Olga i Lina/XI.
| ← X. | Olga i Lina XI. autor: Eugen Kumičić |
XII. → |
XI.
[uredi]— Tko je? Naprijed!
Barun Artur Steiner uđe u sobu, opazi svoga strica baruna Josipa Steinera u postelji i upita ga:
— Još se nisi ustao?
— Kako vidiš, nisam. Ali kako se ti usuđuješ k meni? Nisam li ti, lopove, rekao jednom zauvijek da mi ne smiješ pred oči? — rasrdi se stari Steiner.
Artur se zagleda u nekoliko krajcara koji su bili na malom stolčiću kraj postelje i reče, ne pazeći na ljutitost svog strica:
— Gospodine striče, ako su samo ovi krajcari sav vaš imutak, mogao bih vam pomoći možda sa dvadeset ili trideset forinti.
— Ne luduj!
— Molim lijepo, ja ne ludujem. Evo novaca! — reče i izvadi lisnicu.
— Pokaži! — protegne stric vrat, pridignuvši se na postelji, i gledajući požudno lisnicu.
— Evo! — reče Artur i pokaže nekoliko novčanica.
— Dobro, Arture. Molim te, dakle, da mi pozajmiš barem pedeset forinti — zamoli stric ljubazno.
Artur položi zatraženi novac na stol.
— Hvala ti, dragi Arture! A imaš li možda pri sebi koju cigaru?
— Evo ti ih više.
Stari barun zapali cigaru i opruži duge i mršave noge pod pokrivalom. Jednu ruku metne pod ćelavu lubanju, u drugoj bila mu cigara među koščatim i dugim prstima. Vidjela se mršava ruka s koje se spustio rukav košulje sve do lakta. Koža te pocrnjele i mršave ruke kao da je u dimnjaku osušena. Kad bi povukao dim cigare u se, upala bi mu među čeljusti koža na licu.
— Koliko može biti sati? — zamoli Artur strica.
— Ne znam, dragane. Već je nekoliko dana otkako sam založio uru. No, zbilja, odakle tebi novac?
— Odakle meni novci?! — začudi se Artur kao uvrijeđen.
— Jest, to te i pitam.
— Prije nego odgovorim, dopusti mi da ja tebe upitam: Sjećaš li se još nekoga baruna Alfreda N. N.?
— Jest, sjećam se. To ti je prava luda.
— On je sada u Beču.
— Pa što ovdje radi? Je li možda s Linom? Ah, ta Lina, taj "mistfih"!
— Molim lijepo, Lina nije nikakav "mistfih"! Molim, gospodine striče, da se naučite štovati ženu koju i ja ljubim! — ukori ga Artur ozbiljno.
— Ta nemoj, Arture, ludovati, već mi kaži što radi u Beču onaj barun — mahne mršavom rukom stari Steiner.
— On je ovdje sa svojom suprugom. Vjenčao se pred dva tjedna s lijepom i vrlo bogatom jedinicom vrlo bogate i još dosta lijepe udove — izgovori Artur, naglašujući važnije riječi u rečenici.
— A odakle mu je supruga?
— Iz Zagreba.
— No, reci mi gdje si se s njim sastao?
— Prekjučer sam ga našao kod Line koju on uistinu više od mene ljubi. Dokaz neka ti bude ono pedeset forinti koje sam ti posudio, bolje reći, dao... Barun me Alfred pola sata uvjeravao o svojoj najtoplijoj harnosti, zahvaljujući mi, što se plemenito, požrtvovno za Linu staram i skrbim.
Stari se Steiner nasmije i upita:
— A gdje si mu vidio suprugu i punicu?
— Ta u gostionici gdje stanuju. Jučer sam s njima ručao. Supruga mu je vrlo krasna, no veoma nujna. Govori veoma malo. Ali ostavimo to. Došao sam amo u važnim poslovima.
— Govori, dragi Arture — reče stric, pogleda sumnjivo nećaka i izbaci više dima negoli obično iz usta.
— Ti nisi zaboravio da je bio kod tebe, po prilici pred dva mjeseca, barun Alfred, i da te onda zamolio za Lininu ruku, misleći da ti je rođena kći. Kazao si mu golu istinu, jer nisi imao razloga da mu što zatajiš. Danas stoje stvari posve drugačije, no popravilo se već dosta! — govorio je Artur važno.
Stari se Steiner podigne malko na postelji kao da želi bolje čuti što Artur govori.
— Lina je opet obmanula baruna Alfreda — nastavi Artur — prevarila ga da ti je nezakonito dijete, da si je htio prisiliti da pođe za čovjeka koga je mrzila, te da si se najposlije na nju silno rasrdio zbog bijega u Italiju. Rekla mu je još da si ti samo nesrećom izgubio svoj imutak.
— Govori, Arture, još te ne razumijem.
— Evo, ja bih želio da se ti s barunom Alfredom pomiriš. On te smatra okrutnim ocem i izvorom svih nesreća koje su se tobože Lini dogodile. Ti bi se morao pred njim lukavo opravdati da nisi znao što si u razjarenosti govorio, a na svaki način valja da mu povjeriš kao kakvu veliku tajnu da ti je Lina nezakonito dijete. Alfred će ti sve slijepo vjerovati.
— Ali, molim te, s koga razloga da to učinim? — upita stari barun.
— Evo slušaj! Alfred je oženjen čovjek, no zaljubljen je još, i to strastveno zaljubljen u dražesnu Linu. Ja mu znam sve tajne, znam koliko na nju troši, prema tome vidiš, barun je u mojim šakama. Kad sam bio jučer kod njega, imao sam čast upoznati se i s njegovom punicom. Čini mi se da se zove Klara... jest Klara. To ti je veoma lijepa žena, a — kako ti već rekoh — i bogata. Koliko sam mogao opaziti, vrlo je tašta. Bez prestanka tješi svoju kćerku što je postala barunicom. Gospođa je Klara udovica, a i veoma zavidna svojoj kćeri što ju je sreća zapala da bude supruga baruna Alfreda.
— Gle, gle! — čudio se stari Steiner.
— Je li me sad razumiješ?... — upita Artur.
— Pomalo, ne još sasvim — odvrati stric.
— Stvar je sasvim naravna — nastavi Artur. — Ti nemaš imutka, kao što ga ni ja nemam, a udovica je bogata i želi postati barunicom. Ne vjerujem da bi ti, dragi striče, što protiv toga... Hoćeš li da te upoznam s udovicom?
Staromu se barunu zakrijese oči u goloj lubanji.
— A znaš li sigurno da je udovica bogata? Vrlo bogata? — zapita prigušenim glasom.
— Znam, rekla mi je Lina, a ona se rijetko prevari u takvim stvarima. Ta i ti poznaš njezin divni njuh!
— Hm! Hm! Ne bi bilo loše! — poprimi stari Steiner i izbaci gust oblak dima.
— Dragi striče, ti si čovjek u dosta visokim godinama, i mislim da ne biste imali djece, te da bih ja jednom kao najbliži rođak...
— Vidjet ćemo! — prekine ga stric. — A kad misliš da bih se mogao upoznati s udovicom?
— Sutra, ako ti je drago, no najbolje bi bilo da se prije sastaneš s barunom Alfredom. Znaš gdje sada stanuje Lina!
— Ne znam.
Artur mu reče ime ulice i broj kuće.
— A kad bih mogao tamo da se s njim sastanem?
— Dođi danas oko šest sati po podne. Treba da ja najprije s Linom o toj stvari govorim.
— O kojoj stvari?
— No, da ćeš se kod nje sastati s Alfredom.
Artur ustane, uzme šešir, pozdravi strica i uputi se da izađe. Kad je već otvorio vrata i jednom nogom stupio na stari i tamni hodnik, upita ga stric:
— Čuj, Arture, kako si, vraga, tako brzo došao na tu dosta sretnu misao?
— Na koju misao?
— Da me oženiš s bogatom udovicom?
— Nisam ja došao na tu misao.
— Nego tko?
— Lina — odvrati i otiđe.
Poslije vjenčanja ostao je Alfred tri tjedna na svom imanju gdje mu je brzo dosadio život bez društva. Svoje nesretne supruge nije ljubio, a svagdanji neugodni prizori između majke i kćerke potaknuli su ga na misao da bi najbolje bilo da što prije otputuje u Beč. U velikom gradu čovjek je sto puta slobodniji nego na ladanju.
Lini je pisao da će je domala zagrliti. Alfred nije nikako mogao da bez Line živi, da je ne vidi, da je ne cjeliva.
Pođe u Beč.
Nesretna je Olga podnosila sve ukore, sva pogrđivanja, kojima ju je majka obasipala; trpjela je sve, nadajući se da će se doskora vratiti u Zagreb. Svoga supruga bi rijetko vidjela, a srce bi je uvijek zazeblo kad bi mu začula korake. Sastajali bi se samo kod stola. Majka joj i barun razgovarahu se o svakojakim ludorijama iz nedavno minule prošlosti i ne pazeći često na Olgu. No, ona ih nije slušala: njene su se misli vraćale u sretne i minule dane, tražeći svijetle časove u bezbrižnoj mladosti, one rijetke časove kod kojih je mogla popostati, naslađujući se milim, nezaboravnim uspomenama. Milka i Dragutin lebdjeli su joj uvijek pred očima. U samoći, u daljini osjetila je tek koliko je to dvoje ljubila.
Misleći na Dragutina, srce joj krvarilo od ljute boli, savjest ju je grizla i morila što mu se iznevjerila, što nije za njega sve žrtvovala, pa i isti svoj život. Majka je najposlije ne bi bila ubila, ne bi joj rinula nož u srce! Ali?!...
Zgražajući se, sjetila bi se strašne noći...
— Oh, bolje bi bilo da se nisam nikad probudila! — mislila je jadnica — počivala bih sada u hladnom grobu, a Milka i Dragutin resili bi mi humak cvijećem, a kadgod bi im i topla suza kanula na zelenu travu...
Došavši u Beč, prva je Alfredova briga bila Lina kod koje je sprovodio cijele dane i noći. Pića se prije nekoliko dana okanio. Naveče je dolazio kući obično zlovoljan, te je uzalud nastojala udova da sazna uzrok hirima svoga ljubaznoga zeta.
Kadšto bi pratio suprugu i punicu u kazalište, ali ne bi nikad htio ostati s njima. Jedne večeri, kad nije došao da ih sprovede kući, Klara se bila ljuto rasrdila na Olgu.
— Vidiš, opet si kriva što nije došao pred kazalište i što ga još nema kod kuće. Uvijek stojiš kao da nema u tebi duše, kao da si mrtva!
— Ali, majko!... — molila je Olga.
— Jest, jest, sramiti bi se mogla. Tako mlada, svuda bi mogla biti prva! Lijepe li mi barunice! Kao da si od voska! Ti ćeš mi, Olgo, zadati smrt.
— Ali, majko, molim te, nemoj se srditi.
— Šuti, gusko! Naučit ćeš se već živjeti, ali bit će kasno. Da se znaš vladati, bilo bi već oko tebe jato udvarača! Veliš da ga ne možeš ljubiti, tvoga supruga! Ludorije! Pa zašto si ga uzela kad ga mrziš? — rekne i ugrize usnicu, opazivši da se zaboravila.
— Majko, nemojmo o tome govoriti! — reče Olga oštrim glasom. Ja te zovem majkom, no majka mi nisi.
— Olgo, šuti, ili si... — zakriješti udovica.
— Misliš li ti da se ja bojim smrti? — Što si ti, majko, na meni počinila, groznije je od smrti. Majko, gorke ćeš još dane iskusiti u svom životu, ali neće ti biti blizu da te tješi tvoja nesretna Olga kojoj si ti uništila mir i sreću na ovom svijetu. Evo, gledaj, evo, pred tobom padam na koljena i molim se Svevišnjemu da ti oprosti u svojoj neizmjernoj dobroti, da ti oprosti što si svojoj jedinici srce i dušu zauvijek rastužila!...
Olga je jecala na koljenima.
— Ustani, bezobraznice! Briga mene za tvoje molitve i za tvoga Boga! — planu razjarena udova.
— Nesretna majko! — zajeca očajno Olga i pokrije rukama lice.
— Ustani! — vrisne prigušeno udovica.
Olga naglo ustane, osovi se i upre u nju svoje suzne oči koje su se naglo zaplamsale. Udova se išulja iz sobe. Mrzak i oduran bio je na njenom licu izraz straha.
Alfred se bio više puta sastao s barunom Arturom kod dražesne i vesele Line kojoj je uvijek nešto trebalo: sad haljine, sad zlatni i skupi uresi a znala je vješto izmamiti novaca od Alfreda da nije to, tako rekavši, ni opažao. On je bio sretan što joj može svakoj želji, pa i najluđoj, zadovoljiti, i to bez ikakva oklijevanja, bezodvlačno. Uz Linu je bilo dobro i njezinu odanom tajniku. U lisnici mu je bilo dosta novaca kad je mogao onako drage volje posuditi svomu stricu koji je, međutim, imao ružnu navadu da nikad ne vraća. Lina nije mogla postupati s Arturom onako bezobzirno kao u toplicama, jer je znao za sve njene tajne i spletke, te da je samo htio, mogao je otkriti svu istinu Alfredu. On je bio njezin iskreni saveznik.
Kako reče stricu, otiđe k Lini oko pete ure da se s njom o svem porazgovori i sporazumi. Prva je stvar bila da se Alfred sa starim barunom sprijatelji i pomiri.
Nije dugo potrajalo, kad osvane i Alfred. Lina, čim ga vidje unići, nasloni se na divan, sakri lice u ruke i stane jecati.
— Molim te, Lino, što ti je? — zapita Alfred zabrinuto.
— Radosne vijesti za vas, Alfrede — odvrati mu Artur. — Otac je Linu opet pripoznao za svoju kćerku, izmirio se s njom, a ta luda ne može da se umiri. Cijeli božji dan roni suze od prevelike, nenadane radosti.
— Otac se s njom pomirio? — zadivi se Alfred.
— Ta naravno! Vi nemate pojma koliko je on ljubi! Bio se malo rasrdio, no ništa zato kad je sve dobro prošlo, kad se sve izravnalo. Vi znate, gospodine barune, koliko mogu biti delikatne obiteljske prilike, te se nemojte ni čuditi što je moj stric onako s vama govorio o Lini.
Lina je uvijek jecala.
— Je li već bio ovdje njezin otac? — upita Alfred.
— Jest, barune, danas ujutro — lagao je Artur.
— No, umiri se, umiri se, mila Lino — počne je tješiti Alfred sjednuvši do nje.
— Moram vam iskreno kazati, gospodine barune, da ste vi najveći uzrok cijeloj nesreći naše Line — reče ozbiljno Artur.
— Ja da sam uzrok?!.
— Jest, vi, barune — prekine mu riječ Artur. — Da nije vas nikada upoznala, otac se ne bi na nju rasrdio. No ni ja nisam posve nedužan, te ne mogu da pojmim kako sam bio došao na nesretnu misao da joj olakšam bijeg u Italiju. Mislio sam umekšati s tim plemenito srce njezina oca, no prevario sam se.
— Molim te, Arture, šuti! — progovori napokon Lina.
— Da šutim?... Ti ne znaš koliko sam zbog tebe trpio. Mlada djevojka sama u širokom i pokvarenom svijetu! A još tako krasna i mila i neiskusna! Najkreposnija može lako pasti. Ti ne znaš, Lino, koliko sam strepio kad si mi pisala da si u Parizu!
— A vi, barune, niste li vi bili u Parizu? — upita ga Alfred bezazleno.
— Jest, bio sam, ali samo kratko vrijeme — odvrati Artur, a da se pri tom uopće nije smeo.
— Meni se čini da sam vas vidio one večeri kad sam se sastao s Linom pred kazalištem — reče Alfred pogledavši ga nešto živahnije onim svojim okom bez svakog izraza, kao da je oko kuhane ribe.
— Varate se, barune, varate se!... Kad sam ja bio u Parizu, Lina je bila bolesna, te nije, dakle, mogla polaziti kazališta. Je l' da je tako, Lino?
— Jest, tako je! — potvrdi Lina. — Tek što sam ozdravila odmah smo i otputovali.
Bilo je blizu šest sati kad netko pokuca na vrata. Stari barun uniđe, pozdravi sve, pristupi k Lini i pritisne joj na čelo svoj očinski poljubac.
Staromu Steineru stisnu se obrve i smrkne mu se malo čelo kad opazi Alfreda koji je bio raskolačio oči. Stari sjedne do bivše ljubavnice, uzdahne i upita je mekim glasom:
— Kako si mi, mila kćerko?
— Dobro, dragi tatice, tako sam sretna! Oh, da vidiš kako mi srce od radosti tuče; — odvrati i zagrli ga.
— A kako ste vi, barune? — upita zlovoljno Alfreda.
— Hvala, dobro — odvrati Alfred.
— Da, da, dobro... — zamisli se stari Steiner. Časak zašutje, zatim progovori:
— Sretan sam što sam vas ovdje našao. Treba da s vama govorim.
— Izvolite, barune!... — nakloni se Alfred.
Steineru se razvedri čelo, pogleda ljubazno Alfreda, pruži mu ruku i reče:
— Barune, dajte mi vašu desnicu!
— Evo vam je — posluhne Alfred.
— Barune, vi se sigurno još na mene ljutite što sam vas onako navarao. No, vjerujte, imao sam razloga. Svakomu bi se ocu srce bilo rastužilo. Znam da ste svjetski čovjek te ne sumnjam da ćete uvidjeti da nisam imao posve krivo kad sam onako govorio o svojoj nesretnoj Lini... Gospodine barune — nastavi stari Steiner nestalnim glasom — vi ne možete ni zamisliti kako sam nesretan u svakom pothvatu! Kad sam najmanje mislio, cijeli sam imutak izgubio! Što sam uopće onako zlo o Lini govorio, to nije bilo ozbiljno, govorio sam kao u vrućici, a nisam ni znao što da vam kažem...
— Znate što? — zaleti se Artur stricu u riječ — bilo pa prošlo!
— Tako je! — potvrdi Alfred radosno.
— No, dragi barune, vi mi još niste odgovorili na moje pitanje. Molim vas, recite mi štogod o sebi, kako mi živite, zabavljate li se što u Beču? — pitao je stari Steiner, gladeći po čelu veselu Linu.
— Hvala, barune, ne mogu se potužiti — odvrati barun Alfred.
— A, gle, zbilja, ti i ne znaš da se barun oženio — upane Artur.
— Oženio? — začudi se, tobože, stric.
— Jest, oženio, oženio! — uzdahne očajno Lina i obori oči.
— A kada, kada? Gdje? — promuca stari barun.
— Pred mjesec dana, blizu Zagreba na svojem imanju — odvrati Alfred gledajući u pod.
Stari barun ustane, pruži mu desnicu i reče:
— Barune, iskreno vam čestitam!
— Hvala! — kiselo odvrati Alfred.
— Vaša je, dakle, supruga u Beču?
— Jest, u Beču — potvrdi Artur. — Imao sam već visoku čast biti predstavljen milostivoj barunici. Divna gospođa, upravo kao i majka joj...
— A! I vaša je punica u Beču — upita stari barun Alfreda.
— Jest, gospodine — odvrati Alfred, gledajući u oči dražesnoj Lini.
— A molim vas, gdje ste na stanu? — reći će stari barun Steiner.
— Hotel London — odvrati Alfred.
— Pravo ste učinili što ste se oženili — povlađivao je stari barun. — To vam je najljepši život. Ljubiti i ljubljen biti, pa što još da čovjek želi? I ja se osjećam još mlad, te ako mi je i preko pedeset godina, uvjeren sam ipak da bih još i u ovoj dobi znao ljubiti i štovati ženu koja bi znala cijeniti moja čuvstva...
— Ti si zlo učinio, dragi striče, što si ostao neženja — primijeti Artur. — Ti bi bio najbolji suprug na svijetu...
— Arture! — lecne se stari Steiner i ošine pogledom nećaka, sve proračunano.
Lina se trgne. Alfred se preplaši.
— Oprosti, striče! — zamoli pokorno Artur.
— Drugi put obuzdaj svoj jezik! Ako ti nije do mene stalo, a ti štedi Linu — ukori ga strogo stric.
— Oče! — uzdahne Lina i pokrije lice rukama.
Stari barun ustade, uze desnicu Alfredovu i reče mu tugaljivo:
— Barune, nemojte paziti na riječi moga nećaka... Nadam se, barune, da ćete mi dopustiti, kao svomu starom prijatelju i znancu, da dođem što prije položiti najsmjerniji poljubac na ruku vaše premilostive gospođe — izgovori i nakloni se duboko.
Alfred uzvrati naklon i ne reče ništa. Malo zatim ustane Alfred.
— Kamo hoćete, barune? A kako mislite proboraviti večer? Ah, zbilja, oprostite, vi ste mlad i sretan suprug! No možda bismo se danas, onako izuzetno, mogli gdjegod sastati na malu partiju — predloži stari Steiner.
— E pa dobro, naći ćemo se u kavani u kojoj vi živite — odvrati Alfred.
— Najbolje će biti u kavani National — predloži Artur.
— Dobro, dakle, u National — odvrati Alfred.
— Gdje je ta kavana? — upita bezazleno Lina.
— U Taborstrasse, nedaleko od...
— Arture, šuti! — ukori strogo nećaka prekinuvši mu riječ. — A ti, Lino, i ti šuti! Što se tebe tiču kavane?
— A što sam zlo rekla?... — čudi se nedužno Lina.
— Ništa, ništa, samo miruj! — reče stari barun.
Alfred pogleda milo Linu, nakloni se svima, pa otiđe.
Baruni i Lina pogledaju se nakon kratke stanke i grohotom se nasmiju.
— Ja te ne pojmim, Lino! — stari će barun.
— Što ne pojmiš? — upita Lina smijući se.
— Kako si mogla dopustiti da Alfred uzme drugu ženu, a ne tebe?
— To ti je sasvim naravna stvar! Ja jednostavno nisam kao one žene koje obično misle da su zanimljivije kad su udate...
Moglo je biti deset sati ujutro. Sjedeći kod prozora i čitajući neku knjigu, Olga se bila duboko zamislila.
Knjiga u kojoj su joj bili tanki i ružičasti prstići počivala joj na koljenu. Naslonivši glavu na desnicu, a ovu na prozor, upirala je svoje prekrasne oči u modri nebeski svod po kojemu su plovili mali, sivi oblačići.
Olga je bila odjevena u jednostavnoj crnoj haljini, zakopčanoj sve do labuđeg vrata na kome je visio križić od slonove kosti, nadjeven na crnu, široku vrpcu. Svježi dah jutarnjega zraka, gladeći je i dragajući po hladnom čelu, nježno i ljupko se igrao s njenom zlatnom kosom i ulazio, tresući zavjesama prozora, u sobu da se poigra s pismima Milke koja su slučajno bila na stolu, da lepršeći gane sve lakše predmete, da svuda malo zaviri i da izdahne u tom nesretnom stanu gdje je Olgino oko već dosta suza prolilo.
Šum i štropot kočija, vreva, žamor i vika ljudi na ulici, sve joj to nije smetalo, a prozor otvoren.
Sjetna i bolna čuvstva ranjena joj srca podavahu njenu licu neki mirni, plemeniti i sveti izraz neizrecive i duboke tuge. Njezin se duh vinuo nad nebeske visine, njezine misli bludile su u neizmjernim prostorima, daleko, daleko, nad zvjezdama, u prostorima gdje munje ne sijevaju, gdje nema ni zagrljaja, ni cjelova, ni gorkih suza.
Olgine se misli naglo vrate na ovaj svijet — u Zagreb — u Milkinu sobu. Pomisli na Dragutina i srce joj zakuca — u to se sjeti da je barunica, bolno uzdahne, otvori knjigu i stane čitati...
Bio je krasan svibanjski dan. Sunce upiralo koso svoje zrake u kuću na protivnoj strani ne odviše široke ulice. Na jednom balkonu, nasuprot Olginu stanu, igralo se maleno, dražesno dijete zlatne kose, otvarajući i zatvarajući staklena vrata na balkonu. Sunčana svjetlost što se odrazivala od tih vratâ padala je upravo na Olgu, te joj se naglo micala po grudima, po licu i po knjizi da nije mogla dalje čitati sjedeći na istom mjestu. Olga opazi to dražesno dijete, ustane, nasloni se na prozor, zagleda se u lijepu mu glavicu i u nedužnu mu igru kojom ju je smelo. Djetetu dosadi igra, pogleda slučajno prema gostionici, opazi Olgu, nasmjehne se, baci joj malenom ručicom poljubac i pobjegne u sobu.
Olgi nije bilo dobro...
Problijedi, oćuti suzu u oku, pa sjedne i zamisli se.
Duh joj uroni daleko u bezbrižne godine njene prve mladosti i sjeti se na blaženo, ali minulo vrijeme kad joj se započeo neki nepoznati i slatki nemir milo talasati u grudima, kad joj se srce otvorilo na novi život, kad joj zarudjela zlatna zora prve i jedine njene nesretne ljubavi.
S krasnoga njena lica počne lagano iščezavati ona bolna tjeskoba koju zamijeni tiha i laka sjeta.
Orošenim okom sjeti se onih tihih i blagih noći kada je mogla mirno snivati o Dragutinu, motreći zvjezdano nebo s prozora svoje sobice. Sjeti se kako bi joj tada duša zaplivala morem rajskih i neopisivih slasti, sjeti se kako je svetim strahom slušala ljubavna drhtanja u uljudnom skladu svemira koji joj je cjelivao rumeno lice svojim hladnim večernjim dahom. A ondje iza nje, u najbližoj blizini, bila ona njezina samotna, sjajnim mjesecom oblivena postelja, bijela i napola otkrivena, kao da je nestrpljivo čeka, kao da je vabi na sladak počinak, kao da joj obećava da može i na njoj dalje, pa i cijelu noć, snivati o Dragutinu... Neko neizrecivo, duboko i milo čeznuće slijevalo se u njeno srce, sjećajući se kako bi blažena legla, svršivši svoje tople večernje molitve, sjećajući se na svježu i hladnu bjelinu svoje postelje i na laka i tanka pokrivala što se ugodno dodirivahu njene mlade i cvatuće puti.
U sobici je na zidu visjela slika njezina dobroga pokojnog oca koji evo već mnogo godina počiva u zemljici. Gledajući tu sliku, mjesečinom rasvijetljenu, oči bi joj se pomutile, suza za suzom pomolila bi se na njenim trepavicama koje bi onda slatki san lagano zatvorio. S rajskim posmijehom na rumenim usnama snivaše ona, a pred njezinim je duhom lebdjelo lice krasna mladića koji ju je milo gledao jasnim crnim okom. Dragutin, naslonivši se na njeno uzglavlje, položio bi joj ruke na čelo, blažen bi je gledao, a ona mu se smiješila, dok ne bi osjetila vrući cjelov na usnama. Probudivši se, otvorila bi oči i vidjela u sobici onu golubinju i utješljivu svjetlost, onaj san rujne zore.
Utonula bi opet u najslađe misli, mirno bi spavala, dok je ne bi probudili zlatni traci ogranula sunca, titrajući joj po uznojenu lišcu i po odmorenim trepavicama. A sada najbajnija noć nema za nju čara, tajanstveni krijes zvijezda, slatki poj slavuja ne mogu joj uliti u srce miline. Ništa ne može da je uznese, to pusto i ranjeno srce s kojega se jednim samim krvavim udarcem otrunilo mirisno cvijeće nebeskog nadahnuća, nadzemnog ćućenja, ne može da razumije glas divotne naravi, to bolno srce osjeća samo i znade da je noć nešto strašno, nešto grozno, nešto ogavno...
Glava joj klone na grudi...
Sad je prođu srsi očaja, zgrozi se, pomislivši na onaj trenutak u kom je pred oltarom, pred Bogom lagala i pogazila svoju vjeru, svoje srce, svoja čuvstva i cijelu svoju prošlost. Zgražala se i nije mogla pojmiti kako su mogle njezine usne izustiti onu svetogrdnu riječ, onaj gnusni: "ljubim".
Netko pokuca, vrata se otvore, u sobu stupi barun Alfred.
Olga se trže.
— Dobro jutro, barunice. Kako ste spavali? — upita suprugu i ne pogledavši je.
— Dobro — zahvali hladno Olga gledajući kroz prozor.
Alfred zapali cigaru i baci se na divan.
Uto dođe iz druge sobe Klara i, ne opaziv zeta, upita Olgu:
— Tko je to k tebi došao?
— Ja sam, Klaro — javi se Alfred.
— A kud si se ti opet cijelu noć klatario? — ukori ga i sjedne blizu divana.
— Tiče li se to možda tebe? — odbije mirno Alfred.
— Znam, da se mene ne tiče, ali što ćeš, žene su radoznale — odvrne udovica i pogleda zlobno kćerku.
— To gore za njih! — ugrize Alfred.
Olga ustane i ode u drugu sobu.
— Koliko je sati, Klaro? — upita ljubazno zet.
— Bit će brzo podne — odvrati punica, zijevne i potrepta se po usnicama punom i bijelom rukom.
— Danas imamo posjet — obavijesti pospano barun.
— Posjet?... — rastegne udovica.
— Da, posjet, posjet — potvrdi Alfred zijevajući.
— Kakav posjet? — zamoli radoznalo Klara.
— Barun Steiner i nećak mu žele se pokloniti tebi i... i Olgi.
— Barun Steiner i nećak mu!?... — produži Klara.
— Ta da, barun Steiner, stric baruna Artura Steinera koji je s nama pred nekoliko dana ručao. Vidjet ćeš, fini ljudi, pravi kavaliri!
— Ti si se i sa starim barunom u toplicama upoznao. Govorio si mi jednom o njegovoj kćeri, kao o izvanrednoj ljepoti. Zašto da nas i ona ne posjeti? — upita udovica Klara.
— O njegovoj kćeri? — uzbuni se Alfred.
— O njegovoj kćeri — ponovi Klara.
— Nje nema u Beču. Udala se pred nekoliko mjeseci — odvrati Alfred smeteno.
— I ona je bila dulje vremena u toplicama. Jeste li se često razgovarali?
— O ne, vrlo rijetko: dva—tri puta na plesu.
— A kamo se udala?
— U Berlin — odvrati barun. — Njezin otac, to ti je pravi kavalir. Mi smo iskreni prijatelji — reče Alfred glasom duboka uvjerenja.
Klara zijevne, a nakon kratke šutnje reče:
— To je, Alfrede, lijepo!
— Što je lijepo? — upita barun.
— Da si pozvao barune u kuću. Čovjek bi, drukčije, morao umrijeti od dosade.
Alfred važno izusti:
— Klaro!
— Izvoli? — odvrati udovica i zažmiri.
— Ti si... ti si još lijepa, mlada žena... — promuca barun gledajući je tupim okom.
— Ja sam... ja... još lijepa? Ja sam?... — začudi se udovica.
— Jest, ti si još mlada i lijepa, te mislim... — ne doreče Alfred.
— No, što misliš? — upita pjevajući udovica, nagnuvši glavu nad rame.
— Mislim da se ti ne bi protivila...
— Čemu se ne bih protivila? — upita nestrpljivo Klara.
— Da postaneš barunica, supruga baruna Josipa Steinera...
— Ti luduješ, Alfrede! — osupne se udovica, ustane sa stolice i odmakne dva koraka.
— Ni najmanje! Govorim ozbiljno. Sjedni!
— Ali, molim te, molim! Ja te ne pojmim... ja...
— Zašto da me ne pojmiš? Ta ima li naravnije stvari na svijetu?
— Alfrede, nemoj ludovati, molim te, Alfrede!
— Kažem ti još jednom da govorim ozbiljno, sasvim ozbiljno!
— Ali, molim te, Alfrede, molim te... — ne doreče udovica, kad netko pokuca na vrata.
— Naprijed! — odazove se Alfred.
Baruni Steineri stupe u sobu u crnom odijelu. Alfred ustane s divana i upozna ih s Klarom koja je bila izvanredno uzrujana.
Izmijenivši nekoliko riječi, sjednu.
— Milostiva gospođo, mi smo duboko uvjereni da će nam vaša neizmjerna dobrota oprostiti što smo došli, ja i moj nećak Artur, da vas uznemirimo kratkim posjetom — rekne stari Steiner i duboko se nakloni.
Artur učini isto.
— Molim, gospodine barune, ja sam sretna što mi je u dio čast pala... — odvrati udova s finim posmijehom.
— A gdje je milostiva barunica? — upita Artur, ne videći Olge.
Ta riječ "barunica" neugodno dirne Klaru.
— Malo je prije ovdje bila — odvrne Alfred, ustane pa pozove suprugu iz druge sobe.
Baruni poljube Olgi ruku i ponovo klanjajući se sjednu.
— Milostiva barunice, dopustite da vas upitam, kako vam se sviđa u našem lijepom Beču? — upita stari Steiner.
— Hvala, gospodine, dobro — odvrati mirno Olga.
— Jest, divno je u Beču, lijepo se dade ovdje živjeti — uleti Alfred.
— A i vama, milostiva barunice, milo je ovdje boraviti uz tako sretan par! — rekne stari Steiner udovi koja ponešto pocrvenje zbog naslova koji joj nije pripadao.
— Jest, barune, vrlo sam ovdje zadovoljna — odvrati Klara gledajući barunu u oči.
— No, zbilja, što piše barunica Lina iz Berlina? — upita iznebuha Alfred Steinera, namignuvši im okom da budu oprezni.
— Hvala, barune, piše da je zdrava i da joj ništa ne manjka — odvrati stari Steiner koji je razumio mig baruna Alfreda.
— Da, da, barune, rekao mi je Alfred da se vaša kćerka sretno udala — reče udova.
— Vrlo sretno, vrlo sretno! — odvrnu oba Steinera smiješeći se otmjeno.
— Boravi li barunica stalno u Berlinu? — upita Klara.
— Jest, stalno. Oh, da znate, barunice, koliko me očinsko srce boli što je moja Lina morala u Berlin! — uzdahne stari barun.
— Ja vam, barune, ne bih mogla živjeti bez moje Olge! Je l' te, Olgice, da je tako?
— Jest, majko, jest — odvrati mirno Olga.
— Milostiva barunica bila je, bez sumnje, više puta u Beču? — upita stari barun udovu.
— Ta molim vas, barune, rođena sam Bečanka — odvrati naglo udova.
— To ne može nego da nas veseli — izjavi Artur u ime svoje i u ime svoga strica.
— Jest, prava sam Bečanka, a i svoju sam mladost ovdje proživjela — pohvali se Klara s nekim ponosom...
— Vašu mladost!... Vašu mladost, milostiva barunice!... Ta kako se čini, vaše gospodstvo je danas dobre volje! Usuđujem se zamoliti da mi blagoizvolite kazati kako nazivate, milostiva barunice, dob u kojoj se sad nalazite? — našali se mekim glasom stari Steiner, pogledavši i popipavši mršavom rukom ćelavu glavu.
— Ne, gospodine barune, ja se ne šalim — potvrdi zadovoljno udova. — Odgojena sam zbilja u Beču gdje sam i mladost proživjela.
— Djetinjstvo, djetinjstvo, barunice! — popravi stari barun laskavim glasom.
Klara mu zahvali dubokim naklonom.
— Milostiva barunice, vi koja ste Bečanka, recite istinu, ima li grada na svijetu u kojem bi se dalo tako ugodno živjeti, kao u našem Beču? — upita Artur udovicu koja se već priučila na barunski naslov.
— Mislim, gospodine barune, da nema — odvrati udova Klara.
— A kako vam je u Zagrebu? Čuo sam, barunice, da već dugo vremena boravite u tom gradu — reče stari barun Steiner.
— Ah, jest, barune! Jest, na svoju nesreću! — To vam je, barune, pravo gnijezdo, do zla boga dosadno! No, valja reći istinu, ima i u Zagrebu dosta naobraženih ljudi koji posve dobro njemački govore, a ostalo su pravi barbari! — pripovjedi udova.
— Barbari, dakle, barbari!... — ponovi stari barun.
— Tako je, barune — potvrdi Alfred.
— I ja sam čuo da se u Zagrebu vrlo mnogo njemački govori — rekne Artur.
— Jest, govori se mnogo, no niži se slojevi pučanstva drže domaćega jezika; trebat će još mnogo vremena da svuda zavlada njemački — opazi hrvatski velikaš, barun Alfred.
— Ja sam, međutim, uvjerena da to vrijeme neće nikada doći — primijeti mirno Olga. — Nemojte, gospodo, vjerovati što vam se reklo o Zagrebu. Majka mi se i suprug samo šale. Vele vam da su Hrvati barbari, no u tom imaju posve krivo, a da se kod nas odviše govori njemački, to je, na žalost, istina.
Svi se pogledaju.
— Barunica Olga, moja mila supruga, treba da ima osobitih razloga kad tako odlučno brani Hrvate — opazi Alfred ujedljivo.
— Jest, gospodine, imam dosta razloga, a prvi je i najveći da sam sama Hrvatica! — odsiječe Olga.
Baruni se opet pogledaju, a udovici se zažari lice od srditosti.
— Olgo, ti si danas neobično odrešita — primijeti zlobno barun Alfred, hrvatski virilist.
— I bit ću uvijek kad bude ustrebalo braniti čast moga naroda! — suzbije oštro Olga.
Oko joj plane, te problijedjevši u krasnu licu, ustane, nakloni se i ode u drugu sobu.
Časak zašute svi, smetu se, a onda progovori stari barun Steiner:
— Idete li danas, milostiva barunice, u kazalište?
— Ne znam, barune — odvrati udova. — Oprostite, međutim, mojoj Olgi. Ona vam je još pravo dijete!
— Ah, molim vas, to nije ništa neobično. Mlada barunica ljubi svoj narod, pa ima i pravo — reče stari barun Steiner.
— Mislio sam, barunice, da ste već zapovjedili da vam se uzme za večeras mjesto u dvorskom kazalištu — reći će Artur. — Predstavljat će danas glasovita, bez sumnje, prva glumica na svijetu, gospođica Fingerhut. Ta vam je u Berlinu slavila pravi piramidalni, kolosalni trijumf. Na svaki način osjećam da mi je dužnost preporučiti vam današnju predstavu: Propast Hamletove obitelji. Milostiva barunice, to vam je majstorski i izvorno, molim, izvorno njemački, nastavak neke engleske tragedije Hamlet.
— Molim te, Alfrede, pošalji koga da nam uzme jednu ložu — zamoli udovica. — Ja sam tako rado u kazalištu! — Hvala vam, barune, što ste me sjetili, što ste me upozorili...
— Hoće li vaše gospodstvo, milostiva barunice, izvoljeti duljim boravkom počastiti našu prijestolnicu? — zapita stari barun udovu.
— Ja bih rado ostala još koji mjesec u Beču! — uzdahne Klara.
— Jest, ostat ćemo ovdje, ta šta da radimo u Zagrebu. Ovdje je čovjek barem među ljudima — reče Alfred.
Baruni Steineri se pogledaju i ustanu.
— Nadam se da će nam milostiva barunica dopustiti da češće "uzmemo slobodu" da dođemo do vašega gospodstva — zamoli Arturov stric.
— Gospodine barune, bit će nam vrlo milo! — zahvali udova i zažmiri.
Baruni poljube ruku Klari i, duboko klanjajući se, izađu na hodnik. Kad im se više nisu čuli koraci, nakloni se Alfred svojoj punici čestitajući:
— Milostiva barunice!...
— Pak da i budem?... Zašto ne? — našali se zadovoljno udova, osovi se i podigne nos uvis.
Alfred je sprovodio svoje vrijeme većim dijelom "kod zelena stola" i kod dražesne Line koja je iz svog stana ravnala udesom Klare i baruna Steinera. Stari barun nije se žacao pokazati svoje "žalosne prilike" bivšoj ljubavnici koja mu je tada pomogla dosta velikim svotama. Počne igrati s Alfredom i sa svojim nećakom i još s nekim prijateljima. Najnesretniji u igri bio je obično Alfred, i to ne po vječitim zakonima nestalne sreće... Stari je barun sada lijepo i udobno živio; imao je lijep stan, skupa odijela i dosta novaca. S početka je posjećivao Klaru sa svojim dragim nećakom, a kasnije kad se s njom bolje upoznao, sam. Nije mu trebalo mnogo vremena da se s njom sprijatelji, kao što ni njegovim predšasnicima i suvremenicima.
Kad bi stari barun došao k svojoj Klari, Olga im ne bi nikada smetala svojom prisutnošću, već bi u trećoj sobi štogod čitala ili Milki pisala duga pisma. Barun je znao dosta vješto laskati udovici, te mu je stoga i brzo pošlo za rukom uvući se u njeno... nedužno srdašce... Barun Steiner je znao da se nekim gospođama obično sviđaju oni ljudi koji im svako, pa i najluđe mišljenje povlađuju, koji im u svakoj prepirci uvijek pravo daju, misleći da je podlost najveći stupanj uljudnosti. On je uvijek govorio: molim, ja sam sasvim vašega mišljenja.
Klara je bila tašta: postati barunicom i suprugom otmjenoga kavalira, nije malenkost, nije šala! Mislila je kako će svi pred njom u Zagrebu padati na koljena, te joj se činilo da već vidi zelena lica zavidnih prijateljica koje od jada grizu usne. Znala je da će joj se mnogi klanjati, da će biti prva i najuvaženija osoba. Ogledavajući se pomnjivo u zrcalu, tješila se da je još mlada i lijepa, te nije ni najmanje sumnjala da neće barun Steiner, njezin budući suprug, imati dosta nesretnih i sretnih suparnika...
Udovica se nije više srdila na nesretnu Olgu, nije joj bila zavidna što je prije nje postala barunica. Polazila je često kazališta i zabave sa svojim starim barunom, a za kćerku je malo marila. Olga se ispričavala da je boli glava, te da najvoli ostati kod kuće. Klara nije trpjela uza se tu blijedu, ozbiljnu i nesretnu mladu suprugu koja ju je, međutim, sažalijevala, videći kako se ludo predala staromu barunu.
U mjesecu lipnju udova i stari barun bijahu se već sasvim sporazumjeli. Zapreka nije bilo nikakvih da se vjenčaju. Prisegnuvši vječitu ljubav, odluče da stupe što prije u sveti bračni vez.
Lina nije pojmila zašto joj je bila u možđane sunula misao da staroga baruna oženi s Klarom, no sada se radovala i nadala da će joj barun vratiti sav novac što mu ga je bila pozajmila. Ona se nije nikoga i ničega strašila, ta bila je lijepa i mlada, a imala je barune u svojim šakama; svima je poznavala prošlost i sadašnjost. Stan Olge i Klare nije za nju bila nikakva tajna, a imala je i dosta pisama od baruna Steinera i Alfreda koji su radili sve što je ona htjela, koji su plesali kako im je ona svirala.
Linino je srce bilo gnijezdo svih požuda. Najveću je slast nalazila kada je komu mogla naškoditi. Alfred se već napio otrova iz njezinih usana, nije je više ljubio; crne strasti koje su mu prije buktile u prsima bile su se slegle. Kroz sve živce Alfredove bile su se preplele i uvriježile niti nekoga neopisivog straha pred Linom. Jest, on se bojao Line, no nije mogao da se od nje udalji, jer ga je ona držala u šakama, kao divlja zvijer svoj krvavi plijen.
Lina je trošila i trošila na svakojake ludorije; trebalo joj svaki dan novaca, a na zelenim livadama baruna Alfreda opažali su seljaci Hrvatskoga zagorja svaki dan manje rogate marve.
Alfred nije smio piti, jer ga nije trpjela pijana u svojoj sobi, a bila ga je već jednom i niz stube zbog toga gurnula.
Lina je poznavala samo po viđenju Alfredovu ženu.
Sjedeći jedne večeri u parteru bečkoga kazališta s barunom Arturom, opazi Lina staroga Steinera i dvije gospođe u prizemnoj loži koja nije bila daleko od nje.
— Arture, vidiš li tamo u onoj loži tvoga strica?
— Vidim.
— One gospođe bit će po svoj prilici Alfredova supruga i majka joj — tvoja buduća strina — našali se Lina.
— Jest, pogodila si.
— Gledaj, gledaj, kako ti se stric ozbiljno naduo!
— Vidim, no nisi li opazila da se mnogo mlađi čini s vlasuljom na glavi?
— Ta da! On nosi vlasulju sigurno zbog udovice. Je li mu ona dala taj savjet?
— Jest. Kako ti se sviđa moja buduća strina?
— Lijepa žena.
— A Olga?
— Hm! Lijepa je, no odviše blijeda. Ja ne trpim onakva lica. Gledaj, drži se kao kakva svetica. Znaš li onu poslovicu: tihe vode...
— Lino, mislim da se varaš — opazi Artur.
— Možda — odvrati Lina prezirno slegnuvši ramenima.
Kratki se taj domjenak vodio šapćući, dok ga nije prekinula neka debela građanka koja je sjedila za leđima baruna Artura, opetovanim: pst! pst!
Za vrijeme gotovo cijele predstave motrila je Lina Olgu, a napokon je rasrdi što nije mogla na neki način s nje maknuti oka. Olgino lice imalo je u sebi nešto plemenito, nešto strogo i ozbiljno, a upravo to nije Lina mogla trpjeti kod mlade i nesretne supruge.
Olga prođe svojim sjajnim okom po parteru i slučajno joj zape pogled o poznatu osobu; o baruna Artura Steinera, a zatim o Linu koja je sjedila do njega. Olgin jasan i otvoren pogled popostane samo za časak na njenom licu, a onda se odvrne naglo s nekim nehotičnim izrazom neugodnosti i prezira. Lina opazi taj pogled, malko porumeni i, upirući neprestano u nju svoje oči, čekala je nestrpljivo da joj taj pogled uzvrati, no Olga je se više nije sjećala, nije više gledala po parteru.
Lina zamrzi Olgu; poče misliti kako da joj se osveti, kako da je ugrize u srce. Da je Olga ljubila svoga supruga, ne bi bila teška stvar: bila bi joj pisala, a možda išla i u njezin stan, makar pod kojom izlikom, otkrila joj sve Alfredove tajne, probudila bi bila u njenu srcu crnu ljubomornost i tako bi je bila uništila. No, znala je da Olga ne ljubi svoga supruga, pa da ga napokon i ljubi, ne bi to smjela učiniti, jer bi to bilo protiv njezine vlastite koristi, jer bi se na taj način, možda najbolje i najobilnije zlatno vrelo za nju zatvorilo, jer je Alfred onda ne bi više htio ni gledati. Radovala se, međutim, što je bar Olginoj majci naškodila, došavši na misao da je uda za starog baruna koga je ona dobro poznavala. Odluči, dakle, sve svoje spletkarske sile uložiti da se što prije obavi vjenčanje.
Olga je, naravno, znala da joj se majka udaje za čovjeka koji joj je oduran i nesnosan pored svih njegovih "kavalirskih" manira.
Ljubila je uvijek svoju majku, a od srca ju je sažalijevala, videći da čini nesmotren korak, osjećala je da će postati sasvim nesretna i da će se kasnije ljuto pokajati. Ali što je Olga mogla učiniti da zapriječi tu ludu ženidbu?
— Vidiš, draga Olgo — reče joj jednog dana majka — vidiš, Olgo, ja sam ti tako nesretna! Pa zašto da sama živim? Ne treba li u kući muške glave? Ali ne samo to nego treba da priznaš, treba da razabereš, dušice da mi nije lako bilo pri srcu kada sam stupila s tobom u koje god društvo. Tebi svi: barunice, amo! barunice, tamo! a za mene ne znaju kako da me nagovore, ne znaju što da mi kažu. Domala ću se vjenčati, bit ću i ja presvijetla barunica; ići ćemo, dušice, u Zagreb, jest, u Zagreb, lijepo ćemo tamo živjeti i zabavljati se, a i ti ćeš mi biti veselija i zadovoljnija! No, reci mi, Olgo, hoćeš li ljubiti svojega budućeg oca koji te neizmjerno štuje, koji će te smatrati rođenom kćerkom?
— Ja da ljubim baruna Steinera? Majko,... moj je otac umro! — odvrati ganutim glasom Olga.
— Vjeruj, Olgice, ja sam ti sretna što sam našla supruga, koji će moći i tvog Alfreda držati na uzdi. Alfred je lakouman, no ti bi morala biti prijaznija, ljubaznija. Barun Steiner mi je obećao da će sve moguće učiniti da se tvoj suprug popravi, da promijeni način življenja.
— To mu neće poći za rukom — opazi Olga.
— Zašto mu ne bi za rukom pošlo? Pa i ti, da te je volja, mogla bi ga kadgod opomenuti, mogla bi ga ukoriti da toliko ne troši, da bude uredniji u životu.
— Ja da ga ukorim? Ja da ga opomenem!? — začudi se Olga.
— No, ne treba mu najposlije ni zamjeriti što rasipno živi. Primljen je u sve salone, polazi sva najotmjenija društva, hoće da se natječe s ovdašnjom bogatom i pravom aristokracijom, hoće...
— Kako, kako si rekla? — pohiti Olga. — S ovdašnjom... pravom... pravom aristokracijom?...
— Jest, s pravom aristokracijom — ponovi udovica zlovoljno.
— A kakva je onda ona kojoj pripada Alfred — ta i on je barun?
— Draga Olgice, ja štujem Alfreda, ali dopustit ćeš mi da ga... na priliku... s barunom Steinerom usporediti ne možeš, pa makar bio i sto puta barun. Bečki je barun pravi aristokrat, a hrvatski je šljivar.
— Majko, to nije lijepo! Poznaš li možda ti sve hrvatske aristokrate? Uvjerena sam da ima pametnih, naobraženih i poštenih, i da sigurno ni u čem ne zaostaju za bečkima, pa ni u otmjenu ponašanju.
— Ti si uvijek ista guska! Što znaš ti što je svijet! — razljuti se udova.
— Vidiš kako se ljutiš bez potrebe — umiri je Olga.
— Čovjek treba da se s tobom ljuti. Molim te, Olgo, da me već jednom ostaviš u miru s tvojim hrvatskim nazorima o društvu i o svijetu. Ta to je sramotno, jest, sramotno je zauzimati se za tvoj hrvatski narod! — pouči udova svoju kćerku.
— Čudnovato, majko, ne razumijem te; kad smo još bile u Zagrebu, uvijek si mi govorila o kavalirstvu baruna Alfreda, a kako je to da sada sasvim drukčije misliš o njemu? — upita Olga prvi put u svom životu ujedljivo.
Klara naglo ustane, ošine je ljutitim pogledom i, ulazeći u svoju sobu, srdito reče:
— Ti si uvijek bila luda, a sad postaješ i bezobrazna! Ti mrziš sve što nije hrvatsko!
— Niti sam, majko, luda, niti što mrzim. Štujem svoje! — odvrati mirno Olga.
Roditelji udove Klare bili su već odavna umrli. Braće nije nikada imala, a od cijele njene bliže rodbine živjela joj još neka tetka, majorica u predgrađu Landstrasse u drugoj ulici Ungargasse. Moglo joj biti oko pedeset godina. Njezin pokojni suprug pao je, boreći se valjda junački, kod Novare. Klara je često posjećivala svoju tetku koju je bila upoznala s barunom Steinerom starijim.
Prizemni stan tetke bile su dvije sobice i mala kuhinja. U većoj je sobi stanovao neki sveučilišni slušač koga stara majorica nije, tako rekavši, ni poznavala. Gospodin jurist dolazio bi obično malo prije zore kući, legao i spavao do podne, a onda otišao za svojim poslom, do druge zore. U sobici toga gospodina bila je na stolu samo jedna knjiga, a pod ormarom poderane čizme. Sve ostale stvari koje su resile taj siromašni stan bile su svojina stare majorice, kao i dva tusta i bijela mačka koja su često ležala na postelji uvijek odsutnoga gospodina "doktora", predući himnu onomu neugodnom stanju u kojemu se često nalaze možđani nekih žednih akademskih građana.
Zaljubljeni par, Klara i stari barun, sretno su se sastajali u sobi gospodina jurista...
Gospođa Leonora, drobeći kruh u veliku zdjelicu kave koju je češće kuhala otkad ju je Klara posjećivala, mislila je da je barun Steiner izvanredno bogat čovjek. Veselila se u srcu nenadanoj sreći svoje nećakinje za koju se još uvijek moglo reći da je lijepa i pristala žena. Nije bila visoka stasa, no bila je dosta uska nad bokovima. Nešto odviše velike grudi i njezin struk, sve je to bilo sapeto, tako da se moglo opaziti kako je bio napet konac na šavu njezinih, obično svilenih, haljina, na šavu koji ide od pazuha do bokova. Otkada je Klara znala da će postati barunica, hodala je mnogo ponositije i činilo joj se da je najmanje za pol stope viša. Staromu se Steineru udova silno sviđa.
Često ju je gledao, kao da je želi pojesti svojim očima koje bi mu se kadgod i zasvijetlile u čelavoj lubanji.
— Draga Klaro, ti ne znaš koliko te ljubim, ti ne znaš kako se osjećam mlad! — uvjeravao je udovu stari barun.
— Vjerujem ti, vjerujem ti — potvrđivala mu udova.
— Jest, mila Klaro, kao mladić se osjećam, kao da mi je dvadeset i pet godina! Vidjet ćeš, zlato moje, vidjet ćeš kako ćemo sretno ovaj život...
— U to ne sumnjam, dragi Josipe... Kad se dva srca nađu... — ne doreče i nastavi: — Ali, molim te da se što prije vjenčamo, jer imam posla u Zagrebu, mnogo stvari treba da uredim!... — uzdahne udova.
— E, pa dobro, draga Klaro, dobro, to zavisi o tebi, srce moje — reče barun laskavo i slatko.
— No, nije samo što imam posla kod kuće, nego želim iz Beča i zbog Alfreda.
— Zbog Alfreda? Kako to? — začudi se barun prividno.
— Alfred troši odviše, strašno, velim ti, strašno je rasipan i lakouman. Ta znaš, dragi Josipe, da se cijele noći klatari, da nije nikad kod kuće — potuži se udovica Klara. — O, djeco, djeco! Što ćeš, mila Klaro: mladost, ludost! — uzdahne barun.
— Nadam se, dragi Josipe, da ćeš sve moguće učiniti da ga dovedeš pameti — zamoli udova mekim glasom.
— Da, Klaro, učinit ću sve što bude u mojoj očinskoj vlasti. Meni se zaista smili tvoja nesretna Olga. Ona je dobra, plemenita. Nesretno dijete! — uzdahne duboko stari barun.
— Što dobro?... Što plemenito?... Glupa je, svemu je sama kriva! — razljuti se nešto udova.
— Misliš, Klaro? No, no, nemoj se ljutiti. Misliš zbilja da je svemu sama kriva? E pa da, bit će kako ti veliš — popusti slatkim glasom barun.
— Ta naravno da je tako! Da Alfreda ljubi, da je s njim prijazna, on bi sigurno drukčije živio. Ja ga poznam; on je dobar čovjek i plemenita srca, a da ga nisam poznala, ne bih mu ni dala svoje jedinice, moju Olgu. Ti ne znaš, dragi Josipe, koliko je Olga za njim, za Alfredom ludovala; ta mira nisam nikad imala, uvijek me molila i molila da joj dopustim da pođe za njega.
— Pa kako je to, da ga više ne ljubi? Ja to ne pojmim.
— Što ćeš: dijete!... Čuvstvo što joj se bilo za Alfreda u srcu probudilo, nije bila prava i vječna ljubav — izusti udova gledajući sad sramežljivo u oči barunove.
Stari Steiner nasmiješi joj se i poljubi joj punanu ruku.
— Veoma sam nesretna, dragi Josipe, zbog svoje Olge. Ako ga i ne ljubi, mogla bi biti s njim ipak ljubaznija.
— Nemoj, zlato moje, nemoj, Klaro, tako govoriti! Kad srce ne može ljubiti, tko da ga prisili? Evo, mi smo sretni, Klaro! Mi se ljubimo, naša su srca zauvijek čvrsto svezana! — reče barun prividnim zanosom i zagrli dražesnu udovu koja — ne porumenje.
Potkraj mjeseca lipnja udova Klara postane supruga baruna Josipa Steinera. Vjenčali su se u Beču bez ikakva sjaja, sasvim jednostavno, a sve to po želji gospodina baruna koji je sad odlučio da se nikad više neće kod igre izlagati mogućim neugodnostima jer mu nije više trebalo da vara.
Drugi su dan za vjenčanjem otputovali iz Beča u Zagreb dvije barunice i dva baruna.
Istog dana navečer brojila je Lina, sjedeći na divanu, na pola odjevena i prekriženih nogu, novac što ga je dobila od Alfreda kao predujam za nekoliko mjeseci. Artur, koji se bio čvrsto pribio uza nju, gledao je sa strane požudnim okom Lininu najdivniju zabavu na svijetu. I njega je zapalo nekoliko postotaka.
U siromašnoj sobici gospodina juriste ležala je na stolu uvijek ista knjiga, a ispod ormara virile su iste zaprašene i poderane čizme. Oba bijela i tusta mačka stare majorice Leonore, ležeći potrbuške na postelji gospodina "doktora" i držeći njuške uprte u malko savite svoje nožice, prela su, drijemajući i suznih očiju, kiselu himnu onom stanju razočaranja u kojemu se nalaze mnoge prevarene i ozlovoljene udove.
| Sljedeća stranica→ |