Mira Kodolićeva/XVIII.

← XVII.

Mira Kodolićeva, XVIII. autor: Josip Kozarac

XIX. →

XVIII.

Još dok je udovica kod nje bila, pitala se gospođa Kodolićeva, što znači onaj obijesni, neobični zvučeći smijeh? Nu sada, kada je otišla, shvatila je svu pakost te žene, koja je došla da joj sred jasnoga smijeha, bez riječi dokaže da je milosnica njenoga muža, da ima na njega isto, možda i veće pravo, negoli ona.

Mira Kodolićeva mislila je da ne ljubi svoga muža, nu otkle sada ona bol, što ju u taj čas nenadano poput grča stegnu? Ona je mislila, otkako ljubi Vukovića, da za nju ne ima drugoga čuvstva na svijetu, pa ipak nije sladost one ljubavi mogla posvema uništiti netom okušanu gorčinu. Ta se gorčina razlila po njoj kao voda po glatkoj mramornoj ploči, — što ju većma brišeš, to se ona sve na šire razlijeva... Ta dva, skroz protivna čuvstva, trzala se kao dvije divlje zvijeri u njoj; krv, kao ražarene iglice, šikala joj po žilama, palila ju po svem tijelu.

To je bila ona duševna muka, kojoj nije moguće naći ni početka ni svršetka, nego se poput bacanoga klupka, sama od sebe zamata i odmata...

Da je bar plakati mogla; ali u nje nije bilo više suza već koliko se oči orositi mogle...

Ona u toj muci nije ni čula kada je Vuković ušao k njojzi, te je kroz suze jedva mogla povjerovati očima da to on pred njom stoji. To je sada po drugi puta što on njene suze vidi, one suze, koje ga se toliko dojmiše. Od onoga časa otkako ju je zaplakanu vidio, nije ona njemu više kao svaka druga žena; one suze rekle su njemu ono nešto što se tako teško riječima izreći može, ali što je u svojoj nijemosti i dublje i teže od ikoje riječi.

Ona niti je znala, niti je mogla riječce prozboriti nego mu se besvjesno baci oko vrata, gušeći svoju muku na njegovim prsima. On je jedva pojmio što to s njime biva; on je jedino to razabirao da ona pati, da plače na njegovim grudima, — a ono svemirsko milosrđe, ona svemirska ljubav obuzela ga u taj čas svega, te ju on uzeo pobožno, skrušeno cjelivati, kao mati svoje netom izdahnulo čedo... A lice njegovo smrčilo se njenom gorućom suzom, i on osjetio onaj plameniti njezin dah, onaj mliječni miris iz njezinih usta; on je ćutio, kako struja njezinoga bića prelazi u njegov život, kako se utapaju sve više i više...

Nakon nekoliko časaka sjedili su nijemi jedno pred drugim, ne ufajući se pogledati si u oči. Stid, neizmjeran stid zavezao im jezik, neponjatna nemoć slegla im se na dušu; one nevidljive, čarobne koprene, koja ih je do sada napunjala tolikom dražesti, nestalo između njih, a mjesto te koprene bibala se poput teške magle čudna neka ogavnost među njima. I u njezinoj, i u njegovoj duši ozvanjala samo jedna jedita riječ: »Oprosti — oprosti.«

I ne mogav trpiti ni ona njegove, ni on njezine prisutnosti, pobjegoše u isti čas jedno pred drugim...

Sljedeća stranica→