Melita/Prvi dio/VII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VI Melita —  Prvi dio - VII.
autor: Josip Eugen Tomić
Drugi dio - I.


Melita je isprošena i vjenčani dan urečen na samu Sv. Katarinu kojoj bijaše posvećena kućna kapela u Delidvoru u kojoj će se vjenčanje obaviti. Sretan i blažen vratio se Rudnić isti dan u Zagreb. Ovo nekoliko dana što ih je proživio otkako se je upoznao s Melitom, činilo mu se kao san od koga se je tekar sada probudio pošto se je tako lijepo ispunila najveća i najvruća želja njegova života. Prema grofici Alici osjećao je najdublju zahvalnost i nazivao je svojim anđelom čuvarom.

Vrativši se kući, bio je vrlo iznenađen našavši u svom stanu oca koji je malo prije njega riječkim vlakom stigao u Zagreb gdje je imao urediti neke novčane poslove.

- Neizrecivo se radujem da si došao, dragi oče! - uze govoriti Rudnić odmah iza prvoga pozdrava. - Imam ti saopćiti veliku novost... Ja se ženim... Baš danas sretno sam isprosio svoju odabranu.

Starcu se razvedri lice.

- Hvala Bogu - reče veselo - da si se jedanput riješio... Već je i doba... Preko tridesete godine ne bi smio ni jedan mladi čovjek odlagati ženidbu... Da čujem dakle, koja će mi biti snaha?

- Ja sam visoko posegnuo i Bogu hvala dosegnuo! - odgovori Branimir i ukratko, jer je stvar bila po sebi vrlo jednostavna i naglo upriličena, ispriča starcu cijelu zgodu. "Šumski kralj" čim je dalje slušao pričanje svoga sina, postajao je sve ozbiljniji i mrkiji. Očito je bilo da nije bio zadovoljan njegovim izborom i nije mogao da mu to ne kaže.

- Žao mi je - reče starac kada je sin svršio svoje pričanje - da me nisi o ničem obavijestio, da me nisi ni pitao za savjet.

- Znam da sam to bio dužan učiniti; ali te uvjeravam, oče, da već nisam mogao podnijeti... Bilo mi je kao da sam u bunilu u kom čovjek ne zna što radi. Izvini me, ja ti govorim živu istinu.

- Vjerujem ti - reče dobroćudno starac. - Ti si se štono vele, preko ušiju zaljubio, a ta ti je ljubav zastrla i sam vid da nisi kadar motriti stvar zdravim, bistrim pogledom. Moj sinko, vjeruj mi da nije dobro ženiti se izvan kruga svoga staleža. Ti si mi rekao da je tvoja vjerenica siromašna. To bi bilo još najmanje zlo. Sve bi se to dalo podnijeti bude li ona kadra prilagoditi se tvomu staležu. Ali ja se baš toga bojim da ona i ne misli na to. Ona će usuprot ići za tim da tebe društveno sve više pridiže i otima dosadanjim tvojim krugovima. Ti ćeš morati poživjeti novim životom za koji nisi odgojen. Ovi ljudi od kaste inače misle, osjećaju i žive negoli mi plebejci, kako nas oni zovu. Strah me je da u tom braku neće biti onoga mira i sklada koji urađa srećom i zadovoljstvom. Da svoju buduću ženu ljubiš, to mi se sviđa. Brak bez ljubavi najveće je zlo na svijetu. Ali ne ljubi slijepo, jer ako se ljubavi radi podložiš ženi više nego bi trebalo, može i tvoj imutak doći u opasnost.

- Ti me bar dobro poznaš, oče - uđe Branimir ocu u riječ - da sam uvijek promišljeno radio. Imutak je u mojim rukama i nadam se da ću i odsele s njim upravljati kako treba.

- Budi pravedan i ljubezan naprama svojoj ženi - nastavi starac. - Žene velikaškoga roda imadu razne zahtjeve i svoje otmjene pohotice koje smatraju potrebom svoga života koja im se mora ispuniti. Tomu nećeš moći izbjeći. Njihov način života stoji silne novce, a bez toga načina nema život za njih nikakve cijene... Rodit će se odmah nezadovoljstvo, doći do razmirica, a i do raspita... Neću da ti ogorčujem prvu slast ljubavi, ali ti moram reći: budi na oprezu! Ti si razuman i trijezan mlad čovjek. Nisam nikada imao povoda da budem s tobom nezadovoljan, ali sada si na raskršću. Velika je opasnost u tom da ta porodica živi u nepovoljnim materijalnim odnošajima i da nema nade da bi se pridići mogla... I ja ponešto poznam njihovo stanje. Moglo bi doći do potpuna rasula, a onda pazi! Kao što se hvata utopljenik i slamke da se spasi, tako će se i oni svi hvatati tebe kad ih valovi poklope, jer si im ti najbliži. Pa napokon bila bi i sramota da im u takvu času ne priskočiš u pomoć ti prvi koji si im kadar pomoći. Da, to je istina! Ali često utone i onaj koji se utapa i onaj koji ga je htio izbaviti. Pazi da te sa sobom ne povuku u dubljinu gdje ćeš skupa s njima propasti.

- Vi mi precrno slikate buduće moje dane, oče! - reče Branimir koga su se očeve upute vrlo neugodno dojmile. - Njihovo stanje nije tako zdvojno da se ne bi dalo popraviti. Ja ću se pobrinuti za to.

- Moj sinko - odvrati starac napol u šali - ja nisam zaljubljen kao što si ti, zato promatram tvoju stvar drugima očima od tebe. Uostalom čuo si moje mnijenje, a ja želim da se ne ispune moje bojazni... Sada smo dosta govorili o tom.

I starac, koji je još dva dana sproveo kod sina, nije više ni riječce govorio o tom predmetu. Ali Branimiru nisu izilazile iz pameti očeve riječi. On je stoga tvrdo nakanio da će sve pokušati ne bi li što prije i što povoljnije uredio poremećeno stanje delidvorskih gospodara. Dva tjedna poslije toga što je isprosio Melitu, krenuo je s grofom Orfeom u Beč ponesavši sa sobom sve isprave koje su trebale kod sklapanja zajma. Stvar je išla dosta teško za rukom jer je imanje bilo vrlo preopterećeno. Neki zavodi jednostavno su uskratili zajam. Branimiru je napokon pošlo za rukom kod jednog bankovnog zavoda s kojim je stajao u poslovnoj svezi sklopiti zajam kako su snovali. I tu je bilo prigovora radi nedovoljne sigurnosti, no okretnosti Branimirovoj koji je uvjerio upravu zavoda da je procjena doista preniska jer da će biti vrijednost zaloga daleko veća ako se izvedu neke neznatne poboljšice, imao je grof jedino zahvaliti da je banka pristala na zajam uz vrlo povoljne otplatne uvjete. Grof je mogao da isplati sve svoje dugove koji su ga tištali kod raznih novčanih zavoda, i još mu je preostalo oko dvadeset tisuća koji se je novac imao upotrijebiti na investicije u posjedu. Taj novac pridržao je po želji Orfeovoj Branimir, jer je znao da u njegovim rukama nije bio siguran, a investicije morale su se izvesti, jer se je grof na to morao obvezati banki koja si je pridržala pravo da će se po svom pouzdaniku uvjeriti dati da li je i koliko grof taj uvjet ispunio. Branimir se je ponudio grofu da će sam sve investicije upriličiti, a grof je bio s tim sporazuman, jer mu je već rad oko gospodarstva dodijao.

Poslije povratka svoga iz Beča Branimir je neumorno radio da uredi svoje poslove tako da će moći ostati tri mjeseca na svadbenom putovanju kakvo je ugovoreno bilo među njim i Melitom. Bilo je to na veliko osnovano putovanje po srednjoj i zapadnoj Evropi. I u Delidvoru žurili su se s Melitinom opremom što je zadavalo velika posla, jer su se potrebite stvari naručivale u Beču otkuda su na vrijeme imale stići. Napokon je bilo sve na vrijeme gotovo i napokon je svanuo i vjenčani dan. Branimir je s ocem dan prije u Delidvor stigao, a došao je i Artur iz Budimpešte, koji je u zvijezde kovao izbor Melitin pošto mu bijaše poznato Rudnićevo bogatstvo do koga je on, koji je vazda trebao novaca, najviše držao.

Grofovski supruzi Armano pozvali su najbližu rodbinu i najbliže susjede k tihom vjenčanju u dvorskoj crkvici. Od rodbine nije nitko došao, ali su poslali vjerenici skupocjene darove. Od susjeda pak nije nitko izostao. Došla je i barunica Andrina s Ljubicom i Alfredom koji je dan prije slučajno došao na kratki dopust k svojoj strini u Borkovec. I Bužinskovi su došli s Elom, pa i grof Janko kao vjerni prijatelj Armanovih. Maestro Nikola nije mogao doći jer je ležao u Zagrebu bolestan od influence, no zato je poslao Meliti svoju šaljivu kompoziciju: Uoči pira, pisanu kajkavskim narječjem. Stari Delidvor bio je pun gosti, a u prostranom dvorištu bilo je jedva prostora za veliki broj karuca na kojima se je susjedna džentrija onamo dovezla.

Točno u deset ura prije podne započeo je obred u crkvici. Grof Armano u uniformi dragunskoga majora i grofica Ana klečali su u klecalima tik žrtvenika sv. Katarine. Grof je bio tronut, a grofica klečala je stisnutih očiju i sklopljenih ruku kao nijem kip od kamena. Ona se je toplo molila Bogu za sreću svoga djeteta, jer joj je neki nutarnji glas uvijek govorio da taj brak neće biti sretan... To bijaše od dana uprosa neprestana slutnja grofičina koja ju je dan i noć mučila.

U kapelici čekao je već i domaći župnik, a sabrali se i pozvanici. Stari Rudnić stajao je sa svojim sinovima Branimirom i mladim Mirkom tik klecala u kojima su klečali grof i grofica Armano, a do njega grof Slavomir s Alicom, barunica Andrina s Ljubicom i Elom, dočim je Alfred stajao vani na hodniku s onim mnogima koji nisu mogli naći mjesta u maloj crkvici. Napokon pojavi se i vjerenica. Doveo ju je ispod ruke Artur koji je s veselim licem pozdravljao prisutne, dočim je Melita ozbiljno samo preda se gledala. Bijaše odjevena u jednostavno putno odijelo vrlo elegantnoga kroja. U licu bijaše bljeđa nego obično, po čem se je dalo suditi da je vrlo uzbuđena, premda je ona nastojala da tu uzbuđenost što vještije prikrije. Kada je stala pred oltar, pristupi sa strane vjerenik koga ona postrance pogleda hladno i neprijazno kao da ga pita:

- Što si ti stao uza me? - Taj pogled je porazio Branimira. On si nije mogao rastumačiti što ima da znači taj pogled? On dakako nije mogao slutiti da je ona u hodniku njega opazila, sve makar je i preda se gledala, i da je od toga trena stvorio se u njezinu srcu pravi vulkan u kom je sve ključalo i kipjelo.

- Zašto je samo došao? - pitala se ona. - Je li došao da se naslađuje mojom nesrećom i da mi se ruga, ili hoće da mi pokaže kako je sretan sa svojom ženom koju ja iz dna duše mrzim... Ah, samo da nije došao; samo on da nije došao, sve bih lakše podnijela! - Tako je govorila.

Obred se vjenčanja obavio tiho i svršio bez obične propovijedi što je naročito zahtijevala grofica Ana jer bi je to još više uzrujalo.

Vjenčanici izađoše prvi iz crkvice. Melita je išla uzdignute glave i ponosito, kao što je to samo ona umjela, dočim se je vjereniku na licu mogla vidjeti neka turobnost i zlovolja. Svi pođoše za vjenčanicima u veliku dvoranu gdje se imalo brzo doručkovati, da mladenci za dobe prispiju na željezničku postaju. Tu su oni primali i čestitke gostiju stojeći jedno uz drugo.

Među posljednjima koji su došli čestitati bio je Alfred. Približio se sa strane, skoro neopazice Meliti, i nakloniv se izustio tihim, nesigurnim glasom:

- Čestitam!

Strašan, neopisiv bijaše pogled kojim je Melita omjerila nekadanjeg svoga miljenika. Alfred je čisto zastrepio od toga pogleda i čekao što ima dalje doći.

- Vi ste imali tu smionost da danas ovamo dođete? - progovori Melita glasom dršćućim od uzbuđenosti.

- Ali, Melito! - izmuca Alfred.

- Šutite! - zapovjedi mu grubo Melita. - Vi ste uzrok svoj mojoj nesreći... Ja vas prezirem.

Alfred se pokunji, nakloni se i ode u prikrajak dvorane. Taj kratki razgovor među njim i Melitom trajao je dok se je Branimir razgovarao sa svojim čestitarima. On od svega toga niti je što vidio niti čuo. Alfred se cijelo vrijeme poslije toga nije usudio ni približiti Meliti jer se je bojao nove, možda još gore provale njezine jarosti.

Rekla mu je da ga prezire, i ta ga je riječ pekla. Čime je on zaslužio taj prezir? Ta on joj je skrušeno priznao kako je moralo doći do njegove ženidbe s Ljubicom; znala je da je on ljubi, a ako i uzima drugu... Pa što više hoće od njega? I sada je ljubi, on je to duboko osjetio baš danas kada ju je vidio s drugim pred oltarom... Kako ga je tada nešto stezalo u grudima, kako je trnuo slušajući je gdje valuje ljubav vjereniku i gdje mu prisiže vjernost... Zapretana vatra prve njegove ljubavi rasplamsala se snova... On je osjetio kako ga nešto vuče k Meliti, kako joj želi nešto kazati pa što je dočekao! Siromah Alfred! Kako se je varao u misli da ga Melita prezire! Ona ga možda nije nikada žešće ljubila negoli u taj čas kada je izustila riječi:

- Ja vas prezirem! - Lagala je! A istina je bila samo u tom da je ona u onaj čas neiskazano trpjela da on nije njezin vjerenik, već netko drugi za koga nije ništa osjećala. Njezine gorke riječi kojima je odbila Alfreda, ne bijahu ino nego žuč uvrijeđene njezine ljubavi.

Dok su vjerenici u velikoj dvorani primali čestitke, pokazivao je u drugoj sobi polag dvorane Artur ljubopitnim gostima, među kojima bijaše najviše gospođa, krasne darove što ih je vjerenica od rodbine i tjesnije sprijateljenih porodica primila. Bila je to čitava mala izložba skupocjenih nakita i dragocjenosti. Krasni bijahu darovi koje joj poslaše rođaci Birkenthal, Irmay, pa grof Slavomir i Alica, barunica Andrina i mnogi drugi dobri znanci i prijatelji. Ali sve je natkriljivao vjerenikov dar ljepotom svojom i vrijednošću. Bijaše to prekrasan nakit od briljanta: ogrlica, sapinjača, naušnice i igla za kosu. Pravi kneževski dar, komu se gosti nisu mogli dosta nadiviti. Artur je sve te darove redom pokazivao. Najedanput prihvati oveću kasetu od slonove kosti i pokaza je.

- Što mislite, gospodo, što je unutri? Dvije tisuće carskih cekina. Dar od tasta, starog gospodina! - I Artur otvori kasetu iz koje blisnuše do vrha naslagani zlatni cekini, svijetli i novi kao da su jučer ispod kova izašli.

- Moram priznati - govoraše dalje Artur - da tolike hrpe zlata nisam još vidio... Takva bih tasta ja trebao!

Ovaj dar izručio je "šumski kralj" svojoj snasi uime troška za svadbeno putovanje.

Ali svi ti darovi, a ni onaj sjajni dar njezina vjerenika, nisu bili kadri da razvesele Melitu... Njezino srce bijaše taj dan pusto, za sve bešćutno.

Za nekoliko časova poslije povratka iz crkvice započeo je doručak. U sredini dugačkoga stola koji je sezao od jednoga kraja velike dvorane do drugog, sjedili su vjerenici nijemo, ne govoreći jedno s drugim ni riječi. Do Melite sjedio je stari Rudnić, a uz ovoga grof Armano; kraj vjerenika sjedila je grofica Ana, a do nje grof Slavomir. Ostali gosti zauzeli su mjesta kako su im označena bila. Prije nego će zauzeti svoje mjesto stari Rudnić, po kršćanskom običaju, prekrsti se, kao što je vičan bio činiti od malih nogu do sijede svoje starosti. "Otmjeni" gosti, koji su to opazili, gotovo se uprepastiše, a neki su se čak i sažaljivo nasmiješili. Da izgladi to nedolično držanje nekih svojih gosti, grof se Orfeo i sam prekrsti, čega dakako nije u sličnim zgodama inače nikada činio, a onda obuhvati objema rukama ramena Rudnićeva govoreći mu kao da ga tješi i sokoli: "Dragi, dobri moj stari!" No starac je već opazio bio smješkanje neke gospode, i to je bilo dosta da mu je ujedanput postalo neprijatno u tom društvu.

Videći da je njegova snaha danas vrlo mučaljiva i da na njegova pitanja usiljeno i preko srca odgovara, starac je uzeo motriti slike grofova Armano i plemića Vojnića koje su resile prostranu dvoranu. Na jednoj strani bijahu preci grofa Armana, skoro svi u talijanskoj nošnji, vitezovi koji su stajali u službi raznih talijanskih vladara i odlikovali se na bojnim poljanama. Svi su bili vojnici jer takva je bila tradicija u porodici da grofovi Armano, dok ih god ima, imadu na rtu mača uzdržati svoj starodavni grb. Na suprotnoj stijeni visjele su slike predaka grofice Ane, plemena Vojnića, ljudine junačkoga izgleda, u teškim oklopima ili u skrletnim odorama držeći u ruci zlatne buzdovane ili balčake zlatom okovanih sabalja.

Kada je grof Orfeo primijetio da starac s interesom motri slike njegovih predaka naprama kojima je sjedio, uze mu kazivati ukratko povijest svakoga pojedinoga. Zadnja slika bijaše Artur kao husarski poručnik.

- S ovim će, bojim se - reče posve ravnodušno grof Orfeo - izumrijeti naše staro pleme... Dečko je lakouman i teško da će ikada saviti porodično gnijezdo. Ovi iza nas - pokaza Orfeo na slike Vojnića - već su izumrli, a mi ćemo skoro za njima... Sic transit gloria mundi!

Staromu Rudniću vrlo su imponirale te porodične slike. Znati za svoje pretke od tri, četiri stoljeća unatrag, predavati od koljena na koljeno povijest o njihovim slavnim djelima i zaslugama, praviti si osobni ponos i cijenu starinom i slavom svoga plemena i svojih predaka, mora da je nešto uzvišeno i sveto što se nikojim blagom svijeta nabaviti ne može. Pa ipak kako potomci mnogih starodavnih porodica do te svetinje ništa ne drže, nego, živeći bez cilja i svrhe, neki sramotno, neki kukavno propadaju, dok napokon i samo plemensko stablo ne ugine. To je stari plebejac u ovaj čas još teže pojmiti mogao nego prije kada je slučajno o tom predmetu razmišljao gledajući kako naglo i bez pomoći propadaju i izumiru stare i ugledne plemićke porodice.

Došlo je vrijeme da mladenci krenu na put. Oproštaj bijaše kratak i hladan. Stara je grofica blagoslovila svoju kćerku i ostala sjedeći na stolici nijema i mramorna lica kao i dosele. Artur se je pridružio svadbenim putnicima koje je nakanio pratiti do Trsta gdje je imao ugovoreni sastanak s markezicom s kojom će veselo sprovesti ono nekoliko dana dopusta što ga je radi svadbe dobio. Grof Orfeo ispratio je djecu do kočije i srdačno se oprostio s njima pa se onda žurno vratio u dvoranu. Groficu Anu odvela je međutim Andrina u njezinu sobu gdje su njih dvije same ostale. Ostali gosti sjedili su još za stolom, jer doručak još ne bijaše svršen, a vjenčanici morali su ga prekinuti da ne zakasne na vlak.

Sada je u dvorani postalo mnogo življe. Gospodin župnik koji nije imao zgode govoriti u crkvici prihvatio je čašu šampanjca i s velikim patosom nazdravio mladencima zaželivši im sretan svadbeni put. Jedan dio gosti primio je bučno tu zdravicu, dočim se je drugi dio, imenito prisutni velikaši i ugledniji plemići, držao tako kao da ta zdravica jer posve suvišna, nije niti izrečena bila. Tako je zahtijevao bolji društveni ton. To međutim nije smetalo župnika da izreče još nekoliko zdravica po starom domorodnom običaju. Poslije svršena doručka dvorilo se kavom u pobočnoj biljardskoj, dosta prostranoj sobi, koja je za danas dobila drugi namještaj. Tu su se plemenita gospoda i gospođe sastavili u grupe i počeli među sobom zabavljati. Govorilo se o karucama i konjima, o lovu i utrkama na konjima i biciklu, o bračnim kombinacijama, očekivanim baštinama, o toaletama i budućoj zimskoj sezoni, uopće o stvarima o kojima su kadri govoriti ljudi koji ne žive duševnim životom, već žive iz dana u dan trošeći ostanke svoga naslijeđenoga imetka. Razgovor bijaše bučan, skoro zaglušan. Sve je u isti mah govorilo, vikalo, smijalo se, ne mareći da li jedan drugoga sluša i razumije. Tu se je kitilo, pretjerivalo i nadimalo što je tko više mogao, a ipak većina od te prisutne gospode bila je već na rubu propasti. To ih ipak nije smetalo da budu samosvjesni i ponosni i da se prikazuju u svojoj lažnoj, umišljenoj veličini.

Staromu Rudniću, za koga nitko već nije pitao niti za nj mario, postade nesnosno u tom društvu ljudi koji bijahu za nj nova, dosele nepoznata bića. Došlo mu je da mora bježati otuda, čim prije, tim bolje.

- Ajdemo, sinko! - reče pristupiv mlađemu si sinu koji se je sa župnikom postrance razgovarao. - Ja ću se zadušiti u toj atmosferi... Bježimo!

- Ti već odlaziš, dobri moj stari! - začudi se grof čuvši da Rudnić odilazi. - Bilo je zaključeno da danas ostanemo zajedno, a istom sutra da se vratiš kući.

- Ne, ja idem odmah - odvrati Rudnić. - Gdje je grofica?

Orfeo odvede oca i sina u grofičinu sobu gdje je grofica u društvu svoje prijateljice Andrine sjedila u naslonjaču, naslonjena u pozadinu, jer se je osjećala vrlo slabom.

- Došao sam da se oprostim s vama, grofice! - reče starac i pruži grofici svoju omašnu ruku koju ona međutim ne prihvati držeći se kao da toga nije ni vidjela.

- Ah, vi već idete! - reče ona tiho i ispravi se malko u naslonjaču. - Svi nas ostavljaju... Što mislite, dragi prijatelju - produlji ona tihim glasom - hoće li naša djeca biti sretna?

- Ja jamčim za moga sina da će biti valjan muž - reče Rudnić sigurno i ozbiljno.

- A Meli... ah, to je anđeo! - pohvali grofica svoju kćerku, da se je barunica Andrina trgnula čuvši te grofičine riječi.

- Tim bolje, onda će sigurno biti sretni - reče Rudnić naklonivši se grofici i barunici i izađe sa sinom iz sobe.

Sjednuvši u pripravne karuce, uzdahne duboko. Crna slutnja obavila mu dušu, a neki nutarnji glas govorio mu da će taj brak biti izvorom nesreće njegovu sinu.

Zlovoljan i rastužen ostavi on Delidvor.