Mira Kodolićeva/XIV.

Mira Kodolićeva, XIV.
autor: Josip Kozarac

XV. →

XIV.

Ona nije mislila da je ljubav takovo okrutno čuvstvo, čuvstvo, koje je nemilosrdno tjeralo sliku muža njenog iz cijeloga joj bića — ona s njime sjedi, govori, jede, — a ipak ona njega ne vidi, ne čuje, ne razumije; on je za nju nekakav nihilum, nekakova ispraznost. Ona je zadrhtala pred tom pomišlju, pred tom strahotom, — nu u istom času kada se je počelo gibati u njoj čuvstvo pokajanja, u tom istom času pojavila se kao mjesec iza oblaka slika Vukovićeva, razsjav svojim svjetlom svaki kutić njene duše. »Je li to ljubav?« pitala je samu sebe. »Zar je to ono božansko pojavljenje o kojem se toliko govori, o kojem se toliko umuje, koje toliki pjesnici opijevaju?«

— Molim vas, što je to ljubav? — upita ona drhćućim glasom, gorućim očima Vukovića, kada se je prvi puta nakon one večeri s njime sastala.

On je već navikao na takova njezina pitanja; on je mislio, da to njega pita ona ista bezazlena ženica, koja mu je već toliko puta onaj toli dragi smiješak iz duše izmamila.

— Kad bi, milostiva, i odgovor bio tako lahak, kao što je pitanje, ja bih vam vjerujte mi najiskreniji odgovor dao; nu buduć da tomu nije tako, to bih vam mogao govoriti dan i noć i još nikada ne bih vašemu pitanju udovoljio. Da svako čeljade, muško i žensko, napiše svoju povjest »prve ljubavi«, ja mislim da ni onda još ne bi na vaše pitanje potpuno odgovoreno bilo.

— Jeste li vi opisali tu vašu povjest?

— Nisam; jer koliko po sebi sudim, prvu ljubav moguće je tek onda opisati kada je ista davno već minula; istom onda, kada ju uzmognemo prispodobiti sa drugom i trećom našom ljubavlju; upravo tako, kao što pokojnog muža ili ženu istom onda valjano ocijeniti možemo kada se po drugi puta oženimo. Sve one ostale ljubavi, nakon prve, nijesu više prava ljubav, — one su vino, u koje se nadolijeva vode, boje, sladora, — onoga prvotnoga, nepokvarenoga vinskoga soka ne ima više.

— A vi ste ljubili tako...? — pitala ga ona glasom i čuvstvom osuđenice.

— Da, ja sam ljubio tako u mojoj sedamnaestoj godini! Sav moj život, sve moje biće bilo je pretočeno u mojim očima, a te oči nijesu se mogle maknuti s njenoga lica; ja sam osvjedočen da bih ja mogao tada neprestano bez jela i pića nju gledati, dok ne bih pred njom izdahnuo; tolika slast, jača nego glad, slađa nego život strujila je između mojega i njenoga bića... To je bila ljubav! Ono što poslije toga dolazi, može biti slađe, može biti vatrenije i vjernije, ali onoga božanstva u sebi više ne ima.

To su bile njegove riječi, a ona je iz tih riječi jasno razabirala da nju sada opaja prva ljubav, da ona dosle još ljubila nije; ona je potpuno pojmila ono čuvstvo što je jače od glada, slađe od života.

— Što mislite, je li istina, da se može i poginuti od ljubavi? — upita ga ona.

On se je i sada htjeo nasmiješiti, nu ona je gledala u njega toli iskreno i ozbiljno, da je on morao uviditi, da ta njezina pitanja nijesu niti obijest, niti naivnost, nego čuvstvo iz najdublje dubine duše.

— Događa se doduše još uvijek, — ali današnji vijek pribavio je čovječanstvu mnogo težih uzroka s kojih pogiba, negoli je ljubav. Pleme Asra čini se, da je davno izumrlo.

— A bi li vi mogli od ljubavi poginuti? — nastavi ona pitati jedva razumijevajući njegove riječi.

— Ja ću vam istinu reći, da ne bih; ja sam previše zavirio u realizam svega što se oko nas zbiva, a da bih mogao samo časak dozvoliti da me truje takova romantična misao. Ovaj svijet je divan, a mi moramo razumjeti i njega i sebe, i to dvoje u sklad svesti. Poslije tih njegovih riječi ona ušuti i zamisli se; ili nije imala snage da ga i dalje ispituje, ili joj se njegov odgovor nije sviđao, ili ga nije razumjela.

— Bih li vam štogod zasvirao? — prekinu on šutnju, koja je već i njega počela sapinjati.

— Da, ali nešto tužnoga, jako tužnoga — odvrati ona.

On stade na to izvađati čarobne glasove Flotowljeve Marte i sam se zaneo, da je čisto zaboravio na mladu gospođu, što se je naslonila na niski fotelj i motrila lijepo njegovo lice sa kojega se odbijao smisao riječi i glazbe kao jeka s visokih planina.

A kada je on dovršio:

O daj vrati, što si našo,

Ili dijeli sa mnom sve!

i pogledao k njojzi, vidje, da je ona pokrila lice rukama i da plače. On osta na taj pogled snebiven; nu u isti čas diže se ona, pristupi k njemu, pruži mu malu goruću ručicu, te sva zaplakana sune u drugu sobu...

On počeka koji časak, nu kada vidje da se ona ne vraća, uze šešir, pokuca na njena vrata, a kada ne dobi odgovora, ostavi sa tjeskobnim, malne neugodnim čuvstvom njezin dom...

Sljedeća stranica→