Mira Kodolićeva/XII.

← XI.

Mira Kodolićeva, XII. autor: Josip Kozarac

XIII. →

XII.

Noć je bila vedra, topla, kada se je Vuković gluhim ulicama vraćao u svoj dvorac; pravilne sjene kuća prostirale se po širokoj ulici kao smeđa paučina utkana u svijetlu svilu mjesečine; kao po cijeloj prirodi, tako se i po njegovoj duši razlijevalo mladenačko raskošje. U potpunoj samosvijesti, da je lijep, mlad, ljubljen, da u taj čas ničesa na svijetu nije bilo što bi si on uzalud zaželio, sve ga to napunjivalo još većim zanosom za sve što je lijepo. On nije osjećao nikakove boli sa onih pjesnikovih riječi: Teške noći, teške misli, — on je samo osjećao njihovu ljepotu, njihovu melodiju. I dok je on zapahivan mirisom divne lipanjske noći, uljuljavan šaputom dviju ljubećih ga žena, ponavljao u duši one stihove svoga prijatelja pjesnika, — dotle su isti ti stihovi poput anđelaka lebdili nad posteljom gospođe Kodolićeve. Nu ona nije poput Vukovića osjećala samo ljepotu, nego i svu bol tih stihova; ona nije slatko spavala kao do sada, nego cijele noći bulaznila: — Teške noći, teške misli...

Kada je Vuković otišao, a ona sa mužem pošla na počinak, reče joj on, da ga opet trga reumatizam u ramenu. Ona bi do sada na te njegove riječi otišla po drožđenku, pa mu natrla bolesnu ruku, — nu danas bile te riječi njojzi toli tuđe, da ga je pogledala pitajućim pogledom što on to misli tima riječima, tiču li se te riječi nje ili koga drugoga? I ne odgovoriv mu ništa, legla je mučeć u postelju, jedva dočekavši čas, da muž ugasi svjetlo, da u tmici uzmogne još jednom proživjeti slast netom minulih časova.

Kodolić je davno već spavao i svojim hrkanjem nemilo se zadirao o melodiju Vukovićeve pjesme, koja se je neprestance ponavljala u duši njegove žene. Već od nekoliko dana obuzimaju nju čudna čuvstva kada legne spavati; prem udana, prem u misli da ne ima više nikakovih želja, njoj je u te časove bilo, kao da joj se ruke šire na zagrljaj, — nu za kime, koga da ogrli, to joj još nije bilo jasno: je li to bio drugi koji čovjek, je li to bio roditeljski zagrljaj, zagrljaj za djetetom, kojega nije imala, ili ju je srce vuklo nečemu neponjatnomu, nečemu, što se niti vidi, niti čuje, a ipak napunjava žensko srce, — sve to ona još nije znala. Ona je kraj tih umišljenih zagrljaja osjećala veću slast, negoli pri zbiljskom zagrljaju sa svojim mužem, koji ne pojimajuć njenih novih čuvstava leži poput mrtvog kamena ukraj nje, ni ne sluteći da njene misli lete mimo njega, kao da ga uopće niti ne ima... To neopredjeljivo, polutamno čuvstvo dovelo ju na misao, da još ima neka sreća, neka slast na svijetu, koja je njojzi doduše nepoznata, ali njena duša kao da ju izdaleka sluti. Zadnjih dana, otkako je upoznala Vukovića, počela ona tamna slika, za kojom je ona ruke pružala, sve to vidljiviji oblik dobivati, dok se napokon danas posve jasno ne pretvori u Vukovićev lik, u onaj lik, koji joj pjeva: teške noći, teške misli... Koja li razlika između te mehke, ljupke prikaze i osobe njenoga muža! Suprug njezin nije nikada razumio njene tjelesne i duševne nježnosti; ništa idejalnoga, ništa pjesničkoga nije bilo u njegovoj duši; on nije razumio nevinoga treptaja njezinih očiju, blaženoga drhtanja mramornoga joj tijela; on nije imao smisla da shvati one božanske časove kada žena žrtvuje mužu sve, — i dušu i tijelo; on nije razumio, da otkrije sve sakrivene ljepote ženskoga bića, nego je svu tu razvijajuću se milinu u jedan hip razorio surovošću muškaračke ćudi. I tako osta dubina njene duše njemu neotkrivena, — a ona sama došla je napokon do krivoga zaključka da je njezina tančina i nježnost nepotrebna suvišnost, neka mana njene sopstvenosti, te je napokon i sama nastojala da ju u razvoju njenom još zatomi i uguši, što joj uostalom nije nikako pošlo za rukom.

Sada su se počela ona zatomljivana čuvstva iznovice buditi i to tolikom žestinom, da ona nije više osjećala snage da ih zaustavi. To njojzi nepoznato čuvstvo bila je ljubav, koju je ona sada prvi puta u svoj njenoj veličajnosti, sa svom njenom slašću i svima njenim mukama osjetila.

Sljedeća stranica→