Mrtvi kapitali/VII.

← VI.

Mrtvi kapitali VII. autor: Josip Kozarac

VIII. →

VII.

Listom punim pregaranja objavila je gospođa Matković svojoj sestri Ankine zaruke; ona je znala kakav će odgovor na to pismo dobiti, pa se već unaprijed ogradila proti svakom sestrinu opiranju, jer »na tom gotovom činu ne da se više ništa mijenjati«, dovršila je svoj list i debelo potkrižala te riječi. Ako i ne riječima, a ono tim potezom htjela je ona svojoj sestri kazati da će joj sav trud biti uzaludan, ako bi nakanila te zaruke razvrći. Pismo samo bilo je veoma čuvstveno napisano, te se je daleko razlikovalo od dosadanjih pisama gospođe Matković. Gospođa Vuković jedva je mogla vjerovati da je to njena sestra pisala; u tom pismu nije bilo ni traga onomu visokomu poletu, onoj gradnji kula u zraku, onim smjelim kombinacijama bez temelja — ali zato je to pismo govorilo svom silom materinjeg čuvstva, te je gospođa Vuković kao umorna pala na stolac, kad je dočitala i mučeći predala list svomu mužu da ga i on pročita.

Kad se gospođa Vuković razabrala, napisa svojoj sestri velik list pun vanrednih fraza, gdje se govorilo o ljubavi i novcu, o staležu i o činovnicima, o časti njihove obitelji i Urbanitzkomu — i o svemu, što joj je u taj čas u glavu došlo — no iz svega toga nije gospođa Matković niti toga razabrati mogla, što joj sestra u cijeloj stvari misli. Njoj bi ipak puno lakše bilo da joj je sestra makar otpisala: »Pa kada već nije drugačije — u ime božje neka bude« — no u listu nije ni izdaleka takova šta bilo. Ona je silnu duševnu borbu propatila u to vrijeme, ona je pače češće došla na misao da razvrgne Ankine zaruke — no zavezav se mislima u drugi protivni pravac, ona bi napokon klonula sva umorena te s teškim uzdahom dovršila sve to duševno trzanje, sve te patnje, te tvrdo nakanila, da već neće o tom ni misliti...

Odmah iza zaruka javio se Lešić ravnatelju da se ženi i da će sa svojom ženom stanovati na »Čardačinama«, jer da ne može podnijeti da ženine roditelje tjera iz kuće, u kojoj su pol života stanovali. Otvorenost toga čovjeka svidjela se je ravnatelju natoliko, da mu je cijelu stvar ostavio na volju... Sad se zgrada na »Čardačinama« morala očistiti i popravljati: peći, kuhinju, vrt, ogradu, sve je to trebalo nanovo urediti. Lešić je sam određivao, kako treba ovo, kako ono napraviti, te su se zidari i stolari samo čudili, otkle tomu čovjeku sav taj ukus i poimanje za najsitnije stvari i potreboće... Kad ga je gospođa Matković zapitala: što misli, kad bi moglo biti vjenčanje, odvrati on, da bi najvolio, kad bi već sutra bilo, on da je svaki čas spreman, ali nije rad Anki već u prvi kraj zadavati brige oko kuće, pa zato, čim se sobe zadnji put okreče, onda da ga neće ništa više suzdržati. Nato ga ona opet iz prikrajka zapita za miraz, na što on odvrati, da o kakvu mirazu neće on ni da čuje, a i što se opreme tiče, to je molio samo najnužnije — čega dosada sâm nije imao. S cjenikom u ruci birao je on sve najjednostavnije stvari, te kad su sve zbrojili, izašlo je jedva tri stotine forinti. Gospođa Matković zastidjela se je kad je čula za tako neznatnu svotu; ona nije htjela dopustiti da »tako prosjački svoju kćer udade«, no Lešić joj odvrati, da ne uzimlje fino ili jednostavno pokućstvo nego ženu — pa ako trošak prekorači tri stotine forinti, da on onda neće primiti ni toga, nego da će sâm nabaviti što njegovoj ženi treba. No gospođa Matković nije te njegove plemenite nesebičnosti mogla razumjeti; ona je htjela barem s krasnim pokućstvom da nadomjesti onaj sjaj, koji je po njenu mnijenju Ankinoj udaji za Lešića a priori manjkao — a kad tamo, taj Lešić se i u tome pogledu ponizuje. Njoj se bolje sviđao Neumayer, koji osim svojih pedeset forinti mjesečno nije ništa imao, a ipak je znao govoriti o luksusu i sjaju poput francuskoga rentijera; ona je u tom nazrijevala visinu položaja, kojemu Neumayer u susret ide, dok je u Lešićevoj jednostavnosti gledala niskost staleža, jadnost njegova položaja...

Napokon se je utanačilo, da će i Nelino i Ankino vjenčanje biti u jedan dan, i to u prvoj polovici listopada, kako bi vjenčanju mogao prisustvovati i Lujo — koji je te godine zadnji put na sveučilište polazio. Dok su gospođa Matković sa sestrom si te Nelom i Neumayerom pojedinosti vjenčanja svaki čas mijenjali, dok su kumove, goste i tako dalje izbirali — dotle se je Lešić s Matkovićem dogovorio, da će se on rano u zoru vjenčati pa poslije vjenčanja ravno odvesti na »Čardačine«... Kad je Lešić tu svoju nakanu Anki priopćio, pala mu je prvi put oko vrata i prvi put ga rosnih očiju poljubila. To tiho vjenčanje bez slave i sjaja tako je odgovaralo njenoj duši, tako je bilo skladno s cijelim njezinim mišljenjem, da joj je pao kamen sa srca, te se ona nekako već smatrala vjenčanom. Onaj nevidljivi duševni vez, koji ih je dosada vezivao, činilo joj se da je sada oživio, da nije više opsjena, nego nešto sraslo među njima dvoma, iz čega oni crpe sav svoj duševni i tjelesni život. Njihovo spoljašnje ponašanje nije se ni sada puno razlikovalo od dojakošnjega: isto spokojstvo, ista bezbrižna blaženost lebdjela nad njima, samo puno izrazitija i puno ljepša. Oni nijesu znali riječi progovoriti u društvu, oni nijesu smjeli ni započimati razgovora, jer su si imali toliko toga reći, da onaj jednosatni ili dvosatni boravak Lešićev kod Matkovićevih ne bi ni izdaleka dostajao da se izgovore. Njihova čuvstva gomilala su se kao cvijeće na ogromnoj livadi, kao dozreli plod na velikoj voćki, koja se nije mogla u jedan čas obrati, jer što si više rukom sizao, sve ljepši plodovi u lišću se krili...

Nela je očekivala vjenčani dan s onom gorućom nestrpljivošću kao negda prvi polazak na ples; nju je najviše zanimao vanjski sjaj vjenčanja, ona je uživala u svojoj opravi i vijencu, u Neumayerovu fraku i cilinderu; ona nije ni začas pomislila na budući bračni život, ni začas nije se mogla podati mislima, da si predstavi i ispita Neumayerov značaj, njegove nazore i osjećaje; ona je samo gramzila za tetkinima pismima da sazna, što se o njoj i Neumayeru govori, te je svuda vidjela suparnice i zavidnice, koje je ona srećom natkrilila. Ona je i sada uživala u Lešićevu (više puta veoma problematičnom) udvaranju, te si je laskala, da je on u nju više zaljubljen nego u Anku, pa je Lešić u njezinim očima mogao pročitati: »Što ću ti ja? Ja ne mogu biti i tvoja, ja se ne mogu u tisuću Nela razdijeliti, ne mogu svega svijeta usrećiti!« Ankin pokoj držala je ona za potištenost i nesreću; ona je svojim nestašnim hirima izrabljivala do skrajnosti njenu dobrotu, držeći da sva njena okolina ima samo njezinu veselju i sreći ugađati. Osim Vinka svi su bili robovi njene taštine; Vinko nije trpio ni nje ni Neumayera, te ju više puta svojom obijesnom porugom znao do suza naljutiti... On je oponašao sada nju, kako se vrti i ciriče, sad Neumayera, kako popravlja ogrlicu i navlači manšete, pa njoj dao pridjev »Butterfassla« i »kudravi golub«, a njemu »Telegrafenstange« i »nalickani rodo«... Napokon je i te dvije ptice narisao, kako se komično grle i ljube, pa tu sliku ovio u okvir od kopriva i objesio ju ujutro, dok je Nela još spavala, vrh njene postelje...

Što se vjenčanje više približavalo, to je Matkovića sve to veća tjeskoba hvatala; on, koji je iskusio svu težinu života, koji je svaki dan jedanput uzdahnuo: »Dan-danas je teško biti čovjekom!«, nije mogao a da ne protrne, pomisliv, da će tašta i obijesna Nela za koji dan morati stati na vlastite noge, da će morati prije ili kasnije naučiti što je briga i svagdanji život. On je dobro znao, da Neli upravo manjka, što treba da ima žena koja polazi za činovnika s neznatnom plaćom, tim većma, jer se ni u Neumayera nije puno uzdao. Vidio mu se doduše pošten i miran, no slabe volje i malenoga iskustva u temeljnim uslovima života. Kad bi mu i obiteljski život bio pod paskom i brigom žene, kao što je Anka, on bi bio izvrstan član ljudskoga društva, kao što je možda i dobar činovnik pod strogom upravom državnoga ureda. A ovamo devetnaesti vijek sa svojom olovnom težinom, sa svojom vrtoglavicom u svim granama života, sa svojim divljim gramzenjem i bezobzirnošću, koja uništuje sve, što nije čvrstih nogu, da odoli svim pretjeranim zahtjevima, svima bolestima društvenih navika... Puno svjetlije i radosnije prikazivalo mu se obzorje Lešićevo i Ankino: ovamo onaj jednostavni i energični mladić s jakom voljom i bistrim okom, a onamo žena, koja se nije bojala nestašice u nikojem pogledu, kojoj je posao i rad bio nuždan kao i svagdanji kruh. Njemu se je već po naravi njegova značaja daleko bolje sviđao tihi i zabitni život dvojice ljubećih se stvorova na »Čardačinama« — negoli onaj u gradskom vrtlogu, usred borbe, gdje se tisuće i tisuće otimlju o jedan te isti cilj, o jednu te istu krajcaru...

Sa Nele i Anke preletjela mu misao na sinove, pa dok je pogledom na kćeri on tako reći odigrao svoju ulogu, to mu je obzirom na sinove još daleko stajala meta, kod koje će moći napokon trudan sjesti i obrisati znoj sa čela i mirno reći: Ja sam svoju zadaću dovršio! Ali ta meta bila je još tako daleka, da je on pravo ni vidio nije; kad će njegovi sinovi vlastiti svoj kruh jesti, tko bi to makar otprilike samo pogoditi mogao! U zemlji, prenatrpanoj činovnicima, u zemlji nerazvijenoga gospodarstva, niske industrije — u takvoj zemlji neće biti baš lako mladim ljudima stati na svoje noge, neće biti lako ugrabiti si mjesto, na kojemu ćeš moći stajati, a da ne budeš zbačen od hrlećega devetnaestoga vijeka... I te ideje kao da su starca pomladile, te on s novim žarom duše ogrlio već oteščali mu život, novom snagom pogledao životu i njegovim borbama u lice. On, koji si je i dosada već sve uskraćivao, u svemu se stiskavao, neprestano je kopao po glavi, gdje bi i na čemu još prištedjeti mogao, samo da što više položi pred svoju djecu. On skoro da sâm sebi nije vjerovao, koliku je svotu na njih dva potrošio, svotu, koja je premašila već glavnicu do deset tisuća forinti — a još se nije ni izdaleka moglo prosuditi, je li ta svota koristonosno uložena; za sada joj se je samo vidjelo, da opstoji — ali da još ne može kamata bacati... On je sada tek pravo uvidio, kako je zaostalo naše društvo, kako je siromašna ta naša zemlja, koja mu se pričinila ogromnim posjedom, u koji treba istom uložiti silan novac za gospodarske zgrade, strojeve, marvu itd.; a da ga pokreneš, da postane rodnim i unosnim. A gdje smo mi još! Mi se požurili podići lijepe zgrade, a zaboravili na strojeve i radne sile... On je uvidio da naš duševni i ekonomski rad nije išao usporedo, da je onaj prvi ovoga zadnjega daleko prestigao, pa sada ostao osamljen, bez čvrstoga tla, na koje bi se osloniti mogao i morao, ako će da ne klone i ne pođe unatrag. Duševni napredak jest biljka, koja se hrani od materijalnoga, ekonomskoga boljka; iz njega crpi on svoju hranu i snagu, da se uzmogne razviti pravim, istinskim smjerom, da urodi zdravim i zrelim, a ne pušljivim i kržljavim plodom... K tomu se pridružio onaj luksus, kakova jedva najbogatije zemlje poznaju, došlo je do abnormalnosti, da dvije kuće na selu, stojeći jedna do druge, skrivaju u svojoj nutrinji početak i vršak ljudske kulture: u jednoj stol, postelja, košulja i sve — izrađeno od posjednika samog; u drugoj, kojoj se posjednik materijalno jedva razlikuje od onoga prvoga — jer između činovnika sa sedam stotina forinta plaće i seljaka, koji iole dobro stoji, ne može biti velike razlike pogledom na materijalno stanje — u toj drugoj kući bani se pokućstvo nabavljeno iz Beča, pokućstvo za koje njegov posjednik možda nije još prije godinu dana niti znao da uopće postoji... Matkoviću nije išlo u glavu kako je to došlo da njegova djeca, djeca jednoga gospodarskoga upravitelja, nose zlato i svilu na sebi, ukrašujući si sobe, ponašaju se da ih on sâm jedva poznati može... Tko je ulio taj duh u naš narod, tko je donio tu pošast luksusa k nama, tu laž i opsjenu, kojima sami sebe varamo, jedan drugoga trujemo?... Matković je vidio da tomu nenaravnomu stanju mora kraj doći, da je nastala već neka stanka za kojom će slijediti preokret, te istom nakon toga preokreta znat će se ocijeniti svaki posao i trud, svaka stvar i novac po pravoj mjeri i vrijednosti; a sadanji luksus da će istom onda nastupiti, kada bude čovječjemu duhu i ukusu zbilja pravom nuždom i potrepštinom — a ne samo da se s njime rese prostorije, da se izlaže bez svrhe na vidik, da se s njime natječe jedan s drugim, sve dok i jedan i drugi ne zakrvare, te naposljetku samoubojstva i tamnice lažnomu življenju kraj učine... Kad se sporedi duševni i ekonomski razvitak naše zemlje s luksusom naših prostorija, onda se mora stranac zapitati: Tko je taj luksus zaslužio, gdje su ti veliki dusi, gdje su ta velika djela, taj veliki trud, koji nakon tolikoga duševnoga i tjelesnoga napora mora da otpočine u tim zlatom i svilom uređenim sobama, da se okrijepi tim odabranim jelom?... Zar su to zaslužili oni, kojima polovina zemlje stoji neobrađena, gdje najplodnije tlo gnjije pod vodom, gdje se duševna snaga samo dotle napinje, dok ne dođe do korice kruha, a onda se sav rad i mišljenje objesi na klin?...

Sve te i slične misli vrzle se nesuvislo Matkoviću po glavi, kad je gledao one silne pripreme za pir, ono svagdanje donašanje raznih škrinjica i zamotaka sa pošte, od kojih ni jedan nije bio jeftiniji od deset forinti. On je vidio da će morati segnuti i za ono par novčića, štono ih je prištedio za najskrajnju nezgodu, te kad naručivanje ne htjede prestati, reče on lijepo ženi da bi sada već moglo dosta biti. Ona se u prvi kraj namrštila; vijest, da je valjalo i u prištedak segnuti, dirnula ju neugodno — no naposljetku ipak reče, da »sada« mora biti — makar iz oka-iz boka — kašnje, kada sve to prođe: kako bilo — da bilo!

— A da je Lešić tražio miraza i toliku opremu, što bi onda počeli? — reče Matković.

— Što bi? Moralo bi biti, makar uzajmio...

— Da, uzajmiti! — a vratiti? Ti ne znaš, da naš trošak godimice za sto do dvije stotine forinti raste, a dohodak da je uvijek isti kao pred deset godina; ja već ne znam ni sâm otkuda smažem — ako još koju godinu tako potraje, svi će konci popucati. Nela i Lujo zadaju mi najviše brige, oni su tvoja djeca, sustegni ih ti barem u tom nenaravnom trošenju dok ne bude prekasno, jer kad jedanput ne bude onoliko koliko bude trebalo, onda će im biti teško — ali onda neka ne krive mene, već sebe same...

Matković je rijetko kada tako mirnim i toplim tonom sa svojom ženom govorio. Nju su njegove riječi kao iz sna trgle, ona dosada nije znala što su financijske neprilike, uvijek je bilo svega, štogod je trebalo, nijedan račun nije ostao ni jedan dan nepodmiren — pa baš sada, u vrijeme najveće radosti, mora ona čuti, da je izvor svemu dobru i udobnosti samo novac, kojega sada, kad ga više treba, počima ponestajati. Ona je sve to vidjela, i to, da je sada već prekasno, da je sa odgojem svoje djece već daleko zašla u kolotečinu s koje se je teško natrag povratiti. Zar sada da zabrani Neli i Luji ono što im je od prve njihove mladosti sama u dušu ulijevala? To joj se činilo nelogično, preveć ponizujuće u očima vlastite djece.

— Ja mislim, oni će u pravi čas doći sami sebi — reče ona mužu.

— A znadeš li ti, kada će taj pravi čas nastupiti, da li neće taj čas prekasno doći i hoću li ja moći do toga časa uzdržati? Neće li nam naša djeca možda spočitnuti, zašto smo poletjeli s njima onako visoko, kad nijesmo mogli dokraja doletjeti?... Zato ja mislim, da je bolje biti iskren i sâm sa sobom i sa svojom djecom, nego živjeti u lažnom svjetlu te varati i sebe i njih; ja znam da sam na račun moje dobrote u tom pogledu i sâm mnogo skrivio — oni su mogli vidjeti mene prosjaka među sobom bogatašima, ali oni žalibože toga sve do danas nijesu vidjeli — a to je ono čega je mene najviše strah, da oni neće ni ubuduće vidjeti...

Gospođa Matković nije mogla dulje slušati svoga muža, jer na takove razgovore nije bila navikla; ona je u zadnjim riječima svoga muža vidjela prijekor, koji se najviše nje ticao, pa da si ne ojadi ugodne atmosfere u kojoj je sada živjela, ostavi ona svoga muža, ne odgovoriv mu ni riječi...

Sljedeća stranica→