Mira Kodolićeva/XIX.

← XVIII.

Mira Kodolićeva, XIX. autor: Josip Kozarac

XX. →

XIX.

Kada se je Kodolić iste večeri povratio s puta, kada je ušao u prvu dvoranu, te zapitao služavku za svoju ženu (koja ga nije kao obično već u hodniku dočekala), izađe Mira naglo iz spavaće sobe, te mu baci pred noge onu narukvicu u slici zmije sa očima od rubina.

— Evo ti tvojih darova! Donašaj ih komu god hoćeš, meni ih više ne treba. Nisam mislila da si toliki prostak; ja toga sigurno od tebe zaslužila nijesam.

To mu je ona rekla; i ono što je govorila, i ono kako je govorila, sjeklo je poput noža. On je ostao ustubočen, on nije vjerovao, da to pred njim stoji njegova krotka žena, koja do njegove volje nije druge poznavala.

— Otkle to, što je to? — On nije znao da je žena njegova danas prošla kroz Scilu i Karibdu ženskih čuvstava: ona je danas najprije doživjela sve poniženje, svu sramotu, koju žena od svoga muža dočekati može, i odmah nato doživjela svoj vlastiti pad. Tim padom preobrazilo se iz temelja njezino duševno raspoloženje; neka dosle nepoznata srčanost, neka spoznaja da ona niti u duševnom, niti u fizičnom pogledu ne zauzimlje tek podređeno kakovo mjesto, kao što je do sada mislila, nego da po svemu onomu što joj je narav dala, može letiti u prvim redovima. A da ona nije već do sada letila, kriv je on, njezin suprug; jedino po njegovom grijehu narasla su njojzi sada ta krila, s kojima se ona podigla u vis, i s te visine razabrala svu svoju vrijednost. Ono tobožnje njegovo preimućstvo nad njom, što ju je sirotu uzeo, — a ona mu za to zahvalna bila, pokazalo joj se sada tako jadno, tako kukavno, da nije mogla pojmiti kako je ona u to preimućstvo samo jedan časak povjerovati mogla.

Ta njezina energična pojava dojmila se Kodolića izvanredno; on je stajao pred svojom ženom kao razbijena misirača; nekolike njegove odvjetničke hitrine nestalo, nenadana spoznaja vlastite krivnje stigla ga toli strašnim udarcem, da je izgubio svijest.

Žena njegova ukazala mu se toli uzvišena, a on toli ništetan, da se je zastidio samoga sebe. Njemu je to čuvstvo poniženja bilo još nepoznato, al zato tim teže i tim strašnije. I on je spadao među one koji svoju snagu jedino na tuđoj slabosti održati znaju.

Sljedeća stranica→