Olga i Lina/XII.
| ← XI. | Olga i Lina XII. autor: Eugen Kumičić |
XIII. → |
XII.[uredi]
Sunce žarko nemilo je sipalo svoje zrake na zelenu zagrebačku okolicu. Brežuljci, livade, plodne oranice, cijela je priroda drijemala, obavita teškom sparinom srpanjskog dana. Svuda se tresao, svuda titrao vrući zrak, ona nešto ružičasta maglica, oni uzdasi rahle, ispucane zemlje.
Velika kočija jurila je prema Zagrebu širokom cestom što se vijuga kroz šume, kroz sjenokoše, i kroz zlatno i visoko klasje među kojim se amo—tamo opaža na rubu oranice, blizu samoga jarka uz cestu, po koji crveni i zaprašeni mak i drugo poljsko cvijeće. U zaprašenoj kočiji sjede dvije gospođe i dva gospodina. Troje putnika drijema. Čela su im uznojena, glava im se zaljulja kad umorni konji jače povuku.
Na blijedu i sumornu liku mlađe gospođe vidi se neka sjeta, tuga. Turobnim pogledom promatra ta mlada i krasna gospođa dražesni i poznati kraj. Sve je sjeća na nedavno minulu prošlost. Blijeda i mila putnica, kojoj lice sve više i više oživljuje, gleda u male i bijele kućice koje bivaju sve gušće. Seljakinje, noseći na glavi široke koševe, vraćaju se tromo iz grada svomu domu, idući uskim puteljkom, utrtim u travi uz cestu.
Kočija, dižući za sobom velik oblak prašine, prođe mimo vinograda, nad kojim se širi zelen vrt gdje se kroz grane divljih kestena ljeskaju bijeli zidovi ljetnikovca...
Olga problijedi i uzdahne.
Malo zatim zaustavi se kočija u Ilici, pred kućom barunice Klare Steiner. Na prozorima u drugom katu iste kuće nije bilo nikoga.
Moglo je biti podne.
Došavši u svoju sobu i opazivši sliku pokojnog oca, nasloni se Olga na svoju negdašnju postelju. Tople suze obliju joj blijedo lice.
Dugo je vremena jecala mlada i nesretna žena, dugo je vremena plakala.
Istog dana poslije podne očekivali su Milka i Dragutin s velikim nemirom u grudima nesretnu Olgu.
Začuju se koraci na hodniku i šušanj oprave.
— Evo je! — zadrhta Dragutin.
Nasta tišina. Nitko neće da pokuca. Milka skoči sa stolice, otvori i opazi Olgu blijedu, na vrata naslonjenu.
— Olgo! Mila Olgo!... — pozove je u sobu, uzevši je za ruku.
Olga je pogleda, uzdahne i ogrli prijateljicu.
Kad je stupila u sobu, Dragutin nije mogao da progovori ni riječi. Srce mu se bilo stisnulo.
Olga se izvinula iz Milkina zagrljaja i pružila mu ruku, a on je očajno stisnuo i u svojoj desnici zadržao. Oboje obore oči i ostanu nepomični. Dragutin joj opet stisne ručicu, pogledi im se susretnu, on se nagne, jedan, dva puta prema njoj, kao da je hoće ogrliti, no zadrhtavši cijelim tijelom ispusti joj ruku, i sjednuvši na divan sakrije lice među jastuke. Olgi klone glava, ruke joj padnu niz krasno tijelo, zanjiše se, ali je brzo Milka privine na svoje grudi i odvede k divanu.
Milka nije mogla da je se nagrli i nacjeliva. Držeći joj jednu ruku na čelu i gladeći joj zlatnu kosu, a drugu oko pasa, radosnim ju je okom gledala, toplim cjelovima opsipavala joj lice.
— Vidiš, Olgice, nisam li ti rekla da ćeš se još vratiti u Zagreb, da ćemo se još vidjeti, da ćemo se još smijati i šaliti?...
Pri posljednjoj riječi tužno je Olga pogleda, kao da joj veli: varaš se, više se nećemo šaliti.
— Da znaš, Olgice — nastavljala je Milka — da znaš kako smo bili sretni ja i moj brat kad smo čitali u tvojem posljednjem pismu da ćeš nam se doskora vratiti. Tad sam ti od radosti suze ronila — a i Dragutinovo oko...
— Milko!... — uzdahne Dragutin molećim glasom.
— A što rade tvoj otac i tvoj muž? — progovori napokon Olga.
— Vidjet ćeš ih, Olgice, vidjet ćeš ih. Zdravi su i veseli, no uvijek u poslu, uvijek! Olgice, sada imaš i ti oca. Pisala si mi iz Beča, nekoliko dana prije nego ti se majka udala...
— Znam, znam, da sam pisala — odvrati tiho i bolno prijateljica Olga.
— Ima li te, Olgice, rado tvoj otac? — upita bezazleno Milka.
— Ne znam — uzdahne Olga.
— I on... tvoj otac, i on... i on je barun — reče Dragutin naglasivši, možda nehotice i malko odviše gorko, onaj "i".
— Dragutine!... — ukori ga sestra, pogledavši Olgu koja zadrhta i protrne.
Bolno i duboko uzdahnuvši, primakne se Olga Dragutinu. Suze joj briznu na oči, te kleknu i opet uzdahne.
— Oprosti! — nasloni mu glavu na koljena.
— Olgo, molim te, ustani, molim te, ustani! — molila je Milka uzalud se trseći da je podigne.
— Dragutine — nastavljala je kroz suze — molim te, reci joj da ustane. Ne, ne, ja ne mogu, ja je ne mogu gledati na koljenima! Reci joj da ustane! Ne boli li te srce?...
Dragutin se gane i položi ruku na Olginu glavicu koju je ona tada digla s njegova koljena. Suzni im se pogledi susretnu. Časak su se gledali šuteći, a onda:
— Oprosti! oprosti! Ja te uvijek ljubim — uzdahne Olga.
Dragutin joj objeručke podigne opet klonulu glavu i bolno i milo joj se nasmiješi. Olga naglo ustane, baci mu se očajno u naručaj i ovije mu ruke oko vrata.
Pol sata zatim zamoli Dragutin Olgu da mu oprosti što joj je onako okrutno i bezobzirno ranio srce. Ona mu se milo nasmiješi, te ga u znak oprosta poljubi drugi put, a možda i ne posljednji put, posred usana...
U Zagrebu nema sretnije žene od barunice Klare Steiner. Čini joj se da je sav svijet gleda prijekim i zavidnim okom kad se njiše u svojoj bogatoj kočiji na kojoj se blista barunski grb. Njeni nanovo uređeni saloni otvaraju svoja vrata samo nekim izabranima. Svjetlost tih salona, probijajući visoke prozore njena stana, šiba gotovo svake večeri mračno pročelje ovisoke kuće koja je na suprotnoj strani ulice. Zabava slijedi za zabavom, a barunica oblijeće sve modne dućane. Kitničarka dolazi za kitničarkom, velike se svote isplaćuju, a sav otmjeni svijet govori o njoj; ona to zna, to je veseli, raduje se što je najglasovitija, najpopularnija u cijelom gradu.
Njezin muž, visoki i mršavi barun Steiner, šeće često s gospodinom Ferdinandom, s tim kućnim prijateljem, razgovaraju se važno, svaki čas popostanu, Ferdinand klima otmjeno glavom, sve povlađuje. A kad prođe mimo njih koja sveopće poznata ljepotica, stari barun upre živo oči u fino lice svoga druga, kao da ga nešto pita; on mu kimne glavom, obojica se otmjeno nasmiješe i nastave svoju šetnju. A i Alfred je najbolji prijatelj starome Steineru. Pohađa ga često, zabavlja mu ženu, svoju punicu, koja umire i čezne za životom, za bukom, za vrevom. Barunica Klara ne nalazi nigdje mira, svuda i na svaki se način ističe, svi je moraju poznati, u svakom društvu hoće da bude središte razgovora. Odebljala je nešto, a to je srdi; ona dobro zna da se pravoj aristokratkinji pristoji vitkiji stas. Ogledava se u svoja velika zrcala, nemilo se stišće nad bokovima, tješi se, ispravlja, no sve uzalud; njezine prijateljice govore da joj je stas kao u kakve kuharice, da nije "lansirana", da nema na njoj ništa plemenito ni otmjeno. Klara ima, međutim, novaca, a novac, taj prezreni novac, to je sve, to je, neki ljudi vele, prva stvar na svijetu.
Barunica Klara osjeća da joj mladost izmiče, da će se za nekoliko godina strovaliti u nemar, u gorku zaborav, no ona ima još vremena, ima još novaca da hladi plamen što joj cijelo biće muči i izgara. Ta preljubnica ne pozna više grižnje savjesti, ona je pala previše nisko, svijet o njoj javno i bez obzira govori, no briga nju za brbljanje, ona nalazi neku divnu slast u golemosti zločina, u razgranjenom preljubu, u gadnom suparništvu sa svojom vlastitom kćerkom.
Olga ne stanuje više u kući svoje majke. Muž joj, koga rijetko vidi, ima svoju kuću u Zagrebu. Ona, međutim, posjećuje svoju majku, ali je kod kuće rijetko nađe, pa ako se i sastanu, barunica Klara ima uvijek posla i ne trpi pred očima tu mladu i blijedu ženu, svoju kćer.
Olga sprovodi svoje dane radeći, čitajući i posjećujući prijateljicu i brata joj. Samo s njima opći, a ostali svijet kao da za nju ne postoji. Dragutinove oči uvijek zasuze kad misli o njoj.
Ugodna jesen već je na izmaku. Sunce pozlaćuje šume koje se više ne zelene. Lišće joj požutjelo, svija se na svojem rubu i pada na zemlju, šušteći kroz grane koje će brzo izgubiti sav svoj ures. To lišće više mjeseci oholo je treptalo, blistajući se svojim zelenilom na sunčanoj svjetlosti. Okupalo se i ispralo dosta puta na kiši i na blagoj rosi, odoljelo je silovitim vjetrovima, našalilo se i nadragalo s tihim lahorom, a sad ga svako povjetarce otkida od suhih grančica, raznosi ga na sve strane, dok ga ne baci u šikarje, dok se pomalo ne nagomila u jarcima, još vlažnim od posljednje kiše.
Olga, Milka i njezin brat često izlaze iz grada u slobodnu prirodu. Ne trpe oni gradske buke; mir, tišina prija njihovu srcu. Hod, razgovor, šala i isto smiješenje, sve im je svuda turobno, žalosno. Te duge šetnje bile su jedina radost nesretnoj Olgi. Idući uz Dragutina, milo i nježno se s njim razgovarala o uništenim nadama, o slatkim trenucima prošlosti. Njezino bi lice oživjelo gledajući u crno i nešto zagasito oko krasnoga mladića. Slatko se smiješila naslonjena o njegovu ruku, a riječi su joj bile prepune najslađih utjeha. Ljudska zloba, blud i predrasude uništiše im zauvijek blaženstvo na ovom svijetu. Dragutin je znao da je ta bijela i nježna ručica koja mu je mirno u desnici počivala, znao je da je to ručica žene drugoga čovjeka, no osjećao je ipak da nije zločin što on tu ručicu kadgod stisne. Olgina muža nije mrzio.
Šeću se i promatraju krasno jesensko predvečerje. Nad vodama, nad potocima, nad Savom diže se laka i blijedoružičasta maglica koja se lagano miješa u tracima sunca sa zapada. Grudi im se nadimaju u onom zraku, vlagom nakvašenu i procijeđenu posljednjim uzdisajima mirisnih poljana. Sjeta im srce zalijevala, misleći na prolaznu toplinu, žalili su za veselom prirodom, a večernji hladni vjetrić, spuštajući se prodolima i dragama, sjećao ih na led, na siromašan svijet koji badava huče u crvene, smrznute i ispucane ruke. Pred njima se širi zelena tratina, opkoljena debelim drvećem. Traci sunca sa zapada upiru se o debla starovjekih hrastova kojima se mah, izrastavši po ispucanoj i hrapavoj kori, sjetno sjaji. Prateći nehotice tiho padanje požutjela lišća i gledajući kako se po travi valja, kako se miče, kao da je u njemu još tračak života, uronila bi Olga u nujne i gorke misli. Podignuvši oborenu glavu i tražeći pogled zamišljena Dragutina, suze bi joj se iz očiju lagano orunile. Naslonila bi mu se nježno i pouzdano na prsi i tiho bi se isplakala...
Olga je neprestano posjećivala svoju prijateljicu. Jedna bez druge nisu mogle živjeti. Vrijeme je, međutim, prolazilo, i napokon nastane zima. Zagreb se zaogrnuo bijelim plaštem. Cijela priroda s njima tuguje; sve je žalosno i turobno, svud vlada grobna tišina. Hladovite šume, ures zelenoga Sljemena i svih onih dražesnih brežuljaka što su se tako divno rastalasali oko Zagreba, izgubiše svoje zeleno lišće. Na drveću tiho sjedi prst debeo snijeg, držeći se hrapave kore dok ga sjever ne strese s gole grane.
Sjedeći kod prozora, gledala je Olga u mali vrt koji se prostirao za kućom. Vrt je bio pod snijegom iz kojeg je gdje—gdje virilo obamrlo i požutjelo lišće, žalostan ostatak i jedini svjedok da je pramaljeće već odavno minulo. Promatrajući mrtvu prirodu i golo drveće, pričini se Olgi nemoguće da to opet može ozelenjeti. Priroda je jača od nas, mislila je ona, jer kad nama uvene srce, kao ono žuto lišće, mi gubimo sve nade da će nam opet osvanuti bujno pramaljeće. — Upirala je zatim svoje krasne oči u mutno nebo po kom su se valjale silne gromade tmastih oblaka, i duboko uroni u misli. Studen vjetar tresao je prozorom i šumio kroz gole grane u pustom vrtu. Sjeti se na onaj krasni svibanjski dan u Beču kad je čitala kod prozora i kad ju je ono dražesno dijete, zlaćane i rude kose, u čitanju bilo smelo. Sjeti se na sve mrske noći i srsi je prođu. Problijedi i glava joj klone na grudi...
Sama u pustoj sobi, mislila je na svoj udes, a debele suze, kao biserna zrna, kapale su niz njeno prekrasno lice. Bolno uzdahnuvši, sjeti se lijepoga lišca onog djeteta, na posmijeh mu i na onaj poljubac koji joj bijaše bacilo svojom malenom ručicom.
— Oh, Dragutine, Dragutine!... — dahne i utone u more svoje boli.
I opet je mislila na krasno dijete što ju je bilo smelo u čitanju. No je li ono bilo samo snoviđenje ili istina? Je li njeno oko uistinu vidjelo onu krasnu glavicu ili je možda njeno srce pod sobom bilo osjetilo novu luč života?...
Olgi preleti nešto nježno i nujno licem, turobno se nasmiješi i zašaputa:
— Možda će mu biti sličan...
Dva mjeseca zatim ležala je Olga u postelji, a do nje u lijepoj zipci malo njeno novorođenče, lijepi joj i zdravi sinčić.
Milka je svaki dan dolazila k svojoj prijateljici, koja je mjesec dana ostala u postelji. Bilo joj je oko sedamnaest godina kad je postala majka, a to joj se činilo čudnovato i nije mogla pojmiti ona nepoznata i slatka čuvstva svoga srca koje je radosno tuklo kad bi ljubazno gledala svoje milo dijete, svoga malog Milana. Nije više bila osamljena na ovom svijetu. Svaki čas bit će do nje to čedo koje će je ljubiti, koje će je radosno gledati i svojim ručicama dragati.
Mali je Milan plod zločina, dijete prisiljene ljubavi, on je sin nesretnog baruna Alfreda koga ona ne može ljubiti, no nije li ona uvijek mislila na Dragutina dok je to dijete nosila pod srcem? Ne pozna li to nevino dijete sve njezine uzdisaje, nije li ono čulo sva kucanja njezina ranjenog srca? Ne, to njeno dijete ne bi ništa smjelo imati od svoga oca, od propale pijanice, od okrutnog čovjeka komu nije ništa sveto, koji ne zna štovati bol svoje nesretne žene. Jest, ona je samo o Dragutinu snivala, ona je samo njega ljubila dok je to dijete pod srcem nosila, a Dragutinova duša i njena duša, ista je to božja iskra, a ta iskra gori i u malom joj sinčiću koji će ljubiti onoga koga ona ljubi, koji će ljubiti i nju i svoju domovinu, kao što ih oboje Dragutin ljubi. Takve su misli oblijetale mladu majku.
Naslonjena na podignuto uzglavlje i držeći svoje djetešce na grudima, Olga se rajski smiješila, slušajući dobru Milku koja joj je pripovijedala da će i ona doskora postati majkom. Blijedo i prekrasno Olgino lice zadobilo je onaj isti mili i blaženi izraz koji se samo kod majke vidi. Zlatni pramovi Olgine kose, protisnuvši se nad nježnim zatiljkom ispod ruba bijele svilene mrežice, hoće kao da zaplove niz njena nježna leđa.
— Jest, Olgice, i ja se nadam da ću za kratko vrijeme biti kao i ti sretna — govorila je Milka zadovoljno.
Smiješeći se, reče Olga:
— Znaš što bih ja željela? Ja bih... ja bih željela da ti Bog da kćerku, pa da bude dobra, kao što si ti, i... da onda... jednom...
— Razumijem te! — upane joj u riječ Milka. — Jest, Olgice, to bi bilo lijepo. Tvoj bi Milan bio malko stariji od nje...
— Bog zna, kako će biti — uzdahne Olga i brzo šapćući doda: — Govori tiho, Milan je usnuo.
— Zašto si dopustila da ga tako krste? — upita tiho Milka.
— Meni je milo to ime, jer me sjeća na poštenoga i dobroga čovjeka s kojim sam se lani upoznala prije svoga vjenčanja — odvrne Olga žalosno.
— A tko je taj čovjek? — upita prijateljica.
— Barun Milan. Ti ga valjda ne poznaš ni od viđenja. Ima veliko imanje u Zagorju.
— Ja poznam ljepših imena — nedužno se i nježno našali Milka.
— Molim te, Milko! — nasmiješi se tužno Olga, gledajući jasnim okom u krasno Milkino lice.
— Čekaj, koje ime... a, a, na primjer... na priliku... Dragutin — ne doreče i poljubi Olgu kojoj se suza zasjaji u oku.
— Ali si čudna!... Odmah suze! — ukori je ljupko Milka.
— Milko, ti si — — ti si sretna! — uzdahne mlada barunica.
Barunica Klara posjećivala je veoma rijetko svoju kćerku dok je bila u postelji, a još rjeđe kad je ustala. Ta zipka sa svilenim zavjesama, a u njoj to malo dijete, njezin unuk, ona već baka, baka! Jao, boli! Ta je misao neprestano muči: naglo skače s meka divana pred ogledalo, brižno, pomnjivo se ogledava, još je mlada, ne, ne, nema još na čelu nabora, lice joj glatko, kosa se još ne srebrni, no ništa to ne koristi, svijetu se ne mogu zatvoriti usta, po gradu svi govore da će se žena pokojnoga Milića brzo "umiriti", jer da već mora biti dosta stara kad joj je kći rodila unuka.
— Baka! baka!... Prokleta zipka! Prokleto dijete!...
Barunica Klara mrzi kćerku i unuka, ali hoće da omami sebe i ostale prijatelje pljuskom zabava, u javnom preljubu. Ne, ne, ona mora da na svaki način osvjedoči i prostačinu da je još mlada, da je još jaka i žilava i da još nije došlo vrijeme u kojemu mogu neke žene bezbrižno spavati...
Olga nije, međutim, ništa znala o rasipnom, o ludom životu svoje majke. Što se tiče Alfreda, nije se ni najmanje čudila što za sina i za nju ne mari. Jednoga dana našla je slučajno neka Linina pisma po kojima je saznala za sve tajne Alfredove. Pročitavši ta pisma, problijedi malko. Ona mu, uopće, nikad ne bi bila rekla ni riječi o tome, da je nije prisilio.
Jedne noći, došavši pijan kući, htjede unići u njezinu sobu, no vrata su bila zaključana.
— Olgo, spavaš li? — upita srdito.
— Ne spavam — odvrati Olga.
— Otvori, zaključala si nehotice vrata.
— Nisam ih nehotice zaključala.
— Tako? — začudi se pijani Alfred.
— Jest, tako. Neću da budem suparnica vašoj Lini! — odvrati Olga, tješeći svoga sinčića koji se bio probudio.
Na Olgin hladan i odrešit odgovor otiđe Alfred iz kuće i vrati se tek za dva dana. Dođe do "razjašnjenja" između muža i žene i sve se uredilo po želji Olginoj koja je od sada bila samo pred svijetom Alfredova žena. Osim Milke, za to nije nitko znao. Olga je imala u srcu samo jednu tajnu za svoju prijateljicu, za onaj mrski zločin nije nitko znao, osim nje, njezine majke i njezina muža.
Alfred je bio u ono nekoliko mjeseci dva puta u Beču, a svaki put je ostao po dvije sedmice kod Line. Pio je po svojoj staroj navadi, kartao se sa starim barunom i s nekoliko časnika.
Barun Steiner nije živio baš u najljepšoj slozi i u najvećem miru sa svojom ženom. Porječkali bi se često, i to obično radi novaca. Klara je opazila da se u kući odviše troši, da se živi odviše vratolomno. U kratko je vrijeme razabrala da joj je muž veliki raskošnik, da je ni najmanje ne ljubi, i da ju je uzeo samo radi imutka. Uostalom, tješila se mišlju da je postala barunica. Mnoge gospođe bile su joj zavidne zbog nenadane sreće.
Ni barunici Klari, ni barunu Steineru nije bilo teško pri srcu kad bi se, i prečesto, odviše živo posvađali. Milostivu barunicu tješio je fini i elastični Ferdinand, čovjek i u najškakljivijim situacijama veoma delikatan. Svijet je govorio da je još nekoliko gospode tješilo barunicu.
Steinera je tješilo vino, konji, karte i sve što spada u pravu sportsmeniju.
Da nije imao dvije velike pogreške, stari bi Steiner sasma udobno i sretno živio u Zagrebu. Prva je pogreška bila što se rado pačao u tuđe stvari, a druga što je rado i nesmotreno psovao sve što nije bilo njemačko.
Milka je stanovala u drugom katu kuće barunice Klare. Ona je bila poštena žena, vragoljasta i vrlo vesele i živahne ćudi. Sviđala se staromu barunu koji ju je nekoliko puta vidio na ulici. Bijaše mlada izvanredno krasna gospođa. On je počeo s onim običnim očijukanjem, bivao sve bezobrazniji i usudio se baciti po koju riječ najprije uljudno, a onda sve slađe i slađe. Nije ni sumnjao o uspjehu. On, barun, aristokrat, čovjek iskusan, a ona žena prostoga trgovca!...
Ludorije! Po njegovu računu bila bi za Milku velika čast kad bi mogla šapnuti u uho koje vjerne prijateljice: eno vidiš, onaj me fini kavalir ljubi!
Žena "prostog" trgovca ismijavala je, međutim, ludog baruna. Jednoga dana htio ju je barun na stubama zaustaviti. Ona naglo uziđe u svoj stan. Milkina sobarica, krasna i vesela djevojka, silno je bila zaljubljena u jednog od trgovačkih pomoćnika koji su bili u službi kod gospodina Marka. Steiner napiše ljubavno pismo, preda ga sobarici da ga uruči gospođi. Sobarica to reče svom ljubavniku.
Nad Milkinim stanom bio je visok tavan, a na tom tavanu bile su dvije male sobice u kojima je spavalo pet trgovačkih pomoćnika. Te su sobice bile nasuprot stubama, na onom mjestu gdje je krov kuće najviši. Pred sobicama bijaše nešto prostora, a lijevo i desno moglo se ući u veće prostore toga tavana.
U tim mračnim i zaprašenim prostorijama bilo je starih dasaka, opeka, gredica, starog i bršljivog pokućstva i ostalih stvari koje nisu bile za upotrebu.
Sutradan, pošto je barun dao sobarici pismo, primio je miomirisno pisamce u kom je bilo proliveno cijelo more uzburkanih, plamtećih i slatkih osjećaja. Poziva ga — valjda Milka — da dođe istoga dana, tačno u pola noći, nad drugi kat, pred one sobice na tavanu, jer da mu već ona želi kazati sve što za njega osjeća, jer da više ne može podnositi "slatkih jada". Pismo je dobio poštom, ali nije bilo potpisa. Barun pomisli: "Pametna žena! Pravo je učinila, što se nije potpisala. Pismo se može lako izgubiti".
Istoga dana naveče ostane Steiner sve do jedanaest sati u svojem običnom društvu. Bio nešto uzrujan, svaki je časak gledao na sat.
Sretan čovjek! Molio je za sastanak, napisao je čuvstveno pismo, te nije ni čudo što mu se tako naglo podala ta lijepa i neiskusna ženica!...
Otiđe iz svoga društva i prošeće se samotnim ulicama. Dvanaest sati odbije na zvoniku sv. Stjepana. Barun otvori lagano velika vrata, uđe, izuje cipele i popne se do tavana. Došavši na određeno mjesto i ne videći nikoga, zakašljuca malko. Noć je bila posve tamna. Iz kuta odazove mu se nježan glas. Netko mu se približi, uze ga za ruku i odvede u neku ropotarnicu, veleći:
"Pst, pst, amo". — U ropotarnici zagrli barun strastveno taj nježni stvor u ženskim haljinama, poljubi ga i pogladi po glatkom i punanom licu. Barun htjede opet zagrliti lijepu ženicu "prostoga" trgovca, no ona se prestraši i krikne. Stane je tješiti. Sad se začuje štropot nogu žamor glasova. Barun se prestraši, tko to dolazi i htjede se sakriti u kakav kut. Učini dva koraka, netko ga silno povuče za nogu, a on se strovali preko starih dasaka i ljosne na pod. Sav drhtaše od straha. Ležeći potrbuške, zvao je svoje zlato koje se nije odazivalo. "Valjda je u nesvijesti", pomisli barun i ustane da pobjegne iz ropotarnice. Korakne, a opet ga netko silno povuče za nogu. Strovali se nauznak i grdno lupi glavom o pod. Grozno... Krv mu stine u žilama... Ta tmina, ta samoća, a negdje kraj njega na podu, u nesvijesti ona lijepa žena, možda već i mrtva!... Barun se prekriži... netko ga uhvati za noge i stane ga potrbuške vući po tavanu. Koža mu se naježi, vlasi mu skoče uvis. Počne se koprcati, no uzalud, jer mu na leđa zajaše nekakav demon i odmah odskoči da drugomu mjesta dade. Barun zajauče: ne zna, da li je živ ili mrtav. Nastane grobna tišina, smrtni ga srsi prolaze. U blizini mu netko teško izdiše:
— Barune... molite... da mi... da mi... suprug... oprosti... umirem...
Barun izlane:
— Gospođo... gospođo...
Tišina opet zavlada. Nitko više ne diše!
— Umrla je, umrla!...
Barun se zgrozi. On sam i njezino mrtvo tijelo!... Opet se križa, ali ga opet uhvate za nogu i povuku po podu. Hoće da viče u pomoć, ali ne može, glas mu zapinje u grlu. Podigne glavu i vidi pred sobom nekakav blijedi stup, nekakvu sablazan koja mu se sve više i više približuje... Vuku ga, a sablazan za njim skakuće, dulji se, svija se i prigiba, ali nije više sama... iz nekoga kuta dokotrlja se druga, ustane se i uz drugu skakuće. U barunovu srcu sledila se krv, mrzli mu znoj oblio tijelo.
Tišina...
Nešto se zabliješti, barun gleda: ropotarnica se svijetli crvenom, groznom svjetlosti... Opazi vrata, hoće da ustane, no tmina ga opet zaokruži. Misli da je umro, da je u paklu... Više ga demona uhvati, jedan za vrat, drugi za noge, obaviju mu nečim glavu, smiju se grohotom, a batine, ljute batine počnu po njemu padati. Barun se trzao i jauče, no sve uzalud. Kad to prestane, metnu ga u nekakvu staru škrinjetinu, zatvore ga i stanu lupati batovima po pokrovu. On se vrti i koprca u vlažnom prahu, zgraža se, hoće da zavikne, no pade u nesvijest...
Pet vragova nosi škrinju iz ropotarnice, a onda lagano preko stuba u prvi kat, pred vrata barunice Klare. Vragovi pozvone svom silom, kuharica i sobarica otvore vrata, no videći ljude s krinkama na licu, stanu vikati i bježati po cijelom stanu. Vragovi, međutim, gurnu škrinju u stan i naglo iščeznu. Na viku sobarice i kuharice svi skoče iz postelje, skupe se na hodniku i opaze škrinju, u kojoj netko stenje. Svi se u čudu pogledaju.
— Otvorite, otvorite... — začu se onemogli glas iz škrinje.
Svi dršću od straha. Otvore i opaze baruna, uvaljana u pepelu. Blijed kao mrtvac. Klara krikne i sruši se onesviještena u naručje gospodina... Ferdinanda...
Trgovački pomoćnici Milkina oca i supruga bili su se malko našalili. Milka je tek drugi dan saznala da joj je barun bio pisao. Pomoćnici su čitavu šalu izveli na svoj račun. Po cijelom Zagrebu govorilo se o tavanu i o barunu kome su bili nadjenuli ime "barun—ropotarnica".
Barunica Klara silno se srdila, a da Milkin otac nije kupio drugi kat njene kuće, morao bi se bio, bez sumnje, iseliti iz kuće.
Barun se izmirio sa svojom suprugom nakon dugo vremena. Na batine nije mogao nikako zaboraviti, te je stoga i neprestano mislio kako da se Milki osveti. Nešto nepredviđeno osujeti mu sve namjere.
Kroz bijeli Zagreb teče mutna voda koje se ime, po mišljenju nekih ljudi, ne smije spomenuti u boljem društvu. Jedne večeri, idući desnom obalom te vode, susretne barun Steiner dvojicu nakićenih pravnika. Jedan od tih pravnika koji su dolazili ravno iz krčme, približi se barunu s cigarom i reče hrvatski:
— Molim vas, gospodine, malo vatre.
— Bitte — odvrati barun koji je također čvrknut bio i pruži mu svoju cigaru.
Pravnik zapali i zahvali hrvatski.
— Ich bitte Sie, sagen Sie mir, wo ist das Gasthaus "Zum goldenen Lamm?" — upita barun.
— Ne znam, gospodine, njemački; nichts verstehen! — odvrne pravnik.
— Was sind Sie denn? — hoće barun porugljivo.
— Jurist, gospodine! — odvrati pravnik ljutito.
— Dann schämen Sie sich! — reče stari barun i hoće poći dalje.
— Vi ste, gospodine, bezobrazan čovjek! — plane sada pravnik.
Počnu se pravdati i psovati, barun htjede batinom po pravnicima, no rvajući se, posklizne mu noga i on pade u vodu. Izvukavši se nekako, otiđe kući. Bila je te noći kruta zima. Barun prozebe kroz sve kosti. Grozničavo dršćući, legne u postelju iz koje nije više ustao. Umro je nakon dva tjedna.
Poslije smrti baruna Steinera trsio se Ferdinand da utješi udovicu Klaru. Uzdajući se u svoju rječitost, ne klone duhom, već uloži sve svoje sile da je razveseli i da s njom rastegne gustu koprenu nad crnom prošlosti. To mu i pođe za rukom, ali tek nakon tri dana!...
Ako je barun i umro, Klara nije, međutim, zbog takve malenkosti prestala biti barunica. Pa ne bi li i ludo bilo tugovati za rasipnikom koji se nenadano preselio u vječnost? Klara, kao pametna žena, znala je da nam je svima umrijeti.
Barun se Artur u svojim nadama prevario. S početka, kad je saznao žalosnu vijest, htjede odmah otputovati u Zagreb da primi zemaljsko blago koje mu je pokojni stric namro posljednjom svojom voljom. Lina ga, međutim, umiri, veleći mu da se ne prenagli, nego da počeka dok ne sazna štogod sigurno. Ali kad se ne oglasiše ni sudovi, ni bilježnici upita Artur pismeno Alfreda da mu štogod javi o baštinstvu. Alfred mu odgovori da nije pokojni barun nikomu ništa ostavio, osim nekoliko dugova, što će Klara namiriti.
Klara se udala za Steinera, a što je značilo: ti me, Steineru, uzmi za ženu da budem barunica, a ja ću tebi dati sve dok živiš: stan, odijela, hranu i dosta novaca. Pokojnik je pristao uz tu pogodbu vesela srca, a nije sigurno s tim lud korak učinio, jer je bar posljednje mjesece svoga života proživio ne brinući se za svagdanji kruh. Od svih, valjda, ljudi u Zagrebu, najviše je barun Alfred za njim žalovao, no ta žalost bijaše na neki način "posredna", jer da se pokojnika sjeti i da za njim tuguje, valjalo je da najprije misli na kartanje.
Alfred je živio razuzdano i raskošno, kao nikad u svom životu. Sve crte tamnocrvena i razrovana mu lica bile su nabreknute. Svaki božji dan bio je pijan, trošio je ludo i mnogo, a još je više slao u Beč svojoj Lini koja mu se uvijek grozila da će doći u Zagreb ako joj odmah toliko i toliko ne pošalje. Imanje mu je većim dijelom bilo založeno, a u Zagrebu je imao duga u svim kutovima. Već ranim jutrom čekalo je u predsoblju nekoliko srditih vjerovnika. Dugove je namirivao dugovima, te nije imao nikad mira, ni počinka. Dvije kuće koje je posjedovao u Zagrebu bile su prodane ispod prave vrijednosti.
I Klara se strovalila u sijaset briga i neprilika. I na nju su navaljivali vjerovnici kao gladni vuci. Za života pokojnog baruna razvuklo se dosta, novac se bacao kroz prozor. Ona je to bila opazila, ali se nije znala zaustaviti u naglom padanju. Barunski naslov skupo ju je stajao. Sve što je prvi njezin muž bio stekao neumornim radom i velikom mukom, sve je to bilo uništeno, kao u vjetar razbacano. Već je bila tako duboko pala da je radi zabava i srebrninu i druge dragocjenosti zalagala. Nekakve stare babe vrzle su se po kući odnoseći u košaricama skupocjene stvari.
Klara je, međutim, imala još imutka, a da je znala i htjela, mogla je urediti stvari: platiti dugove i onda pametno i skromno živjeti. Milkin otac savjetovao je često da proda jednu kuću, da plati svoje vjerovnike, jer da će je drukčije uništiti kamati.
Jedna je godina prošla od smrti barunove. Klara već odbacila crne haljine.
Priroda se opet oholo gizdala u zelenu ruhu što joj ga donosi pramaljeće. Olga je bivala uvijek bljeđa, a i san je poče izbjegavati. Liječnik je zamoli da pođe na ladanje, uvjeravajući je da će se doskora oporaviti u slobodnoj prirodi, u svježem zraku. Olga pristane nakon opetovanih molba na savjet liječnikov, ne samo zbog sebe nego i zbog svoga djeteta koje je, uostalom, bilo zdravo. Veselila se neizmjerno, videći u duhu kako joj se mali Milan igra po travici, kako su mu lišca uvijek rumenija.
Osvane i dan odlaska. Olga dođe k Milki koja je postala sretnom majkom lijepog sinčića, poljubi nju i dijete joj, ogrli Dragutina, usne im se sastave u trajan, topao i nezaboravan cjelov, uzdahne, htjede izaći, no bolno zajeca i sjedne na divan, gdje prolije gorke suze, tužno se nasmiješi, pa reče:
— Dragutine, Milko, poljubite me još jednom! Vidjet ćemo se još! Zbogom!
Poljube se i rastanu.
Brat i sestra suznim su očima zapanjeno gledali za njom, stojeći u sredini sobe. Okrenuvši se na pragu sobe, upre Olga u njih svoje sjajne i orošene oči, zaokupi ih svojim mirnim i nebeskim pogledom, uzdahne, šapne slatkim glasom, koji kao da se nečemu nadao, svoj posljednji: "zbogom" i lagano izađe iz sobe.
Drugog dana oprosti se Olga s majkom.
Uzevši sa sobom dijete i sobaricu, odveze se u prekrasno Zagorje.
| Sljedeća stranica→ |