Olga i Lina/XIII.

← XII.

Olga i Lina XIII. autor: Eugen Kumičić

XIV. →

XIII.

Olga je mirno sprovodila svoje vrijeme na ladanju, na imanju svoga muža, živeći samo za svoje dijete. Prve dane činilo joj se čudno što je mogla otići iz Zagreba. Neugodno joj je bilo pri srcu svaki put kad bi stupila u kuću koja ju je sjećala na najgroznije trenutke njena života. No, njezin mali Milan, divotan kraj i slobodna i vesela priroda, sve je to lijepo razblaživalo njezino srce, pa se napokon obikne na onaj mirni i blaženi ladanjski život. Sva ju je družina u kući zamilovala, svi su govorili o njezinoj dobroti i o njezinoj prijaznosti.

Mjesec dana za njom dođe i Alfred na ladanje, no on se malo skrbio za svoju ženu i za svoje dijete, te se družina nije mogla načuditi njegovu bezobzirnom i neuljudnom vladanju.

Olga je najradije čitala i vezla, šećući po zapuštenim i hladovitim puteljcima prostranoga vrta. Mali Milan, opazivši kakav poljski cvijet, otkinuo bi ga i došao k majci da joj ga svojom ručicom dade. Olga bi obuhvatila objeručke sinčića nad bokovima, digla bi ga malko nad glavu, a onda smiješeći mu se spustila bi ga na grudi i ljubila mu anđeosko lišce. Međutim, treptalo je dijete svojim malenim nožicama po zraku, smijalo se i kliktalo zvonkim glasićem i grlilo majčino nešto rumenije lice. Sjednuvši na kamenitu klupu, držala ga na rukama, ljubila ga, dragala i cjelivala neprestano. Pustila bi ga iz svog naručja i gledala kako poljsko cvijeće zabrinuto bere, kako ga meće u svoje malo krilo, kako sjeda u travu i kako hoće da slaže kiticu svojim ružičastim i nespretnim prstićima.

Noću nije mogla spavati, jer ju je često budila bol u prsima. Poduprla bi tad glavu rukom, naslonila se na uzglavlje, slušala bi tiho disanje svoga djeteta i motrila mu krasno i uznojeno lišce, rasvijetljeno slabim sjajem svjetiljke što je visjela u sredini sobe. Tek pred zoru zatvorile bi se umorne Olgine trepavice na blagi san.

Dan prođe za danom i nastane silna sparina. Olga biva sve slabija; nije više izlazila, a napokon legne teško bolesna. U Zagreb nije htjela pisati da je u postelji, jer je znala koliko bi se Milka i Dragutin rastužili. Mislila je da će se za malo vremena oporaviti i vjerovala to liječniku, koji je k njoj dolazio iz obližnjega većeg mjesta.

Olga je mnogo trpjela onako prikovana uz postelju; udaljena od svoje prijateljice, osjećala se sasvim osamljenom. Sobarica joj bila poštena djevojka, iskreno odana bolesnoj gospodarici. Jednoga dana uđe jecajući u sobu bolesnice.

— Što ti je, moja dobra Marijo, da plačeš? — upita je Olga utješljivo.

— Gospodin barun... — ne doreče i zajeca.

— Što!... Gospodin barun... — začudi se Olga. — Govori, Marijo, molim te, govori...

— Gospodin barun... htio me poljubiti, ja nisam htjela, a on se rasrdi i reče da moram za nekoliko dana od vas otići — izusti jače jecajući.

— Je li moguće, Marijo? — upita Olga žalosnim glasom.

— Jest, dobra gospođo. Rekao mi je također da vam kažem kako je već drugu sobaricu našao i da mogu kod vas ostati samo dok ona dođe.

— I ti me, dakle, ostavljaš? — uzdahne Olga.

— Gospođo, vi znate koliko vas ljubim, vas i vaše dijete! Vi ste bolesni, a ja da vas... — govorila Marija, roneći suze.

Deset dana zatim dođe druga sobarica, krasna i mlada žena. Marija je plakala kod bolesne gazdarice; trebalo je da otiđe, jer ju je bila zamijenila druga. Poljubivši malog Milana, teškim se srcem rastala Marija s tom žalosnom sobom.

Alfred je nadošlu sobaricu zvao Terezom pred slugama i pred ostalim svijetom, a nasamu — Linom.

I bila je to zaista Lina.

Alfred joj je pisao da je na svojem imanju sa ženom koja je teško bolesna... neće dugo živjeti. Lini se nato prohtjelo ladanjskog života.

Izmijenili su još jedno ili dva pisma i stvar je bila gotova.

Alfred je imao u ovoj stvari bar toliko obraza, da ju je u kuću uzeo kao sobaricu...

Kad je Olga opazila Linu, trgla se malko na postelji. Lina joj se pričini poznatom, a onda je i iznenadi njena, za jednostavnu sobaricu previše gospodska haljina. U cijelom je biću te mlade žene bilo nešto što joj se nije nikako sviđalo.

— Dobar dan, milostiva barunice... — rekla je Lina, ušavši prvi put u sobu — dobar dan, barunice, donijela sam vam mlijeka...

— Dobar dan — odzdravi Olga, pogledavši ljubazno u Linino lice, ali se odmah uozbilji, odmah joj pogled strogo sijevnu kad pogleda bolje svoju novu sobaricu. — Vaše lice, gospođice, čini mi se veoma poznato — nastavi Olga — niste li vi bili u Beču pred dvije godine?

— Milostiva barunice, ja nisam nikad bila u Beču — lagala je Lina mirno, hladnokrvno.

— A kako se zovete? — upita Olga.

— Zovem se Tereza, milostiva barunice — lagala je opet, gledajući u lice bolesnice.

— Dobro, dobro. Sad možete otići. Kad vas ustrebam, pozvonit ću — reče Olga slabim glasom.

Lina je odmah opazila da je Olgi veoma zlo. Nadala se da će što prije umrijeti, jer ona nije valjda došla da bude sobarica na ladanju. Radovala se već u srcu kako će sva ta služinčad strepiti na mig njezina oka, a to se moralo dogoditi brzo, možda za nekoliko dana. Dolazila je veoma rijetko u sobu bolesnice, jer joj je ova rekla da dođe samo onda kad je bude zvala.

Lina je znala što je liječnik Alfredu u predsoblju rekao o Olginoj bolesti. Ona je mrzila iz dubine srca tu nesretnu i bolesnu ženu i jedva je čekala da zauzme njeno mjesto u kući Alfredovoj koji nije nikad dolazio u Olginu sobu.

Olga je dva puta pisala Milki da joj je gore i da ne zna hoće li ozdraviti. Lina je bila otvorila ta pisma potajno, no budući da nije znala hrvatski, dala ih je čitati Alfredu.

Olga je pisala prijateljici mnogo i o Dragutinu, no to su bili izljevi najčišće duše. Alfred prevede pisma na njemački, a Lina dirnu u Olgino poštenje: počne ismijavati Alfreda koji joj je govorio o vjernosti svoje žene. On nije više sumnjao da se varao kad je Olgu smatrao čestitom ženom.

Milka, ne znajući ništa o svojoj bolesnoj prijateljici, pošla je u prvi kat k barunici Klari koja joj reče da je Olgi vrlo zlo. Tako da joj Alfred piše. Rekla joj je još da bi rado otišla do postelje svoje kćeri, ali da ne bi mogla podnijeti udarca, ako bi je možda i na umoru morala gledati, jer da je odviše ljubi.

— Uostalom — zaključi Klara — neće biti baš onako kako mi piše barun Alfred, pa ja najposlije ne bih mogla svoju kuću samu ostaviti.

Udovičine riječi probiju Milkino srce. Jecajući, vrati se u svoj stan. Dragutin bio obolio pred nekoliko dana. Nestrpljivo je čekao sestru koja nije htjela ući u njegovu sobu onako zaplakana. Da je bio zdrav, rekla bi mu bila golu istinu. Milka je sada rijetko spavala. Njezin je sinčić teško obolio. Sad bi sjedila kod zipke, a sad kod postelje svoga brata.

Milka napiše dugo pismo svojoj prijateljici, moleći je da joj oprosti što ne može k njoj sama zbog bolesti svog brata koji će je posjetiti na ladanju čim se malko oporavi od groznice što ga već nekoliko dana trese. Njezin je sinčić umro.

Milka je zadobila grozan udarac.

Olga je primila njezino pismo i pročitala ga više puta. Vrele suze kapahu na bijeli list i na ljubazne riječi. Znala je i osjećala da je bolesna, no nadala se da će brzo otputovati u Zagreb.

Isti dan kad je dobila Milkino pismo, bio je kod nje liječnik. Bilo je jutro. Alfred ga je čekao pred kućom u vrtu. Kad se vratio od bolesnice, upita ga u prisutnosti Line:

— No, kako je, doktore?

Liječnik iskrenom sućuti odvrati:

— Gospodine barune, vrlo zlo. Mislim, još jedan dan. No, ne treba očajavati...

Linine oči sijevnuše.

Olga, taj nježni stvor, nesretna kao djevojka i kćerka i supruga, odviše je u svom životu pretrpjela, odviše puta bilo se njezino srce grčevito stisnulo, a da joj se ljuta bol ne udomi u grudima. Došla je na svijet krasna i mila, njezino srce niti je moglo niti je znalo mrziti, bilo je toplo ognjište svih plemenitih osjećaja. Udes je donio prepunu čašu nebeskih nada i slasti pred njena još rumena ustašca, no kad se ona htjela iz te čaše napiti, razbila joj se ova nemilo o biserne zube. Ležeći na postelji, ljubezno je gledala dijete koje se igralo svojim ručicama, smiješeći joj se radosno i milo. Osjećala se obnemoglom, ali na smrt još nije mislila. Ta bila je mlada, još ni devetnaest godina, pa da umre! Ne, ne, to nije moguće! Činilo joj se da je sretna, da je najsretnija majka na ovom svijetu: ta koja žena može na svoje grudi pritisnuti tako milo i krasno dijete, kao što je njezin sinčić? O, Bog je dobar, on zna da ja ne mogu, da ja ne smijem umrijeti, mislila je Olga; on zna koliko ja svoje dijete ljubim, ne može dopustiti da moje dijete, da taj njegov anđeo izgubi majku, jer tko bi ga onda ljubio, tko bi ga grlio i cjelivao?...

* * *

Krasan je rujanski dan.

Olga je već dva mjeseca u postelji. Nebo je vedro, a zemlja zelena. Sunčana svjetlost prolila se svemirom; zrak, lagano gibajući se, ljulja kapljice biser—rose na vlažnom lišću. Na ubavu brežuljku sjaje se zidovi vlastelinskog dvora kroz grane velikih lipa po kojima cvrkuću vesele ptičice. Cvrkut i poj tih ptičica probija prozore vlastelinskog dvora i dopire zamirući do uha i do srca mlade i bolesne žene koja zabrinuto gleda svoje dijete. U sobi je polutamno. Kroz zavjese prozora divotna ulazi svjetlost, i sjeća Olgu da je vani zlatan dan, da sunašce milo svijetli i svu prirodu razveseljuje, da je nebo vedro i bistro, kao oko njezina sinčića, da se u vinogradima bijele haljine veselih seljakinja.

Olga sluša poj ptičica, gleda u prozore, no oni su zatvoreni. — Ah, da se mogu naužiti svježega božjeg zraka! — pomisli bolno i teško uzdahne. — Ali što me to tako silno u grudima boli?...

Lagano svrne okom po sobi i opazi Milkino pismo na stolu. Dugo vremena mislila je Olga o Milki i o Dragutinu, sjećajući se onoga posljednjega trajnog i nezaboravnog cjelova. Zagledala se u svoje dijete, srce joj se bolno stislo, neizreciva je tuga obuzela, a iz poluugasnula oka pomolila se velika suza koja joj orosi trepavicu i na njoj ostane.

Olga pozvoni, a sobarica uđe.

— Zapovijedate, milostiva barunice? — upita Lina promatrajući upala lica bolesnice.

— Dajte mi, Terezo, dijete — zamoli Olga slabim glasom.

Sobarica to učini pa izađe iz sobe.

Olga stane grliti i cjelivati malog Milana koji je začuđeno gledaše. Da ga umiri, reče mu dragajući ga:

— Nemoj se bojati, moj slatki golube, neće tebi ništa tvoja mama. Vidiš, zlato moje, ti... ti ne znaš što je smrt, ali ja... ja je ćutim. Jest, dijete moje, ja ćutim, da ću te ostaviti...

— Ne, ne, mama me neće ostaviti, ja ću biti dobar, dobar — govorio je mali Milan.

— Jest, zlato moje, ti si dobar, ti si uvijek dobar bio, ti nisi svoju mamu nikada srdio.

— Mama, mama, meni su rekli da si bolesna. Tereza je rekla da ću biti sam.

Olga nije mogla više govoriti. Milan, naslonjen na njezine grudi, ostane miran, misleći da majka spava. Rumena mu lišća bijahu oblivena suzama, a mili pogled vlažnih mu očiju mirno je počivao na blijedu licu obnemogle bolesnice. Položivši ruku na glavicu svoga djeteta i osjećajući pod njom mekanu mu kosu, sjeti se bezbrižne svoje mladosti.

Pred njezinim duhom lebdi velik grad, kroz ulice vrvi veseo i zadovoljan svijet, hrleći pred sveti hram koji ona poznaje, jer je to sveti Stjepan u Zagrebu. Svi ljudi žele vidjeti sretne mladence koji se približuju k oltaru da im Bog ljubav blagoslovi i posveti. A ti mladenci, to su ona i Dragutin, blaženstvo im se blista u očima, već su pred oltarom, već hoće da kleknu, no crkva se promijeni u krasan kraj, na nekom zidu bijele se zidovi ljetnikovca... Crni se oblaci spuste, vjetar šumi, gromovi praskaju, nedužna žrtva umire, i dok umire, šapću joj u uho: barunica ili — bludnica!...

Olga zadrhta cijelim tijelom, a mali se Milan prestraši i ovije joj ruke oko vrata.

Već poslije objeda odlučio je Alfred da će otići k nekomu bližnjemu prijatelju, samo da ne bude u blizini svoje supruge, ako bi slučajno umrla još iste noći. Preporučio je bolesnicu Lini da na nju pazi, da ostane uvijek kod nje.

Odlazeći k svome prijatelju, zape mu pogled o vrata Olgine sobe. Savjest ga stane peći, neka nepoznata i neodoljiva sila kao da ga vuče k bolesnoj ženi. Sjeti se pisma koje je Milka pisala i htjede otići, no popostane i pomisli: ne vjerujem! Olga je poštena.

Pokuca.

— Tko je? — oglasi se slabi glas bolesnice.

Alfred otvori i uđe. Opazi joj blijedo lice, glava mu klone i ostane kod vrata. Otkad je oboljela, nije je posjetio.

— Vi ste, barune?... — tiho upita Olga.

Alfred je pogleda, pristupi k njezinoj postelji i padne na koljena:

— Olgo, oprosti!

— Od srca vam, barune, opraštam. I vi meni oprostite što vas nisam mogla ljubiti...

— Olgo, ti ne znaš, ti ne znaš kako sam nesretan!

— Barune, vjerujem vam... Molit ću se Bogu za pokoj vaše duše, a onda, onda sastat ćemo se opet gdje nema mržnje ni predrasuda; ljubit ćemo se svi, i vi i Dragutin, i ja i Milka, i majka mi...

— Oh, Olgo, oprosti, oprosti!...

— Alfrede, vidite, evo ovo je vaše dijete, gledajte kako je milo i krasno! Alfrede, budite mu otac...

Barun poljubi nju i sina i naglo izađe iz sobe.

Lina ga čekala u predsoblju, te opazivši ga zaplakana — upita podrugljivo i smijući se:

— No, je li što bolje tvojoj vjernoj ženici?

Barun umjesto da joj odgovori, ćušne je silno. Lina osta okamenjena, a kad se razabrala, bio je barun izvan kuće.

Sat zatim sjedio je kod stola svog prijatelja kod koga je ostao cijelu noć, lijevajući u se jednu čašu za drugom i nijemo buljeći preda se.

Sunce je već bilo zapalo, a prekrasni predjeli Zagorja stali iščezavati, tonući u lagodnom sutonu. Negdje poslije podne zamolila je Olga sobaricu da podigne zavjese na prozoru. Ležeći u svojoj postelji, promatraše sada, s milinom u srcu, zeleni brežuljak što se dizao nasuprot ljetnikovcu na drugoj strani dražesne doline kroz koju se vijuga bistar i dubok potok, obrašten gustim šikarjem. Po brežuljku širi se gust vinograd u kom se bijele ljudi, kao tačke, mičući se kroz trsje, izlazeći iz njega i gubeći se u šumi, kud se povlači staza, spuštajući se do doline gdje se prosulo nekoliko kućarica. Olga ne vidi s postelje te sretne seljačke stanove, no pazi na sivi dim što im se iz dimnjaka i iz slabih krovova probija da se onda nad šumom lijeno raširi i lagano iščezne u tihom zraku blagoga predvečerja. U njezino srce počne se slijevati neko bolno čeznuće za životom, za utješljivom svjetlošću, kad se soba punila onom sivom i sjetnom polusjenom umirućeg dana. Slušajući tiho i lagano disanje krasnoga djeteta, sjeti se svih trenutaka svoga života... Slatko i bolno smiješi se Olga, upirući svoje rajske oči u prekrasno i bijelo lice rastužena mladića koji promatra milo nju i dijete joj...

Dragutinova je slika lebdjela pred njenim duhom.

Sobarica uđe u sobu i reče:

— Milostiva barunice; došao je neki barun N. N., te želi s vama govoriti.

Bolesnica se ne oglasi.

Lina pogleda po sobi, pristupi bliže k postelji i začudi se, videći blijedu i mirnu Olgu, te glasno izgovori:

— Toliko bolje!

Sad uzme nježnu i bijelu Olginu ruku. Mrski posmijeh demonskog zadovoljstva preleti joj licem!

— Još je topla!... — šane i ispusti ruku koja padne na postelju kao obamrla.

Olga se gane, osvijesti se, otvori oči, opazi Linu pa upita:

— Što želite, Terezo?

— Mislila sam da ste već mrtvi — odvrati Lina prestrašeno.

Olga se nasmiješi, a Lina nastavi:

— Neki barun N. N. želi s vama govoriti.

Na licu bolesnice zasja izraz radosti:

— Molim, neka uđe.

Lina otvori vrata.

Lijep, visok čovjek stupi u sobu. Približi se postelji, opazi blijedo Olgino lice... ljuta ga bol obuzme.

— Dobar večer, barune — pozdravi ga Olga slabim glasom.

— Dobar večer, Olgo, dobar večer. Ti si bolesna... — ne doreče barun Milan.

Barun Milan nije već dugo vidio Olgu. Dva puta bio ju je posjetio u Zagrebu. On je zamilovao tu nesretnu suprugu, kao da mu je rođena kćerka.

— Milane, hvala ti, što si se potrudio do mene. Hvala ti. Sjedni, sjedni do moje postelje — zamoli ga Olga.

— Došao bih i prije, ali nisam bio kod kuće.

— Bolesna... bolesna... Ne znam da li ću još ustati...

— Nemoj, Olgo, tako govoriti — prekine joj riječ barun Milan. — Ti si mlada, a Bog ima sve u rukama...

— Mlada... mlada!... Nije mi zbog mene, ne bojim se ja smrti, ali gledaj ovo milo dijete... — dahne Olga, a u očima joj se zablistaju suze.

Barun pogleda malog Milana, duboko uzdahne, otare oči i upita:

— A gdje je Alfred?

— Bio je danas kod mene... Trpjela sam dosta u svom životu, a sad osjećam da se približujem grobu...

— Ta nemoj, Olgice; odstrani te crne misli! — utješi je barun Milan.

— Ne, ne, dobri moj Milane, ja osjećam da ostavljam sve što sam ljubila, no samo jednom da mi je zagrliti majku, Milku i Dragutina, samo jednom, samo jednom! Milane, daj mi amo mog sina; vidi, probudio se, vidi kako te milo gleda, daj mi ga amo da se njega nagrlim.

— Olga, ti si nesretna bila, ali Bog će ti naplatiti tvoju strpljivost... — reče barun uzevši dijete iz zipke i položivši ga na postelju do bolesne mu majke koja ga stane cjelivati i milovati.

Njeno je lice nešto oživjelo.

— Milane, molit ću se uvijek dobrom Bogu da oprosti onima koji su me učinili nesretnom... — reče Olga i pogleda prema nebu.

— Plemenita Olgo, drugi si ti udes zaslužila! Jest, Olgo, plemenito ti je srce, sve si ti ljubila, i majku i Milku i Dragutina i...

— I domovinu — prekinu ga Olga, duboko i bolno uzdahnuvši.

— Jest, Olgo, znam da ljubiš našu nesretnu domovinu. Onomadne imao sam posla u Zagrebu, upoznao sam se s Dragutinom i s njegovom obitelji. Pošteni su to ljudi, mnogo su mi o tebi govorili.

— Dragutin, Dragutin... — zajeca Olga.

— Jest, Dragutin mi je pripovijedao kako ti nada sve ljubiš našu nesretnu domovinu.

— Zašto nesretnu? — upita Olga. — Ne, ne, Milane! Sretna je naša domovina. Izdajica ima svuda, no čil i uman je naš narod. Milane, ja osjećam da sam pri kraju života, ali vjeruj mi, teško je umrijeti kad vidim... O, moj mali Milan živjet će samo za svoju domovinu!

Olgino se oko razveseli. Gledajući svoga malog Milana, govoraše mu sa zanosom:

— Jest, slatko moje dijete, jest, ja ću te doskora ostaviti, no rasti mi, postani junak i živi za svoju domovinu.

— Olgo, ti misliš i govoriš kao i Dragutin. Sretne li nam domovine da su sve Hrvatice kao što si ti! — reče s ushitom barun.

— Olgo, ja ću za dva—tri dana u Zagreb; što želiš reći onima koji te ljube?

— Reci im da mi je posljednja molba da mi dijete čuvaju i da ga uzgoje kao Hrvata.

— Ali molim te, Olgice, rekao sam ti već da se kaniš crnih misli.

— Pozdravi mi majku, kaži joj, da mirno umirem... da sam sve zaboravila...

Bolesnica je tiho jecala.

— A je li i Dragutin u Zagrebu?

— Jest, bolestan je, pisala mi je Milka. I njezino je dijete bolesno. Reci im da ćemo se na drugom svijetu sastati... Bože!... — bolno, srdačno, dršćućim glasom jecala je Olga.

Vrele suze potekoše joj blijedim licem. Barun, držeći joj malenu ruku, tješio je najslađim nadama. No ona je plakala i plakala. I mali je Milan plakao. Naslonjen na majčine grudi, neprestano ju je dragao, zovući je: majko! majko!...

U sobi je bilo već tamno. Barun upali svijeću. Dugo je vremena još tješio bolesnicu koja se nije nikako mogla umiriti. Oko deset sati ustane da otiđe. Gorak rastanak. Olga ga je opetovano grlila, kao rođena oca, a on, poljubivši nju i dijete i obećavši joj da će je što prije posjetiti, rastane se napokon tužan i rascviljen.

Olga se bila napokon umirila. Njene misli nisu više bile na ovom svijetu. Zaokruživši svojom rukom glavicu usnula sinčića, gledala je prema nebu.

Još se jednom htjela sjetiti svoje prošlosti, ali njezin se duh već oslobađao uvenulog tijela...

Minula mladost, sve boli, sva ljubav i sva mila lica, sve joj se činilo maglovit i nejasan san. Utješljiva smrt s posmijehom rajskih nada obavijala je već njezine misli i njena čuvstva svojom sjajnom koprenom koju spuštahu radosni i zlatokrili anđeli na njezinu postelju iz otvorena neba. Po toj kopreni, bliješteći se, sunu do nje iz modrih visina anđeo za anđelom, smiješe se njoj i njenu djetetu, lebde nad obasjanom posteljom, uzdižu je i nose je lepršajući, a ona vidi da je već daleko odmaknula... Olgin duh gleda ushićeno nebrojene svjetove; svud vlada sklad, svud caruje ljubav, a tamo, u golemoj daljini slabo se sjaji mala tačka, hrleći označenim putem oko mnogo veće i sjajnije tačke, ne brinući se i ne znajući za jade, za nevolje i za suze nesretnih stvorova koji vrve na njezinoj krhkoj i tankoj lupini. Ona tu sitnu tačku već raspoznava, jer sve više i više raste, a na najljepšoj njezinoj strani raspliću se i šire divotni i čarobni predjeli: sinje more cjeliva im sivi krš, srebrne rijeke vijugaju se kroz zelene poljane i valovite brežuljke, gole i šumovite planine dižu se ponosno pod svod nebeski, na ravninama, na obroncima i na podancima bijele se gradovi i sela...

Olga je naglo disala.

Već je ponoć odbila na zvoniku obližnje župne crkve.

Krasna, lagodna je noć. Po plavetnom nebu plovi mirno pun mjesec; u granatim lipama kojih sjena ljupko počiva na zidovima ljetnikovca tiho se dozivaju ptičice, probuđene i poplašene od sovetine koja je kvrčala negdje u tamnoj šumi, premještajući se gladna mrtvim letom. Olga leži kao da je mrtva. Slaba svjetlost svjetiljke sjetno se odsijeva na njenu blijedu licu.

Mali Milan slatko spava.

Lina uđe lagano u sobu, došulja se na prstima do postelje i uzme Olgu za ruku. Olga se ne makne. Misleći da je mrtva, stane je Lina promatrati.

— Još diše, živa je!... — šane Lina prigušeno.

Linine se oči zakrijese. Problijedi, usne joj se stisnu, nosnice zadršću, kosa joj se naježi. Nešto paklenskoga preleti njenim licem. Obazre se po sobi i, videći da je sama, uhvati Olgu za grlo i stane je gušiti.

Bolesnica se gane, a iz grla vinu joj se riječi:

— Dragutine... ne grli me... tako...

Olgin se sinčić probudi i prestrašeno upilji svoje očice u Linino lice.

Lina stisne jače Olgino grlo. Žrtva se trgne cijelim tijelom, htjede podići glavu, opazi Linu, oči joj se rasvijetle i naglo ugasnu.

— Oh, Bože! — uzdahne i — zadrhta.

Mrtva...

* * *

Mjesec i pô zatim, upravo na Dan mrtvih, zaustavi se lijepa kočija na cesti pred nekim selom u Zagorju. Iz kočije iziđu mlada žena i blijed mladić. Noseći dva svježa vijenca, popnu se na mali brežuljak na kojem je bilo skromno groblje.

Zrak je hladan, kiša sipi, a po busenima po visokoj travi vise debele kaplje. Čiji grob traže brat i sestra, ako ne Olgin?...

— Evo ga!...

— Mila Olgo... — uzdahne Milka, pade na koljena i pritisne čelom vlažan humak.

Dragutin gleda nepomično taj grob. Suza mu kane niz blijedo lice, uzdahne i klekne do sestre...

Sljedeća stranica→