Mlinarska djeca/IV
| ← III | Mlinarska djeca — IV. autor: Rikard Jorgovanić |
V → |
Bijele magle zakolaše nebom zastiruć mrtvom turobnošću usnuli svijet. Hladan vjetar otkida sa oglobljenih stabala zaostalo žuto lišće i raznosi ga divljim hujanjem po zraku. Davno li su milocvjetne biljke sagnule nježne glavice k majci zemlji; davno li su njihovi - šareni leptiri polomljenih krila uz nje smrznuli i pali. Šareno jato zeba, vrebaca, strnadaka, za ljeta po hladnijih šuma, oblijeće sad tužno i nakostriješeno drvene staje. Isti ljudi, ljubeći inače svježi zrak i vedro nad sobom nebo, bjegaju pod mračne krovove, te upiru oči u ognjene peći od kojih su tako dugo s prezirom odvraćali oči - naučene na svijetle zrake žarkoga sunca.
Natmureno sjede naši susjedi u sparnih, dimom napunjenih izba, te mučaljivo i dosadno pilje u bijele stijene, tek im se katkada svidi od dosade - čega li? - zanovijetati preslicom zabavljenim ženama. Uza sve to ne zamrle njihove šale i dobrovolja.
Za duge večeri posjećivali se međusobno da uz čašicu vinca prokartaju mrzost, nastalu samotovanjem u tamnih soba.
- Bože moj! dosadnoga vremena! - znao uzdahnuti Kovačić - ne vidiš sunca ni mjeseca, kao da su te zatvorili u raku... a da barem te kiše stanu. Lijevaj danas, lijevaj sutra, a prekosutra ni za groš bolje. Hu... uu! zima je, brci mi se zamrznuli ko brezovo šiblje... đavola vam! - izdere se najednom - zašto ne ložite?
- Šta bi ložili, popiplji samo peć, vruća je da bi se na dva maha prepekao, ako te volja - odvratila ukorena domaćica.
- Pa donesi starine! drukčije mi ustine krv.. i susjeda dozovi ovamo... drr... groznica me trese. - Odnio bi me vjetar.
- Ne velim tebi... u mlinu je sluga... ili stani... ja ću sam reći, vi žene nijeste ničemu, ni da vas čovjek u dimnjak objesi!... Vjetar... zima, zima... vjetar, joj te joj! Hej! Mikula! skoči k susjedu i reci mu da se i kod nas otčepiti može... makar ga u gunjce zavijemo... žurno da je odmah ovdje! - naloži Kovačić slugi.
Kad je za koj četvrt sata sluga doveo u tri zimska kaputa zavijena Gospodarića, s kapom od jarećeg krzna na glavi, pomodrela od zime lica a ukočenih ruku, dozvao mu nasmješljivo Kovačić: brajane, ti si se valjda uzimio kao puh u šuplju stablu, ili si ženi ručice ljubiš da joj se koj drugi ne dokrade? Hodi, sjedi ovamo!
- Samo na čas, samo na čas - ispriča se Gospodarić.
- Jesam li ga pogodio! E da! ne pušta se kod mene na vrata bez maltarine. Ako tvojoj starici nije pravo, a ona neka dođe ovamo bude li treba, smoć će se i za nju preslica.
Tako se naši ozebli susjedi stali razgrijevat. Popij k tomu koju čašicu žarkoga vinca, i plane u tebi krv, ko da đavlove sluge pod tobom vatru lože.
- Ložite, ko da vam je ispeć vola za banovu inštalaciju - reče ražareni Kovačić nakon sata zabave - otvorite vrata da se ohladi soba!
- Isuse blagi! - kliče mu žena - jesi li ti onaj koj se je maloprije htio smrznuti ko kapljica rose na mrazu?
- Idi! ne mrndžaj! ja ću se utušiti od sparine.
Više puta se dala i Gospodarićka nagovoriti da susjeda posjeti, a Kovačić zbijao šale, malo što nije pukla od smijeha. Spominjao joj i ples na Jakopovo, ali se svaki put zagrozila da će se osvetiti bilo kad, premda je odonda mnogo vremena proteklo te je mogla osveta ohladnjeti. Tom bi prilikom došla i Marija, a Pavao bi ju radosnim očima i veselom riječi zabavljao, pripovijedajuć joj u zakutku sobe, gdje se je sa njom smjestio da im nitko ne smeta, pripoviječice o lijepih djevojkah i junačkih mladićih. Katkada mu utekne i po koja šala, a Marija se slatko i ljubezno smije, da te uz taj smijeh i najokorjelija tuga mine, da ti se led žalosti u žaru radosti rastapa... Zgodi se te se koji put rukom drsko dirnu djevičanske grudi, a Marija se zastidi i smete, da ju žarka krvca poli po nježnom obrazu; ona htjede da mu se otme, da sjedne uz majku, ali tajna, slatka sila prikiva ju na mjesto... Osim toga vidjevali se naši ljubovnici na granici vrtova, od čega ih ni zima ni led suzdržati ne mogaše. Dršćući po svem tijelu dotekoše pod lipu da se čas porazgovore.
- Majka se zabavlja u kuhinji, a ja bjež, brže-bolje iz sobe da vidim, ali samo nakratko, ja moram odmah natrag! Bože sačuvaj! da zna majka kuda ja bježim na ovoj zimi... bilo bi ukora i smijeha - govorila dobjegla Marija, jedva dišuć od trke, čekajućemu Pavlu.
- Dušice, samo malo da ti uhvatim ruku... ala je studena! gle kako su topla moja njedra, a kuca jače srce... znaš ono srce što se hoće raspući od same ljubavi za tobom.
Marija se postidi, ali ne susteže ruke.
- Dosta je dosta! Idem... pusti me, dragi, znam da se već majka čudi kud me je nestalo. - Pričekaj... još malo... ali samo malo maljušno.
- Ne, ne smijem. Zbogom! do viđenja!!!
Ko da su ju same vile odnijele, izmače se Pavlu i pobježe, a ovaj ju slijeđaše bistrim okom dok ne zamače za vrata.
Tek kad je dohujala ljuta zima sa ledenim sjevernjakom, šikajućim ti u lice ledom, škripljivim snijegom, zamrzlimi potoci, ledenimi, cvijećem okićenimi prozori, s gustimi maglami, kratkimi dnevi, dugimi, strašnimi noći, prekinu se željeno druženje. Kad je bilo otući na potoku led da uzmogne voda okretati mlinska kolesa, dotrči od zime ukočeni Pavao na čas Gospodarićevim da se sagrije, ali ga jedan pogled Marije ugrije više od dimeće se peći.
Prošlo i to. Utišala se zima, razišle se magle, a između njih uze se pomiljati sunce mlakimi traci, topeć na visoko nasuti snijeg. Led se otapa na sve strane i šumnimi strujami slijeva se u potok. S krova spadaju debele kaplje, žamoreć jednoglasnu ali utješnu pjesan. Stoji čevrljanje nespretnih vrebaca, sjedećih jatomice na suhih grančicah suncem grijana drveća - još čas i eto ti žuđenoga proljeća sa svim svojim čarom!
Uto se stanu raznositi crni glasovi po selu - crni za mladež, a i za brižne, djecu ljubeće roditelje. Koncem travnja začne popisivanje vojačenju doraslih mladića. S trepetom sluša tijelom razvijeni mladić takove vijesti, s užasom pomišlja na posljedice ako ga pronađu sposobnim krvavoj službi. U jedan mah rasplinuše se sve njegove slatke, bujnim žarom mladoga srca uzgojene nade. Ostaviti nadugo, a možda i nauvijek mile roditelje, uzor i nasladu plamne duše - ljepotu djevojku: dragu, rodni dom, strme gore i pitome poljane, sa svojim cvijećem i lahori - sve to imaš ostaviti, da se pokoriš željeznomu zakonu, da ideš u stegu službe. Sretnih naroda koji znadu za divno i uzvišeno čuvstvo - umrijeti za domovinu kad ih ova pozivlje na bojno polje! Junačkom grudi uspriječiš udarac neprijatelja tvoje najsvetije majke - majke domovine, a kad ti iz rana poteče žarka struja svetim gnjevom uzavrele krvce, slatkim prijegorom ispuštaš plemenitu dušu, pomoliv se posljednji put zamirućim ustima za njezin spas, za njezinu sreću, za nju... za nju! za svetu, jedinu domovinu!
Ali se vojnička stega ne mili našemu narodu, otuda i tužaljke žalobitoga kajkavca iz dna tugom uzmućenoga srca izviruće; koga ne dira njegov jednozvučni spjev, kad zapadom sunca, poduprijev se na družicu kosu, zapjeva:
Trava, trava, zelena!
Tko će tebe, travo, kosit,
Kad ja moram pušku nosit!
Trava, trava zelena!
Bijaše nedjelja. Jasno isplovi nebom sunce, proljetno ožarivajuć veselo prosnuli svijet. Navrvila svjetina u župnu crkvu, a među njom i naši znanci. Ne sluteći ništa zla, moljahu se iz dna zahvalna srca da ih nadalje Svemogući u svojoj milosti uzdrži. Kad se pop uspeo na prodikaonicu, napeše uši da tim laglje riječi evanđelja dopru u grešna srca. Divno ih uznese riječ božja i smiri im makar i neznatnimi grijesi uzbunjena čuvstva.
Poslije prodike izvuče pop iz knjige popisanu artiju, namjesti na oči očale i nakašljav se nekoliko puta izjavi slušateljem da mu je od višnje oblasti došao nalog pročitati sve one koji se imadu na vojačenje staviti, a možda ne znaju jesu li na redu.
Kovačić i Kovačićka, Gospodarić i Gospodarićka a najčudnovatije Marija svrnuše u jedan mah plaho oči na Pavla koj je kao i ovi problijedio, i tajnim drhtajem stanu prisluškivati imena određenih mladića ne bi li se možda i Pavlovo među njima našlo.
- Juro Krmelić, Luka Đurin - čitaše pop, a po crkvi tišina da bi prašinu čuo padati - Pavao Kovačić, pročita najednom, i nehotice sustav nastavi dalje.
- Sine! - vrisnu Kovačićka.
- Pavle! - zamre na problijedjelih usnah dršćuće Marije.
- Je l' moguće? - izustiše u jedan mah naši prijatelji, ne pazeć pristoji li se u crkvi glasno govoriti.
Pavlu koj je napeto uzdignuo glavu da sluša, klone glava na prsa i maglenim sjajem zabljesnu mu oči. Još se nitko do ovoga dana nije dosjetio da je Pavao navršio devetnaestu godinu a na kakovu ga službu ova veže! Jednostavni ljudi ne poziru uopće rado u budućnost, tek se katkada kojemu svidi razmišljati o jesenskom vremenu bude li jasno ili kišovito toplo ili studeno. Što su manje mislili na to, snovajuć ženidbu njihove djece, tim ih je većma ova vijest dirnula i iznenadila. Jednostavni se ljudi uostalom brzo utješe, ta jedva da su izašli iz crkve, poče govoriti Gospodarić: - Ne bojte se, nije sve propalo; i mene su triput zvali, ali me svaki put pustiše kao preslaba.
- Kako? - uleti mu u riječ Kovačićka.
- Evo! kad su pustili moga staroga, pustit će i Pavla. Pavao je visok, al je slabiš - rekne utješljivo Gospodarićka.
- Nu, vidite pustili su me, susjedo - odvrati Gospodarić pitajućoj Kovačićki, neće se ni za Pavla trgati.
- Bože daj i blažena djevica Marija! - uzdahne ova.
- Ah! - uzdahne Marija i suznim okom pogleda snuždenoga Pavla, na što joj ovaj krepko i nebojažljivo stisnu ručicu, kao da ju je htio utješiti.
- Hm! hm! - kimaše dvojbeno Kovačić koj je dosele mirno i zamišljeno koračao u družbi.
- Šta? - kliknuše jednoglasno svikolici, kao da je Kovačić nešta važnoga rekao.
- Šta? Ništa! - odvrati ovaj zlovoljno znatiželjnoj družini, prekinut u svojih razmatranjih. - Kako je god, dobro nije.
- Kako? Kako? - upitaju opet svi, skrenuv znatiželjne oči na njegova usta.
- Nije to šala služiti kao vojnik, ja sam to iskusio, kad čovjek dvanaest godina života svoga probubnja, može kimati glavom.
- Da! Zbilja! - rekne Kovačićka, i ono malo utjehe što se je pokazalo na njenom licu, iščezne bez traga.
- Da. Čitavih dvanaest godina probubnjao sam kod regimente - opet će Kovačić, a ostali ga pokorno slušaju što kani reći - a kad su nas gonili na vježbu, znale mi se tako umoriti ruke da sam proklinjao cijelu vojsku od đenerala počamši pa sve do vragolastoga kapurala koji je htio da se ko mačići penjemo po drvetu, tj. ja ne, nego moji drugovi, ja sam im samo bubnjao.
- A je li koji s drveta pao? - upita uplašena Marija.
- Hahaha! - nasmije se Kovačić nevinomu pitanju, a njegovim smijehom povedena zareda se smijati cijela družina do jedine Kovačićke koja u svojoj prekomjernoj brizi nije razumjela šale, istom se Pavlu dalo na smijeh, koj je sada uzdatljivo prišapnuo Mariji: Ne boj se dušice! Ako se hrom ili kljast vratim od vojnika, nećeš me prezreti?
- Ne straši me, dragi! - izusti ova i napol plašljivo napol nasmješljivo nastavi - onaj Bog koj te je spasio kad si se strovalio sa stijene, spasit će te i sada.
Tako se priučili starci i mladenci na pomisao koja ih se je u prvi mah ljuto kosnula, da bi se Pavlu moglo dogoditi proslužit koju godinicu - tako veljahu sami - u vojsci, a da bi Bog i sreća dala, mogao bi se i iskoljenčiti.
U stanoviti dan imala se mladež sakupiti u obližnjem trgovištu gdje su ju pregledavali i sposobnu određivali u vojsku. Tužan bijaše odlazak Pavlov od kuće, tijem tužniji što je bio prvi; od poroda pa sve do sada ne izađe nikuda iz svoga miloga jarka, tek se katkad zgodilo da je pošao u koju župu na proštenje, a to jedva na dva tri li sata daleko s nadom da će se do sumraka vratiti.
Noć prije odlaska stisnula ga najjače. Neizreciva tuga obuze mu srce, zavijajuć se sve uže i tjesnije okolo njega, poput guje koja je osjetila da joj je plijen u moći. Sad tekar osjeti svoju dosadanju sreću, slatki užitak slobodnoga života, minuvšega netom kraj njegovog oka poput čarobna sna... Daleko od doma, od roditelja, od Marije - ah, drage, ljubezne, jedine Marije! - imao je sprovađati tužne dane u krugu neznanih, mrkih lica... Mišljaše na promjene koje bi mogle nastati za njegova odsuća, i sve mračnije nastade mu u duši; grudi mu se burno nadimale, a na oči mu nehotice navirale žarke suze, suze bolnoga prijegora... Zgodi li se da mu se je kada vratit, neće li možda koga od milih roditelja naći pod hladnom zemljom bez blagoslova, bez oproštaja, neće li se do onda tko drugi za Mariju naći, tko drugi ljubiti njemu obećana usta... U ovoj buci uzburkanih čuvstava zazvone mu slatko i pomirno, poput dalekoga zvona za strašne bure, Marijine riječi koje je izustila za one sretne noći kad su se povraćali od proštenja... Zauvijek!.. zamnije u njegovom srcu. Zauvijek!.. zvonjaše čarobno sve glasnije okolo njega zavjetna riječ, razliježuć se divno kroz tihu, svijetlu noć poput slatkočujne glazbe.
Uzburkanimi grudima, od navale krvi plamnim čelom ostavi svoje ložište koje je vrelimi suzami natopio, i pođe u tihu noć ne bi li mu se silna bol u noćnom miru utišala. Šumno struji potok, padajući sitnom rosom niz mlinska kolesa, pričinjajuć se rastaljenim srebrom kadno ga vedrim nebom ploveći mjesec obasjao blijedimi traci. Sve drijemlje i počiva, uživajuć slatki pokoj duboka sna, tek potok ne miruje, zagoneći se neobuzdanom silom sve dalje i dalje do vječnoga mora... Po prozirnom nebu rasute zvijezde proziru toli milo, toli nježno, rekli bi znatiželjno na zasnuli svijet kao da se raduju njegovu pokoju... Cijela je noć proniknuta tajnovitom glazbom koja te mami da zaklopiš umorene dnevnimi promjenami oči, te da se podaš nepomućenu snu... Sni - sni - cvrči u grmu cvrčak, a daleko, daleko za gorom odzivlje mu se zamirući krik prosnule se ptičice, čega li? Ne znaš jesi li ga uistinu čuo, ili ti se samo pričinilo.
Snivaj! kad ti u srcu bjesni divlji orkan strašno nabujalih čuvstava! Što je više zatihnulo okolo tebe, tim gromčije slušaš udarac trzajućeg se od boli srca...
Pavao se pošeće po vrtu, a blistava mu se rosa stresa sa raznjihana njegovim dodirom grmlja na glavu, hladeć ju ugodnom vlagom. Dođe do lipe, i obazre se na sve strane ali nigdje nikoga... Zašto ne miruješ? kao da zamračeni, tek na vršku ožareni nasadi drvlja pitaju; ovdje-ondje zatrepeće koj listić, kao da hoće vidjeti noćnoga prolaznika; kao da će mu kazati: zašto nas buniš, dijete bučnoga dana? Miruj! il ćemo ti zaviti oči da ne budeš znao gdje si, u krevetu ili u grobu... Laganimi koraci približi se Gospodarićevu mlinu, uzdižuć oči k Marijinom prozoru, ali ne vidje ništa. Stakla se bliješte od mjesečeva sjaja da ih ne možeš prozret.
Marijo! - uzdahne tiho i zarida opet od navale boli.
Spuštenih ruku i oborene glave uputi se na brdo naproti mlinu... Sjedne na kamen te stane podbočiv glavu rukama piljiti u prozore. Dugo motrijaše puste prozore, kad mu se najednom pričini da se je nešto iza njih zabijelilo i pomaklo... Otare oči da jasnije razabere priviđenu sliku, ali ne vidje ništa. Za čas mu se opet pričini, i to jasnije nego prije, kao da vidi u bjelinu odjevenu Mariju gdje uzdiže lice k nebu. - Ona je! ona je! - klikne s ushitom, i potrči nizbrdo natrag do pod prozor. - Marijo! - stane ju strasno nazivat dršćućega srca.
Nešto zaškripi, staklo zvekne, a na prozoru sine bijela Marija.
Marijo! - navre nanovo na Pavlova usta.
- Ti ovdje? - odazove se djevojčin glas.
- Ja odlazim sutra, možda nauvijek! Ne dalo mi se od uzbune usnut, pa sam se pošetao po vrtu i došao ovamo.
- Sjutra? ah!...
- Ranim jutrom, jedva ćemo se više vidjeti. Možeš dolje da se za posljednji put zagrlimo?
- Ne mogu, vrata su zatvorena, a da ih otvorim, čuli bi roditelji.
- Zbogom!
- Stani! - dozove mu Marija i nestane je na čas u sobi. - Evo ti, na uspomenu, pazi! - sa prozora padne nešto svijetla i zazvoni na kamenu ko srebro. Pavao se sagne i podigne... prsten. Ovaj je prsten dobila Marija za šesnaesti rođeni dan od majke, a odlučila ga u potaji posvetit uspomeni dragoga.
- Hvala ti, dušo, zbogom! čuvat ću ga ko srce u grudih.
- Zbogom! - zamre u noćnoj tišini Marijin zvučni glasić, a u njem odazva se vapaj ranjenoga, cvilećega srca. Za svitanja dođe naručeni seljak s koli koj je Pavla imao odvesti u trgovište. Jošte se ni živa duša ne pokaza na cesti, a Gospodarići već kod Kovačića da se s Pavlom oproste. Pošto se je sa svimi izljubio, pošto je s trepetom zagrlio plačuću Mariju, pošto ga je majka dršćućom rukom blagoslovila, skoči na kola, a kraj njega sjede otac da ga na žalosnom putu poprati.
- Zbogom i opet zbogom! - začu klicati za sobom, i kad se je posljednji put ogledao, opazi plačuću Mariju gdje si lice u rubac sakriva.
Neću pripovijedati s kakovim su čuvstvom otac i sin došavši u trgovište očekivali čas kad se je Pavao pred komisiju imao staviti, niti toga kako im zadrhtaše srca kada je krupni kapural zaviknuo čekajućoj svjetini: Pavao Kovačić! Jedno ću kazati: da je Kovačiću, kad se je iz istražne sobe začuo oštroglasni: sposoban, ispala iz ruke palica, da mu je zapeo dah, i da se je od muke skoro onesvijestio.
- Dakle mu nema spasa? Jaoh si ga meni - zakuka s naporom, i da ga u taj par nadošli sin nije suzdržao, bila bi se ogromna ljudesina srušila.