Mira Kodolićeva/XIII.

← XII.

Mira Kodolićeva, XIII. autor: Josip Kozarac

XIV. →

XIII.

Kodolić, zasitiv se slasti koje mu je do sada bračni život pružao, zaustavio se pod zadnje vrijeme na crnookoj, jedroj udovici, zagasite puti, rumenih jagodica, sraštenih obrva, uskog čela i debele svilene kose. On je bio zastupnikom pokojnog njenog muža, prilično imućnog trgovca, te je i nadalje uređivao njenom ostavštinom. Žena ta, kojoj je strastvena narav izbijala iz pogleda i cijelog obličja, ulila je novog života u Kodolićeve žile; ona je bila spram dražesne plave odvjetnikove gospođe što i opojni, daleko se šireći umjetni miris spram blagog daška proljetnih ljubica u rosno jutro. Kodolić je mislio da njegova životna snaga već unatrag ide, nu sada je uvidio, da je to bila samo prividna bestečnost, koja se odmah probudi čim promijenimo gostionu, u kojoj smo dulje vremena objedovali. I vatrenija narav udovičina, i prostija ćud, i oštri joj jezik, sve to godilo je njemu u taj čas mnogo više, negoli delikatna otmjenost njegove nježne žene, koja i sad nakon četirigodišnjega braka nije izgubila one djevičanske stidljivosti, koju mu je donijela kada je stupila pod njegov krov.

O tom Kodolićevom odnošaju sa mladom udovicom počelo se već pomalo govoriti, a i supruga njegova saznala je iz bezimenih pisama za njega. Ona je ta pisma pokazala Kodoliću, nu on niti se branio, niti opravdavao pred njom, nego samo dosadnim zamahom ruke otisnuo ta pisma od sebe. Bio je previše flegmatičan a da bi se bojao svoga grijeha pred ženom; on je tvrdo držao da on nije dužan njojzi u toj stvari račun polagati, tim većma što se ona nije proti njemu energično digla, što je on dobro vidio iz njenih riječi da ona i vjeruje i ne vjeruje u ona pisma. On je dobro znao da je on za nju još uvijek veći autoritet negoli sva ostala svjetina, — pa čemu da se bez pravoga povoda pred njom pere. Uostalom, on je tražio samo ono što mu — po njegovom mišljenju — žena njegova više pružiti ne može; pa ako je tu kakove krivnje na njemu, onda je sigurno i na njoj. Tako je on umovao i umirivao svoju savjest.

Gospođu Kodolićevu bolila su doduše ona pisma, ali još ne bolju ljubomora, nego bolju djeteta, kada ga učitelj — koga mora slušati — kazni; ona je u cijeloj toj stvari bila toli nemoćna, toli neiskusna, da nije ni shvaćala cijelu težinu muževoga grijeha; kao što naivno-djetinjska vanjština, takova joj je i nutrinja bila, te ona nalazila veću slast u trpljenju tih muka, negoli u otimanju svoga prava. Ono što je nju uz muža vezalo, bilo je više zahvalnost negoli ljubav; a sestra zahvalnosti je milosrđe, kao što je i sestra ljubavi — zloba. Ona nije napram svome mužu osjećala one žarke ljubavi, pa zato se i nije radi njegove nevjere mogla u njoj poroditi ni ona zloba, ni ona teška bol, sa koje srce puca kao sa najvećega gubitka.

Otkako se upoznala sa Vukovićem, gospođa Kodolićeva ne samo da je omalovažavala tu muževu uvrjedu, nego joj se nekud čudnim, nevjerojatnim činilo, da ona uopće imade muža...

Sljedeća stranica→