Mira Kodolićeva/XVII.

Mira Kodolićeva, XVII.
autor: Josip Kozarac

XVII.

Vani je žeglo srpanjsko sunce, a kroz poluzatvorene kapke dopiralo u Kodolićeve sobe jedva toliko svjetla, da se je mogao predmet od predmeta razabrati. U lahkoj polusvilenoj opravici, u širokom fotelju napram velikom zrcalu, sjedila je gospođa Mira i podala se posvema svojoj slatkoj uzrujanosti. I vanjska žega, izmiješana sa mirisnom hladovinom prostranih soba, i nutarnja njena osjećanja, sve je to doprinijelo, te su joj i misli i tijelo treperile kao jasikovo lišće i za najveće tišine; nju je napunjala ona uzrujanost, kada srce i duša ne znaju niti što bi, niti što ne bi, nego svaka žilica našega lica ozvanja onim stihovima:

Niti spavam, niti bdijem,

Već onako čudno j' meni —-

Živim samo u spomeni...

Od jučeranjega dana ona je plivala u raskošju, ona je sama sebe zvala »biserom«; na muža koji je već tri dana bio odsutan, nije ni mislila, on joj dapače nije ni bio onako tuđ kao pred nekoliko dana, kada je spoznala u sebi da ga ne ljubi. Ona je osjećala, da je sreća u njoj i ništa si više preko te sreće želila nije; ona je osjetila prvi njen čar, pa sva opojena nije mogla usredotočiti svoje misli na nijedan predmet, već kao iskre na vignju miješala se njena čustva: tek da se jedno porodilo, odmah je i isčezlo, a mjesto njega doletilo drugo — gubeć se i rađajuć se u istom času... Sada je čula lavež susjednog psa, a njoj se činilo, da je stupila u dvorac Vukovićev, i svi doživljaji onoga posjeta preletiše joj munjimice glavom; sad se slučajno zagleda u zrcalo, a usnice joj nehotice zadrhću i prošapću riječ »biser«; i kao dijete razdragana sa te riječi svrne naglo pogled sa zrcala i zaustavi ga na krasnoj narukvici u slici zmije, dar njenog muža, što joj ga je nedavno donio iz Trsta. I skoro da se nije brecnula, kako ta, oko njene ruke savijena, zmija sa zlobnima očima od rubina nju promatra kao da će sad na u lice joj sunuti i otrov na nju izrigati...

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

U taj čas otvoriše se vrata, a unutra stupi udovica, milosnica njenoga muža. Do sada ona još nije bila u Kodolićevoj kući. Mlada gospođa jedva se snašla kada je vidjela bujnu ženu, raskošno obučenu, svu zapahnutu omamnim mirisom. Istom gromorni razgovor, jasni smijeh i slobodno gibanje udovičino osvijestiše iznenađenu ženu Kodolićevu.

Udovica došla se priupitati da li se je Kodolić već vratio s puta, jer da ga nužno treba u nekom poslu.

— Znate, kako je siroti udovici, kada ne ima nikoga svoga; gospodin Kodolić je meni i otac i mati.

Tako je ona govorila; nu ono što je izbijalo iz njenih očiju, iz njenog lica, iz cijelog njenog tijela, koje je poput nategnute žice brujalo svim strastima ovoga svijeta, bilo je posve nešto drugoga: — taj govor nije bio nipošto u skladu sa onim poniznim riječima.

Kada se je sunce promolilo iza visoke susjedne lipe, te prošikalo kroz poluotvorene kapke, a isprekidane trake pale po udovici, opazi gospođa Kodolićeva na goloj debeloj ruci udovičinoj, posutoj sitnim crnim mladežima, istu onakovu narukvicu, kakovu je i sama nosila.

Udovica je u isti čas razabrala, što se zbiva u gospođi Kodolićevoj, kada je raspoznala sličnost obiju nakita, — i ona se uze još objesnije smijati, njene oči uzeše još pakosnije sijevati, pa uvidiv napokon, da je gospođa Kodolićeva gotovo klonula pred strahotom čuvstava koja tako nenadano na nju nahrupiše, pruži joj na polasku ruku, a one dvije zmije sa očima od rubina, kao da se jače smotaše, kao da zasiktaše jedna na drugu tražeć svaka za sebe prvenstvo...

Sljedeća stranica→