Mlinarska djeca/II
| ← I | Mlinarska djeca — II. autor: Rikard Jorgovanić |
III → |
Tri dana poslije spremi se Gospodarić da se odazove prijateljskome pozivu. Opraši zabijeljene hlače, osvjetla oglodale i pocrvenile čizme, navuče na se sivi kaput s velikimi puceti i baršunastim ovratnikom, pogladi dva-tri puta češljem po glavi, sveđer opominjuć ženu, prtljajuću po ormarih, da bude skoro gotova. Gospodarićka odvezala kecelju te ju bacila za peć, obukla novi košuljac i povezala glavu svilenim rupcem i dražila supruga.
- Gle, gle moj se stari želi danas nekomu omiliti: novi kaput pa osvjetlane čizme, nije šala kako se nakinčurio.
- Samo mi ga šuti - odvrati ovaj drsko ju mjereć - bolje izgledam nego ti u tvom košuljcu, izlaziš ko sjenica na vrbi.
- Ili pokraj vrbe kad se uz tebe stavim.
- Šta? ja da sam vrba? Ne bi ga u cijelom jarku takovoga našao, nuder gledi. - Gospodarić se ispravi ko vojnik na muštri, nakloni se duboko poput gradskoga gospodičića razdraženoj starici.
- Ala da se vidiš, skrio bi se u peć, i tamo bi ti se mace nasmijale.
- Tebe u kokošinjak, da te oskube guske, tvoje sestrice.
- S tobom nikada na kraj, gori si od babe, baš ti se pristoji blebetati - poozbilji se Gospodarićka i zovne Mariju, kiteću se u svojoj sobici pod krovom, je li se spremila.
- Odmah odmah, majčice - odzove se ova i poleti niz stube spremnim roditeljem.
Marija se odjenula u modru opravu, vlastitom rukom zašivenu, ovila bijeli vratić crvenim rupcem i počešljala gustu plavu kosu po djevojačkom običaju, razdijeliv ju u dva prama koji se niz leđa spustili, okićeni na okrajcih tankimi vrpcami. Kako je bila jednostavna, izilazaše ljepša od gradskih gospodičnah u svilenih opravah i opasanih na usko, da misliš - vjetar će ih prelomiti.
Gospodarićevi sami nijesu znali zašto su se tako nakitili, ta susjed jedva na sto koračaja daleko, a onako se često viđaju.
Nakitili se te se nakitili, i nijesu pitali je li to čudnovato. Jednostavni ljudi rado uporabljuju zgodu odjet se u svečano odijelo; kako se inače niski smatraju, misle da su se novim odijelom uzdigli. Da bude svečanije ne pođu vrtom nego cestom. Svaki si mislio šuteć svoje, tek Gospodarićka opomene katkad kćerku da si bud odijelo bud vlasi popravi, da se ljepše drži i da bude uljudna kod susjeda, kako to majke običavaju.
Kad su došli pred susjedov mlin te morali preko mostića što je prekrio mlinski potok, sustezao se svaki od njih da ga prije prekorači; smislio se na Kovačićku, koja se bila pojavila na prozoru, a kad ih opazila, opet se skrila u sobu. Svatko je znao da je Kovačićka skupijašica i da ne priušti nikomu da se od njene muke, kako veljaše sama, gosti, radi čega se nikad sa svojim čovjekom nije mogla složiti, komu je gostoljublje prirođeno bilo. A polaziti kamo gdje znadeš da te tko ma bio najneznatniji nerado gleda, neugodno je. Da se Kovačićka protivi ženidbi Pavla s Marijom nije još nitko znao, jer toga još očitovala nije, bojeć se ljutoga supruga.
Kad je Gospodarić opazio da mu se pratnja susteže prijeći mostić, obodri se i prođe stalnim korakom naprijed zamahujući krupnom kestenjevom palicom uokrug, kao da će se pokazati smjelim.
- Palite topove i lumbarde, jedan... dva... tri tu... tu... tu! - začu se tu gdje tutnji Kovačićev glas, koj je usprkos obilnom trbuhu žurnim korakom dohrlio gostovom u susret, stisnuv susjedu i susjedi ruku a potreptav Mariju po ramenu.
- Napokon ipak! - rekne zadovoljnim i veselim glasom.
- S konji i kolesi, s gladom i žeđu poslije dugoga puta od dvadeset i četiri sata - odvrati Gospodarić i pokaže rukom na pratnju.
- Htio si valjda reći: s gospodom i gospođami - ispravi Kovačić.
- Kako te volja. Evo nas ovdje, a ti izvedi najtustijega vola iz svoje staje.
- Već sam poslao po mesara, a za ražanj dao sam posjeći najveći jablan našega jarka.
- A tko će ga okretati? - našali se Gospodarićka prinjev ruku na smiješeća se usta.
- Najveći orijaš čitavoga svijeta, visok ko nebo a krupan ko gora.
- Tko?
- Bučić. - Bučić bijaše škrti te sitni i suhonjasti susjed Kovačićev.
- Hahaha! - nasmije se cijela družba u jedan glas. Dok se susjedi šalili, nadođe i Pavao te stane do Marije, pozdraviv prije starce. Marija spusti oči i tihi i radosni smijeh preleti joj licem, poput proljetna vjetrića ljuljajućega se nad rastvorenimi pupoljci ruža.
Kad ju Pavao shvatio za ručicu, smela se sasvim neboga i pokliznula na glatkoj tratini, te se tako nehotice shvatila obima rukama oko Pavlova tijela. Njeno se bijelo čelo dirne Pavlovih ustiju i oćuti žar njegovih usnica, da ju je vrela struja prešla po svem tijelu.
- Gle, gle djecu. Meni se čini da se već ovdje ljube, ko da nemaju vremena nasamu toga činiti - rekne napol smiješno napol ozbiljno Kovačić i gurne susjeda da gleda.
- Zbilja, pa se nimalo ne žapaju - potvrdi Gospodarić.
- Ne ugonite u sram djecu - opomene sad Gospodarićka šaljive starce, ne ljube se nego se Marija pokliznula te se ulovila za Pavla. Vi ste zlobnici!
Marija se sva porumeni od stida i skoro da nije zaplakala.
- E, da! moj Pavao je lukavac pa gle kako je danas Marija lijepa, skoro da mu zaviđam.
- Ko svaki dan - prihvati opet Gospodarićka i krene prama dvoru.
Za čas prihodnici posjeli oko stola, a domaćin među nje. Upitali se za zdravlje, odgovarajuć jedan drugomu:
- Tako, tako. Zasad, hvala bogu, dobro. Pridošla i suhonjava Kovačićka k gostovom i sjedne pokraj Gospodarićke.
- Kako, susjedo! - upita tužno. Kovačićka se uvijek tužno držala, tužno govorila, tužno gledala, kao da je neprestance bolesna.
- Dok bude bolje, dobro.
- A kako vam?
- Ne budi potuženo, ne baš najbolje. Starost, pak brige.
- Bože moj, ne možemo uvijek biti mladi, a bez brige nije nitko na svijetu.
- Sve bi još pretrpila - tu uzvine Kovačićka oči k nebu, samo da mi Bog da zdravlje, ali bolest, bolest.
- Opet o bolesti - vikne sada ljuto Kovačić - mjesto da navlačiš staru pjesmu, radije skrbi da dobijemo vina... ili ne, vina ću sam donijeti, ti ne znaš za zeleniku, nego za užinu, znaš nešto masnoga, mesnatoga, puricu ili pijetla.
- Ah! uzdahnu ova i ostavi zlovoljno susjedu da vrši nalog, jer je znala da bi inače bilo svađe.
- Susjedo! stanite - kliknuše u jedan čas Gospodarićevi - nijesmo mi po to došli ovamo da se susjeda muči, bože sačuvaj!
- Ništa, ništa, ona znade što ima činiti - prekine ih Kovačić i povede nanovo razgovor o žiru.
Za toga stajaše Marija kraj prozora, motreć bistru vodu kako se meće preko mlinskih kolesa, obarajuć se šumno u bezdno. Kraj nje stajaše Pavao, sav zažaren, razmatrajuć iz potaje krasno Marijino lice. Polako primicaše ruku k njezinoj, i bilo mu toli slatko i toli ugodno dodirivati se mehka tijela žuđenoga bića. Katkada se Marija okrene k njemu i pogleda ga golubinjim očima, da se od radosti i slasti htio rasplinuti.
- Vidiš krasnoga leptira na ruži - izusti ona stidno, svrnuv pogled na lijepu krilaticu lebdeći na ružinu cvijetu preko potoka.
- Krasan je.
- I ruža je krasna.
- I ona, ali si ti krasnija od obojih.
Marija pogleda Pavla, te videć gdje se ovaj ljubezno smiješi, nasmiješi se i ona, spustiv oči na ružu s koje je leptir odletio.
- Vidiš, ostavi ju - rekne tiho Marija - da potraži drugu. - Ove riječi nehotice dođoše na njena usta. - Ja ću biti vjerniji leptir - izusti Pavao i pogleda joj odano u crne oči.
Marija se porumeni i u isti čas zadršće, kao da joj je dušom prošla tužna slutnja.
Kovačićka svejednako kiseloga lica donijela stolnjak i tanjure, da prostre, a Gospodarićka zovnu Mariju nek pomaže.
- Čemu ju mučite, ja ću sama, nije valjda ovamo došla da prostire stol.
- A da, djevojka se svemu priučiti mora; de, dijete moje, priskoči susjedi u pomoć, vidiš tamo gore ne može doseći.
Marija skoči ko vjeverica po dvoru, te se je vidjelo da je tomu poslu prevješta. I Pavao priskoči od šale da razmjesti tanjure, upotrebljujuć zgodu da u Marijine ručice dira. Kad mu ova opazila namjeru, udari ga lahko po ruci, obazrev se prije ne gleda li je tkogod.
Kad su prestrli stol, ustane Kovačić da donese starine, shvativ lijevom zeleni vrč što ga je gospodarica priredila, a desnom hrđavi ključ od pivnice.
- Ideš li sa mnom, da kušamo koje je bolje? - upita susjeda
- Kuda?
- U raj, evo ključa svetoga Petra.
- Ne mamite moga starca - uplete se Gospodarićka - znate da mu se u glavi smuti kad vino miješa, a onda ni mene, ni koga drugoga sluša.
- Malo mu neće nauditi.
- Bože sačuvaj, i zadnji put je tako bilo. Ogrebao si negdje ruku, ako ga nije ogrebla koja ženska, te stade jaukati i plakati da će mu ruka nateći, da će mu se upaliti, pak pošalji brže po liječnika, i ni pet ni šest već da mu se ruka odreže namah, jer da ne bi još rado umrijeti, makar ja to i željela; a kad smo ga tješili da nije tako zlo kako misli, skoči iz kreveta, te u gaćah i košulji, bos i gologlav, bjež iz sobe u noć da ga netko traži na obaru.
- Laže, laže, tako mi Petrove brade, laže, ko sve njezine druge - izvine se Gospodarić. - Vidite ga, sada ni sam ne zna što je bilo.
Kovačić se glasno nasmije, pa uprkos susjedinu suprotku potegne susjeda za kaput ne bi li za njim u raj, prišapnuo mu u uho: - Jedna ženska, dva vraga, nedajmo se, brajne vino je jako, al smo mi još jači.
- Kano da je sam nečisti! ove su ženske željezni križ, promumlja Gospodarić, pošav za domaćinom velikimi koraci.
- Bog ih znao! Ali šta... tvoja! to ti je janje... ali moja, moja! radije ću tri dana slušati gdje cvile nemazana kola, negoli nju tri časa kad počme zabavljati... ah, ženske, ženske! - uzdahne duboko Kovačić, i u isti mah nasmije se iz svega grla da se je čak u sobu čulo...
Dok susjedi u pivnici bili, razgovarahu se susjede na isti način, optužujuć opet muškarce. Gospodarićka živo kretala rukama, dočim se njezina druga tužaljivo držala, uzdižuć po navadi oči k nebu, te kimajuć amo-tamo glavom.
- Dakle je vaš čovjek takav - poče posljednja - ja sam mislila da je samo moj.
- I te kako, kad pogleda malo više u čašicu, već ne ima s njim razgovora, psuj i kudi, vi ste ženske takve i onakve, da se bog smiluj!
- Ah, joj! moj bi namah na šake kad mu ne činim po volji.
- Vidiš! - Gospodarićka sklopi od čuda ruke.
- Duše mi, bi.
- Hvala budi blaženoj djevici Mariji, moj samo psuje i u najgorem slučaju prijeti da će se raženiti, ali ni da bi samo zamahnuo na me rukom, ne daj bože; ja bi poludila.
- Nesretno vino!... da ga samo nije Bog ni stvorio - zakima Kovačićka i pogleda prema vratam, kao da se čudi što toliko dugo - ne dolaze iz pivnice. - Zar su se utopili, ili šta rade? - šapnu susjedi. - Nakresat će se opet - potvrdi ova, zakimav također nezadovoljno glavom.
Uto banu u sobu susjedi, plamnoga lica i krijesećih se očiju od nutarnje vatre. Kovačić nosijaše važno pun vrč pogladiv si po koji put vlažne u polukrug zavite brkove, dočim je Gospodarić klamićuć nastojao da objesi ključ o vrata, ali mu svaki put klone ruka čim je ključ pridomakao čavlu; napokon ga poslije uzaludna napora položi na stol u namisli da će još trebati.
- Jesam li pravo rekla! - šapne Kovačićka tiho Gospodarićki, odlazeć na vrata da donese pečenje. Marija i Pavao stajahu međutim u kutu sobe kraj ogromne peći, čavrljajuć uzajmice i podsmjehivajuć se katkada plaho smiješnim roditeljem. Marija gledaše zvrndajuću macu koja se je na svom pećnom prijestolu laskavo uvijala, uzdižuć oštro kusast rep komu na vršku, kad je još bio cijel, bijaše zaklonjen potajni vražićak, a toga je sretno pristranio sluga svojom kebom po nalogu praznovjerne Kovačićke. Dok je Marija gladila macu, gladijaše Pavao Marijinu ručicu, koja se je smicala niz macinu kičmenicu.
Kovačić sjede važno na svoj stolac i natoči zijevajuće čaše, da nazdravi prihodnikom po staroj hrvatskoj navadi. Desnom rukom prihvati svoju čašu, a lijevom pogladi na obje strane brkove, zakašlje malo, da bude čistije grlo, uzdigne oči, kao da će se nečemu drugomu dosjetiti, i začme ovako:
- Dragi susjedi! - nastane kratka stanka. - Već je mnogo vodice proteklo našim potokom, i mnoga kapljica vina niz naše grlo što smo ju u bratinsku ljubav ispili, otkako se kao odani prijatelji i znanci poštujemo. Moram priznati da mi u našem jarku, dapače u cijelom svijetu nitko draži nije do vas, mili susjedi! Kovačić se nanovo nakašlje i ispravi, kao da će tek sada nešto važna reći, dočim su Gospodarić i njegova druga pripravno uzdigli čaše, sklonivši čedno oči u kojih su se suze krijesile. - Žalibože da nijesmo imali prilike naše prijateljstvo potvrditi trajnim vezom, nego jedino iskrenom pažnjom. Pavao! Marijo! - prekine najednom Kovačić svoj na veliko zasnovani govor, kao da jim je njihova prisutnost za takav razlog trebala. - Hodite bliže djeco i sjednite ovamo k nama, ne budite tako strani! Ta vi ste naša djeca - dometne tronutim glasom. - Hm, hm, - nakašlje se opet po kratkoj stanci i nastavi uzdignutim glasom govor: - Moja najtoplija želja odvajkada bila je da se naše prijateljstvo rodbinskim vezom utvrdi a tomu se eto... najljepša prilika nadaje. Kako smo opazili, to se naša djeca - kod te riječi porumeni se sva smetena Marija, a srce joj poče silno kucati od radosti, i Pavao se silno uzradova, uzdignuv oči zahvalno k ocu, te stisnu dršćuću Marijinu ruku - iskreno ljube, a znadem da se ni vi tomu ne protivite.
- Bože sačuvaj! kako bi! - kliknuše ujedno Gospodarići, a čaše im se malo prelijale.
- Dobra kob - zakrči Kovačić - bit će krsta - i nastavi u najljepšem toku prekinuti govor. - Naša se djeca, na radost našu, kao i mi ljube, pa što ćeš više! Ja mislim dragi prijatelji i susjedi, da nam je dužnost sve žrtve doprinijeti njihovoj dobrobiti i upotrijebiti priliku da naše prijateljstvo najsvetijim vezom, tj. vezom rodbinskim posvetimo. Ja mislim da ste me ti, dragi prijatelju, i ti, draga susjedo, i napokon vi mila djeco, kojih se to najviše tiče, razumjeli, i da ćete svi prihvatiti želju ne samo moju nego kako se nadam, i vašu! Posvetimo ove čaše rujnoga vinca uspjehu naše nakane, da se ispunila! Bog živi mladence!
- Bog živi! - kliknuše u isti mah svikolici, kucnuv se pripravnimi čašami, a čaše skladno zveknuše. Ista stidna Marija usmjeli se sada, te zahvalnim pogledom kucne se sa svima i najposlije sa svojim dragim Pavlom. Sva su lica plamtila ognjem radosti, do jedinoga lica Kovačićke, koja se je ovaj čas bila tiho došuljala u sobu, primamljena suprugovim glasnim govorom, ali se opet nezadovoljno, začuv o čem se radi, odšuljala kako je došla. Jedina ona nije klicala u svečanom veselju razdraganih susjeda.
- Neka, neka! - mrmljaše sama sobom, polazeć iz sobe. Bog im dao sreću, ali ja znam da im otuda neće polijegati.
Još se dugo potom pilo za prijateljstvo - čašice zvečale, lica plamtila, a iz veseloga srca izvirale miločujne riječi. Kovačić zapjevao jasnim grlom slovensku: Kolko kaplic, tolko let, daj nam Bog na svet živet, a Gospodarić prilagođivao svoj koliko-toliko valjani glas, ali mu se ne dalo pravo složiti. Kad je gođ pogriješio, opomenu ga žena, gurnuv ga tajno pod stolom, da šuti, ali se on ne da smesti.
Pavao se pusti u veliki domjenak s Marijom, dražeć ju lakoumnimi dosjetkami, ali ni ona njemu ne ostade dužna odvraćajuć mu šalu za šalu, dosjetku za dosjetku, prigovor za prigovor, samo kad joj je što krupna rekao, spusti oči i ne odgovori ništa.
Za toga se ne htjela Kovačićka umiriti, svaki čas ustajala sa svoga stolca izilazeć u kuhinju, ili bavljajuć posleno po sobi, samo da opće veselje bar nekako u nesklad dovede.
Čim je sjela do Gospodarićke, poče se namah tužiti kako je teško živjeti na svijetu, i kako je sve skupo i opet o bolesti, i opet o dragom novcu, da se je ova u dnu srca svoga ljutila.
- Ja se nadam da ni vi, draga susjedo, proti mladencem ništa ne imate - zapita jednom sasvim nevino Gospodarićka.
- Ne imam baš ništa - odvrati ova uz neku muku - ali je još oboje premlado te ne bi smjelo misliti na ženidbu. Ne znam kako Marija, ali je moj Pavao jošte, jošte odveće lahkouman i neuk upravitelj gospodarstvom.
- Pak smo mi tu da ih ravnamo.
- Ah mi! - uzdahne teško domaćica - kad se uzmu, neće nas više slušati, svako po svojoj glavi! Vidjet ćemo; tu se još ništa odlučiti ne da, možda će se još koje predomisliti - primetne dvojbeno. Tako se zabavljali do kasne noći. Kovačić se s Gospodarićem stao sve glasnije razgovarati, Gospodarićka drijemala a domaćica zijevala, da se bog smiluj. Jedina djeca ne malaksala na čednoj zabavi.
- Ajdmo, već je kasno - ustane napokon Gospodarićka ozbiljno - susjeda će rano ustati, a ne može poradi vas u krevet! Ustani jednom, Marko - gurne svoga čovjeka, dosta je zabave!
- Ali, susjedo - prigovori joj Kovačić - Bog da se zabavljamo, zar ne, ti ostaješ? - upita druga. I ovomu se činilo kasno, jer je ustao sa stolca, ali mu je bila muka ravno stajati a ne svaliti se.
- Idemo, idemo - izmumlja zatim i uhvati ženu za ruku.
- Aah! - zijevne Kovačićka - kasno je, kasno.
Mladenci pozirući jedno drugomu u oči ni ne opaziše da se roditelji spremaju na odlazak. Ko da se je soko odrekao divlje naravi sjedeć uz bijelu golubicu, tako izilazaše Pavao uz nježnu Mariju. Tajnovito titralo nestalno svjetlo svjetiljke po njihovih licih, obasjav ih višim čarom, jedno se sagibalo drugom, ko dva lahorom zanjihana cvijeta, oko se sastajaše s cvijetom, uzdah s uzdahom, duša se stapaše s dušom i činilo im se kao da čuju slatke i milotne zvuke nečuvene glazbe, sve glasnije i glasnije zamnije u njihovih srcih spjev potpune sreće do koje ne dosiže razorljiva ruka sudbe... Ovakove slasti osjećaju samo dvije nevine, skladne duše...
- Lahku noć! - doviknuše si starci na rastanku.
- Lahku noć! - šapnuše si mladenci.
U sobi nestane šuma i zamalo svjetla. Kovačić se odjeven uvali na krevet, a posljednja mu bila: Gospodarić je pošten čovjek, i ja sam pošten čovjek, mi smo svi pošteni; ali mi je tvrdo pod glavom ko da ležim na mlinskom kamenu; kamen se vrti i ja se vrtim, mi se svi vrtimo... brr... ali je jako vino! Kovačićka molila na svom krevetu ne bi li Bog rasvijetlio pamet svim kojim se muti; a Pavao - ne - on nije molio, njemu se prikazala Marija kako mu na oprost pruža toplu ručicu, a on neće da ju ispusti već ju privija na svoje srce. Činilo mu se kao da po ruci prelazi njezina duša k njegovoj, da uz nju samotnu snije pokojni san...
Gospodarićka je imala trista neprilika dok je svoga čovjeka dovela kući. Svaki se čas ustavi na putu navaliv da se vrati svomu dragomu, ljubljenomu, jedinomu prijatelju... da mu još jednom poželi lahku noć!
- Ali molim te lijepo, hodi, jer ću te inače ostaviti na cesti - zaprijeti mu Gospodarićka.
- Ostavi me gdje te volja, ja neću ništa više za tebe znati, ti nijesi moja žena, Kovačić je moj dragi, ljubljeni, jedini prijatelj na svijetu, i nitko drugi - - ostavi me, ja ću se plakati... hu, hu, hu - zarida Gospodarić i vagne u stranu poput podsječena hrasta.
- Nesretno vino, usušilo se do zadnje kaplje! - uzdahne mu žena. Poslije dugoga puta od dva sata, koj se trijezne pameti može za četvrt prevaliti, smjestiše se Gospodarići u krevetu.
Na Marijine oči spusti se kasno san. Dugo i dugo motrijaše iz svog ležišta nad njezinim prozorom lebdeće ljubljenice zvijezde, i kao da su se danas bolje sporazumile, približavaju se nabliže jedna drugoj, pozdravljajuć se nježnim posmijehom blažene ljubavi...