Mrtvi kapitali/VI.

← V.

Mrtvi kapitali VI. autor: Josip Kozarac

VII. →

VI.

Kad je sutradan došao čas rastanku, a Urbanitzky još ni jednom riječju ne spomenu prosidbe, ne znadoše gospođe, da li se je Urbanitzky s njima našalio ili se je pred zadnji čas predomislio. U prvi kraj pomisliše da ga je Anka u vrtu odbila, no on im svečano reče da je on nije ni zaprosio. Urbanitzky, koga je sinoćnje uzbuđenje preko noći minulo, bio je još ledeniji i šutljiviji nego jučer, te mu je bilo nekako neprilično, kad ga je stari Matković samoga sa gospođama ostavio, jer iz cijeloga njihova bića čitao je jednu jedinu riječ: dakle reci što misliš, zaprosi ju već jednom!... Tu tjeskobu u kući oživljavala je jedino Nela, koja je kao nestašan leptir prhala iz jedne sobe u drugu, ne znajući ni sama zašto; ona kao da nije ni osjećala da se udaje, ona nije još ni pomislila što je to udaja, ona je samo primijetila neku novu ugodnu promjenu; njoj je bilo sve lijepo, sve veselo i sretno... Pa da su joj rekli: Neumayer je noćas prekršio zadanu ti riječ, ali zato te je Urbanitzky isprosio, nju ne bi to novo iznenađenje rastužilo, nego prije razveselilo... Ona je dugo i dugo mahala vrpcom za Neumayerom, kad su kola krenula i jedva se još kroz prašinu vidjela, no da ju je tko zapitao zašto to radi, ona bi se začudila i ne bi znala dati drugoga odgovora, nego da se to tako mora, da to etiketa zahtijeva...

Anka morade zabrinutoj majci i tetki po deseti put kazivati što je govorila u vrtu sa Urbanitzkim — ona je to činila sa prirođenom ljupkošću i pripravnošću, da nijesu mogle ni jedan čas podvojiti o njenoj iskrenosti. One su tumačile njezin i Urbanitzkoga razgovor o zabavi na plesu na sve načine, pitale Anku, da li ga je čimgod uvrijedila, raščinjale svaku njegovu riječ i opasku — no nikako ne mogoše naći pravoga uzroka njegovu čudnomu ponašanju. Gospođa Vuković nije mogla Urbanitzkoga vruće želje, da li mu je slobodno zaprositi Ankinu ruku, nikako u sklad svesti s današnjom njegovom ukočenošću — zato je jedva čekala da se kući vrati i cijelu stvar razjasni. Gospođa Matković molila ju je po sto puta, da joj zaboga odmah piše, čim što sazna — te je s teškom mukom iščekivala prvo sestrino pismo...

To je pismo došlo već treći dan, no iz njega nije mogla baš ništa saznati, jedino to da se je Urbanitzky negdje izrazio, da se je sa prosidbom prenaglio. »U kojem se je pogledu, draga sestro, prenaglio, toga nijesam nikako dočuti mogla: možda mu se je Anka one večeri na plesu ljepšom pričinila, nego kad je došao u prosidbu; ili mu se možda nije svidjelo njezino prostodušno ponašanje kod kuće, možda mu je preveć seoska i neizobražena... A lako je moguće da ga je odvratila gruba neotesanost tvoga supruga, koji se ne može svidjeti nijednomu finijemu čovjeku. I tako se je, vidiš, obistinilo ono, što sam ti uvijek kazivala da je Ankin odgoj pogrešan, jer si ju preveć prepustila vlastitom mišljenju i društvu tvoga prostaka muža.«

To je bio jedini smisao, koji se je mogao izvući iz lista četiri stranice dugačkoga. Gospođa Matković pročitala ga je nekoliko puta — i nakon toga opet je isto tako dugo pismo svojoj sestri otpisala, u kojem se je svaki drugi redak završavao sa nekoliko znakova usklika i pitanja... No na sva ta pitanja i izraze začuđenja mogla je gospođa Vuković samo jedan te isti odgovor dati: da nije ništa u Ankinoj stvari saznala; Urbanitzky da je naprama njoj učtiv kao i dosada (to posljednje je dvaput potkrižala), jedino da joj se čini, da je mrva melankoličniji, nego što je prije bio...

I tako to dopisivanje među sestrama trajalo tri tjedna, dokle god jedna nije imala što da pita, a druga što da odgovara...

Neumayer bio je sav sretan, a tu sreću još je većma u njem raspirivao gospodin Vuković, koji mu je svaki put nešto novo i ugodno o Neli znao pripovijedati. U tonu onih, koji su Neumayeru čestitali na zarukama, opazio je i on sam nešto porugljivo, ali on je bio uvjeren, da mu svi ti ljudi zavide, što je baš njega dopala ta ljupka i umiljata Nela, za kojom toliki čeznu i uzdišu. Pa dok su njega nekoji pogledali sa sažaljenjem, dotle je i on mnoge sažaljivao, za koje je mislio da im je preoteo Nelu. On se sav podao u ruke zamamljive i iskusne Neline tetke, koja je po svojoj volji ravnala njegovim mišljenjem; ona je određivala, kada i kako će se vjenčanje obaviti, tko će biti na svadbu pozvan, a tko ne; ona je izabrala stan, u kojem će mladenci stanovati; ona je svaki dan imala novu, izvrsnu ideju, da ju je Neumayer u sebi svojom providnošću smatrao; on je samo sa sretnim posmiješkom slušao njeno vješto i potanko opisivanje Neline vjenčane oprave i uresa... Kad god je on tamo došao, svaki put našao je punu sobu ilustrovanih cjenika o posoblju i pokućstvu — pojedini listovi tih cjenika putovali su neprestance na selo k gospođi Matković, a odande opet natrag, te je gospođa Vuković mogla svaki put obradovati Neumayera, da se njegov ukus začudo posve slaže sa Nelinim, i da će sve ono naručiti što njih dvoje želi...

U isto doba odigrala se i na selu ista igra među Nelom i materom. Anka je također kadgod prisustvovala tomu vijećanju prigodom izbora raznih stvari i cijena, no njeno mnijenje igralo je podređenu ulogu, a to ponajviše stoga, jer je puno puta znala primijetiti da je ovaj ili onaj luksuz posve suvišan; na takovu primjedbu bi Nela prasnula u smijeh te sažalno pogledala Anku, spočitavajući joj da omalovažuje njezin položaj i ulogu, koju će odsad u gradskomu društvu igrati... Matkovića nije kod naručivanja stvari nitko ni pitao; njemu su se samo gotovi računi pokazivali; i premda čuvaran i štedljiv, nije on mogao u taj čas svoju dobrotu i mekoću srca zatomiti, te je dragovoljno sve račune podmirivao, a baš ta njegova dobrota bila je uzrokom da su Neli neprestance rasle zazubice za daljim narudžbama.

Lešića nije bilo u Matkovićevoj kući, otkako su gospođe bile na gumnu; on je pismeno Neli čestitao na zarukama, i to veoma laskavim i poetičnim riječima da je gospođa Matković nakon nezgode Urbanitzkoga — tako je ona »neuspjelu« Ankinu udaju nazivala — opet posve drugim načinom sudila o Lešiću, nego što je u predvečer dolaska Urbanitzkoga.

Osim Neline udaje bilo je još nešto, što se je u Matkovićevoj kući s nekim uzbuđenjem iščekivalo — a to je bila nagla smrt debeloga ravnatelja gospoštije, te s njome skopčani polustrah i poluradost, kako će se sada stvari u gospoštijskoj upravi razviti... Prvo iznenađenje bilo je to, da je za ravnatelja ubrzo imenovana dosele nepoznata osoba. Gospođa Matković problijedjela je na tu vijest, jer ona je već snivala o ravnateljstvu, no brzo se primiri s utjehom da se neće morati bar svojim dosadanjim kolegicama klanjati, a to bi ju neizrecivo boljelo...

Prvo svoje djelo započeo je novi ravnatelj naredbom, kojom je od svih potčinjenih se gospoštijskih činovnika potražio curriculum vitae, svjedodžbe o svršenim naucima i o dosadanjem službovanju. Već sam ton te naredbe ulijevao je mnogim činovnicima dosele nepoznatoga strahopočitanja. Stari Matković nije imao nikakovih svjedodžaba; on je svršio nižu gimnaziju, stupio kao vježbenik k ravnateljstvu gospoštije te ostao ovdje sve dosada, popevši se s vremenom do upravitelja prvoga razreda. Kroz toliko vrijeme stekao je on potpuno iskustvo u svom poslu te je bio cijenjen kao jedan od najiskusnijih i najčestitijih činovnika, a njegova tačnost i nesebičnost bila je upravo poslovična. Usuprot manjkao je njemu dar pismenog saopćivanja, tako da su njegovi dopisi i izvještaji bili bez glave i repa, a uz to je bio upravo lijen u rješavanju službenih spisa. On je uvijek govorio da to piskaranje ništa ne znači, te su ne jedanput Lujo i Vinko po njegovoj uputi od više mjeseci zaostale spise rješavali. Spisi su više puta bili po svim knjigama i novinama porazbacani, a stari Matković izgovarao se je da ni pokojni ravnatelj nije u tomu pogledu bio bolji, nego je malne na svakoj naredbi dodavao familijarne bilješke i pozdrave i time tako reći sâm uzeo dotičnoj naredbi svaku službenu strogost...

Željno iščekivani dalji nalozi novoga ravnatelja preneraziše gospoštijske činovnike: dobra trećina bude ih otpuštena, a ostali novom klasifikacijom uređeni; po toj klasifikaciji preskočio je Lešić Matkovića, tako da je Lešić — pošto je posjedovao svjedodžbe najvišega strukovnoga zavoda — imao od nove godine primiti veći kotar Matkovićev, dok je Matković imao prijeći na pustaru »Čardačine«, na ono gumno, s kojega se gospođa Matković toliko zgražala. Matković je bio tom odredbom posve zadovoljan, jer kao čovjek u godinama volio je upravljati manjim kotarom i manjim poslom, tim većma, jer su mu dosadanji dohoci »obzirom na dosadanju vjernu službu« i nadalje ostavljeni...

Gospođu Matković bilo je da očaja kad je sve to saznala; ona je uvijek mislila da je samo privremeno na tom odurnom joj selu, te je živjela u vječnoj nadi da će danas-sutra biti premješteni u koje veće i ugodnije mjesto — a sada eto obratno došlo. Ona je u prvi mah htjela sjesti u kola i odvesti se k ravnatelju da izmoli od njega opoziv te naredbe, no energična proturiječ Matkovićeva, koji joj je predočio sudbinu otpuštenih činovnika, odvrati ju od toga nauma. Nju je to premještanje tim većma boljelo što baš sada udaje Nelu! Zato napisa sestri list da će se vjenčanje što brže pospješiti, a o premještenju da ne spominje Neumayeru ni riječi...

Kakovih četrnaest dana iza toga obilazio je novi ravnatelj potčinjene si kotare. K Matkovićevim došao je iznenada u pratnji Lešićevoj, kojega je on zavolio i vodio sa sobom na svom prvom putovanju. Novi ravnatelj bio je vanredno ljubazan i inteligentan čovjek, no u službi veoma savjestan, a u vanjskom ponašanju kavalirski ohol. Kraj sve ljubežljivosti znao si je on izvanredno počitanje potčinjenih si činovnika pribaviti... I gospođi Matković svidio se taj gentleman već u prvi čas, te ga samo nije mogla razumjeti, radi šta je Lešića onako zavolio.

— Ja sam ga htio uzeti k sebi u središte, no on neće pa neće; hoće radije da ostane vani — pa dobro, ja sam mu učinio po volji. Ali da je mene poslušao, došao bi za koju godinu na moje mjesto, a ovako će ostati navijek upraviteljem — okrenu se ravnatelj s hladnom ljubežljivošću naprama Lešiću, a iz svakoga njegova poteza čitala se ona moć i samosvijest visokoga činovnika.

— Koliko je meni poznato, gospodin Lešić uživa na ladanju — spomenu gospođa Matković.

— Bolje reći na ladanjskom poslu... — primetnu Lešić.

— Međutim, ako se za godinu dana ne oženi, opet ću ga premjestiti — reče ravnatelj s onim privlačljivo strogim posmijehom, za koji ne znaš, je li šala ili zbilja...

— Dakle, sad vam ne preostaje ino — obrati se gospođa Matković Lešiću, tek da nešto reče; no sjetiv se Anke, pokaja se u isti čas za te riječi.

Kad su se najživlje razgovarali, mislila je gospođa Matković da će sada biti najzgodnije, ako finom zlobom spočitne ravnatelju njihovo premještanje na »Čardačine«; no ljubezni inače ravnatelj ne htjede ni čuti o tomu da bi svoju odluku promijenio, nego je isto tako finom doskočicom gospođi Matković odvratio. — S Matkovićem postupao je ravnatelj kao s poštenim čovjekom, kako je on to i zaslužio; no ipak su bili u neprestanoj pravdi, jer je Matković bio svojeglav u svom iskustvu, dok se je ravnatelj uz praksu i o teoriju opirao; zato su njegovi nazori većma naginjali Lešićevim, ali provedbu svojih ideja ipak su prepustili Matkoviću kao iskusnijemu.

— Što ćemo, zasada moramo još tako, jer ne mogu ni ja preko noći stvoriti ono što se kroz godine i godine zanemarilo; mora čovjek i naprama gospoštiji samoj biti oprezan, jer te uvijek poprijeko glede, kad god dođeš s novim tražbinama i izdacima. Ići ćemo polako, ali postepeno naprijed! — Time bi se obično dovršilo razmatranje gospodarstvenih prilika između ravnatelja, Matkovića i Lešića.

Vijest, da je Matković premješten u »Čardačine«, dirnula je neugodno u Vukovićevoj kući, te prijašnje otezanje sa vjenčanjem pretvori se nenadano u »što prije — to bolje«. Gospođa Vuković sokolila je na sve načine svoju sestru da ne zdvaja, što će morati na »Čardačine«; za Anku da je donekle i bolje što će biti na pustari, a ne na selu, jer ako već nema društva prema sebi, ne treba ni onakova, kakovo je dosada na selu imala; a pri tomu je ona najviše mislila na Lešića — ne znajući da je taj mladi čovjek pod zadnje vrijeme visoko u cijeni skočio. »Uostalom, draga sestro, ti znadeš moju privrženost prema tebi, ti znadeš da su ti moja vrata uvijek otvorena, pa da mi neće ni najmanje biti teško, ako veći dio godine kod mene sprovedeš; ja ću sve moguće činiti samo da ti tvoje breme olakšam.« Gospođa Vuković rado se nabacivala takovim frazama, samo da istakne ma u kojemu god pogledu svoju osobu, ponajpače u onom pravcu gdje je znala da neće nikada doći do toga, da svoje velikodušno ponuđene žrtve uistinu i doprinese. No njezinu sestru takove su riječi uvijek duboko dirnule, te je držala gospođu Vuković jedinom svojom dobrom zvijezdom... Nakon svakog takva pisma došlo je u Matkovićevoj kući do neugodnih prizora, jer je gospođa Matković morala dati oduška svojim čuvstvima, spočitavajući Matkoviću svoju nesretnu udaju, njegovu jadnu službu itd.

Žestoki Matković planuo bi svaki put na takove riječi te zapovjedio kočijašu da upreže kola, pa da njegovu postelju i stvari vozi na »Čardačine«, a ona — gospođa mu — neka ide kamo god hoće... Izvikav se do site volje, opet bi došao k sebi, jer ih je bila puna kuća, jer je bilo svaki čas drugoga posla, te ni jedno časovito čuvstvo — bilo ugodno ili neugodno — nije moglo dulje vremena potrajati...

Lešić je dolazio u kuću još češće nego dosada, tako je naime zahtijevala služba pod novim ravnateljem. On nije bio posve na čistom, da li mu je gospođa Matković sklona ili ne, ali je znao, da u toj kući tri srca kucaju i misle njegovom mišlju, pa je uvijek voljko polazio onamo.

Svojom iskrenošću, koja je bila naprama drugima kao i naprama samomu sebi jednako pravedna, djelovao je sve polako na gospođu Matković, koja je kraj sve preuzetnosti ipak svakim danom bivala sve toplija naprama njemu. Ali misao, da bi joj on mogao zetom biti, nije se nikako mogla u njenoj glavi ustaliti. Ona bi se za tu misao možda prije ugrijala da je ponašanje Ankino i Lešićevo odavalo dvoje zaljubljenika, ali gospođa Matković, koja si je to stanje posve drugačije predstavljala — onako nekako kao kod Nele i Neumayera — nije mogla u ponašanju svoje kćeri ni trunka opaziti, što bi ju odalo da joj je Lešić drag i mio. Ona nije mogla pojmiti da čovjek može svojim čuvstvom za sebe živjeti, a da ga ne odaje, da je to čuvstvo najslađe kad za njega nitko i ne zna. Lešić opet, što se većma osvjedočavao da ga Anka ljubi, postajao je u njenu društvu sve mučaljiviji, a ako bi ga kadgod uhvatila kakova razgovorljivost, tad bi se ista — gušeći i boreći se sama sobom — pretvorila u neku laganu ujedljivost, po kojoj se je prije sudilo da mu je Anka ravnodušna, negoli da ju ljubi. Ni Lujo nije opažao čuvstva, koje je sve tjesnije vezalo Anku i Lešića; jedini Vinko, koji je iskreno bio odan i sestri i Lešiću, nije mogao drugačije pomisliti, nego da se njih dvoje ljube. Njih dva spavajući na gumnu za divnih rosnih noći ispredali su si za deset godina unaprijed svoj roman.

— Ja, ti i tvoj otac stanovat ćemo na »Čardačinama«; proti tomu ne može ravnatelj ništa imati; tvoj otac bit će ovdje, a nas dva ćemo svaki dan odjahati u selo, pa udesiti sve što treba pa onda opet natrag amo.

— Da, to će biti divan život... briga nas za selo.

I tu bi im riječ zapela; oni su došli do tačke, preko koje nije se usudio nijedan dalje poći, ne znajući, ako ju prijeđe, kako bi to na onoga drugoga djelovalo.

— Moja majka i Nela mogu ostati tamo, a Anka će možda k nama... — izlane Vinko.

Lešić samo protrne na te riječi, njegove usne samo naglim drhtanjem pokažu da su htjele, ali da nijesu mogle progovoriti.

I nijedan od njih nije imao snage da taj razgovor nastavi; no ono, što je ostalo neizrečeno, govorili su oni dalje u sebi, a rekao bi da su i znali da obojica jedno te isto misle. Vinku je bila već sto puta na jeziku riječ: »Kad ćeš ju već jedanput zaprositi?« — ali mladenački stid pridušivao mu te riječi u ustima, a samo nagla rumen u licu odavala ga da ju je pomislio.

Rujan je bio na izmaku; bogata rosa bijeljela se i treperila sve do pol dana na travi, prepletenoj tankom paučinom; ljetni se poslovi dovršavali, a jesensko sijanje započelo. Lešić i Matković već su počeli izmjenjivati svoju upravu, kako se već koji posao i račun dovršavao. Tjedno po dva dana ispitivali su oni račune kod Matkovića, a gospođu Matković hvatalo je u susjednoj sobi čuvstvo na pomisao, da će iz tih prostorija, u kojima je preko dvadeset godina obitavala, gdje je toliko radosti i neugodnosti doživjela, sada morati seliti. Ona si je jedva mogla predstaviti da je tomu zbilja tako; njoj je sada prvi put postalo jasno da je ona već dugo na tom selu, da imade dvije kćeri za udaju — a takva žena da nije više mlada, ma koliko još i osjećala potpunu životnu snagu, sve osjećaje, zanimanje i strasti srca... Rujansko sunce, koje je danomice slabije grijalo, zatim ono tiho zbrajanje brojeva u Matkovićevoj sobi, onaj vječiti nemir i uzrujanost, koju je udaja Nelina sobom donosila, sve je to pridonijelo da se gospođa Matković osjećala nekako melankoličnom i umornom, više duševno nego tjelesno. Taj duševni umor, koji prelazi u tihu rezignaciju, jeste početak kad se čovječja duša pođe prilagođivati novomu stanju stvari. Istrgana duša ne nalazi opreke više onako teškima i nepodnosivima, kao što si ih je u prvi kraj predstavljala; čovjek se počinje voljkije podavati onomu nečemu jačemu, što njime ravna.

Kad su jednoga dana Lešić i Matković dovršili jedan dio računa te zaiskali okrepe, dođe gospođa Matković te šaljivo zapita Lešića:

— Dakle, kada ćete nas istjerati van; jeste li već odlučili, kako ćete si te prostorije razdijeliti i urediti?

— Ja vas istjerati, milostiva? Toga neće nigda biti.

— Kako, zar je naredba promijenjena?

— To ne — ali ja bih prije ostavio službu, negoli vas krenuo iz te udobnosti, koja vam je tako draga, da bi ju moglo malo što na svijetu nadomjestiti... A što meni samomu treba? Ako bi me baš i prisilili da moram tu stanovati — pa dobro, ja ću se smjestiti na tavanu, u štali, ili na sjeniku — pa mir i bog! No do toga neće doći, nego ću ja kao i dosada živjeti na mojoj pustari, te ću od srca rado dijeliti one dvije sobe s gospodinom Matkovićem, jer on nije mlad kao ja da može odavde pregledati ondašnja polja i poslove, kao što će meni biti tričarija svaki dan dojahati odande ovamo. A gospodinu ravnatelju bit će valjda više stalo do toga da mi svoj posao obavljamo kako treba, negoli do toga da li među ova četiri zida stoji vaš ormar ili moj — koji ja, hvala bogu, još i nemam...

Gospođa Matković nije se svemu tomu nadala; ona nije znala, bi li se tomu mladomu čovjeku zahvaljivala ili bi s prezirom odbila njegovu uslugu. Ona je već donekle imala jasan sud o tom mladiću, no njena sestra omrljala je svijetlu sliku Lešićevu pred njenom dušom; ona je i sada opazila, kolikom moći djeluje njena sestra na nju, pa navikla poštivati njene nazore, nije se sada mogla snaći što da misli o Lešiću.

— Ja, Vlatko i tata stanovat ćemo na »Čardačinama«, a svake nedjelje odvest ćemo makar kradom i Anku onamo, da nam nakuha graha i napeče kolača za čitav tjedan — pa ja — mama, kriv, ako vi ne budete češće dolazili k nama negoli mi k vama...

Na te Vinkove riječi morala se je gospođa Matković od srca nasmijati.

— Samo ako vam Anka bude htjela kuhati...

— No to će već naša briga biti! Je li da hoćeš? — obrati se Vinko Anki.

Svi upriješe oči u nju; u Lešiću podrhtao sav život, dok Anka smiješeći se ne odgovori:

— Najprije ćemo se morati pogoditi za plaću...

I tako ona iznenada skrene opet razgovor na šalu, jer je već počeo u zbilju zalaziti — no gospođi Matković nije u taj par izmaklo ono bolno iščekivanje, ono skroz promijenjeno lice Lešićevo, dok Anka nije odgovorila... Ona je napokon uvidjela da se za tišinom, koja je Lešića i Anku kao otajstvom obavila; kriju i krstare munje, koje od vremena do vremena jedva vidljivo bljeskutnu. I Lešićev odlazak i njegov oproštaj s Ankom, premda je bio isti kao i dosada, uvjerio je gospođu Matković, da među njima dvojima nešto nevidljivo govori, da opstoji još jedna dimenzija, koja prenaša njihove misli i čuvstva, koju samo njih dvoje shvaća. Njezina ionako nježna kći pričinila joj se sada još sto puta nježnijom, uzvišenijom i ljepšom: ona se nije mogla dosta načuditi onomu blaženomu miru i spokojstvu, koje je anđeoskom dobrotom odsijevalo sa Ankina čela. Taj mir mogao je samo one božje stvorove opsijevati, koji su bili sami sobom sretni i zadovoljni, koji su znali, što god čine, da to samo zato čine, jer im tako srce i duša šapće.

Kad je Lešić otišao, a Anka ostala sama za poslom, uđe gospođa Matković k njoj i sjede do nje.

— Anko! Ja sam danas nešto opazila — molim te, kaži mi cijelu istinu, ti vidiš i sama, koliko sam s tebe propatila, nemoj me dulje mučiti s tom neizvjesnošću.

— Zašto, čime sam vas mučila? Zar time, što vi ne htjedoste nešto vidjeti što je tako očevidno bilo?

— Ti si radi njega odbila Urbanitzkoga?

— Nisam! Urbanitzky je u prvi mah spazio, što ste vi istom danas, pa je taj plemeniti čovjek jednostavno uvidio da je došao prekasno... On me nije ni zaprosio, jer mene nije više ni bilo za njega: a njemu je ženidba, što i meni udaja, mi svako tražimo jedno čitavo biće za sebe; mi ne pitamo za visoki čin, za udoban život, nas mora nešto drugo ispunjati, jedno drugomu privlačiti...

— Ti uvijek nekako tamno, nerazumljivo govoriš o toj stvari — ja još ne znam pravo što ti misliš.

— Ja sam, majko, mogla vama pridonijeti tu žrtvu, ja sam mogla poći za gospodina Urbanitzkoga — da je on htio... Vi možda, dok ste živi, ne biste vidjeli da sam ja nesretna, kao što ni sada nijeste mogli moju sreću opaziti — ali gospodin Urbanitzky nije me ni zaprosio, jer on je štovao moju ljubav, jer on nije onoga mnijenja da je za sretan brak dovoljna mjesečna plaća i osiguran opstanak. Gospodin Urbanitzky nije se dosada oženio, jer nije našao ono što traži, a nađe li, on neće pitati: tko je ta osoba, kao što ni ja ne pitam: tko je Lešić... Ja sam s njime govorila možda manje nego vi, ali ono što govori iz njega, i ono što govori u meni, to je govor jednoga bića, jedne duše... Sad sam vam, majko, rekla sve što znadem, a vi ako mislite da ću vas unesrećiti, budem li njegovom ženom, onda ću vam ja žrtvovati svoju sreću, ja ću ga zaboraviti i tiho trpjeti — neću se za njega, ali niti za jednoga drugoga udati...

Pa kao što se njena ljubav nije ničim odavala, tako je i te teške riječi izgovorila s divnim mirom, neuzburkanim čuvstvom, koje je samo sebe vodilo i dobro znalo kuda ide. Gospođa Matković proplakala je i zagrlila svoju kćer grčevito k sebi, te ne mogav ni riječce prozboriti, ode ganuta u svoju sobu. To je bio trenutak, u kojemu je ono pravo, istinsko materinje čuvstvo nadvladalo konvencionalne navike i laži, kojima današnji vijek misli, živi i odgaja djecu... U njoj se je napokon razmekšala ljubav i milosrđe materinje, ono nešto dobro i samilosno, što na dnu srca svakoga roditelja za svoje dijete ostane, ma to srce kojim god hirima i strastima rastrovano bilo. Onaj ponos materin, koji svoju djecu smatra za najodabraniju, koji misli da će ta djeca samo onda biti sretna, ako budu činila i mislila sve kako taj materin ponos od njih zahtijeva; onaj ponos, koji diže svoju djecu u visine, okružuje ih svom velebnošću zemaljskom — taj ponos, koji je u duši gospođe Matković bio neobično razvijen, morao je popustiti, morao se je naći prevarenim te ustupiti mjesto svoje — ljubavi materinjoj... Ponos taj tako je velik, da onu bol, koja se rađa, ako se on ne ispuni, nije ništa kadro izliječiti; usred veselja, usred tuge tinja taj neispunjeni ponos, plače za nečim izgubljenim. I gospođa Matković nakon teške borbe izmirila se napokon sa udajom Ankinom za Lešića, ali to izmirenje nije moglo dugo vremena ni jedan sretan časak u njezinu dušu, ni jedan posmijeh na njezina usta nagnati...

Istom kad je Lešić isprosio za koji dan Anku pa toplo i zahvalno poljubio gospođu Matković u ruku, kao što samo zbilja sretan čovjek poljubiti može, istom kada je ona vidjela blaženstvom obasjano lice svoje kćeri, kada je vidjela svoga muža krotka kao janje od prevelike sreće, kad je vidjela žurbu i veselo pjevuckanje Vinkovo — onda je sve to kao blijedi tračak i nju obasjalo — ali spomen na Urbanitzkoga, na Neumayera i Nelu utrnuo je i tu sitnu iskru, te se ona brzo pretvorila u tinjajući, uništeni ponos...

Sljedeća stranica→