Melita/Drugi dio/I

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prvi dio - VII. Melita —  Drugi dio - I.
autor: Josip Eugen Tomić
II


Bilo je početkom travnja 189* godine. Narav se je toga proljeća rano razbudila. Vegetacija bijaše bujna i nagla. Sve je ranije došlo nego obično. Zrak je bio topao kao mjeseca svibnja, gusta trava, izmiješana s poljskim cvijećem, rasla je posvuda obilato i bujno, a drveće u šumi, voćaru i vrtovima već se je okitilo zelenim lišćem, a voćke, koje su rodile ranim voćem, stajale su već u cvijetu kao goleme kite bijela i crvena cvijeća. Poljski radovi bijahu također prije reda svršeni jer je svijet mogao ranije započeti s radom, pa je sada čekao kakvu će Bog dati ljetinu.

Bilo je uoči jedne nedjelje. U selu Orlovcu, u čijem je hataru imao Branimir Rudnić svoj veliki, lijepo uređeni posjed i svoj velikaški dvor, bijaše neobičan život. Sve kuće bijahu nakićene trobojnicama, a na zabatima visjeli su vijenci od poljskoga cvijeća. Uz cestu kako se dolazi u selo pa sve do zakretaja u vlastelinski perivoj koji se je sterao oko cijeloga dvora, bijahu nagusto usađeni s jedne i s druge strane visoki stupovi od omorike na kojima su visjeli festoni i male trobojne zastavice. Sami stupovi bijahu odozdo do vrha obaviti zelenim girlandama sastavljenim od jelovih i smrekovih grančica. U selu nije nitko radio, nego je svijet počivao i obučen u čiste haljine sjedio pred kućama na klupama kao da je kakav blagdan. Između pučke škole, gdje su se već kupila školska djeca u svečanom odijelu, i općinskoga ureda bijaše podignut vrlo lijep slavoluk koji bi i u većem kojem gradu stajati bio mogao. No još ljepši i puno veći slavoluk izveden je na ulazu u sam vlastelinski perivoj po nacrtu što ga je čuveni jedan stručnjak u Zagrebu izradio. Na slavoluku koji bijaše također obavit debelim verigama od zelenila, bijahu namještene bezbrojne narodne zastave veće i manje, a u sredini na napetu platnu što je u obliku vrpce pričvršćeno bilo u sredini slavoluka stajalo je napisano velikim crvenim slovima:

- Dobro nam došli dvora gospodari!

Da se znade! U predvečerje imao je stići u Orlovac na svoj posjed vlasnik njegov Branimir Rudnić, i to ne sam nego prvi put sa visokorodnom svojom mladom suprugom kojom se je prije više mjeseci oženio. Orlovčani, bivši nekada podanici orlovačke gospoštije, zavisili su još i sada u koječem i od sadanjega njezina vlasnika. Ne samo općina, župa i škola, nego i toliki pojedinci žitelji često su tražili i našli pomoć u orlovačkoga veleposjednika. Zato se je sada spremio puk, što sam svoje volje, što opet po nagovoru, da što svečanije dočeka orlovačke gospodare. Da im je bar prvi utisak, kada u selo dođu, prijatan, osobito mladoj gospođi koja danas prvi put dolazi među njih. Znao je puk da je mlada gospođa grofovskoga roda, pa se je tim lakše dao uputiti u ovaj svečani doček koji kod dolaska gospođe tako visoka roda ni po njegovu sudu nije smio izostati.

Gospodarski upravitelj u Orlovcu i načelnik općine imali su više dana trke i posla dok su sve pripravili za doček mladih supruga. Upravitelj davao je sav potrebiti novac iz vlastelinske blagajne, dakako sa znanjem svoga gospodara koji mu je i nacrte za slavoluke poslao i potanko sve priopćio kako da bude iskićeno samo mjesto, dakako ako općina i puk na to pristanu. U svom listu na upravitelja nije zaboravio istaći gospodar orlovački da on za svoju osobu ne treba nikakva dočeka jer da je već njihov stari znanac, ali radi grofice da želi ovu bezazlenu ovaciju koja da može za općinu Orlovac i njezine stanovnike samo dobrim uroditi. Ove potonje je riječi podvukao, i to bijaše dovoljan mig upravitelju da na ovu okolnost upozori općinsko poglavarstvo i zastupstvo.

Načelnik i bilježnik općinski živo se latiše posla da samo čim ljepše ugode orlovačkomu vlastelinu. Poznavali su oni njegovu moć u općini u kojoj je bila njegova riječ mjerodavna i odlučna; a znali su i njegovu darežljivu ruku kada je trebalo da se općini u nevolji pomogne. I doista Rudnić je za orlovačku općinu mnogo učinio u kratko vrijeme što je kao vlastelin orlovački ondje boravio. On je općini darovao znatnu svotu za proširenje pučke škole koje se nije moglo odgoditi, sagradio zidani most na općinskoj cesti preko potoka Orlovice koji je toli nuždan bio žiteljstvu, pozajmljivao je općini bez kamata oveće svote kada se je u neprilici našla, riječju, u njega je općina uvijek upirala oči kada nigdje drugdje nije bilo pomoći.

I uboga školska djeca poznavala su njegovo milostivo srce. Sva djeca siromašnijih roditelja koju bi mu naznačili župnik i učitelj, dobivala su od njega potrebite školske knjige i druge potrepštine, a u zimsko doba novo, toplo odijelo. Ovrhovoditelj bio je suvišan u orlovačkoj općini. Ako je koji općinar zaostao u porezu, imao je njegov upravitelj uputu da namiri dužni porez, ili namet, a seljak, koga bi se tim načinom izbavilo od nesreće, često i propasti, mogao je svomu novomu vjerovniku namiriti dug nadnicom u poljskom gospodarstvu Rudnićevu, radom u njegovim šumama ili kirijom vozeći dužice i ino izrađeno drvo do prve željezničke postaje. Tako je velik dio pučanstva općine Orlovac bio u vlasti Rudnićevoj i zavisan od njega. No on te vlasti nije nikada zlorabio, već činio dobro dobra radi. To je puk i uviđao, pa ga je zato i cijenio i iskreno mu odan bio. Čuvao se je da se zamjeri ma ičim svomu dobrotvoru. Zato nije sve vrijeme što je gospoštija Orlovac prešla u vlasništvo Rudnićevo bilo nikakvih razmirica među njim i pučanstvom, nije bilo tužbe ni pred sudom ni pred upravnom oblasti, nego je vladao najljepši odnošaj među jednom i drugom strankom. Gospodarski činovnici u Orlovcu imali su strog nalog od svoga gospodara da imadu s pukom lijepo i čovječno postupati i u zgodi priteći mu u pomoć ne samo savjetom već i djelom. Makar se je ova blagohotnost Rudnićeva po nekim i zlorabila, on ipak nije htio da promijeni svoj način postupanja s tim pukom.

Orlovčani su zato s iskrenom radošću izgledali dolazak svoga dobroga "spahije" koga već dugo vrijeme nisu vidjeli. Željeli su poznati i njegovu mladu gospu o kojoj su spahinski ljudi unaprijed razglasili da je vrlo lijepa i vrlo visoka roda. Čim se je više približavala večer, tim je više rasla nestrpljivost u puku. Kazalo im se da će prangije sa brda poviše vlasteoskoga dvora otkuda se je sva okolica na daleko i široko pregledati mogla, navijestiti dolazak gospoštije. Sve je stoga napeto čekalo kada će zagrmjeti prva prangija.

Sunce je već zapadati počelo za planine, i sada je sve mislilo da nije daleko čas kada će željno očekivani doći. Pred školom se sabralo oko stotinu djece, muške i ženske, koja su držala u rukama kitice poljskoga cvijeća da ih bacaju u kočiju kada bude između njih prolazila. Učiteljeva kći, mala crnomanjasta djevojčica od deset godina, živih očiju i slobodna držanja, imala je predati gospođi grofici prekrasnu kitu cvijeća što ga je gospodarski upravitelj dao nabrati u vlastelinskom umjetnom cvjetnjaku. Svoju pozdravnu pjesmicu znala je savršeno naizust, a da joj ne bi ipak što ispalo iz glave, morala je više puta ocu recitovati stihove što ih je sastavio gospodarski upravitelj koji je u dokolici i loše pjesmice gradio.

Preko puta bila je općinska kuća gdje je čekalo poglavarstvo i zastupstvo općine s načelnikom na čelu. Sve je bilo u svečanom ruhu: činovnici u crnom odijelu i bijelim rukavicama, a odbornici, sve sami seljaci, u novim, odugim gunjcima, iscifranim rojtama, i čistim rubinama. Načelnik, umirovljeni oružnički stražmeštar koji bijaše inače rodom iz Orlovca i imao tu svoj posjed, bio je veoma uzrujan, a ta njegova uzrujanost bivala je sve veća čim je dulje čekao. Ovakve treme nije imao nikada u životu, pače ni onda kada je za vrijeme svoje oružničke službe morao s glavom u torbi ići u potjeru za opasnim razbojnicima i zlikovcima.

- Do bijesa! - reče zlovoljno ugojenomu bilježniku, svojoj desnoj ruci, a faktično glavi općinskoga poglavarstva - već bi mogli biti ovdje. Ako to još dulje potraje, ja ću još zaboraviti svoj pozdravni govor.

- A vi uniđite u kancelariju pa ga čitajte! - svjetovao mu bilježnik, i načelnik zbilja posluša, pa uniđe u općinsku kuću da ondje u posljednji još čas buba kratki, ali zanosni govor što mu ga je za tu svečanu zgodu sastavio domaći župnik. No jedva što je zamaknuo u trijem, zagrmi s brda iznad vlastelinskoga dvora prva prangija da se je razlijegalo od planine do planine preko ravnog orlovačkog polja. Sve se trgnulo. Nastao žamor, trka, komešanje. Svaki hoće da bude na svom mjestu kako je zakazano bilo. Načelnik izletio iz općinske kuće blijed i uzbuđen do skrajnosti.

- Jesu li još daleko? - pitao bilježnika, a dok je izustio tih nekoliko riječi, drhtala mu je donja usnica kao da ga groznica trese.

- Valjda su blizu kada pucaju! - odvrati bezbrižno bilježnik koji je, opazivši uzbuđenost načelnikovu, hvalio u sebi Boga da ovaj dan nije načelnikom i da ne mora nikoga govorom pozdraviti.

- Čujete, prijatelju - povjeri se načelnik bilježniku - neka me đavo nosi ako me nije strah toga pozdrava. Ja ću zapeti...

- Pa što zato? - reče bilježnik slegnuv ramenima. - Zapnete li, govor je gotov... Ovakva gospoda ionako ne vole dugih govora.

Te riječi nisu mogle umiriti načelnika, i on je stao poluglasno recitovati svoj govor pogledavajući pri tom u šešir gdje je zgodno utaknuo karticu na kojoj je bio sav kratki govor napisan lijepim, krupnijim pismom da se je lijepo dalo i s podaljega čitati. On će, tako je bio odlučio, zavirivati u svoj šešir ako bi mu se desila nesreća da koji put zapne. Načelnik je mrmljao i šaptao ubijajući si u glavu pozdravnu oraciju, a prangije su neprestano grmjele s brda te uvećavale njegovu smetenost.

- Evo ih! - viknu jedan odbornik pokazujući rukom prema pravcu otkud je jurilo nekoliko gospodskih karuca.

- Dolaze! - viknu i bilježnik i gurnu laktom u rebra načelnika koji je posve izgubio glavu. Školska su djeca već prije uhvatila mjesto na cesti i napravila prilično dug špalir. Sada i općinsko zastupstvo s poglavarstvom na čelu izađe na cestu i poreda se tik slavoluka gdje je načelnik imao da pozdravi dolaznike.

Kočije su već unišle u selo, a u prvoj četveroprežnoj vozi se vlasnik Orlovca sa mladom svojom suprugom. Seljaci što su sjedeći čekali na klupama dižu se i skidaju šešire s glava i ne sjedaju na svoja mjesta dok nije ispred njih minula cijela povorka kočija. Za Rudnićem vozio se u kočiji grof Slavomir s Alicom, koji će nekoliko dana u Orlovcu sprovesti; u trećoj pak veliki župan županije, osobni prijatelj Rudnićev, još prilično mlad čovjek, simpatične vanjštine, s crnom carskom bradom. Uza nj je sjedio mlad čovjek od kojih dvadeset osam godina, jakih crta lica i čvrstoga tjelesnoga stroja. To bijaše muž nećakinje županove, vlastelin iz okolice zagrebačke. Napokon u četvrtoj, zadnjoj kočiji bio je susjed Rudnićev Grabarić, vlastelin dobra Stražinci. S njim se je vozio domaći župnik koji je bio pošao u susret svomu kolatoru, da mu se još na željezničkoj stanici, gdje je izaći morao, pokloni.

Od štropota karuca nisu se ni čuli slabi i nejaki usklici školske djece kojima su pozdravili orlovačke gospodare. Njihova kočija bijaše učas sva puna poljskoga cvijeća, a mala učiteljeva kćerka predala je grofici vrlo graciozno onu krasnu kitu cvijeća uz pjesmicu koju je posve slobodno i sigurnim glasom izdeklamovala.

No tim gore prošao je ubogi načelnik na koga je sada red došao. On pristade tik uz karuce i poče visokim glasom na kom se je odmah opazilo da je divlji i neuvježban, svoj teško naučeni govor. Prve mu riječi:

- Visokoblagorodni gospodine i najmilostivija grofice! - izbacio je brzo i glasno kao iz kubure. Uto, ne zna se zašto i kako, zabaci glavom nadesno i opazi u trećoj kočiji "njegovu presvjetlost" velikoga župana koji je međutim bio ustao u kočiji da bolje vidi kako će njegovi organi pozdraviti najuglednijega člana i dobrotvora općine i njegovu suprugu. Čim je načelnik spetio dobro poznato mu lice pred kojim se je gubio od strahopočitanja, bijaše mu kao da mu je tko pamet otpuhnuo. Smeo se tako, da nije znao stoji li na zemlji ili lebdi u zraku. Još je toliko sabrao snage da je mogao prekidice izmucati:

- Poglavarstvo i zastupstvo općine Orlovac stupa pred vašu... - a dalje ni makac. Stao kao ukopan i činilo mu se da izlazi iz rođene kože... Pogledao u šešir, ali gle nesreće!... Karticu je u žurbi okrenuo na naopaku stranu gdje nije bilo ništa napisano. Nastao užasan trenutak... Visokoblagorodni gospodin smiješio se dobrostivo, a Melita sakrila svoje lice za kitu cvijeća koju je netom primila. Seoski odbornici zinuli i glupo blejili u karuce u kojima je sjedio vlastelinski par. Njegova presvjetlost izusti poluglasno riječ:

- Marše! - i spusti se na svoje sjedalo u kočiji. U toj teškoj neprilici dosjeti se bilježnik, stari prevejanac, nečemu što je učinilo kraj nesnosnoj situaciji. Svojim gromornim glasom uze vikati:

- Živjeli, živjeli! - a uza nj pristaše i seoski odbornici kojima je oštrim pogledom i kimanjem glave davao znak da također viču.

- Živjeli, živjeli! - čulo se sada jače i jače, pa se u tu viku umiješaše i sitni glasići školske djece koja su nablizu stajala.

Rudnić izađe iz karuca, stisne ruku načelniku i zahvali se poglavarstvu i zastupstvu na tom lijepom, nenadanom dočeku, obećavši da će i ubuduće raditi za korist i dobrobit orlovačke općine.

Kada je svršio, vratila se duša u načelnika koji je sada prvi počeo iz svega glasa grmjeti:

- Živjeli, živjeli! - a za njim svi drugi. Četveroprežne karuce Rudnićeve pojure dalje prema vlastelinskom dvoru, a za njima i ostale. Kad je ispred sabranoga zastupstva i poglavarstva orlovačkoga prolazila kočija njegove presvjetlosti, gospodin se je načelnik poklonio tako duboko i smjerno, da nije ni vidjeti mogao strogo lice glavara županije, ali je zato na svoj veliki užas čuo njegove oštre i glasne riječi:

- No, danas ste se lijepo držali!

Za nekoliko časaka zakrenuše gospodske karuce na lijepo uređeni, široki put koji je vodio u vlastelinski dvor. Prekrasni slavoluk na ulazu u perivoj imponirao je i samoj Meliti i pobudio u njoj ugodni osjećaj zadovoljstva.

- To je doista lijepo i ukusno! - reče motreći slavoluk.

- Sviđa li ti se? - upita je ljupko Rudnić koji je bio sav blažen da je time postigao svoju svrhu.

- Uistinu lijepo! - ponovi Melita i zatim stade s dopadnošću motriti veliki i graditeljskim ukusom sagrađeni dvor koji je stajao na ovećoj visoravni pa se je sa svih strana dobro vidjeti mogao. Vanjština dvora koji bijaše sagrađen sa dva krila i širokim pročeljem, bijaše upravo impozantna. U sredini pročelja dizala se velika kupola, a na desnom i lijevom uglu bijahu sagrađeni četverouglasti prostrani tornjići s altanama. Velika altana bijaše sagrađena na ogromnim stupovima u sredini pročelja, a ispod nje bijaše terasa od koje se je dolazilo u prizemlje dvora. Vanjsko lice dvora bijaše uredno nad svaki prigovor, a i svagdje drugdje, na puteljcima, drveću i grmlju perivoja, kamo je god Melita pogledala, vladao je najveći red i ukus. Nehotice je pomislila na svoj očinski dom koji već svojom vanjštinom nije činio povoljna utiska.

Pod vežom ispod altane dočekao je gospodarski upravitelj sa svojim pristavom i šumarom svoje gospodare, smjerno poljubio ruku grofici i predstavio svoje drugove po zvanju. Melita kimnu dosta prijazno glavom i uniđe odmah u velelijepi vestibul gdje su već zapaljena bila dva velika u mramorne stupove usađena svjetionika. Dvoje stube s desno i lijeve strane pokrite debelim, skupocjenim sagovima, vodile su iz prizemlja u prvi sprat gdje su izilazile u prostrani, poput arkada sagrađeni hodnik u kom su bile namještene u izdupcima rijetke ljepote egzotične biline i cvijeće.

- Gospoštijski, začudo gospoštijski! - reče Melita okrenuv se k svomu mužu koji je pozorno motrio kako će se njegove supruge dojmiti nutarnji sjajni uređaj njegova dvora.

Sav blažen s te pohvale, odvede Branimir Melitu u njezine odaje, dok je okretni upravitelj u tinji čas razmjestio ugledne goste u sobe za njih priređene. U salonu domaćice imali su se opet svi naći. Branimir odvede svoju suprugu u njezine sobe. Najprije pokaza joj kupaonu. Tu su bile stijene obložene dva metra visoko bijelim mramorom, a od mramora bijaše i žbanja za kupanje. Stijene bijahu urešene divnim freskama: proljećem od Denillyja i kupajućim se mladim djevojkama od Aubleta. Nasuprot žbanji bijaše namještena modra brokat-otomana, a mramorni pod pokrit teškim istočnim sagovima. Visoko zrcalo u okviru od meissenskoga porculana stajalo je iza stolića na kom su poredane bile razne veličine bočice s vodama, parfemom i mastima. Zatim stupiše u spavaonicu u empire-stilu, iz koje se je otvarao prijatan vidik na lijepu jednu partiju perivoja s grupama od visokih jela i prostranim travnikom na brežuljastom tlu. Samo nutarnje uređenje sobe bijaše izborito i skupocjeno.

Sav namještaj bijaše od mahagonijeva drva, okorisan i obložen finim bronzom, a preobučen teškom prugastom svilom graškove boje. Krevet je stajao usred sobe na estradi, a nad njim dizao se baldahin koji se je ispod stropa stavljao poput velike krune s koje su padale oko uzglavlja zavjese od zelene svile izvezene zlatnim orlovima. Isto takve zavjese bile su namještene na prozorima praveći polutamu u sobi. Stijene bijahu prekrivene zelenim svilenim tapetama, a na uzdužnim stijenama sobe visjele su dvije krasne kopije slika. Jedna bijaše Danaja sa zlatnom kišom od Pavla Veronesea, a na suprotnoj stijeni Amor i Psyche od Bouguereaua. Nasuprot od prozora bijaše komin od crna mramora na kom je stajala velika srebrna ura sa dva girandola, a okolo ovih više crnih wedgwood-vaza urešenih bijelim kipcima iz mitologije.

Iz spavaonice dolazilo se u grofičin boudoir, rokoko-sobu s venecijanskim rezbanim posobljem tapetiranu goblenima, koje su krasile pastirske slike izvedene po Lancretu i Boucheru. Na ukusnom pisaćem stolu bilo je uz elegantne pisaće sprave raznih fotografija i malih statueta od bronza, a pred samim stolom bijaše prostrto bijelo kao snijeg krzno sjevernoga medvjeda. Stijene ove sobe bijahu obložene tapetama od crvene svile, a lijevo od pisaćega stola visjela je na stijeni uljena slika Poesie od Guranda. Bio je tu i ormarić sa priručnom knjižnicom. Iz boudoira moglo se je kroz dvokrilna vrata doći u zimski, velikom pomnjom i ukusom uređeni vrt, pun izabranog tropskog cvijeća i bilja, među njim i mnogo orhideja koje su u cvatu opajale svojim bajnim mirisom.

Do boudoira bio je salon komu je bio strop u kupolu sveden. S njega je visio ogroman svjetionik od venecijanskoga stakla koje se je uz svjetlo iskrilo poput opala. Taj svjetionik ostavio je bivši grofovski vlasnik svomu nasljedniku za uspomenu, staro venecijansko djelo. Melita je uskliknula od radosti opazivši na suprotnoj stijeni ogromnu porodičnu sliku iz Delidvora. Domaći umjetnik prikazao je tu prizor iz života grofovske porodice, koji se je desio u dvorskom perivoju. U sredini velikoga tableaua stajao je Artur u svojoj husarskoj uniformi i sa svojim bezbrižnim licem pričao kakvu pustolovinu iz svoga časničkoga života. Majka, grofica, gledala je u svoga ljubimca s napetom pozornošću i nekim zadovoljstvom, dočim je iza leđa Arturovih sjedio otac u naslonjaču od trstike, s prilično namrgođenim licem. Nešto postrance stajala je Melita u bijeloj, lakoj poput daška opravi igrajući se hvojicama od cvatućega slaka ljubičaste boje koji se je ovijao oko mramornoga stupa sa Zeusovom glavom. Smiješila se kao da hoće kazati bratu:

- Što se može ino očekivati od tebe? - Obično raspoloženje u grofovskoj porodici našlo je istinit izraz u toj slici.

Pokazavši sve to Meliti, reče joj Branimir:

- Ja ću biti sretan ako ti bude ovdje ugodan boravak.

- Hvala ti na tolikoj pažnji - odvrati mu Melita. - Sve je tako lijepo da natkriljuje moje očekivanje.

Jedan sat kasnije sastalo se cijelo društvo u salonu domaćice. Alica imala je na sebi opravu od creme-svile, protkanu modracem, radi čega ju je grof Slavomir predstavio društvu kao Schönererijanku, a Melita imala je opet svilnu ivoir-opravu, desiniranu en plein lastavicama, nešto od secesije. Obje su mlade gospođe bile predražesne u promijenjenim svojim toaletama.

Vani bješe se već uhvatio mrak i ujedanput zasja se cijeli perivoj i dvor od hiljada električnih luči, koje su bajnim svjetlom obavile svu okolicu orlovačkoga dvora. Gosti pođoše na veliku altanu da se nagledaju krasnoga prizora koji je trajao cijelu jednu uru. I svijet iz sela bio je pušten u perivoj, te je gledao to čudo od svjetla, od koga mu se činilo da se sve što oko sebe vidi kupa u jasnoj mjesečini. Ubezeknuti gledali su seljaci jedan drugomu blijedo-svijetla lica, kao da su iz grobova ustali. Stariji ljudi kimali glavama i govorili:

- Eto, što sve novac može! - Čuli su naime od spahinskoga lugara da spahiju ta "komedija" stoji više hiljada forinti, da se može oko jedan sat naslađivati.

Luči su nakon jedne ure u perivoju ugasnule, osim na glavnom putu koji je od javne ceste vodio kroz perivoj do dvora. I dvor je ostao rasvijetljen i imao je tako ostati dok se ne bude išlo na počinak.

Čim su ugasle na perivoju munjevne luči i zamračilo oko dvora, došlo je novo iznenađenje. Sjajna, visoka leteća praskavica sunu u zrak i kada je bila najviša, stade praskati, a otuda se ujedanput stvoriše ljubičaste boje slova B. M., inicijali imena orlovačkih gospodara Branimira i Melite. Gospodarski upravitelj bijaše priredio i vatromet na uveličanje svečanosti. Bio je doduše diletant u pirotehnici, ali je razumio taj posao bolje nego mnogi pirotehnik od zanata.

Priprosti seljaci divili su se tim vatrometima još više negoli onoj rasvjeti. Kada su gledali ta sunca, kapajuće iz visine zvijezde svake boje, koture i vodomete od praskajućih iskara, uzdisali bi glasno od čuda i krstili se čak. Produkcija tekla je brzo i za pol ure bio je vatromet gotov. Gosposko društvo sjelo je nato za večeru u velikoj, sjajno rasvijetljenoj dvorani, dočim je seljački svijet dvoren bio vinom i pivom, pa bijelim gospodskim kruhom što ga obično "kolačem" zovu.

Malo gospodsko društvo bijaše vrlo animirano, a nije ni čudo. Bijahu, izim župnika, svi mlađe dobe ljudi i osobni znanci. I Melita koja je putem bila mučaljiva i ozbiljna, postala je ujedanput vrlo dobre volje, pa je s velikim županom koji je do nje sjedio zbijala obijesnu, ali oštroumnu šalu, što inače nije bio njezin običaj.

Ali i dolje rasla je sve jače dobra volja među seljacima. Vino i pivo učinilo je svoje. Svijet se je sve više razigravao, momci i djevojke sastavljali se u hrpe, počeli zbijati šale, hvatati se oko pasa i zaigravati. Momci su već naherili šešire, a seke i mlađe snaše pridigle pregače kao da će se, na, odmah u kolo uhvatiti: Samo da je gajdaš tu! Ne prošlo ni pet-šest časaka, i eto gajdaša medu njima. Doveo ga sam upravitelj medu njih i stao im govoriti:

- Gospodin spahija želi da kolo zaigrate... Dederte dakle! Ah samo lijepo i pametno. Zatim dodade tiše:

- Da ne pjevate kojekake nepristojne pjesme. Čuste li?

- Ne bojte se, gospodine! - reče đeđerno jedan već nakresani momak. - Znamo mi da tu nije mehana. - Za čas sastavilo se kolo, gajde zabrujale i eto plesa. Igrali su najprije poskočno momačko kolo, a onda živahnog mađarca, ples udvoje, a napokon ritmički povraćanac uz pratnju monotone pjesme. Gospoda bila su na jedan čas izašla na altanu da gledaju narodni ples, pa su se opet brzo vratila u dvoranu. Zrak je bio oštar, a čini se da visokorodnu gospodu nije prizor dolje osobito zanimao.

- Kako vam se sviđa, grofice - pitao je veliki župan Melitu - taj narodni ples?

- Meni ne - odgovori Melita. - Monoton je ples, a monotono i pjevanje kojim ga prate. Slušajte samo! Uvijek jedno te isto...

- Kao svaki ples više-manje - primijeti grof Slavomir. - Ima i vrsti kola koje su figuralne.

- Te su bez dvojbe oplemenjene, i onda to nije više čisto narodni ples - reče Melita.

I Branimir uze u obranu naše kolo. Naveo je da su se u davno vrijeme i sami kraljevi i velmože hrvatski hvatali u kolo; naveo je da je i ilirski prvak grof Janko Drašković, kada je car Franjo I. došao u Zagreb, igrao pred biskupskim dvorom kolo, sastavljeno od najuglednijih plemića i plemkinja hrvatskih.

- Kolo je - završi on - naš narodni ples i mi ga moramo gojiti pa makar ga umjetno i oplemenili.

Melitu, međutim, nije ta rasprava o protivnom uvjeriti mogla. Njoj se je činilo to kolo prostim i nelijepim možda samo zato jer ga izvode prosti seljaci koji po njezinim nazorima nisu bili potpuni ljudi. Ona se je susprezala da pokaže svoju odvratnost naprama nesimpatičnom joj pučkom plesu, ali nije mogla. Rasprava o tom predmetu samo ju je još razdražila.

- Molim te - reče ona nedugo zatim svomu mužu - zapovjedi da se taj svijet raziđe... Ja već ne mogu dulje slušati.

- To bi ih moglo uvrijediti - primijeti veliki župan koji nije držao umjesnim da se puku koji je tako svečano dočekao svoje veleposjednike, bez potrebe što nažao učini.

- Ne, ne - ostade Melita pri svom - neka samo idu. - Branimiru bijaše ta stvar vrlo neugodna, ali kada je vidio kako je strog izraz poprimilo lice njegove žene, znao je da se njezina volja ispuniti mora. Dade zovnuti gore upravitelja, i kad je ovaj unišao na vrata dvorane, pođe mu u susret i povede ga na stranu.

- Grofica je od puta umorna i želi što prije na počinak - uze govoriti upravitelju. - Trebat će da se svijet odmah raziđe. Već su dobrano razigrani i dolje je bučno više nego bi smjelo da bude... Kažite zato ljudima da idu lijepo kući, a ako hoće dalje piti i zabavljati se, neka to čine u krčmi. Vi ćete platiti račun.

- Bit ćete služeni, milostivi gospodine! - reče pokorno upravitelj.

- Ali obavite to samo lijepim načinom! - opomenu ga na odlasku Branimir - da ne bude zamjere. - Pa onda, zahvalite im se u moje i grofičino ime.

Upravitelj iščeznu na vrata dvorane i začas se stvori dolje među pukom. On je pametno izvršio Rudnićev nalog; ali taj puk nije lud, on je odmah uvidio da ga lijepim načinom prije vremena otpravljaju kući. Prije vremena, dakako! Jer, ako je gospođa grofica tako umorna od puta, zašto oni gore još sjede i grofica valjda među njima.

- Eh, pa ajdemo kad nas tjeraju! - viknu jedan momak.

- Dosta smo se nađipali gospodi na komediju - prihvati drugi koji je do njega stajao.

- Ajdemo, ajdemo u mehanu - čulo se opet s druge strane - tamo nam neće nitko zapovijedati.

Siromah upravitelj bio je u sto neprilika i mirio ljude ponavljajući im svaki čas da im se gospodin spahija i presvijetla gospođa spahinica najljepše zahvaljuju.

- Džaba im hvala kad nas tjeraju - smijali se drzovito pripiti već momci.

Prigovarajući i psujući, razilazio se puk iz orlovačkoga dvora. Vragoljaste cure stisnule glavu skupa i začas smisliše rugalicu koju su, idući perivojskim putem, iz svega glasa pjevale:

Naše kolo igralo, Al je prestat moralo:
Spahinica spavat želi,
Fukara nek seli!... Šalaj!