Melita/Prvi dio/VI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
V Melita —  Prvi dio - VI.
autor: Josip Eugen Tomić
VII


Dva dana kasnije otputovao je po dogovoru Branimir u Delidvor. Bilo mu je neugodno samome onamo ići i zato je sklonuo grofa Slavomira i groficu da mu se pridruže. U njezinoj blizini on bi se osjećao kao izgubljen od one silne uzbuđenosti i blaženstva o kojem je slutio da neće izostati kad bude u njezinu domu. Jedva je dočekao čas da krenu u Zagorje. Ta dva dana što je nije vidio, sproveo je kao u nekom duševnom bunilu. Bio je nesabran, smeten, davao je na pitanja krive odgovore i uopće se vladao kao da njegov duh ne prebiva u njem nego da je nekamo daleko otumarao. Kad je bio sam, izvadio bi iz jednoga pretinca svoje novčarke mirisavi biljet što ga je sutradan poslije operne predstave primio od Melite, na kojem je ona napisala ovu malu poruku: "Meni je posve dobro, što i vama želi - Melita."

Kako su mu se krasne činile te jednostavne, nekićene riječi! Pak taj elegantni rukopis i onaj ponositi samosvjesni potpis, u kom se je, po njegovu sudu, jasno izražavalo cijelo Melitino biće. Samo velikašica kadra je tako voditi pero! Ni ne znajući što radi, on je taj potpis, to ime svaki čas prinosio k usnama i cjelivao ga. U najkraćem vremenu on se je posve preobrazio. Ljubav, to nepoznato mu dosele čuvstvo, obladala njim do kraja. Poslovne brige, potjere za srećom i dobitkom, hlepnja za još većom novčarskom vlašću i gospodstvom, sve je to iščezavalo i gubilo se pred silnim osjećajem prema Meliti koji je sve gutao i u prah pretvarao poput razbuktanoga plamena. Jedna samo misao lebdjela mu sada pred očima, da ta djevojka, koju je svim žarom duše zavolio, za kojom gine i boluje, bude njegovom ženom. Da to postigne, on je spreman sve učiniti, sve žrtvovati. Neka samo pokušaju pa će vidjeti da njegova ljubav nema granica. Na časove, kad je pomislio na veliki svoj imutak, činilo mu se da je Melita kao zlatna jabuka koja mu je ruci na dohvatu, za kojom može samo segnuti i ubrati je. Katkada opet pričinjala mu se nedostiživim dobrom. U ugrijanoj njegovoj mašti prikazivala mu se kao neko vrhunaravno biće, kao rajski pojav koji lebdi visoko nad njim na zlatnim oblacima i sve više, sve dalje odmiče od njega. A on to gleda, pruža ruke onamo za njom, zove je, uzdiše - ali sve uzalud! U takvim trenucima bilo mu je kao da mora svisnuti od boli ili pamet izgubiti. Ne, bez nje ne bi mogao da živi! To je duboko osjećao u svojoj duši, o tom je bio potpuno uvjeren. Nekada se je nasmijati znao kad je slušao ili čitao da je ljubav bolest od koje mnogima život sahne i još mladima se prije reda grob otvara. Ah, kako je sada u to vjerovao! Bilo mu je doista tako kao da je teško bolestan, da neizrecivo trpi i strada i da nikad ozdraviti neće. Od tvrda, hladna novčara postao je ujedanput mekan poput voska stvor, čovjek bez volje i snage.

Oko devete ure prije podne bio je već grof Slavomir s groficom pred stanom Branimirovim. Grof se je dovezao na svojim lakim, vrlo ukusnim karucama, te sam upravljao konjima. Straga sjedila je grofica vesela lica, jer se je od toga izleta nadala velikom uspjehu. Imala je na sebi svijetlosivu putnu haljinu i pusteni, šiljasti šešir omotan bijelim velom, čiji su okrajci lepršali oko njezine glave i ramena. Bila je predražesna, pa nije čudo ako su mnogi prolaznici na ulici popostajali da makar samo časak motre njezino lijepo, svježe lice, obasjano žarom onih nesravnjivih modrih očiju.

Branimir se je požurio dolje i s kucajućim srcem sjeo uz groficu. Mladi, vatreni konji koje je grof danas prvi put dao upreći za podalji put, pojure dalje put Zagorja. Dan je bio prekrasan kao skoro svi dani one jeseni. Još nije bilo ružna vremena ni oblačna neba, ni studena vjetra, a kamoli kiše. Stari nisu se sjećali tako krasne, stalno lijepe jeseni.

Drveće u šumama koje su pokrivale brdinice uz cestu bijaše međutim već napol golo. Lišće je na njemu požutjelo i pocrvenjelo, a laki jesenski vjetar stepao bi ga najmanjim duhajem sa stabla i raznosio. Na polju ne bijaše nikakva rada. Zemlja bijaše od sušne jeseni tvrda i neprikladna za oranje. Ratari su željno iščekivali izdašnu kišu koja bi tlo za plug umekšala, da mogu usijati plodine prije zime. I ceste ne bijahu žive kao u ljetno doba. Bilo je vidjeti zagorskih pilićara koji su na jednoprežnim kolicima ili pješice svoju perad premili u Zagreb, ili dječake koji su na malenim kolicima što ih seljaci sami prave vozili bijeli pijesak u glavni grad gdje ga uz poznato deranje "pijeska bijelega" nude po kućama na prodaju. Sreli su putem i nekoliko seljačkih hrpa, muških i ženskih pomiješano, koji su, sudeći po njihovu razgovoru, išli u općinu ili na sud, da se ondje pravdaju kada baš imadu vremena za to.

Na zakretu poviše Susjeda zaduhao je oštriji vjetar, dolazeći od Ivančice. Okolica se je sve više otvarala. Prostrane strni i zelene livade raskrivale su se unedogled, a na obroncima planine pomaljali se bijeli vlasteoski dvorovi koji ovoj zagorskoj strani osobiti čar podavaju. Bili su ti dvori donedavna slava Zagorja, srž njegova života i zalog budućnosti, ali sada ti se čine kao bijele grobnice u kojima ostanci starodavnih plemićkih porodica očekuju skoru propast, svoj grob.

- Vidi li se Delidvor? - upita Branimir groficu.

- Gledajte ravno tamo! - pokazivaše grofica lepezom. - Iza drveća na onom obronku proviruju tornjići. Razabirete li?

- Jest, sad vidim.

- To je Delidvor! - reče grofica.

- Ja vidim na altani Melitu kako nam maše rupcem! - našali se grof koji je slušao razgovor među groficom i Branimirom.

Branimir se sjetno nasmiješi.

- Ah, Melita! - uzdahnu potiho i spusti pogled preda se.

Grofica ga pozorno pogleda kao da vreba. Čudnovat smiješak na kom se je opažala izvjedljivost i iznenađenje preleti joj licem.

- Što je s Melitom? Zašto ste uzdahnuli? - upita lukavo grofica.

- Moram uzdisati... teško mi je! - reče Branimir i s usiljenim smiješkom na licu pokazivaše rukom na srce.

- Na srcu? - prihvati brzo grofica.

- Da, na srcu! - potvrdi Branimir i nekako žalostivo pogleda groficu.

- Vi ljubite?

- Do ludila! - dahnu Branimir. - Grofice! Vi mi morate pomoći!

- Kod Melite?

- Jest... kod nje i kod njezinih roditelja.

- Vi se kanite očitovati, zaprositi je? - pitala dalje grofica.

- Tako je! Neizvjesnost me ubija... Uzbuđen sam do skrajnosti, a trpim neopisivo... Ja ne mogu toga dalje da podnosim.

Branimir je govorio iskreno, bez pretjeravanja. Grofica ga je samo slušala i čudila se u sebi. Ta Melita uistinu je prava čarobnica. Što je u trenuće jedno učinila od toga mladoga čovjeka koji bijaše dosele materijalista od glave do pete, komu su se najljepše i najzamamnije djevojke, u nakani da ga predobiju za se, umiljale bez i najmanjega uspjeha. On je ostao naprama svakoj hladan kao komad leda. A sada ujedanput ta promjena!

Grofica Alica postade tako pouzdanicom njih dvoje; ona je mogla da brzo i bez okolišanja odluči o njihovoj sudbini, pa je to i nakanila. Ovaj izlet u Delidvor bio je za to najljepša zgoda. Svi su na okupu koji bi u toj važnoj stvari mogli riječ imati, pa takvu zgodu valja mudro upotrijebiti.

U Delidvoru su znali za Branimirov dolazak, ali nisu ni slutili da će s njim u društvu doći grof Slavomir i grofica. To je sve ugodno iznenadilo. Doček bijaše vrlo srdačan u starom dvoru. Grof Orfeo i Melita bili su vanredno prijazni s Rudnićem, dapače i stara grofica, koja je svakoga plebejca ponosito susretala, trsila se da bude što prijaznija s bogatim novčarom o kom joj je Orfeo pripovijedao da ima njihovu sudbinu u svojoj ruci.

- Vi nam činite veliku uslugu - reče među inim grofica Branimiru - da idete s mojim suprugom u Beč... On je dobar, plemenit čovjek, ali nije za takve financijske poslove... Vi ćete to sve, znam unaprijed, posve drugačije urediti.

- Nastojat ću da stvar što bolje uspije - uvjeravaše Rudnić groficu, koja je već mislila da je suviše povjerljivo govorila s Rudnićem pa je stoga brzo započela razgovor s Alicom.

Međutim je doručak već bio gotov jer je grof Orfeo udesio sve tako da Branimir može bez otezanja početi s pregledavanjem njegova imanja. Moralo se je iz prvoga sprata ići u prizemlje gdje je bilo za doručak prostrto. Orfeo vodio je ispod ruke Alicu, Slavomir staru groficu, a Branimira je zapala neiskazana sreća da ide s Melitom. Slatka, preugodna struja razigravala mu živce dok je osjećao Melitinu ruku na svojoj položenu. Kontesa je stupala uz njega vesela i vrlo razgovorna, tako da je Branimir sve više gubio svoju nesigurnost s kojom je stupio u dvor. I za doručka bijaše ona isto tako dobre volje, a moglo se je vidjeti da hotimice posvećuje veliku pažnju mladomu novčaru kraj koga je sjedila, tako da je to staroj grofici već zazorno postalo.

- Samo ne preko granice, samo ne suviše! - govorila je u sebi grofica i pri tom gledala Melitu kao da joj hoće pogledom saopćiti svoju misao. No Melita nije ovaj put shvaćala taj pogled. Ona je dobro znala što radi.

- Zar ne, gospodine Rudniću - prozbori sada domaćica svojim običnim tihim i laganim glasom - vi imate velik posjed u Slavoniji? - Rekla je naročito "posjed", jer samo o bivšoj vlasteli moglo se je reći da imadu "gospoštije", No Branimir nije ni slutio da se tu radi o kakvoj razlici u nazivu posjeda radi osobe vlasnikove.

Čim je Melita čula materin glas, prestala je odmah govoriti od štovanja naprama roditeljki, za čim je ova baš išla. Ona je htjela da prekine neprestani razgovor svoje kćeri s Branimirom. Ovaj se je odmah požurio da odgovori na grofičino pitanje.

- Jest, gospođo grofice, moj posjed je velik, a nadam se da će biti i vrlo unosan. Prijašnji ga je vlasnik veoma zapustio, a sada je na meni red da ga popravim i u red stavim.

- Lako je to vama, dragi prijatelju - umiješa se Orfeo u riječ - vi imate potrebita sredstva za taj posao... Ali mi, mi vlastela u ovom kraju nismo ništa kadri da ulažemo u naše imanje. I moj je posjed zapušten, priznajem, ali ni kod drugih nije bolje.

- Što tebi nije pošlo za rukom, papa, poći će našemu Arturu kada preuzme imanje - primijeti Melita dajući razgovoru šaljivi pravac, što joj je i pošlo za rukom. Društvo, ne izuzev ni stare grofice, moralo se je smijati Melitinoj primjedbi, jer je Artur svoga oca u lakoumnosti već sada daleko natkriljivao. Bio je već sada na glasu kao rasipnik o kom se je općenito držalo da će svoga oca i svu porodicu dovesti na rub propasti.

- Ne daj mi, Bože, toga doživjeti! - reče grofica Ana kao u nekom strahu. - Neka samo moj Orfeo čim dulje upravlja našim imanjem... Artur nije za gospodarstvo.

- On uopće nije za nikakav posao - uze se sada žestiti grof Orfeo pravim talijanskim temperamentom. - Njemu već ni vojnička služba ne prija... Za moje vrijeme bili su ipak mladi ljudi drugačiji! - I sada uze grof Orfeo pričati kako je on kao mlad čovjek umjereno i trijezno živio, premda je bio u pukovniji gdje su služili kavaliri prvoga reda koji su svi užasno trošili a za kojima nije smio ni on zaostajati. - Ali otkuda mi novci? Niti sam imao roditelja niti baštine! - pričaše sve uzbuđenije Orfeo. - Moj šurjak barun Birkenthal, u koga je bio silan imutak, kao i dan-danas, dobacio bi mi ovda-onda po koju mrvicu da bar ne moram položiti svoju oficirsku čast... Morao sam dugove praviti koje je moja žena prigodom udaje svoje za me poplaćala.

- Malenkost! - umiješa se u riječ grofica Ana koju je to pričanje Orfeovo činilo vrlo nervoznom. Nju je silno smetala prisutnost Branimirova. Čemu da se iznose takve stvari na vidjelo pred osobama koje po njezinu nazoru društveno nisko ispod njih stoje. Htjela je da ušutka svoga muža i zato poče nešto življe govoriti:

- Naš Artur je kao svi mladi ljudi. Nemaju nikakve ozbiljnosti i teže samo za zabavom i udobnim životom. To dakako stoji mnogo novaca. Da to nije, ne bi ih svijet tako strogo sudio zar ne, grofe? - okrene se na to licem prema grofu Slavomiru.

- Svi su jednaki! - potvrdi grof samo da ugodi starici, premda on prvi nije nikada u mladosti bio lakouman, niti novac uludo trošio. - Jedan troši više, drugi manje, to je stvar temperamenta, ali sve teži samo za zabavom i veselim životom.

Orfej nije već imao volje da raspravlja dalje o tom predmetu koji mu je dosta brige i jada ionako zadavao. Okrenuo se prema Branimiru i rekao:

- Ako vam je ugodno, mi možemo započeti našu gospodarsku smotru. Kola su pripravna.

- Ja sam spreman svaki čas - odgovori Branimir, na što se grof i on digoše sa svojih stolica. Diglo se i ostalo društvo. Vani su čekala laka lovačka kola grofova na kojima su on i Rudnić imali obići cijelo imanje. Orfeo ponudi svomu gostu da uniđe u kola, ali ovaj primijeti da bi želio prije vidjeti gospodarske zgrade i nared.

- Vrlo ću vam rado pokazati - reče grof s izrazom zlovolje na licu - premda nećete ništa vidjeti što bi vam se svidjeti moglo. - I doista te zgrade i nared bijahu najcrnja točka u delidvorskom gospodarstvu. Branimir je sve točno pregledao. Uđoše najprije u staju koja je bila posve prazna izuzev osam krava muzara koje je ključarica baš dojila. Ostala stoka, ponajviše junad (grof je naime uzgajao junad za prodaju držeći da je to najunosniji posao), bijaše na paši na strništu, jer sijenom valjalo je do skrajnosti štedjeti. Grof je četiri petine svojih livada davao seljacima u zakup i za se pridržao samo jednu petinu s koje nije dobivao ni toliko sijena da bi mogao svoje konje prehraniti. Rogatu marvu krmio je obično sječkom, a vrlo rijetko sijenom koje je u proljeće do prve košnje morao dapače i kupovati.

Staja za goveda bijaše ogromna. Moralo je tu nekada posve inače izgledati. Uz obje uzdužne stijene bijahu namještena stajališta koja su sada nepotpuna, gdjegdje i potrgana bila. Bilo je do sto dvadeset stajališta za krave i volove poizbor. Sada nije bila ni četvrtina od toga. Pa u kakom je istom stanju bila ta staja! Kroz strop je na mjestima curila kiša koja je kroz trošni krov staje padala na tavan i tu si kroz strop otvarala put u samu staju. Pod u staji bio je trošan, a platnice, nekoć jake i debele, sada su se pod papcima goveda mrvile i kidale. U glavnoj stijeni bijaše velik otvor kroz koji se je junad unutra i nadvor posve lijepo uvlačila. Nitko nije znao kako je taj otvor nastao, niti je komu palo na pamet da ga opet zazidati dade. Ako je zimi zapao dubok snijeg, onda su sluge nagrtale pred taj otvor hrpu snijega i tako ga zatvorile. Inače je ta velika rupa bila cijele godine otvorena, a stoka je dosta trpjela od propuha koji je od ulaznih vrata oštro strujao na zjalo toga otvora.

"Granarium" (žitnica), gdje se je za tlake spremalo žito, bijaše još i sada izvana lijepa, prostrana zgrada, no obično prazna. Žito se je obično prodalo nekoliko dana poslije vršidbe i onda je žitnica stajala cijele godine prazna i zaključana. U njoj je tada bilo spremište plugova, brana i ostaloga oruđa koje je rđavo i zaprljano ondje u najvećem neredu ležalo.

I kukuružnjak bijaše velik, ali prazan poput žitnice. Prije, dok su još vlastela delidvorska imala svoje kmetove, bilo je tu kukuruza u klipovima sve do druge trgadbe. Ako je seljaku uzmanjkalo hrane za porodicu, on je pokucao na vrata svomu "zemaljskomu gospodinu" i nestalo je nevolje. Sada niti ima šta bivši vlastelin niti bivši kmet. Tako se obojica tuže, jer im je obojici nevolja za vratom. Kotac bijaše primitivno sagrađen od širokih hrastovih platnica. Gospoštija delidvorska nije se u prijašnje vrijeme uvelike bavila svinjogojstvom kao ni druge gospoštije u Zagorju. Za tu granu stočarstva nisu stara gospoda imala ni volje ni smisla. Njihovo glavno i najmilije zanimanje bijahu vesele im trsove "gorice" koje su im punile pivnice i kesu. A svinjogojstvo prepuštali su oni plemenitoj svojoj braći u Turovu polju i Posavini, gdje se steru nepregledne hrastove šume u kojima se žiri na hiljade svinja a bez ikaka skoro troška.

Tako je bilo nekada. No sada počele se i u Zagorju svinje neobično mnogo gojiti. Počeli najprije ubogi seljaci kojima su vinogradi od trsove uši propali, a za seljacima povedoše se bome i vlastela. Stvorio se silan promet sa svinjama u kraju gdje ga nikada prije nije bilo. Gospoda su morala priznati da se ti bosonogi i otrcani seljaci bolje snalaze u položaju od njih samih, i uzeše marljivo gojiti svinje. I Orfeo nije mogao da zaostane za drugima. A i kako bi? Ta on je uvijek bio prijatelj gospodarskih novota, pa će i ovu prigrliti. On je u svom gospodarstvu uveo štajersku, dugokraku pasminu svinja, koja ima to rijetko u svinja svojstvo: da pase.

- To je izvrsna pasmina - hvalio se njome grof Orfeo pred svojim drugovima. - Živi najviše od trave i dobro uspijeva, a koliko druge svinje potroše kukuruza i druge krme. - Njegov čopor svinja bio je stoga rijetko u kocu, nego uvijek skoro na pašnjaku izuzev dobu kada je snijeg pokrivao i pašnjake.

Bilo je i manjih zgradica u prostranom dvorištu Delidvora. Golubinjak koji je već nahero stajao, peradnjak koji je bio blatan, smradan i dozlaboga zapušten, zatim prešnica s ogromnom prešom o kojoj je tvrdio grof Orfeo da je preko dvjesta godina stara. Sada je mirovala na svom starom mjestu i čuvala se samo kao stari, časni spomenik iz davnih vremena.

U najboljem redu držana je još staja za konje sa kolnicom, koja je odijeljeno od goveđe staje sagrađena bila. Tu je zapovijedala Melita koja je u staji imala svoga jašca, a u kolnici svoje lake, elegantne karuce. Ona je tu bila neograničeni gospodar i pazila je oštro na sve. Nadzirala je da li konji dobivaju određenu krmu i u određeno vrijeme, da li se uvijek valjano čiste, na šetnju izjahuju ili pod laka kola zaprežu. Sluge su se bojale mlade grofice jer je ona tražila od njih da izvrše sve najtočnije što im je jedanput naložila bila. Na Rudnićevu licu moglo se vidjeti da ga je taj red u staji i kolnici iznenadio. Konjima plemenite krvi koji su bili u staji sjajila se dlaka od čistoće; grive i repovi bijahu najpomnije pročešljani, a kopita čista i oprana. Stajališta, jasle, griznice, podovi i sve ino bijaše u najvećem redu kao da je čovjek stupio u neprikornu staju koje uzorne konjaničke eskadrone.

- Vrlo lijepo! - reče Branimir i pogleda grofa sa smješkom na licu kao da ga pita: - A zašto nije i drugdje ovako?

- Da, tu ima reda, ali bez moje zasluge - uze razjašnjivati grof. - Ja sam već tako loše sreće da me u dvoru nitko ne sluša. Predobar sam, to znadu ti ugursuzi, sluge, pa rade što ih volja. Ali ovdje zapovijeda moja kći, i začudo nje se boje i slušaju je bezuvjetno. Ja sam već zaboravio zapovijedati.

Trebalo je čitav sat dok su grof i Branimir pregledali gospodarske zgrade pri dvoru. Onda sjedoše na uprežena lovačka kola i pođoše da vide poljsko gospodarstvo grofovo. Ovo je bilo u jednom komadu i moglo se je dosta brzo pregledati. Ni potrebni poljski putovi nisu manjkali, pa se je moglo sve zbliza vidjeti ne silazeći s kola.

Livade grofove bijahu doista prvoga reda, ali bez grofove zasluge osim možda to da je na nekim mjestima dao iskopati jarke radi naplave. Bijaše to tlo koje je priroda stvorila za livade, prislonjeno uz nisko podgorje iz koga se je zgodnim padom rušio gorski potok koji je sredinom presijecao veliku površinu livada. Taj potok nije ni za najveće suše nikada posve presahnuo. Davao je tlu blagotvornu vlagu od koje je rasla pitka i bujna trava radi koje su bile na glasu grofove košenice. Seljaci trgali su se za zakup tih livada i plaćali male čestice gotovim, skupim novcem. Na dnu livade bio je sagrađen početkom ovoga stoljeća mlin na tri točka koji je i sada nosio grofu zakupnine tristo forinti na godinu.

Oranice zaostajale su daleko za livadama u kakvoći. Po strni vidio je Rudnić da je tlo jako omršavjelo. Valjalo je gnojiti to tlo koje po sebi ne bijaše loše, ali od ono malo stoke dobilo se je tako malo gnoja da se na razumnu gnojidbu nije moglo ni misliti. Još manje moglo se je misliti na kupovanje gnoja, jer to stoji novaca kojih je u grofa bilo uvijek samo na prolazu. U velikom kompleksu oranica bilo je ovećih dijelova koji su već po dvije godine ležali na ugaru, jer nije bilo moguće da se plate težaci za obradnju i nabavi potrebiti usjev.

- Te oranice su ranjava strana moga gospodarstva - reče grof Rudniću komu se je neugodan dojam mogao čitati na licu. - Težaci su skupi za naše teške prilike, gnoja nemamo, a ni tlo nije osobito.

- Ne bih rekao da je tlo loše... ali je zapušteno - izjavi posve iskreno Branimir. - Ima dapače dijelova u toj rudini koji bi se dali posve dobro pretvoriti u livade, Ja bih to na vašem mjestu i učinio.

- Nema li dosta livada? - upita grof.

- Bilo bi samo u prilog vašem gospodarstvu da ih imate još više - reče Branimir sa sigurnošću praktična i razumna gospodara. - Ali onda bi trebalo da ustanovite glavni cilj vašemu gospodarstvu koji bi vam najviše koristio, a to je po mom sudu stočarstvo. Kada bi imali više livada, imali bi i više krme, mogli bi držati i više stoke, a za oranice imali bi opet i više gnoja nego dosada. Orfeo morao se svladati da ne plane. Ovakve pouke su ga silno ljutile. On ih je toliko puta već čuo, ali ih nije primao. Držao je da su to teorije koje ništa ne vrijede u praksi, gdje se sav lijepo složeni račun pobrka.

- Ne, dragi prijatelju - reče s nekom oštrinom grof - ja već neću da što takva pokušam. Sve sam ja to već kušao i nasjeo. Lijepo se to sluša što mi vi svjetujete, ali u praksi dobiva stvar posve ino lice. Pomislite samo: stoku treba valjano krmiti i dvoriti. Za to treba pouzdane čeljadi, a gdje ćete je naći? Ah, ta družina, ta ogorčava život svakomu gospodaru. Ja ne znam kako je drugdje, ali naša družina nije za ništa. Lijena je, neposlušna i nevjerna gospodaru: nije ničim zadovoljna i svemu prigovara. Pa onda te vječne neprilike u prometu stokom. Gojite li uvelike stoku, morate misliti na izvoz preko granice, a granicu svaki čas zatvaraju, pa gospodar mora pošto-poto doma prodati lijepu svoju stoku. Ni stočarstvo nije danas ono što misle mnogi koji se nisu bavili tim poslom. Pardon! to se, naravno, ne tiče vaše osobe - požuri se grof nadovezati dosjetiv se odmah da se nije sretno izrazio. - Vi ste i sam napol gospodar, pa jamačno o stočarstvu jednako sa mnom sudite.

- Moje je gospodarstvo inače uređeno - odgovori Branimir. - U mene je glavni prihod žito koje se s banatskim takmi, pa onda šuma. Ali ja se bavim i stočarstvom, i to ozbiljno i u većem opsegu, pa se ne mogu potužiti na uspjeh. - Rudnić je imao volju da grofu razloži način kojim se on bavi stočarstvom na svom velikom posjedu, no predomisli se znajući da bi govorio uzalud, jer grof niti je imao sredstva da preudesi cijelo svoje gospodarstvo i, što je još više, nije bio već u toj dobi, da svlada tako težak zadatak. On navrne zato govor na drugi predmet.

- Dok su vinogradi bili zdravi, bio je jamačno i prihod dobra puno veći - primijeti Branimir. - Ako se ne varam, oni obronci s južnim položajem gdje je usijan kukuruz bili su prije zasađeni vinovom lozom.

- Tako je - potvrdi grof. - Sada sijem ondje kukuruz i manje vrijednosti žitarice. Koja razlika u prihodu! Mislio sam već više puta da obnovim te propale vinograde, ali što ćete! Taj posao zahtijeva puno novca, a mi smo gospodari u vječitoj novčanoj neprilici! - Te posljednje riječi poprati grof sa smijehom koji je odavao dobru mjeru lakoumnosti i ravnodušja naprama vlastitoj zloj sudbini.

- Trebat će ipak jedanput početi - primijeti Branimir. - Svake godine ponešto... Toliko se već može izvaditi novca iz gospodarstva. Grof Orfeo držao se kao da i ne čuje toga savjeta, te umjesto kakva odgovora pokaza rukom prema gori.

- Tamo je moja šuma! Sva je u gori i prilično sačuvana.

- Bukova šuma! - reče Branimir pogledav prema šumi.

- Skoro isključivo bukova - potvrdi grof.

Dovezoše se do pod samu šumu, gdje sađoše s kola te se uspeše stazom na prvi vrhunac s kojega zađoše podalje u mladi bukvik. Vještačko oko Rudnićevo vidjelo je na prvi mah da i tu nema nikakva reda. Sjeklo se je drvo za kućnu porabu bez ikakva obzira na razumnu uporabu šume, te se je samo pazilo na to što je bliže i što se lakše izvesti dade. Mjestimice bilo je ovećih čistina, a mjestimice opet bijaše šuma tako gusta da bi se prorijediti morala. Grof je u nuždi također prodavao mladu bukovinu za gorivo, a ti dijelovi otkud je drvo vadio bijahu užasno obataljeni. Neuki seoski radnici ostavili su samo kržljavo i slabo drvo, a što je bilo bolje, sve su isjekli. Većih prodaja nije bilo, jer je Orfeo htio pošto-poto da uščuva ovu još jedinu šumu. No ako bi takvo gospodarstvo dulje potrajalo, moralo bi doskora i ove posljednje šume nestati.

- Ima dosta nereda u šumi - uze grof govoriti Rudniću koji je mučeći oko sebe motrio - ali tomu je i opet kriva nepouzdana i nevjerna družina. Moji lugari drže sa seljacima koji mi neprestano prave štete u šumi i drva kradu. Otjeram li jednoga, dobijem drugoga još nevaljanijega. Tako je u svem.

Branimir se je gotovo snuždio pod neposrednim utiskom svojih opažanja. Imanje je, mislio je on, lijepo, u jednom komadu, zemljište dobro, položaj najzgodniji, a ipak ne nosi dobro svomu gospodaru ni trećinu onoga što bi u razumnim rukama kadro bilo nositi. I nije moglo da bude inače. Sve se zapušta, sve se prepušta prirodi i milosti božjoj, a nadzora i skrbi ni za lijek. Gdje bi onda u takvim prilikama što uspijevalo?

Kada su se njih dvojica vozila natrag u Delidvor, Branimir je zamišljeno mučao, a to nije bilo po volji grofu. Vidio je da se je stanje njegova posjeda moralo neugodno dojmiti mladoga novčara.

- Što velite, dakle, o mom posjedu? - upita s nekom bojažljivošću grof.

- Posjed je lijep, ali veoma zapušten - reče hladno Branimir.

- Nemate krivo, ja to i sam uviđam.

- Ali to ne smije tako ostati - prihvati življe Branimir. - Prihod dobra mora se pošto-poto dići, jer inače nećete moći udovoljavati obvezama koje ćete morati preuzeti sa zajmom.

- Za to treba novaca - primijeti grof.

- Dakako da treba - upade Branimir grofu u riječ. - Mi ćemo takav zajam udesiti da će se od njega neka svota moći pričuvati za investicije.

- To je vrlo dobra ideja - reče grof veselo.

- Samo treba onu svotu i upotrijebiti za investicije - primijeti Branimir.

- Razumije se. U tu svotu ne smije se ni dirnuti radi čega drugoga. Izvolite li je možda vi pridržati? - dodade istiha grof, iz kojih riječi bi se dalo zaključiti da ni sam pravo ne vjeruje u stalnost svoga obećanja.

- Najprije ćemo gledati da sklopimo po vas koristan zajam, a onda ćemo ostalo upriličiti - odvrati Branimir, a grof bijaše, dakako, s tim sporazuman.

Za dvije ure vratio se grof sa svojim gostom natrag u Delidvor.

Ovdje se je međutim uređivala važna stvar: zaruke Melitine sa Branimirom. Dok je grof Slavomir sa Melitom šetao u dvorskom perivoju, Alica je, ostavši sama s groficom Anom, upotrijebila tu zgodu da majku predobije za tu osnovu. Ona je dobro slutila da će ta stvar samo kod grofice naići na ozbiljan otpor. I nije se prevarila. Kada je Alica bez okolišanja saopćila grofici Ani o čem se radi, kada joj je kazala da je i Melita s tom svezom sporazumna, bila je sva kao izvan sebe od čuda i boli ujedno. Ona bijaše po svom osjećaju velikašica najčistije vrsti, koja nije pojmiti mogla da Melita, njezin ponos, koju je s istim duhom uzgojila, pođe za muža koji je doduše vanredno bogat, ali tako nisko ispod njezina društvenog položaja. Ona je bila uvjerena da Melita samo zato pruža ruku Branimiru da se spasi od propasti u koju mora da se doskora surva njihova starodavna porodica. Uzalud je Alica predstavljala staroj grofici da ovakve sveze nisu u današnje vrijeme ništa neobično, da je Branimir čovjek ugledan i kadar najotmjeniju djevojku usrećiti, da Melitu obožava - grofica Ana nije mogla dati svoje privole za tu udaju dok ne govori s Orfejem. Od njega je očekivala da neće pristati na tu svezu koja ih je kadra poniziti pred njima ravnima.

Čim je grof Orfeo sišao s kola, javi mu sluga da ga grofica gore očekuje. Ni ne sluteći o čem se radi, odvede grof Branimira u dvorski perivoj gdje ga predade grofu Slavomiru i Meliti, a on pođe ljubopitan u odaje svoje supruge Nađe je suznih očiju i s izrazom duboke boli na licu. Do nje sjedila je Alica s ozbiljnim licem.

- Što se je dogodilo, zaboga? - upita grof uplašeno - Nije li možda stigao brzojav od Artura?

Grofica Ana zaklima niječno glavom.

- Što je, dakle?

- Reci mu ti, Alice, ja nisam kadra - izusti starica slabim glasom.

- Nije ništa što je kadro uznemiriti - umiri Alica grofa. - Radi se o udaji Melitinoj.

- Melitinoj? - ponovi u čudu grof.

- Da, njezinoj - potvrdi Alica.

- Pa to je interesantno, vrlo interesantno! - reče grof koji se je na te riječi odmah umirio. On se je u taj par samo bojao da Artur ne traži od njega novaca, ili da nije što počinio što ne odgovara njegovoj oficirskoj časti. Kad je vidio da se ne radi o tom, nije osjećao straha koji ga je u prvi mah svladao. Dapače s vedrim licem i ljubopitnom veselošću upita Alicu:

- A tko se zanima za našu kćer?

- Rudnić - odgovori Alica gledajući čvrsto u oči grofu komu se je u taj čas pojavio na licu izraz začuđenja i zbunjenosti. Nije bio kadar da išta na taj odgovor primijeti.

- On ne samo da se živo zanima za Melitu - prihvati Alica - već je kani zaprositi u vas; štoviše, on je po meni već prosi, jer me je ovlastio na to.

- Rudnić, Rudnić! - stade govoriti grof ne znajući ni sam što će da kaže. - Ta on Melite nije donedavna ni vidio.

- Po tom se vidi da ga je ona dokraja opčarala - reče Alica. - Velim vam, on je ljubi do ludila, on je obožava!

- No, pa što mislite vi, grofice? - upita grof Alicu želeći čuti njezino mnijenje.

- Ja držim da je Rudnić u svakom pogledu izvrsna partija koja se ne bi smjela odbiti... Zato sam i prihvatila ulogu da za nj govorim. - Ano, što veliš ti? - pitao dalje grof, koji, čini se kao da nije imao još nikakva mnijenja o toj stvari.

- Ja? Ah, ja bih najvoljela mučati... Meni je užasno da naša kći, to ponosno dijete, pođe za muža koji nema ni porodičnoga grba... Toga još nije bilo u našoj porodici.

Grof Orfeo pogleda muče Alicu kao da je pita: - Što kažeš ti na to?

Alica je odmah razumjela taj pogled.

- To su predsude! - rekne ona. - Ja sam već kazala Ani da ovaki nejednaki brakovi nisu danas ništa neobično; oni su na dnevnom redu, a da je do toga došlo, krivo je lakoumno propadanje plemstva... Dok je ono bilo jako i bogato, nije toga bilo. Sada je žalibože inače... Što hasni grb i slavno porodično ime kada ne možeš prema tomu živjeti.

- To je istina, žalibože, istina! - uleti grof Alici u riječ misleći pri tom na svoje teške materijalne neprilike.

- A da nije plemić - produži Alica živo se zauzimajući za svoga štićenika - to je najmanja zapreka... On je bogat, silno bogat; kadar je istaći se u javnom životu, podupirati javne, korisne svrhe pa će steći priznanje na taj plemićki grb koji mu sada još manjka... Ne biva li tako i drugdje na svijetu? - pitala Alica gledajući u grofa.

- Biva, dakako da biva - potvrdi grof.

- Pa bude li vašim zetom - nastavi dalje Alica, - vi mu možete lako pomoći da to što skorije postigne... Vi imate toli moguće, uplivne sveze.

- Dakle, Ano? - javi se opet grof. - Alica nema baš krivo.

Stara grofica otare si rupcem oči. Ona bijaše svejednako neutješna i nikakvi razlozi nisu mogli raspršiti njezinih staliških predsuda.

- Alica može imati i pravo, ali ja sam uvjerena da Melita, ako pođe za toga čovjeka, od naše nevolje bježi u njegov naručaj. Ja sam uvjerena da ga ona ne ljubi; ja ne mogu ni toga vjerovati da ona želi za nj poći.

- Ali ja te uvjeravam, draga Ano, da je to njezina odlučna želja. Ja sam se o toj stvari dugo s njom razgovarala.

- Čujmo, dakle, Melitu! - predloži grof i pođe k prozoru koji je gledao u perivoj ter ga otvori.

- Melito! Melito! - viknu grof u perivoj.

Kontesa se izbliza javi. Bila je u društvu Rudnića i grofa Slavomira.

- Dođi načas gore!

Ona je znala o čem se radi, jer joj je Alica povjerila tajnu da se danas ima odlučiti o njezinoj sudbini. Pošla je zato mirna gore, pa kad je našla u društvu roditelja Alicu, nije mogla da sakrije smiješak na licu. Opazila je doduše zbunjenost na licu očevu i zaplakane oči materine, ali to je, mišljaše ona, neizbježivo u ovakim zgodama.

- Ti zapovijedaš, papa? - upita ona s veselim, bezbrižnim licem.

- Tebi je znano, dijete moje, da se Rudnić ozbiljno interesira za te i da te kani zaprositi u nas? - poče grof.

- Jest, papa!

- I ti bi htjela poći za njega? - pitaše dalje grof.

- Zaprosi li me, ja ću poći - odgovori Melita odrješito kao da nema ni o čem više razmišljati.

- Ali protiv svoga srca? - javi se sada mati bolnim glasom i oborene glave.

- Ne, mamice! Ja rado polazim za nj - uleti joj brzo u riječ Melita.

- Ah, ti ćeš se kajati, dijete moje! - poče iznova grofica Ana. - Stališka razlika koja među vama postoji ne da se lako svladati... Ona će vam ogorčavati život.

- Nimalo, maman!... Ja sam si upravo željela takva muža koji je rodom niži od mene... Taj će bar znati cijeniti što je sa mnom dobio.

- Čuješ li, Ano? - umiješa se snova grof u razgovor. - Ona ima umnogom pravo!

- Ne, ne, ne! - uznećkala se tvrdokorno stara grofica. - To je njezin časoviti hir koji će skupo platiti! - Onda se ispravi nešto u svom naslonjaču i progovori jačim glasom:

- Dijete moje, taj brak bio bi tvoja nesreća... ja, ja ga ne mogu nikako odobriti! - dodade puno tiše.

- Ali ja neću inače! - usplamti sada Melita koja ne bijaše vična podlagati se tuđoj volji, i ona poznata žilica zaigrala joj na čelu. - Ja sam punoljetna i mogu sama da odlučim o svojoj sudbini.

- Meli! - reče grofica s izrazom bolna prijekora. - Ti tako svojoj materi govoriš! - I na oči joj navriješe suze.

- Meli! - javi se sada grof. - To nije bilo lijepo... Umiri majku!

Melita posluša. Priklekne do matere i uhvati je za ruku koju nježno poljubi.

- Oprosti, maman! Ja sam te nehotice uvrijedila. Tako sam uzbuđena... Ali ti si tako dobra, ti ćeš ispuniti moju želju, ti ćeš, zar ne, dopustiti da pođem za muža koga sam si sama odabrala... Je li, maman?

Melita je te riječi govorila tako nježno i umiljato da je staru groficu, koja ionako bijaše slaba naprama svojoj djeci, razoružala. - Ti to želiš, dijete? - upita grofica kćer motreći je ispitujućim pogledom.

- Jest, maman! Vjeruj mi da to iz sve duše želim.

- Ako je tako, neka bude po tvojoj želji - odluči donekle svečanim tonom grofica, a onda se okrene k Alici ter reče:

- Kaži tvomu štićeniku da mu dozvoljujem zaprositi našu kćer.

- Tako će biti najbolje! - povladi Orfeo i njegovo se lice razvedri od zadovoljstva.