Mlinarska djeca/III
| ← II | Mlinarska djeca — III. autor: Rikard Jorgovanić |
IV → |
U župi sv. Jakoba svetkovalo se svake godine proštenje uza svečani ophod, na koj su sa svih strana grnuli ljudi, bud da se pomole bud da se poslije molitve zabave u obližnjoj krčmi gdje se je vesela mladež sakupljala na pjevanku i ples.
Župna crkva stajala na pol sata daleko od našega jarka. Samo si trebao uspet se na sljeme brdina što su s juga zaklanjale jarak i eto ti cvjetnih polja gdje se pred tobom steru pukla u beskrajnu ravnicu. Usred nasada jablana diže se ponosno toranj s pozlaćenim križem, a pod njim bijeli se crkva i nedaleko od ove župnikov dvorac. Naokolo stoje nepravilno razmještene seljačke kolibice, skrivajuć stidno svoje siromaško ruho med vrbovlje. Jedina krčma podiže bijelo lice nad zarašteno selo, poput čarobne gospe koja želi primamiti što više mladića.
Naši susjedi polazili svake godine na ophod, a polazili i ljetos. - Idemo li rano na proštenje? - upita dan prije Kovačić prijatelja kog je ugledao na kraju vrta.
- Za hlada - odvrati ovaj, ne čudeći se nimalo pitanju prem nije bilo prijašnih dana ni spomenka o tom.
Jedni i drugi odjeli se zarana na taj dan u najljepše odijelo i krenuli oko sedme ure s doma. Ista Kovačićka odjela se u sivo odijelo, objesiv na uši zlatne naušnice, da i ona svetkuje taj dan dostojnom vanjštinom; ali tko bi zavirio u njezino srce, vidio bi da polazi najviše radi čovjeka da ga razbornim opominjanjem od rastrošnosti suzdržava, te... bude li se dalo... i od krčme.
Ženskinje zajedno, muškarci zajedno! - zapovjedi Kovačić spremnoj četi.
- Djeca na čelo - primetne Gospodarić.
Isti se mah razrediše, kao da polazi zapovijed od đenerala. Pavao i Marija pohite naprvo, Gospodarićka s Kovačićkom za njima, a najposlije prijatelji. Verući se po brijegu dođoše do strme stijene, uzdižuće se baš naproti Kovačićevom mlinu strmo uvis. Na toj stijeni stajaše željezni križ što ga je dao Kovačić postaviti u zahvalnost što je Bog opčuvao njegova Pavla koj se jednom, uspinjuć se drsko po njoj, okliznu strmoglavce u jarak ne ozlijediv se nimalo.
Svi se ustave ozbiljna lica, reć bi da ih je tajna sila pripela na mjesto. Ni da je tko samo progovorio jer nitko ne htjede ponavljati strašnu uspomenu, zavaljenu u zaborav novijimi dogođaji. Pavao pusti Marijinu ruku koju je dosle čvrsto držao i zadršće tijelom, spominjuć se kako se je niza stijenu skotrljao u deset hvati dubok jarak; i da se slučajno nije desio na mjestu kud je pao gust grm, isprebio bi se bio na tvrdom tlu do mrtva.
Poslije nijeme stanke krenuše šuteć dalje, tek kad su se podalje od kobnoga mjesta udaljili, usudi se Kovačićka natiho šapnut:
- Sama blažena djevica Marija usadila je ondje grmlje da ne bude nesreće!
- Budi joj hvala i dika! - uzdahne Gospodarićka.
- A batine lahkoumnoj djeci - primetne Kovačić. - Tko mu je rekao penjat se po stijeni, ja bi rad znao, tko?
- Ne blazni! - prekine ga zabrinuto majka. - Bog je voljan bio čudo učiniti, da grešni ljudi u njega vjeruju.
- Bog ne čini kakvomu deranu za volju čudesa.
- Ah, Šimune, Šimune! ti si nevjerujući Toma, ti, ti si...
- Opet prodike. Odi miči se naprvo, kod Jakoba nas čeka pop, jesi l' čula?
- Ah! - uzdahne Kovačićka iz dna rastuženoga srca i pođe.
- Tko bi još ženske prodike slušao! Ne znam čemu popovi uče tolike škole - uze Kovačić govoriti. - Ej! susjede, šta si se zamislio? - zapita druga.
- Ništa, ništa, mislio sam hoćemo li dosta rano doći...
- Bog te krstio! vidiš da je jedva sunce krenulo. Reci sad da li i tvoja prodiče?
- Tko? a da, moja žena! Kako kada. Kad ju kočiš naljuti, hoće i ona, al je ne sluša nitko - dometne pecljivo Gospodarić kad vidje da se je žena obrnula.
- Ne boj se, ne, ne marim odgovarati - rekne ova. - Poznamo se. Rado bi me dražio. - Potom se okrene rastuženoj susjedi nasmijav se malo zlobno. Za čas se uspeše na vrh sljemena. Na zvoniku zazvonila zvona, i nadaleko razlijegao se turobit i pozovan glas. Okolo crkve vrvila u bijelo odjevena svjetina, navaljujući na crkvena vrata.
Razgledav se uokolo požuriše svi, i nitko ne progovori riječi. Pavao se nekako zamislio, pozirući katkad u Marijino lice, a ova kao da se ga je svaki put prepadala i zabunjivala. Susjede koračahu sitnimi koraci za djecom, motreći znatiželjno vrevu svjetine koja se je s brijega nasitno razabrati mogla. Jedini krupni koračaji Kovačićevi i šviganje Gospodarićeve palice prekidahu tihi polazak. Kad su blizu crkvi prispjeli, sustave se djeca da pričekaju starce.
- Bože dragi! zakasnili smo na misu, znam da je već započela - rekne Kovačićka, i nagne žurno trčati ne pazeć slijedi li ju susjeda.
I ostali pospješe korake i umaknu, razastav se, na crkvena vrata, turkajuć se s nasilnom svjetinom. Svećenik stoji na propovjedaonici i žesti se i jadikuje o silnih grijesih koji su navladali po svijetu, i ako se ovaj, tako govoraše, skoro ne popravi, zatrubit će za čas gromne trublje Sudnjega dana i plamno ždrijelo pakla prozdrijet će u grijeh ugrezli svijet.
Čulo se ovdje-ondje jecanje baka, šapat strašljive djece, dočim se veličajnim talasanjem orijaše crkveni svod od popove riječi. Sve pazi napeto, sve upire oči na govornikova usta.
Krenuo ophod okolo crkve. Djeca pođu napose, a pred njom stari i pognuti učitelj, držeć u ruku starinski molitvenik, te razdire hrapavo grlo ko da para platno; za njim pjevaju djeca neskladno i bučno kao po grmlju nestašno jato vrebaca. Poslije djece slijede djevojke, stidno gledajuć preda se, samo se gdjekoja usudi mignuti na stran, i namah se zasramljeno pocrveni, i uzme prebirati čislo, i žvatakati ustima, kao da moli. Iza djevojaka dolaze žene i bake, koje iza svakoga trećega koraka uzdišu i klecaju krsteć se suhim rukama. Sasvim napose dolaze muškarci, bez reda, bez pravila, otac uz sina, mladić uz starca, šapčuć međusobno, te smiješeć se pridušenim smijehom, bilo čudnomu učitelju bilo kojoj bogoljubnoj starici.
Zvona zvone, mužari gruvaju, zastave se vijore, a svjetina krotko i spokojno stupa okolo crkve. Poslije ophoda razdijeli se na hrpe svjetina, jedni krenu kući, drugi u krčmu, treći ostanu još koj čas na mjestu.
- Jeste li se dosta namolili? - upita Kovačić svoju družbu kad se po dogovoru pod lipom iza groblja sastadoše.
- I odviše - prihvati Gospodarićka. - Nam ženam nije se nužno mnogo moliti, ali vam koji ste crni ko gavrani ili začađeni dimnjaci...
- Šta? šta? - upita sad Gospodarić da natjera ženu u tjesnac, jer je znao da ju je lahko smesti. - Velim da smo mi golubice, a vi gavrani.
- Ja velim da ste vi guske, a mi sokolovi - pobije Gospodarić ženu si i nasmije se slavodobitno. - Guske! hahaha! - bane u smijeh Kovačić - dapače moja je tuka s dugim nosom.
Ovo je Kovačić rekao da naljuti svoju ženu koja se još uvijek od prije mrgodila, odvraćajuć od njega oči.
- Nikud, ali baš nikud ne idem više kuda ti pođeš, jer ne znaš drugo van gristi i rugati se - nesretne mene! - navali Kovačićka plašljivim glasom koriti supruga. - Ti ćeš me tvojim ujedanjem spraviti u grob, al neka, neka, ni tamo nije zlo! - Tu krene na stranu, kao da će plakati.
- Ženo!
- Dobro, dobro.
- Ti ne znaš za šale.
- Takove ne.
- Hodi da se pomirimo, ne ljuti se, nijesam tako mislio. - Kovačić ju prihvati za ruku i privuče ju k sebi. Kovačićka se malo mrgodila, ali se za čas nasmije suhonjavim licem, kad joj i drug iz šale na ljuto okrenuo lice, stegnuv duge obrve da su se u sredini čela sastale.
- Tako valja! znadem da se moja starica ili da rečem mladica ne ljuti nego samo tako.
- Dosta je dosta, idemo - prekine ga ublažena supruga.
- Kuda? - upita Gospodarićka.
Gospodarić trgne ramenom, kao da je to pitanje suvišno bilo.
- Kuda pošteni ljudi idu kad ožedne - rekne zatim.
- K izvoru kreposti - dometne Kovačić.
- Oh! opet trošiti novce, kao da ih suviše imademo. Idemo radije kući, kod kuće se zabadava jede i pije - opomene Kovačićka videć susjedu spremnu da krenu u krčmu.
- Gdje su djeca? - uleti joj se u riječ Gospodarićka, i obazre se na sve strane.
- Djeca? Valjda su već pošla kući. Nije druge, moramo, moramo tad i mi - rekne odlučno Kovačićka.
- Djeca se valjda požuriše zijat u razvaljenu peć! - posiječe si Kovačić ženu tražeću povoda da ne idu u krčmu. - Otišla su u krčmu, u nadi da ćemo i mi onamo.
- Dakako - potvrdi Gospodarić i pogladi se rukom po obrijanoj bradi.
- Eno ih! - Eno ih! - klikne Gospodarićka - sad će zamaknuti u krčmu.
- I zbilja. Sad moramo onamo - potvrde složno susjedi. Kovačićka nezadovoljno zaklima glavom i pođe s družbom.
Pavao i Marija odoše uistinu poslije ophoda krčmi, ne obaziruć se na roditelje. Nešto su zaključivali da će ovi onamo, a nešto ih želja vukla da se zabave na plesu uza svirku neudešenih gusala pod strehom priređenom za gostove u ljetu. Odstranili stolove i stolice, izmeli pod, namjestili glazbenike u kut, pa eto ti ljetne plesne dvorane!
Primaknuv se bliže začuju svirku i škripnju čizama, toli zamamnu i pozovnu, da se nijesu mogli suzdržati a da ne polete u kolo.
Mladići stojeći naprama djevojkam tipkaju hitro i okretno prstima po tleh podbočiv se obima rukama o kukove, a ove se okreću i priletavaju k mladićem da se zajedno s njimi u kolu okrenu. Sad se promijene i tipkaju djevojke, a mladići se okreću. Izmjenjujuć se tako jedni i drugi, plešu dok im ne ponestane daha.
Pavao uhvati Mariju okolo pasa, okrene se nekoliko puta s njom uokolo, te se krećuć namjesti u red s ostalom mladeži.
Sve se je divilo nadošlim plesačem. Pavao najspretniji od najspretnijih, a Marija najljepša od najljepših. Zamjerno se ogledavaju mladići na Pavla, zamjerno djevojke na Mariju.
Ima tu djevojaka sa svih strana, nakićenih od pete do glave iglom i vrpcom, đerdanom i prstenjem, ali se od svih nakitom odlikovala Marijina susjeda, kći skupoga Bučića - dekla Mara. Nametala na se uresa za tri druge. Zataknula u vlasi cvijeće, da bi se na njem, kakono vele, blašče moglo napasti. Bahato uzdiže glavu, prezirno motri ostale djevojke a najvećma Mariju na koju se mladići željnim okom stadoše obazirati.
Ono malo njih što ju je pazilo, iznevjeri joj se čim je Marija došla. Ima doduše nešto bokčarije što živi od dana do dana, bez krova i kućišta, obazirući se na nju rad njena bogatstva, ali se ona takvih neimalaca stidi.
- Gle! - šapnu debela Mara djevojci kraj nje stojećoj - gle kakova je Marija ovamo došla, ni prstena nema na ruci, ni češlja na glavi, pa kako joj rubac nahero stoji, hihihi!
- Ali je ipak najljepša od nas.
Mara pomodri od jada i ljuto se suprotnu drugarici.
- Šta? Marija! ta da je najljepša? Ja se na njenom mjestu ne bi usudila ni ovamo doći - neka ide radije purice pasti...
Za toga su i naši susjedi stigli krčmi da gledaju veselu mladež.
- Gledajder naše mladence, kreću se ko kolo okolo točka! Nije šala, još bi i nas nadražili da se okrenemo na starih nogu - veli Kovačić i radosnim licem motri djecu kružeću se u bujnoj vrevi.
- Boga mi, bi! Da me nijesu izdale noge, ja bi mu se odmah pridružio - primetne Gospodarić.
- Ej susjedo! - opet će Kovačić - ne bi l' onako malo?
Gospodarićka se porumeni i uzmakne natrag.
- Bože sačuvaj! Bilo bi smijeha! Da su poklade, kako - tako...
- Đavola! Tko nam se nasmije, iskresat ću mu zube!
- Ni za sve blago cijeloga svijeta - ispriča se Gospodarićka i uzmakne dalje.
Ali moj Kovačić ne budi lijen skoči pa uhvati susjedu i hoćeš-nećeš dovuče ju uz pisku i ustezanje do strehe. Opaše ju jednom oko pasa, a drugom ju zahvati za ruku i okrene nekoliko puta da se je pod tresao.
Mladež se stala smijati da se je previjala, ali to Kovačić kao da ne čuje; vrtio se dok mu nije sape nestalo, a debeli znoj šiknuo po licu.
- Tako valja! - rekne kroz hohot sustali Kovačić. - Da nije trbušine, ja bi se brže okretao od ikojega mladića. Evo ih! Šta ste sustali! Šta se smijete? Ej, dok sam ja bio mlad kao vi, okretao sam se kao babino vreteno, ne mogli mi gudači dosta brzo zagudati prije bi im popucale strune i polomili se prsti.
Ali se usprkos Kovačićevoj obrani ne utiša smijeh, najglasnije se orio Gospodarićev, koj ne mogaše pojmiti da bi se Kovačićeva trbušina onako okretati dala, a što više - da mu je pošlo za rukom plašljivu ženu zavući u kolo.
Čim je Kovačić ustao, istrže mu se Gospodarićka, ne znajuć bi li se ljutila ili smijala, te pobjegne k susjedi koja se krstila od čuda.
- Jadne vas! Nije dosta da sam luduje, hoće da i drugoga smijehu izvrgne! - srete Kovačićka zasopljenu susjedu.
- Osveta! osveta! - izrekne ova pridušenim glasom otiruć znoj.
- Ha! Ostavimo ih same - dosjeti se Kovačićka, ali neodlučno sustane kod pomisli da ostavlja rastrošnoga supruga na pogibeljnu mjestu.
- Ala bi nam nagodile, kao Krapinci raku! - progovori iznenada nadošli Kovačić iza leđa žene. - Što misliš, susjede, nećemo si za njima otirati suza?
- Što se mene tiče, ja dozvoljavam - odvrati Gospodarić prisluškivajući zajedno s prijateljem Kovačićkinu prijedlogu, i odmahne rukom u znak potpune privole.
Gospodarićka se ne usudi uzdić oči pred susjedom, tako ju je smela njegova drzovita šala, a tim više kad je ovaj zapitao:
- A kako je, susjedo? Zar ne da smo se okretali ko dva srasla listića na vjetru?
- Platit ćemo mi to! - jedva izusti promuklo ova.
- E! Znamo ga mi: ja i susjeda! Da nas ti derani svojim smijehom pomutili nijesu, zanijeli bi se u zrak - opet će Kovačić s lukavim smijehom.
- A tvoja trbušina ostala bi na klinu? - primetne zlobno razdražena mu žena, na što se svi glasno nasmiju tako da je sad prvi puta usudila se uzdić oči zadovoljna i bar nekako osvećena Gospodarićka. Šaleći se odu na Kovačićkinu nevolju u krčmu.
Iza vinom polijanih stolova sjede seljaci, rogoborno govore o kojoj seoskoj novosti, ispravljajuć jedan drugoga.
- Tako je. Slušajte! - veli jedan.
- Nije tako. Vjere mi nije! - ispravlja ga drugi.
- Nijedan vas nema pravo, ja sam polag bio, na ove moje oči vidio sam cijeli čin. Dajte da vam kažem - umiješa se treći.
- No, no, da slušamo - sada će svi, podižuć pozorno glave, a gdjekoji bi i ruku priložio na uho.
Mlađi se uz silan smijeh nakupili oko jednoga stola, zabavljajuć se čudnim prizorom. Usred njih zavalio se na stolac pijanica Kolarić iz jarka, i hrapavim glasom moli da mu naliju koju čašicu vina jer mu ga nikoji krčmar ne htijaše više davati na dug. Kradimice nasiplje obijesna mladež u vino papra i soli, a Kolarić ju žedno na sveopću radost ulijeva u nećutljivo grlo.
Naši se susjedi namjeste okolo prazna u kutu stojećega stola, gdje je jedino škrti Bučić zapremao jedan stolac, srčuć polagano i obzirno čašicu vina.
Jedva da se pozdraviše s njim, okrenu se nasmješljivo od njega. Ali se to Kovačićki nažao dalo, i prijazno sjedne uz njega. Ljudi jednake nevolje, sažaljuju sebi ravne, osjećajuć uz to polakšicu vlastite boli. Ovaj joj smjerno pripovjedio da je došao rad kćeri koja je želila naplesati se.
- Ah! vaša je kćerka zahvalno dijete, ona vas ljubi, ona vas sluša, da, da je... - šapće Kovačićka. - Kako? kako, draga susjedo? - znatiželjno pita Bučić.
- Da je moj Pavao voljan, ili ne... - on bi bio voljan, ali moj nesretni Šimun misli da za njega veće sreće nema od Gospodarićeve Marije, a ja znam, vi se ne bi protivili kao otac Mare?
- Kako, draga susjedo, oboje bi bilo sretno.
- Oboje, oboje i mi uz nje - sveudilj šapće Kovačićka da ju njezina svojta ne čuje. - Pa da što imaju ti Gospodarići, ja ne bi ništa rekla, ali bokčarija...
- Bokčarija! - potvrdi Bučić i prevrće rukom novce rasute po džepu. - Ne bi li se štogod dalo uraditi? - pita opet sklonu i povjerljivu Kovačićku.
- Teško... - zakima dvojbeno ova - moj je Šimun čudna glava, što on smisli, to se ne da opovrći, prije bi nosom prebio stijenu.
Još se dugo razgovaraju međusobno, razmišljajuć osnove kako bi Pavla od Marije rastavili, ali im se nade razbiju o silnoj volji Kovačića. Ljubav djece smatrahu krhkom zaprekom.
Odmaknuv se koliko se dalo od njih, zabavljaju se naši susjedi, natakajuć si marljivo čaše. Gospodarić se smije smiješnim plesačem, a Kovačić draži ljutitu susjedu da se je okretala ko vila okolo vitoga bora.
Mladež se veselo vije, slijedeć zvukove jednostavne glazbe, pod strehom, i nježnim zanosom uživa slasti plesa. Mnogim se ljubovnikom, koje možda rastavlja mržnja roditelja ili druge okolnosti, udesi prilika, barem na čas ticat se žuđenoga bića; oko tone u oku, dočim se ljubeća srca jedno za drugo prilažu uz drhtaj sretne ljubavi.
Kakvom opojnom radosti zanjihavaju se naši ljubovnici na krilih glazbe; čini mi se kao da izmiče ispod njihovih nogu pusta zemlja, a da se zanose u krajeve vjekovite nikad nepomućene sreće!
Čudnovato se ponaša među milokrvnom mladeži debela Mara! Našla si staru trcljastu, krezubu djevu škiljavih očiju, zlobnu kao zmiju, kojoj se je seoska mladež rugala. Kad su htjeli koga nadražiti, podražiše ga krezubom Barom, pomećuć mu ju za tajnu ljubu.
- Znate šta nova? - upitao bi jedan od razigrane mladeži.
- Šta? - zapitaju znatiželjno svi, a uz to pitanje navire im na usta pridušeni smijeh.
- Bara... Baretina se udaje.
- Gle vraga! A za koga ide?
- Za našega Janka... Jankića, kako se već zvao onaj koga su htjeli nadražit.
- Nije moguće! Ej lukavo je čeljade naš Jankić!
- Tako mi sunca, istina je!
- Hahaha! - udarila bi na to u smijeh razuzdana mladež na žalost i jad Bari namijenjenoga sretnika. Smiješno je dakle bilo od Mare da se je pridružila takvoj djevojci, ali se utopljenik i za slamku hvata. Mara se ljutila što za nju ne mare, a u ljutosti željela i drugim pomutit radost.
Dogovorila se s novom drugom da će plešućoj Mariji podmetnuti okrajak od stolca, a kad se spotakne da će joj se iz svega grla nasmijati.
- Samo pazi, moja Barice, da te ne opaze; kad se Marija k nam okrene, a ti se sagni kao da hoćeš nešto podići i hitro... hitro podmetni drvo - reče Mara tiho škiljavoj drugi.
- Ali ako me opaze?
- Muči Barice! Dat ću ti ovaj prsten na lijevoj ruci ako joj pogodiš pod noge. Ne boj se, ne gledaju na nas!
Mara se okreće lagano, poput cvijeta koga je proljetni vjetrić zanio uvis, i približaje se kovarnim djevojkam. Bara se već sagiblje da podmetne kobno drvo, dočim joj se druga pripravlja na gromoran smijeh, kad najednom doleti među plesačice, neopažen od nikoga, pijani, dogola poderani Kolarić, i obuhvati usahlim rukama iznenađenu Maru.
- Pomoć! Pomoć od razbojnika! - povika iz svega grla ova, ali se nitko ne miče da joj priskoči u pomoć; dapače se većina stala smijati, i gledati hoće li se Mara oteti.
- Maro! - zabenavi Kolarić - dajde da nas dvoje zaplešemo! - i pijan uhvati se nje.
Mara odskoči, turne ga od sebe, ali se na njezinu nesreću Kolarić čvrsto uhvatio za odijelo, te kad se Mara trznu unazadak, ostade mu komad tanahnoga ruha u ruku a debeljka, kako je sobom mahnula, strovali se među gudače od kojih je jednomu uz silni prasak dositna zdrobila gusle. Stoji cika, stoji vika, smijeh i rogobor.
Da se od dna pa do krova trese plesni dvor!
Neću vam, drage moje čitateljice, pripovijedati kako se sramotno s razderanom haljinom odstranila iz društva nevinih djevojčica debela Mara u radost sveukupne mladeži a u nevolju svoga oca, skupoga Bučića, koj ju je naumice ovamo doveo ne bi li se koj glupi mladić u nju zaljubio. Neću pripovijedati kako su tuj naši susjedi i njihova mila djeca do večera dan proboravili, jer se bojim da će se mojih gradskih čitateljica ovo jednostavno mlinarsko društvo malo ili nimalo doimati. Ustrpite se zasad, a kad drugu pripovijest začnem, pripovijedat ću vam o grofovih i knezovih s dugimi mačevi, a s kratkim poštenjem!
Kad se sunce plamnoga lica s ravnicom sastalo, a sa sjevernih gora došuljao hladni vjetrić, ublažujući ljetnu sparinu, otputi se naša družba kući. Mučaljivo stupaju naprijed, kao da ih je bučna zabava umorila. Kovačićka se nekako namrgodila, žaleć u potaji za novcem što se je danas potrošio. Gospodarićka se časimice samoj sebi smije, spominjući ples. Prijatelji koračaju stalnim korakom, i kade preda se iz lulica katkada koji njih zakašlje... i to je sve. Zato su mladenci življi.
Slatko i neznano zadovoljstvo prolazi njihove skladne duše, ispunjene žarom nevine ljubavi. Nježne im riječi naviru na čista usta, popraćene uzdasi uzbunjenih srdaca... ali uzbunjenih tiho poput gorskoga jezera kad za zvjezdovite noći njim zaplovi bijeli labud.
Obuhvatili se oko stasa, kanoti na plesu, i priklonivši glave jednu k drugoj gledaju u tajnovito milijuni zvijezda posuto nebo. Divno se ljeskaju njihove oči od krijesa zvijezda, divno zamnijevaju njihove riječi u muku drijemajuće noći.
- Marijo!
- Pavle!
- Dušo moja!
- Živote moj!
Potpomažuć se međusobno, uzveraju se po strmom putu na sljeme gora iza kojih im se ukaže zavičajni jarak. Sve muči i spava spokojnim snom, tek se daleko, daleko ozivaju stope njihovih roditelja, opominjuć ih da pričekaju, miješajuć se s romornim strujanjem mlinskoga potoka.
Nehotice se približavaju k stijeni s koje se je strovalio Pavao, i nijedno ne odaje bolna čuvstva koja im ovaj čas obuzimlju slatko-tužne duše, bojeć se povrijediti pokoj drugoga. Nedaleko od krsta ispod rosom blistajućih se borova bijeli se kamen, i neznanim nagonom polaze k njemu da se od dalekoga puta odmore.
- Marijo! ti me ljubiš, ti hoćeš biti moja? - pita dršćućim glasom Pavao.
- Dragi! kako možeš o tom posumnjati kad mi je cijela duša ispunjena tvojom slikom? Zar ti ne kaže ova rosa u mojih očiju rad koga se je u nje salila, a kakovim se žarom rasklapljuje u nevidivu maglu uzvijajuću se molitvom sinjem nebu?
- Ah, Marijo, tajnom tugom uzljuljalo se moje srce, a tvoje se oči tolikom odanošću sjaju!
- A otkuda se u nj ušuljala tuga? Daj, dragi, da još dublje uronem u tvoje srce, i da istjeram svojim likom sve tvoje jade.
Čarobno se sada zasja Marijino lice u srebrenih tracih nebom plovećega mjeseca, čarobnije nego ikada... kao da ju je obasjao sjaj najsvetijega anđela... anđela ljubavi. Neodoljivim zanosom privije Pavao svoja usta do Marijinih i plane cjelov proniknut svimi neizrecivimi slastmi ljubavi... najslađi i najčišći spojnik dviju zauvijek sjedinjenih duša. - Ah svu sam te, svu udahnuo u se, i nikoja te sila ne uzmogne više izagnat iz moga srca.
- Sva sam uz tebe, dragi, sva... zauvijek!
- Zauvijek! - ponovi Pavao i žestoko zagrli krasnu Mariju!