipak dvoriti u svečanoj livreji sa čarapama i bijelim rukavicama. Mislila je, da mi time iskazuje osobitu čast.

Poslije ručka odosmo u njezin kabinet, kamo donesoše likere i stroj za crnu kavu, koju je »gospodična za društvo« pred nama kuhala.

Kabinet bio je elegantno uređena uska sobica, tonući u polumraku. Zelene tapete zidova nisu se pred mnogim litografijama i slikama pravo ni vidjele. Litografije bili su portreti znanaca i prijateljica. Bilo ih je najmanje pedeset. Slike su bile kopije Davidovih djela. Nad konzolom visio je njezin portret iz ateliera Amerlingova, a nad niskim pisaćim stolićem u stilu Louisa XVI. bio je smješten portret »dobroga prijatelja« grofa Gustela.

Teta napola nauznak sjedne na balzak i zapuši cigaretu. Vidjela je naime nedavno kod mlade barunice, što se vratila iz Pariza, da su sve dame ondje pušile. Od onda se i ona podvrgla tome običaju. Uvjeravala me da to čini radi probave, i da joj prudi ovo pušenje — no ja sam skoro vidio, da se starica muči.

Kad sam joj rekao što je s mlinom, pogleda me najprije sa strane pogledom, za koji nisam mogao sumnjati da je pun nepovjerenja. No čuvši za groficu, zaboravi taj čas mlin i, uspravivši se na mjestu, skuči se posve blizu do moga fotelja i morao sam joj sve potanko iskazati.

— Strašno! — uzme tada uistinu tronuta. — Svi su joj proricali takav konac. Ta — dati se u ruke čovjeku za koga ne znaš nego da je guslač. Oh — lakoumna li stvora, a uz to pretjerana, da joj se Bog smiluje!

Malo zatim počela mi je na molbu moju pripovijedati o grofici.

— Beata i ja poznajemo se još od djetinjstva. Bile smo skupa u samostanu kod uršulinka u Varaždinu. Tečajem šest godina bile smo uvijek zajedno. Beata bijaše izvanredno dobra srca. Baš zato nije gotovo ništa držala na svoje grofovstvo. Ja sam joj često spočitnula, da bi ipak više trebala misliti na to da je grofinja Krušević. Tako je n. pr. usko bila sprijateljena s jednom laik-sestrom, a kada smo došle u više razrede, te po običaju između mlađih djevojaka izabrale svaka svoje mezimče, to jest mi starije bile smo matere, a mlađe naša djeca — to je Beata uvijek bila majka onih koje su bile štipendistice: najsiromašnije djevojčice. A morala bi izabrati po običaju koju sebi ravnu. No ona baš naprotiv.

— Ma to je znak plemenitosti! — prihvatim ja.

— Jest — jest, ali je pretjerano. A takova je bila i u drugim stvarima. Mi ostale na primjer učile smo glasovir; ona nije htjela glasovira, nego gusle. Ženska glava — pak gusle! U ono doba bijaše to nešto nečuveno. Ali njoj govoriti, bilo je bob u stijenu bacati. I tu nisu hasnile nikakve kazne. »Oberica« joj davala »karencije«; kad to nije pomoglo, morala je po stoputa prepisati škale, litanije, čitave »chapitres-e« iz knjige — kako ono — da — da: »La demoisele élégante par madame de Beaumont«.

Kada i to nije njena prkosa satrlo, onda je morala kroz osam dana kod objeda, gdje su bile male i velike djevojke, stajati na uzvišenu mjestu, okrenuta leđima k stolovima, a na leđima joj visio ogroman jezik od papira. No i ovo bilo je utaman.

Napokon popuste opatice i dođe učitelj guslanja, u kojega se domala tako strastveno zaljubi, da je oboljela. A bilo joj tek trinaest godina. Učitelj je bio čovjek ni više mlad, ni lijep; a bio je oženjen. Ne mogavši mu otkriti svoga srca, mučila me svaku večer izljevima svoga prepunoga čuvstva.

Iz samostana smo izišle kao odrasle djevojke. Meni je bilo sedamnaest — njoj osamnaest. (Ovaj račun moje drage tetice međutim nije stajao, no ona se još i sada, u visokoj starosti, rado pravila mlađom.) — Uto je vrijeme došao kući i Batorić. Bio je već davno namješten kod dvorske kancelarije. Moja je majka zaželjela da ga uzmem.

Udesi dakle, da je Kornel često morao dolaziti k nama u Radosalje. No — ovamo je malo ne svaki dan dojahala i moja prijateljica. Beatini roditelji živili su onda u Lugarevcu, što je odmah kraj Radosalja. Ja sam bila mirna djevojka: mnogi su mi rekli da sam i gizdava; — jednom riječi, nisam se mogla odmah na prvi mah sprijateljiti ni s kim. Beata naprotiv bila je živahna i imala je onaj strahotni dar, da je svakomu obiknula kod prvoga susreta. I tako dođe da se Batorić više bližio Beati, negoli meni, a osim toga išla je ona i u lov, a Batorić bio strastven lovac — ele čovjek se zaljubi u nju. Beata mi sve priznala; molila me za oprost, plakala preda mnom, zaklinjala se, da će meni za volju žrtvovati ljubav, no ja sam joj se smijala u lice, a za četrnaest dana zaručila sam se sa svojim Josephusom.

— A je l' Beata bila lijepa?

— Kako kome. — Gospođama se nije sviđala, no zato gospodi. Imala je u sebi »quelque chose de diablotin« — to pak vole muške glave.

— Međutim, što da ti opisujem — eno tamo gore njezine pastel-slike — ona ondje među baronesom Minom i Viržikom Paštrovićkom, ta — ondje — baš pod Batorićevom litografijom.

Pogledam na zid. Poblijedjela sličica u baršunastu okviru pokazivala je mladu djevojku: nježnu u tijelu, a milovidna lica. Dugi plavi uvojci padahu sa svake strane obraza. Krupne modre oči gledahu sanljivim pogledom na prozor k blijedome nebosklonu, po kojem je umjetnik povukao sitne zaruđene oblačke. Djevojci do koljena stajaše engleski crno-bijeli lovački pas. Jedna ruka počivala je psetu na glavi, a druga se podbočila na prozor.

Slika je odisala poezijom mladosti i njezinih sanja: krila je u sebi ona mnoga pitanja mlade duše, štono ih nevino neznanje traži od svega svoga okoliša kod prvih svojih koraka u svijet. — Ah — i meni je munula živa spomen na današnji susret s groficom, i ja sam se bolno pitao, je li joj u vrijeme ove naslikane mladosti, najcrnja slutnja najokorjelijega pesimista mogla proreći da će joj se život tako još odgonenuti, te će u visokoj starosti živiti o milosti svoga kmeta?

I meni je sada pala na um ona indijska priča o bijedniku čovjeku, koga goni požar šume i bijesna životinja, te se nesretnik pred sigurnom propasti misli spasiti skokom u bunar, gdje se ovjesi o slab prut, štono ga dan na dan izjeda miš i gdje se hrani kapljicama otrova što mu u usta kapaju s visine bunara, a koje ga omamljuju, te zaboravlja, da je prut gotovo već progrizen i da na njega čeka bezdan bunara.

— Ovaj pas kraj nje — nastavi starica — i to je portret. Psa joj dao Kornel.

— A je li ona ljubila Batorića?

— Ah, mislila je, da ga ljubi — barem je bilo među njima gotovo, da će se uzeti. Ja doista nisam nikada pravo vjerovala u tu ljubav. Ona strastvena bez mjere, prava Georges Sand, koju je i najvoljela čitati; on pak čovjek miran, poglavito za svoj posao zauzet. No ipak je oboje mislilo da se ljube; docnije došlo drugačije.

— Razvrglo se, nuder kako?

— Da, razvrglo se. Ujedared se dogodilo. Bili smo u Zagrebu preko zime: i njezini i moji roditelji. Poklade bijahu osobito vesele. Ban Vlašić davao sjajne zabave, u kazinu se priređivao ples za plesom, u kazalištu se držale redute, a najljepše je bilo kod biskupa Alagovića. Još pod konac sezone pozove biskup k sebi u biskupski dvor veliko društvo. Došli čak iz Slavonije grofovi Pejačevići, Jankovići, baruni Prandaui — i mnogi drugi. Uz ples bio je određen također koncerat, na kojem će neki strani umjetnik, glasoviti guslač, izvoditi nekoje komade.

Beata i ja malo smo mislile na koncerat; plesale smo neprekidno od prvoga časa kako stupismo u dvoranu. Batorića nije bilo; morao je u naglom poslu u Požun. U vrijeme odmora, poslije soupera odosmo u manju dvoranu, gdje je imao umjetnik svirati. Taj je već stajao na svome mjestu i čekao, da se slušatelji smjeste. Vanjština mu nije bila ugodna. Duga kudrava kosa crvenosmeđe boje visila mu do ramena; u licu bijaše blijed i vanredno nemiran — samo oči bijahu krasne, no izvanredno lijepe blage oči, žalobna i neobična izraza. A onda bijasmo donekle svi — romantici, pa smo se svi ovim očima divili i naslućivali u njima nešto tajanstveno. I Beata i ja priznasmo to jedna drugoj. Ona se dapače čisto lecnula, kad ju je pogledao i nešto dulje ostao pogledom na njoj. Istom pak, kad je počeo guditi! U jedan mah bude cijelo društvo zatravljeno. Beata, također izvrsna guslačica, uzdrhtala je sa svakim titrajem struna, svakim je časom bivala blijeđa; jednako je upirala oči u umjetnika i nije se ni trenom maknula. Svršivši u programu naznačeni komad, uzme maestro na burno povlađivanje svirati na pamet. Ja nisam nikada previše imala razumijevanja za gusle, ali sada budem i ja posve poražena. Bijaše njegova vlastita kompozicija: neka vrst fantazije. Beata je najviše od svih podlegla čaru, kojim su nas zvukovi muzike savladali.

I umjetnik je već davno bio prestao, kad je ona još uvijek oči upirala u prazno mjesto. Morala sam je čisto kao probuditi, da je pošla u plesnu dvoranu. No plesati nije više htjela ili nije mogla. Ne pitajući roditeljâ za dopuštenje pođe k umjetniku i pozove ga da bi sjutradan kod nje igrao. Cijelu večer dalje prosjedila je uz njega u najodaljenijem kutu dvorane. Ja sam bila kao na iglama, jer sam znala da će joj ljudi strašno zamjeriti takovo ponašanje. Žalibože njeni roditelji: pokojni grof Aleksandar i grofica Elizabeta bili su previše slabi.

Drugi dan uistinu je bila zabava kod Kruševićevih. Umjetnik Wallheim svirao je još više nego kod biskupa. Za volju njegovu pristala je i Beata, te je uzela gusle u ruke i odigrala teški neki komad. Nikada je nisam čula tako divno guditi. Wallheim sam bio je silno zanesen i umolio je da ga prati. Sada bude, kao da je za njih dvoje sve ostalo društvo iščezlo — oni si u guslama govorahu, pjevahu, jednom riječi, svi smo ih zapanjeni i začarani slušali.

Po svršetku dueta bila je Beata sasvim iznemogla — i kad smo poslije uzeli plesati, ona se je opet povukla u kut i zabavljala samo s Wallheimom.

Od sada je Wallheim svaki dan bivao u kući grofovoj, a za osam dana pronio se gradom glas, da je grofinja Beata s njim pobjegla.

Dugo se nije ništa čulo; srdžba roditelja minula već davno pred željom, da vide dragu svoju Beatu. No od nje ni traga ni glasa. Tek poslije smrti roditeljâ došao njezin punomoćnik odnekuda iz Španije ili Švajcarske i uredio imovinske stvari; poslije došao je još jedamput i prodao sve, a od nje same nikakva glasa. Pripovijedalo se, da strada, da je sav imutak potrošila — govorili ljudi, da nije s Wallheimom vjenčana i tako više toga. Tko bi pravo znao; bilo kako mu drago, ja nisam ipak mislila da će baš tako strašno svršiti!

— Sirota!

— Jest — jest — treba je žaliti. I nešto se mora učiniti. Ja ću još danas k njoj.

— Kuda ćeš danas, ta prekasno je! Dok onamo dođeš, bit će osam sati.

— Istina je; ali sutra! No — ja ne bih rado, da bi izgledalo to »comme un importun«, a opet rado bih da joj pomognem. Pozvat ću je ovamo k sebi, neka bude kod mene. Hvala Bogu — meni neće biti na teret; — i starica se posve uznesla u daljnjem slijedu ove misli.

Ja sam joj morao obećati, da ću s njome. Zato sam preko noći ostao u Jakuševcu.

Protiv svojeg običaja sjutradan je teta još uvijek jednakim žarom ostala kod svoje nakane, da ide po groficu. Odredi, da se ne upregnu elegantna kola, nego marovska, koja je redovito samo kasnar upotrebljavao; isto tako morala joj je sobarica prirediti najjednostavniju i najstariju odjeću.

— Ne bi bilo lijepo, dapače »contre tout bons sens«, da se čovjek pred takom nesretnicom koči i širi elegancijom i bogatstvom. U takome slučaju mora čovjek izgledati što jednostavniji; — rastumači preda mnom svoje odredbe.

Došavši k mlinu nismo našli grofice kod kuće, no tetka pošalje mlinarova momčića da je pođe tražiti. Dobra pô sata proteče, dok se grofica vratila.

Susret staricâ bio je u prvi mah očito zbunjen; jedna se bojala, da ne uvrijedi druge svojim tronućem, a druga opet nije pravo znala, kako da si tumači tetinu prijaznost. No najposlije izbije snaga nekadanjega prijateljstva i one se zagrliše.

— Kako mi je drago, da te vidim još tako čilu! — poče grofica.

— Ah — trpim kraj sve te čilosti silno na reumi. No, pripovijedaj mi rađe, jesi li ti zdrava, kako — ? — i teta zbunjeno prestade.

— Ja sam zdrava, dobri Bog dao mi sretnu narav, ali inače zlo. Moj Wallheim odavna je oglušio — a to znaš, što je takova nesreća za glazbenika.

— Strašno — siromah, ali inače — kako mu je?

— Hvala ti, da pitaš — i grofica zahvalno stisne tetinu ruku, — nije zdrav, bilo mi je teško da sam ga ostavila, ali moralo je biti. On sâm mogao je naći jedva utočište kod nekoga svoga prijatelja mogućnika — ja sam dakle otišla. Ti valjda znadeš, da sam imutak izgubila?

— Nisam ništa pravo čula.

— E dugo je već tomu, nismo znali gospodariti: ni Wallheim ni ja; k tome dali smo se zavesti, da sav novac, što smo još nakon našega putovanja po svoj Evropi imali, da taj novac uložimo u papire. A papiri padnu. — No sve je bilo dobro, dok je Wallheim mogao koncertovati, ali nesrećom ogluši — i tako nam sva sredstva presahnu.

— A zašto niste vi koncertovali, grofice?

Teta me prestrašeno i uvrijeđeno pogleda, a grofica se bolno nasmiješi i pokaže svoju bijelu kosu.

— Moj gospodine, kad je čovjek star, nelijep — osobito ženska glava, onda mu više ne cvatu ruže na zemaljskom putu — osobito na putu umjetničkom. Od nevolje jednom sam pokušala, pa jedva što sam se na pozornici pokazala, udari sav svijet u grohotan smijeh.

Napokon iznese teta svoj prijedlog.

Grofica bude silno ganuta. U očima joj zasjaju suze, no ona odbije. Na ponovne molbe i pozive tek obeća, da će na nekoliko dana doći.

— Ali zašto se ne bi preselila k meni, dok možeš opet k Wallheimu?

— Ne — ne! Ne bi bilo lijepo naprama ovim ljudima — a znadeš, stare smo žene, svaka ima svojih osobinâ — nije to ništa. Nisu tvoji živci tako jaki da bi podnosili moje gusle! — završi u šali.

Teta je malko bila »pikirana«, kako mi je poslije priznala, no brzo je svladala svaki gnjev.

— Da — draga Beato — radi glavnoga, što dođoh — a malo da nisam zaboravila. Ja sam našla u računima svoga pokojnoga muža da je on ocu tvojemu dugovao pet stotina forinti. Evo, donijela sam ovaj novac — oprosti, što to istom sada činim, no nisam znala tvoje adrese.

Ja sam se divio nježnosti, domišljatosti i dobroti svoje tete. »Kako je divno to izmislila!« — ponavljao sam nekoliko puta u sebi. Grofica ju najprije u čudu pogledala, zatim se nevjerovano nasmijala, a najposlije, videći banke, učinila, kao da je istina, što teta govori. Siromaštvo, ah — ono je najveći protivnik ljudskome ponosu!

No napokon pade u plač i gorko jecajući ovjesi se teti oko vrata i zahvali joj se toplim riječima.

Teta nije više izdržala u sobi mlina, nego se naglo digne i uzme se od grofice praštati. U taj čas dođe mlinar i umoli tetu da mu dade u zakup svoj mlin, jer će dosadašnji zakupnik i onako otići. Teta ne odvrati ništa, no onda joj grofica preporuči mlinarovu molbu.

— Ja sam već mislila na to — ali onaj mlin — našla sam to u pismima — onaj mlin spada više evo gospođi grofici negoli meni — zato — ako vam grofica dadu u zakup — onda je mlin vaš — i plaćat ćete grofici.

Ja opet istom što nisam teti pao oko vrata. Grofica pak učini to.

Teta je bila izvanredno zadovoljna sa svojim pohodom. Za vrijeme vožnje kući čisto joj lice sjajilo od radosti, da je nešto dobro učinila.

— Ovako će mlinar biti bolji s njom — imat će bolju dvorbu — i sve! — radovala se starica svojoj domisli.

Prošlo je više dana prije nego sam se usudio starcu Batoriću govoriti o Beati. Bio sam naumio da mu neću odmah otkriti njezino prebivanje u mlinu.

Jednoć smo sjedili pod lipom u brezovičkom vrtu. Počeo ja od šale, da sam bio kod njegove nesuđene — moje tete. Starac bio je dobre volje, pa se široko nasmijao.

— Ah — nije ona bila prava! Ja sam se zaljubio bio u drugu!

— Znadem i za tu, moj illustrissime!

— Dakle ti je izbrbljala ona blebetuša. Oprosti, da tvoju tetu tako zovem — ali istina je — ona je morala o tome... Pa što ti je pripovijedala? Nije li možda od mene učinila čitavoga Werthera ili barem Penelopina prosca?

— Nije; pripovijedala tek, kako je bilo da si se zaljubio u Beatu Kruševićevu.

Starac je začas zamuknuo. Tek jedan trenutak proletio mu licem žalobni blijesak.

— Zaljubio — zaljubio — uzme tada — ali nisam ja nikada bio nikakav romantik. Mi Hrvati nismo za takove komedije. Beata je bila divna, vesela, dobra djevojka — a Antoaneta kao kip od mramora; — pa se ja zaljubio u nju — u Beatu. A nisam joj to na koljenima otkrio; možda sam baš u tome pogriješio. — Beata bila je malko natepena romanima — ja sam rekao njezinu ocu — i njoj jednom u lovu, kad se prepirasmo, je li ona ili ja ubio zeca. Ona mi se najprije nasmijala i nije mi vjerovala, a kad sam se razljutio, onda mi je pala oko vrata. I bili bi se uzeli, da nije onaj prokleti muzikant došao. A to je njezina nesreća bila.

— Valjda je i tebe boljelo!

— Gle, gle, kako on mene »inkvirira«! Da — bome nije mi bilo lako — ali kose si nisam čupao — uvidio sam tek da se ne razumijem u ženske. I nisam više mislio na ženidbu — ali, vjeruj mi, ne iz očaja, nego što sam imao silna posla.

Nisam mogao sasvim vjerovati u taj starčev mir, jer sam znao da imade nježno srce. I ja zaboravim obećanje, što sam ga dao grofici, i sve mu ispripovjedim.

On me je pozorno slušao, gotovo ne mičući se. Kad sam svršio, htjede i on poput tete taj čas po nju. Uputim i njega, da to ne ide. No cijele večeri dalje bio je čas smrknut, čas zamišljen, čas posve rastresen.

Kad smo se kasno, tek nešto prije ponoći razilazili, ujedared upita me latinski: — E, Vlatko, kako bi bilo, da je uzmem za ženu?

Malo da nisam nauznak pao.

— Koga, zar Beatu?

— Ma — tako velim tek od šale! Ha — ha — ha — no istina je — što da se sirota muči kod mlinara, a makar sam star — nema lica, da ovako dođe k meni stanovati.

— Ali, illustrissime, ona je udata; — Wallheim živi.

— Đavola je udata! Wallheim je bio oženjen, kad je s njim pobjegla — inače ne bi bili bježali; — e — moj dragi, ja sam Beatu sav vijek pratio — sve ja znam!

I tako mi se starac odao, da je Beata jednako još mnogo vrijedna njegovu srcu.

Sjutradan imali smo ići k mlinu. Nu — starcu pozlilo i nije mogao četrnaest dana izići. Kad je ozdravio, prvo nam bilo da smo išli k Beati. Cijelim putem bio starac uzrujan.

— Napokon — fine finaliter — ne bi smjeli ići — neće joj biti ugodno; — da sam joj prije pisao?

— Ama ti si, illustrissime — kao primarac kakav. Gle — gle!

Bila je zabrinutost starčeva uzalud. Beate nismo više našli. S novcem što ga je dobila od tete, otputovala je k svojemu Wallheimu.

Da nismo učinili put badava i bez svrhe — pustismo se kraj vode za patkama. Moj illustrissimus nije taj dan ni jedamput pogodio.

Dva ili tri mjeseca kasnije čitali smo u novinama, da je Beata grofinja Krušević, mnogogodišnja prijateljica nekoć slavljenoga umjetnika Wallheima umrla u najvećoj bijedi u Parizu!

I teta moja i Batorić dali su za nju u svojim patronatskim crkvama služiti opijelo.

Na starom licu moga illustrissima vidio sam kadagođ po dvije krupne suze — a kada je svećenik uzdigao bolni: — Miserere — složio se starac iznemogao u klupu i sakrio lice u obje ruke.

Sljedeća stranica→