Mrtvi kapitali/VIII.

← VII.

Mrtvi kapitali VIII. autor: Josip Kozarac

IX. →

VIII.

Napokon se približio i dan vjenčanja. Lešić je uredio »Čardačine« da su se izdaleka bijeljele kao crkvica; njegovi radnici, koji su mu od srca bili privrženi, natjecali se kako će što ljepše ukrasiti dom budućoj gospodarici »Čardačina«. Oni su odmalena poznavali Anku, štovali ju i ljubili i divili se njenoj miloj prikazi: oni su bili uvjereni da ljepšeg para od Lešića i Anke nema na svijetu te da si ni jedno ni drugo ne bi moglo ljepše polovice naći. Premda je jesen bila, oni su rekao bi stvorili po Lešićevu naputku vrt, po veličini i razdiobi veoma sličan onomu Ankinu kod kuće. Ovi radnici pročitali su Lešićevu dušu, vidjeli su čim on želi Anki ugoditi, pa su naposljetku i bez njegovih uputa radili sve, kako je on samo poželjeti mogao... I ne samo gospoštijski radnici, nego i žitelji obližnjih sela, koji su na trećinu obrađivali gospoštijsku zemlju, nemalo su se uzrujali na glas da se »njihov gospodin« ženi; oni su dolazili dan na dan na »Čardačine« i obično ovako započimali:

— E, čuli smo, gospodine, ne znamo pravo je li istina, al tako se govori — u ime božje sretno vam bilo!... Pa zato nemojte zamjeriti što smo vas došli pohoditi, uvijek smo se pazili, pa ćemo valjda i odsada... Udijelio vam bog svaku sreću, a mi božji — pa vaši... — A sve to okolišanje značilo: čuli smo da se ženite — pa jer vas ljubimo i štujemo, došli smo da vas darujemo...

I za nedjelju dana oživjele su »Čardačine« tolikom množinom živadi, tolikom množinom vedrica i vreća, da već nije bilo prostora kamo da se sve to spremi. Lešić je samo gorio od želje, kako bi pogodio i najtanje misli i želje svoje zaručnice, jer on je znao da joj ne bi toliko ugodio, da strese sve blago ovoga svijeta pred nju, koliko i najmanjom malenkošću, koju je njoj u duše pročitao. On je uz njenu postelju objesio isto onakovu sličicu, kakovu je i tamo kod kuće imala; on je odstranio svu šarenu perad, pa ostavio samo bijele kokoši i bijele guske i patke, kao što su i u njenu dvorištu; on je postavio isto onakove stupčiće s bjelkastom korom, na kojima su stajali lončići sa dolje visećim zelenim cvijećem — sve kao u njenu vrtu... On nije mogao ni pomisliti na onaj čas, kad ona tamo uniđe, njemu se taj čas gotovo nevjerojatnim, neizmjerno dalekim pričinjao, premda on nije bio romantički maštalac; no zato je bio čovjek čuvstven, pa kada bi ga koje čuvstvo obuzelo, on bi bio mekan kao vosak, nježan kao dijete. On se je gotovo bojao, da će ga ljubav naprama njoj raznježiti pa da neće biti sposoban za ozbiljan posao, kao što je njegovo zvanje; on još nije mogao znati, da će njega baš ta ljubav još većma sokoliti i bodriti, da će ona njemu, čovjeku radinom i energičnom, ulijevati danomice nove snage, da će on sve što bude radio, raditi kud i kamo s većom svjesnošću, da će sav posao pod njegovim rukama biti proračunan, biti spekulacija, dok mu je dosada bio prikratom vremena, idilom. On je i dosada ulagao sve svoje znanje i iskustvo u povjerenu mu upravu, on je i sada nastojao ugrabiti najbolje vrijeme ovomu i onomu radu, ali pri svemu tom nije mario, da li će tisuću ili dvije tisuće hektolitara pšenice uroditi, hoće li u vrijeme žetve pasti tuča, hoće li u vrijeme vršidbe biti vlažno ili suho... A i čemu bi — ta on nije mogao prirodnim silama zapovijedati! Ali sad — kada čovjeku zasja nekakav životni cilj pred očima, kad se uz sve znanje i iskustvo probudi u čovjeku još neka gorljivost, neki polustrah, koji nad ovakovim poslom dršće, koji na godine unaprijed računa, koji bi rada sve elemente sputati u svoje ruke da mu po volji služe — sada istom postane čovjek pravim čovjekom!... Koliko li se je osnova proveralo po njegovoj glavi za neprospanih noći pod zadnje dane uoči vjenčanja! Koliko li je načina smišljao, kako bi njoj ugodio i olakotio život — on će kopati, orati, raditi kao crv, samo da ona nigda ne reče da joj je uz njega teško, da joj ništa ne bude manjkalo; na sebe nije ni mislio; on će biti zadovoljan i sretan kada vidi da je ona sretna. Premda je on njoj čitao u dušu, ipak nije mogao znati da je ona te iste misli mislila — i ona je računala, kako će njemu olakšati život i ona je kao i on — mislila da je s njime dobila u bescijenu neizmjerno blago.

Dva dana prije vjenčanja dovezao je pokućstvo i Ankine stvari na »Čardačine«. Lešić je sâm otvarao škrinje, sâm iznašao iz njih i slagao. Iz svake stvarce udarao mu je onaj slatki miris, koji je osjećao sjedeći do nje; on je svaki rubac, svaku maramicu, na kojima je ona svoje početno slovo izvezla, s nekim počitanjem, nekim svetim čuvstvom poljubio; on nije nikada mislio da se i te stvari mogu poljubiti... Navečer uoči vjenčanja otiđe on do Matkovićevih, no nije ni sâm znao zašto ide tamo. Kao što u svom srcu, tako je i ondje našao sve bezrječno i šutljivo, riječi su teško izlazile, govorilo se više očima nego jezikom; nabujala čuvstva straha, veselja i još drugih bezimenih osjećaja nijesu se još utaložila i pročistila, te premda su svi imali puno šta da si kažu, ipak nijesu znali što govore. I na samu Nelu djelovalo je to svečano iščekivanje nečega nevidljivoga i nepojmljivoga utoliko da je poblijedjela, da su joj i riječi i ponašanje i cijelo biće nekako mekanije postalo. No nju, od naravi prpošnu, nije ta svečanost čuvstava poljepšavala, njezina vanjština stvorena je tek za skakutanje i smijanje, a ne za ozbiljne i svete časove, ona je bila samo onda ljepušna, kad je bila vesela, njezina prikaza morala je tuđe živce na posmiješak draškati, a ne ulijevati im počitanje.

Lešić, premda je već spadao u tu obitelj, nije ipak mogao da buni taj svečani, teški mir, kojim je disala cijela kuća, nego se ogleda dva, tri puta po okolini i izađe opet van; kao što nije znao zašto je došao, tako nije ni znao zašto je otišao. On kao da nije radio samosvjesno; nešto jače od njega kao da mu je zapovijedalo. On je vidio u Ankinim očima ono sijevajuće blaženstvo, vidio je da svaki dijelak njezina tijela pozdravlja njegovo biće, osjeća njegovu blizinu — i on još nigda nije kao sada osjetio, da on može onako silno ljubiti, kao što je taj čas ljubio. Kad je izašao iz kuće, on je osjećao, da je samo radi nje došao, da u cijeloj kući nije nikoga vidio, samo nju, i on je osjećao, da ju je poveo sobom, da ona nevidljivo ide uz njegovo biće — on se je i obazreo, ali ne za onom Ankom, koja je ostala kod kuće, nego za onom, koja ide uza nj — i njemu bi svaki put preletio blažen posmijeh preko lica, jer njemu se je činilo da ju zbilja vidi uza se...

U Matkovićevoj kući tek se kasno leglo na počinak. Premda se je radilo i spremalo već mjesec dana, ipak je još uvijek nešto manjkalo. Neumayer i ostali svatovi doći će sutra zorom, Nelino vjenčanje bit će prije podne, te će se poslije objeda ona s Neumayerom odvesti u svoj novi dom u varoš. Gospođa Matković željela je, da se obje sestre skupa vjenčaju, no Lešić ne htjede nikako na to pristati; on nije mogao podnijeti onih ispraznih ceremonija, nije mogao prolaziti kroz redove svjetine, koja upire oči u mladence kao u čudovišta, nije mogao podnijeti onih pogleda i slatkih upita svatovskih gostiju...

Tjelesno i duševno umoran, Lešić je tu noć slatko prosnio: probudiv se rano ujutro, bio je sâm sebi izvanredno lagan, rekao bi da nije osjećao da živi. Oblačeći se on je pjevuckao kao ptica, što bi mu samo na um palo; pomisao da ide na vjenčanje, nije mu ni došla u glavu.

Još je bilo posve tamno i maglovito, kad je on sjeo u spremna kola i krenuo u selo; radnici su već bili na nogama i dovikivali mu: Sretno — sretno!... Listopadsko jutro bilo hladno i ponešto vlažno, u šumi čuo se zadnji krik noćnih ptica i prvi zov danjih, a tih vjetar šumorio po polužutom lišću. Lešić se stisnuo uz sjedalo i besmisleno gledao u svijet, no niti je šta vidio niti šta čuo; to je bio onaj sretni čas, za kojim je on toliko čeznuo, to je bila ona slast, koju je on unaprijed ćutio i na koju se čovjek sjeća, kad prijeđe — ali sada u času; kada se ona zbiva, posve je nepojmljiva i nezamjetljiva, jer ona je tako silna da utamanjuje sve osjećaje, te čovjek ostaje bešćutan naprama svim vanjskim i nutarnjim utiscima.

Prispjev u selo, nađe Lešić Anku već posve spremnu; bila je obučena u mrku, doista tijesnu opravu, svježa, no ponešto blijeda, jedva pozdraviv Lešića kad je ušao; na njoj se vidjela sva ozbiljnost i dostojanstvo toga trenutka. Ni Lešić nije mogao govoriti, nego joj samo mučeći pomilova i poljubi ruku... I stari Matković i Vinko bili su spremni; starac je nemirno hodao amo-tamo, nervozno se obazirući na svaki šuštaj, kao da ga netko zove.

— Ja sam gotova, hoćemo li? — upita pouzdanim glasom Anka, nastojeći svaku uzrujanost zatomiti. Nato ode u drugu sobu k majci, koja je još u postelji bila, te za kratak časak izađe s njezinim blagoslovom, koji se je zrcalio na dvjema suzama na njenim problijedjelim obrazima.

— A sad hajdemo! — reče ona i odlučnom majestetičnom kretnjom pruži ruku Lešiću. Kad ju je Matković u taj par pogledao, nije se mogao uzdržati, a da ne brizne u plač; ona pade ocu oko vrata te izljubi najprije njega, a onda Vinka. Napokon sjedoše ona i Vinko u prednja, a Matković i Lešić u zadnja kola i odvezoše se u crkvu.

U crkvi bilo je već sve pripravno; vjenčani obred svršio se brzo i jednostavno; na svećenikove riječi odgovarala Anka tihim glasom da se jedva čulo, dok je Lešić, koji od ganuća nije cijeloga jutra mogao riječi prozboriti, odgovarao glasno, da je odjekivalo po tihoj tamnoj crkvici.

Poslije vjenčanja izljubiše se otac i Vinko sa mladencima te odoše kući, dok je njih dvoje krenulo ravno na »Čardačine«.

Istom sada počelo svitati, a na istoku razgaljivalo se zarumenjeno nebo. Konji vozili oštro; Lešić položio ruku u Ankinu i htio joj govoriti slatko, nježno, anđeoski, onako, kako mu je sada u srcu strujalo, ali nije mogao, on nije znao jedne jedite riječi izustiti. Ona je to osjećala, okrenula se k njemu i pogledala ga takovim pogledom, da se on nije mogao suzdržati, a da je ne zagrli, da je ne stisne grčevito na svoje lice... I onda ju je cjelivao, i šaptao joj i gukao kao golub, te kad mu je ona nedjelju dana iza toga kazivala što joj je tada govorio, nije se on mogao ni na jednu riječcu sjetiti.

Kad su prispjeli na »Čardačine«, onda se sunce pokaza u svem svojem veličanstvu, rujno, okruglo i veliko, obarajući magluštine na sve strane.

— Sunce naše sreće... — To je bila prva njegova riječ, za koju je znao da ju je izrekao...

Radnici se nijesu nadali, da bi oni mogli već doći, pa kad iznenada vidješe pred kućom prazna kola, jedva povjerovaše kočijašu, koji im reče da je dovezao mladence.

Međuto njih dvoje, ušav u sobu, klekoše pred Bogorodičinu sliku i izmoliše molitvu čuvstva i zahvalnosti, molitvu bezrječnu, koja je poput tamjana suktala iz njihovih zanesenih duša. I kad su se opet digli, ogrli on nju jednom rukom i zapjeva onu divnu kršćansku melodiju:

Tvoje ime posvećeno budi,

Tebi nek je hvala i dika,

Nek te štuju svi u prahu ljudi

Od postanka svoga do vika...

A kad su veličanstveni zvuci te pjesme zadnji put odjeknuli, njih dvoje oćutješe da su dali bogu božje, oćutješe neku neizmjernu dobrotu u svom srcu, ono živo osjećanje da su svoji za sva vremena. Sada se pojavi prvi sretni posmijeh na njihovim licima, posmijeh kakovim se samo svoj svomu nasmiješiti može. Taj posmijeh otvorio im je vrata novoga života, u koji su oni s ljubavlju i pouzdanjem jedno i drugo stupili.

Uto uđoše radničke žene i djeca, te uzeše ljubiti ruke novoj gospodarici, čudom se čudeći da je ona svako dijete po imenu poznavala. Najljepša djevojčica, svečano obučena, donese im zajutrak, kavu i mlijeko sa bijelim visokim kruhom. Oni malone u jedan čas rekoše da nijesu gladni, no ipak sjedoše za stol. Oboje pazilo jedno na drugo, kako bi jedno drugomu unaprijed pogodili što želi. Sjedeći tako i kao od dugoga časa srčući kavu, ispripovijedaše si oni povijest svoje ljubavi, koja je bila tako jednostavna i naravna kao i oni sami; oni si nijesu zatajili ni jedne malenkosti za cijelog vremena, otkako su se prvi put vidjeli, pa sve do danas — i oni su sve većma iznenađivali jedno drugo, otkrivajući si najtanje svoje misli. Sva ona ljubavna bojazan, sve ono ustegnuto ponašanje, kojim su mislili da će jedno drugo uvrijediti i ražalostiti, sve te sitne duševne patnje bile su im sada tako mile, tako slatke — da su gotovo žalili što su se tako brzo dokrajčile. Najviše su se radovali onoj zajedničkoj pomisli, gdjeno — kad se prvi put vidješe — i jedno i drugo u sebi reče: »To je moj muž, to je moja žena.«

— A da se to nije ispunilo? — reče ona.

— Ja sam, slatka dušo, u prvi čas vjerovao u to kao u samoga boga...

— A onu večer...

— Kad je Urbanitzky bio? Ja sam morao doći u vrt, u tvoju blizinu; meni je bilo kao majci koja se ni začas ne može udaljiti od svog bolesnog djeteta. Zar ti ne bi imala pravo meni spočitnuti, da sam te ostavio samu u onoj muci i borbi?

— Hvala ti za to... Ali hvala i onomu čovjeku, koji je svojom plemenitošću mene mojih muka izbavio, a to je Urbanitzky; vjeruj mi, da poslije tebe i mojih roditelja njega najviše ljubim.

I njima se orosiše oči suzama, a u tim suzama bilo je jedno drugome sve to ljepše i božanstvenije.

— Za danas smo se već dosta napripovijedali, a sada valja poći na posao — ustade Anka i pokaza na uru, koja je pokazivala na desetu. — Na tim tvojim »Čardačinama« juri vrijeme na četiri konja.

— A meni se čini da ih baš ti tako naglo goniš. Kako god hoćeš, draga moja, ali ja ti moram istinu reći, da ja danas nijesam za posao; ti ćeš mi za danas dozvoliti da proživim u slatkom neradu, da se naužijem, gledajući, da si ti zbilja kod mene.

A ona je to »svomu lijenčini« za danas, ali samo za danas, dozvolila.

Pa kad ju je on čas zatim vidio preobučenu u poznatu mu kućnu opravu, tad mu je bilo, kao da ju prvi put vidi, kao da se sada istom počinje u nju zaljubljivati.

Međuto je u Matkovićevoj kući sve vrelo i vrvjelo; kićeni gosti, šušteće oprave, miomiris namirisanih gospođa, sretni poklici i posmijesi gospođica, udvaranje crno obučenih, pomno počešljanih i obrijanih gospodičića — sve se to vrzlo i miješalo u jednom kolu i vrtlogu, u kojem je svako od njih htjelo da bude viđeno i obožavano. Gospodin Vuković hodao je otmjenim i važnim korakom po sobama; njegova žena, obučena u sjajnu opravu, žurkala je i redala na sve strane, da se je vidjelo, da bez nje ne može ništa biti; a onaj trijumfatorski posmijeh pomlađivao je one gipke simpatične kretnje vitkoga joj tijela, onaj ponos današnjega dana nadahnjivao ju nekom ljepotom, kojom se samo zrela žena podičiti može, i kojoj si mogao prije žrtvom biti negoli najumilnijoj dražesti nevine djevojčice.

Staroga Matkovića nije ni bilo u toj vrevi; kad su ga radi čega trebali, morali su ga istom tražiti.

— Da te bog sveti znade, kakav si ti čovjek! — govorio mu njegov oholi pašanac. — Ma kako si se to obukao, danas si bar mogao...

— Kako — kako? što fali, a? Zar si ti bolje obučen; udaješ li ti dvije kćeri danas, a?

I Vuković bojeći se da Matković ne bi planuo kao i obično, kad se ovakav govor s njime započne, pobjegne od njega, nastojeći da se danas više ne susretne s njime.

Nela se obukla sva u bjelinu; no budući da je bila oniska i okrugla, to ju je prostrana bijela haljina još većma zaoblila, te se je vidjelo na njoj, kako se trsi da sama iz sebe izraste, kako bi bila stasitija i impozantnija. Bijela oprava nije nimalo pristajala problijedjelom joj licu, jedino nemirne oči oživljavale tu ukočenost. Neumayer nije se mogao pravo snaći u svojoj ulozi; on nije bio načistu, bi li morao biti sentimentalan ili ohol; za današnji je dan podigao iz uredovne blagajne tromjesečni predujam, te si je sa tih stotinu i pedeset forinti pribavio što mu je za današnji dan trebalo; obukav se kao grof. No ta mu je svota jedva dostajala, te premda je tek sredina mjeseca bila, on nije ni novčića u džepu imao, a vodio je mladu ženu u svoju kuću. Njemu je u jedan čas i samu bilo čudno, kako je on, neznatan činovničić, pao iznenada u tu punu kuću, s kojega li su mu razloga Matkovići bez svakoga prigovora dali svoju kćer? On je, doduše, držao do svoje osobe, ali nije mislio da će jednim mahom osvojiti si takovu ženu! On nije znao da je u ženskim očima bio ništa manje nego poželjna partija: uspravan i visok, ukočena hoda, idući ravno iz ureda u svoj stan, a odavde u ured, premalo još uveden u društvo, a da bi ga ono pobliže upoznalo, bio je dosta privlačljiva osoba, jer osim vanjštine mu nije se ništa drugo o njem znalo. No nutrinja nije bila u skladu s vanjštinom, jer niti je bio osobito izobražen, nit je bio bogat, nit je inače posjedovao koje svojstvo, kojim bi kakvu takvu izvanrednost u svagdanjem životu opravdao. On je bio prazan, hladan činovnik, koji je u dnu duše bio uvjeren da mu je njegov ured, koji mu mjesečno pedeset forinti daje, i otac i mati, a od svega ostaloga svijeta da nema ništa očekivati — no taj svijet držao je tu njegovu šutnju i ukočenost bud posljedicom bogatstva, bud poletnijega duha. Takova nešta držala je do njega i Nela; njoj je osobito godio njegov način, kako razapinje svoj »cviker« te tako briše i njega i oči. On nije dosada pravom ljubavlju niti ljubio, on je dosada samo izdaleka uzdisao, ne poznavajući još pravo ženskog stvora, pa kad je prvi put razgovarao s Nelom, koja ga je posula kišom svoje koketerije, on je mislio, da su njih dvoje kao stvoreni jedno za drugo — on se je njezinu laskanju za volju u nju zaljubio. On je njezino djetinjsko prenavljanje i uzdisanje držao za suštu, nepokvarenu ljubav — dokona uistinu od same koketerije, od samog nastojanja da svima ugodi, nije ni mogla znati što je ljubav, jer ljubiti se može samo jednoga, a ne sve... Tako su se oni navrat-nanos uzeli, te i nehotice jedno drugo opsjeli...

Gospođa Matković odlikovala se danas velikom ljubežljivošću; materinje čuvstvo nadjačalo isprazne društvene forme, te po cijelom joj ponašanju i svečanom izrazu lica mogao bi i onaj, koji ju nije poznavao, prosuditi da je majka, koja danas dvije kćeri udaje. Njezina sestra nije bila s njome posve zadovoljna, jer se nije obukla onako sjajno, kako je ona to željela, već puno smjernije i jednostavnije.

Napokon nakon dvanaeste ure izjaviše svi da su spremni. Triput je već bilo rečeno da se polazi u crkvu, no svaki put je negdje zapelo; sada napokon razreda gospođa Vuković parove, koji se izmotaše iz sobe jedan za drugim kao leptiri iz kukuljica.

Vjenčanje bilo kao i svako drugo; u crkvu išlo se mirnije i svečanije, dok natrag bučnije i veselije. Nela gledala zaljubljenim očima u svoga muža, koji je bio za čitavu stopu viši od nje; ona je morala dizati pogled k njemu, dok se on što moguće elegantnije k njoj prigibao. Ona je željela da joj on i sada udvara, da joj pohvali vjenčanu opravu i vijenac, dok je on opet od nje očekivao izlive ljubavi, sreće, što je postala njegovom ženom. I već u taj čas kao da nijesu bili jedno s drugim posve zadovoljni. Gospođa Vuković sjala je sva od radosti te se je trudila da i svoju tronutu sestru razveseli.

Otraga iza sviju gostiju koracali su Matković i Vinko šuteći i snuždeno, kao da su zadnji u toj svečanosti. Na Matkoviću vidjelo se da je duboko ganut, te nije njegovo tamnocrveno lice bilo još puno neugodnije nego obično; još nijesu takove misli trle njegovo srce: danas ide on po drugi put sa vjenčanja, dvoje djece otkida se s njegovih očiju. Zar se je on toliko s njima napatio, da ih kao zrele jabuke preda drugomu u ruke, a on nakon svih roditeljskih muka i patnja da se zadovolji praznim naslovom »otac«? One se više i ne zovu njegovim imenom, njima je sada bliži posve strani čovjek, s kojim su se slučajno sastale, a on, koji im je dao život, koji je toliko dana i noći prodrhtao nad tim životom — sad on nije ništa, nego puka, prazna riječ »otac«... Pa onda, kad budu imale djece, onda će se morati on još za jednu liniju dalje od njih odmaknuti — on će biti samo »djed«... I napokon će doći vrijeme da zauvijek sklopi oči, i toga časa će se njegova djeca možda zadnji put sjetiti da su imala oca!

— Strašni su tvoji putovi, gospode! — ponovio je on dva-tri puta u sebi, on, koji na vjeru i crkvu nije imao kada da misli, komu se je sva vjera sastojala u riječima: Misli i radi pošteno!

Vrativ se sa vjenčanja, posjedaše gosti za objed, za objed sjajan i obilan, kakova mnogi Nijemci i Englezi sa deset hiljada godišnjeg dohotka u svome vijeku vidio nije. Jelo se i pilo, nazdravljalo mladencima i sretnim roditeljima, vrhovnoj glavi zemlje i prvacima naroda, i svima tima u slavu trebalo je iskapiti čašu. I tako je išlo neprestance. Krilata riječ, duboka istina, mudar razgovor, sve to nema mjesta na slavonskoj gozbi: — jelo i piće, to je najuzvišeniji kumir trbuha i duše slavonske.

Nekako pod konac gozbe ustade Vinko i izreče slijedeću zdravicu: — Ovu čašu ispijam u zdravlje i sreću onih, koji su si danas bez sjaja i slave u tihom svetom miru naše crkvice rekli da se ljube i da će se ljubiti dovijeka. Njima, koji su se kao dva goluba odbili od jata, pa poletjeli u tamni gaj da u miru božjem prožive najsretniji čas svoga života, njima, sto puta srećnima sužnjima Čardačinske pustare šaljem ovaj bratinski pozdrav!...

Na tu zdravicu nastalo tiho komešanje u cijelom društvu; nitko se dosada nije sjetio Anke i Lešića, nitko ih ni riječcom spomenuo. Nela i Neumayer, koji su iza prvih riječi zdravice mislili da je njima namijenjena, ostadoše nemilo pogođeni; to isto čuvstvo obružilo i lijepo, duhovito lice gospođe Vuković, samo gospođa Matković nije mogla a da ne proplače na srdačne i zanosne riječi, koje je brat sestri namijenio. Nju je peklo u duši, ona je gledala svoju kćer, kako joj jutros dolazi k postelji i polaže glavu na njena prsa, moleći ju za majčin blagoslov — ona joj ga je dala, ali nekako teško, hladno, da ju je sada s vlastite riječi u dno srce zazeblo. Bilo joj je, kao da je njena kći od nje pobjegla i da ju već nigda neće zvati majkom...

Skoro u isti čas dođe glasonoša i predade brzojav s adresom; »Mnogopoštovanoj gospođi Anki Lešić! Slavlje, koje Vi danas slavite, jeste najdivnije, koje čovjek doživjeti može; najljepši blagoslov božji skidam s neba i polažem ga na Vaše čelo! Urbanitzky.«

Kao čas prije Vinkova zdravica, tako sad ovaj brzojav pade kao grom iz vedra neba u tu gozbu. Osim staroga Matkovića nije taj brzojav nitko ni razumio.

— Zar nemaš ništa više? — dovikne ugrijani Neumayer glasonoši.

— Nemam! — odvrati ovaj, a ta riječ žacnu Neumayera na dno srca, da je više pao, nego se sâm spustio na sjedalo. On je zacijelo držao, da je njegov šef i njemu čestitao.

Kratak čas iza toga dovrši se gozba nekako naglo i iznenada, kao kad bura rastjera radnike na polju; najedanput su svi bili složni da je vrijeme polasku... I nije potrajalo dugo, doletješe kićene kočije; gospođa Matković sjede suznih očiju do Nele da ju isprati do pol puta; Neumayer, koji je Matkoviću na oprost samo ruku pružio, nađe se u neprilici, kada ga ovaj ogrli i poljubi. Nela zaboravila oprostiti se s ocem, te kad je već u kolima bila, uze dovikivati: »Zbogom, papá — zbogom, papá«...

I kad čas prije vesela kuća najedanput opusti, diže se stari Matković, uze brzojav Urbanitzkoga i otputi se s Vinkom na — »Čardačine.«

Sljedeća stranica→