Melita/Prvi dio/V

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
IV Melita —  Prvi dio - V.
autor: Josip Eugen Tomić
VI


Grofovi gosti stadoše se tek ujutro vraćati u Zagreb. Nekoji samo ostadoše u šestinskom dvoru da počinu i nadoknade izgubljenu noć. Među tima bijaše i grof Orfeo, koji je svu noć probdio i usprkos svojoj neduhi dosta i plesao, no zato se sada osjećao satrvenim. Bio je obećao markezici Mary da će je otpratiti u Zagreb, ali kraj najbolje volje i spoznavanja kavalirske svoje dužnosti ne bijaše mu moguće da održi riječ, pa se je tako markezica sa svojim "bebeom" koji bijaše veoma mamuran i omamljen od šampanjca odvezla u Zagreb u prvi hotel, što joj je možda i milije bilo.

Orfeja smjestiše u sobu za strance gdje je zaspao kao zaklan. Melita morala je ostati oca radi, što joj je dobro došlo jer je i njoj trebalo počinka kao i grofici Alici, koja je, otkad se pozna, voljela miran noćni san negoli najljepšu noćnu zabavu koja traje do slijedećega dana. Njih dvije se dogovoriše da će samo kratko vrijeme prospavati, a onda se kod doručka sastati.

Grof Slavomir nije mario za počinak. On je, korjenit kneippijanac, čim su se gosti razišli bili, otišao u svoju kupaonu, tu skočio u žbanju studene gorske vode, gdje se kratak čas raspraćkao, a zatim, bacivši na se lako odijelo, još polumokar poletio u busen oko dvora gdje je bosonog u rosnoj travi veselo skakutao i osjećao se kao preporođen. Koliko se je on trsio da za Kneippov nauk predobije i groficu Alicu koja se je bojala da se neće suviše ugojiti, što bi bilo na uštrb njezinoj ljepoti na koju je brižno pazila! No ona je voljela živjeti i po Schweningerovu receptu negoli prihvatiti metodu wörishofenskoga hidropata, koju je ona smatrala nenaravnom i mučenjem ljudskoga tijela. Njoj bijaše mlaka kupelj od dvadeset i četiri stupnja Celzija ideal kupelji, poslije koje joj je bilo uvijek tako voljko i ugodno.

Bilo je već blizu podne kada su se grofica Alica i Melita sastale u gostinjoj sobi. Grofica bijaše svježa i vesela, samo nešto malo blijeda u licu, što joj je pod crnom njezinom kosom osobito pristajalo. Na Meliti se vidjelo da bi joj još trebalo bilo sna. Bijaše slaba i sanovna; bilo joj je hladno usprkos šalu što ga je na ramenima imala i više puta je morala da zijeva, čemu se je grofica od srca smijala.

I Melita se morala smijati.

- Izgubljena noć teško se nadoknadi - reče ona. - Ali ništa zato, bila je to krasna noć... Ti si nas vanredno zadužila, Alice!... Ah, sva sam još omamljena!... Bila sam izvrsne volje kao rijetko kada.

- Moram priznati da sam vrlo zadovoljna tobom - primijeti grofica. - Tvoj susjed kod stola ushićen je...

- Rudnić? - upita Melita i njezine oči oživješe... Razgovor je eto iznenada navrnuo pravcem kako si je baš željela.

- Da, on... Kada sam vas gledala jedno kraj drugoga, nisam se mogla oteti misli...

Grofica tu zastade kao da je u neprilici kako će svršiti, a Melita se poče uto bijesno smijati.

- Znam što si htjela reći - priskoči ona u pomoć grofici - ali on i ne misli na to...

- A jesi li ti na to pomislila? - upade joj grofica u riječ - jer to je po mom sudu glavna stvar.

- Ne tajim - odvrati Melita - došla mi je i ta misao na um... Naše porodične prilike tako su žalosne da se moram sprijateljiti i s takvim mislima.

Melita je dobro znala da rasulo prijeti ne samo njihovoj imovini već i porodici... Nije moguće da se to može dulje vrijeme držati na okupu... Doći će pritisak ma s koje strane i zaduženo imanje prodat će se ma po što, a oni ostati beskućnici. Bijaše joj užasno kada je na to mislila... Uboga mati najviše joj se smilila; ta patnica i pregarnica, koja u svom braku nije ništa dobro imala. - No poslije matere ili usporedo s njom mislila je odmah na se... Melita bijaše egoistkinja... Ljubila je sebe i oprezno računala s prilikama koje bi mogle odlučiti o njezinoj budućnosti... Što da bude s njom ako se proda Delidvor? Zar da ide k rodbini u Mađarsku da ondje živi o tuđem milosrđu trpljena, zapostavljena? Ili da bude pjevačica, kao što je želio njezin prijatelj Nikola?... Zato bijaše još sada preponosna. U takovim okolnostima bilo bi doista bezumno propustiti lijepu zgodu kakva se je sama sobom nadala s Rudnićem. Uz njegovo bogatstvo mogla bi imati sve o čem je dosele tek snivati mogla, i voditi život kao što ga nisu kadri voditi ni najugledniji domaći boljari. Grofici Alici, kao i tolikim drugima, bijaše dobro poznato loše materijalno stanje grofa Armana i njegove porodice. Zato joj je bilo povoljno čuti kako se Melita za koju se je najviše bojala prilagođuje tešku položaju.

- Vrlo je pametno da tako trijezno sudiš - obodri je grofica. - Rudnić je u svakom pogledu valjan čovjek... Nećeš se kajati ako ga predobiješ za se... Na našu pomoć možeš sigurno računati.

Melita priskoči k grofici i poljubi je s osjećajem zahvalnosti u lice.

- Ti si tako dobrostiva! - reče Melita veseleći se u duši da joj grofica sama nudi ono što si je u nje tek osigurati mislila... Budu li grof Slavomir i Alica uza nju, njezini zagovornici, onda se nije trebala bojati da bi se mladi bogataš na drugu stranu riješio...

- Ja nemam volje udešavati bračne sveze - govoraše Alica - koje se mene ne tiču, ali kod tebe ću učiniti iznimku. Što je Winterica s tobom učinila, toga ja odobriti ne mogu... Svi su bili tvrdo uvjereni da će Alfred biti tvojim mužem, a ona ga je u zadnji čas prisilila da se oženi njezinom pokćerkom... Ako je već htjela dokazati svoju ljubav prema toj djevojci, mogla joj je dati pristojan miraz i udati za muža koga bi si djevojka izabrala. Ona je postupala okrutno... Vašu je ljubav razorila, a združila dvoje hladnih srdaca... Ne, to mi se ne sviđa... Ona se neprijateljski ponijela prema tebi... a znaš bar zašto?

- Ne! odgovori Melita. Ona nije doznala za onaj kobni razgovor među svojom majkom i Andrinom, niti joj je Alfred, želeći je štedjeti, išta o poznatoj si stvari spomenuo. On je volio podnijeti gorke riječi Melitine, koja mu je predbacivala neiskrenost i slaboću karaktera.

Daljnji razgovor o tom predmetu prekinuo je dolazak grofa Slavomira. On je međutim bio već pohodio svoj ribnjak kod Kraljičina zdenca u kom je gojio pastrve, zavirio u pivnicu gdje je u ogromnim sudovima vreo prvi mošt iz mladog američkog nasada, pogledao u staju i konjušnicu, a onda se preodjeo i pošao u salon k gospođama bistar i veseo.

Bio je prekrasan jesenski dan. Nebo bijaše jasno i vedro bez i najmanjega oblačka, a sunce je toplo sjalo kao u proljeću.

- A gdje je papa? - upita grof Melitu, našavši gospođe same.

- Ah, on sigurno još spava! - reče Melita ustajući sa fotelja. - Moram ga probuditi, jer bi on bio kadar da spava do noći.

- Dopusti da ga ja probudim - ponudi se grof i požuri se do sobe gdje je grof Orfeo spavao. Zavjese na visokim prozorima bijahu spuštene, i zato nije bilo čudo da je iznureni grof još tvrdo spavao. Melita je pravo imala da bi taj san mogao potrajati do noći ako ga ne bi tko probudio. Ali podne je već bilo prošlo i bijaše skrajnje vrijeme da se ide u Zagreb gdje je Orfeo imao vrlo važnih poslova. Grof Slavomir pristupi tiho k prozoru i uzvuče bez štropota zavjesu tako da je podnevno sunce rasvijetlilo svu sobu i padalo na veliku, rezbarijama urešenu postelju od tvrde orahovine gdje je Orfeo ležao sa smiješkom na licu. Tko zna nije li u taj čas baš sanjao da se zabavlja s markezicom, ili da zbija proste šale s veselom predstojnikovicom.

Sunčano svjetlo pokazalo je doskora svoju moć. Orfeo počeo se micati kao da je uznemiren. Sunce mu je padalo baš na lice, a to ga je smetalo. Nije dugo potrajalo i on otvori oči kao u čudu.

- Ti si me došao probuditi? - reče Slavomiru koji je kraj postelje stajao.

- Kasno je... Doručak nas već dugo čeka, a i gospođe su već odavna spremne - obavijesti ga domaćina.

- Koja je doba?

- Podne je minulo... Valja se požuriti... Jučer si mi govorio da imaš važna posla u Zagrebu - govoraše domaćina Orfeu koji se je uzeo namještati na vanjkušima.

- Jest, jest! Dobro da si me sjetio. Melita je tu?

- Ona je kod moje žene.

- A Artur?

- Artur? To Bog zna... Jutros se je s markezicom odvezao u grad - odgovori grof Slavomir.

Orfeo, čuvši to, skoči odmah iz postelje kao da ga je tko iz nje bacio. On se je bojao da mu sin ne počini kakvu pustolovinu s markezicom koja ga je, kako mu se činilo, imala posve u vlasti.

- Ja ću odmah doći k vama... ispričaj me kod gospođa - umoli Orfeo domaćina i pozvoni slugi.

Grof Slavomir ostavi sama svoga gosta koji se je s pomoću sluge stao odijevati što je brže mogao. Zurio se želeći što prije doći u Zagreb ali ne toliko radi prešnih novčanih poslova koliko radi Artura koji je kadar bio s markezicom netragom iščeznuti i uzrokovati mu velike troškove. Već se je to i nejedanput dogodilo da je morao mladića iskupiti iz koga mjesta kamo su ga odvele mladenačke pustolovine. Uz to srdilo ga što se Artur toliko bavi markezicom, ili ona njim, što je napokon za nj svejedno. Njemu se je ta žena vanredno sviđala i zato je bio na Artura ljubomoran... pa ako već njemu samome ne bi pošlo za rukom steći milost dražesne markezice ako je ona zavoljela Artura s njegovom mladošću i naivnom mladenačkom odanošću, onda mu neće preostati ino nego da joj taj plijen što ga je uvrebala istrgne iz pandža. I tako grof Orfeo nije ni sada još došao do uviđavnosti da treba mlađima ustupiti mjesto na ljubavnom poprištu. On je želio, kao i tisuće drugih njegovih vršnjaka, stajati vazda u prvim redovima, prihvatiti svaku zgodu za borbu, pa makar u njoj podlegao i smijehu se izvrgao kao stari Seladon bez nade.

Za pol sata bio je grof pomno odjeven i namirisan u grofičinu društvu, kojoj je galantno poljubio ruku i počeo s ushitom govoriti o zabavi koja da mu je pribavila rijetkih užitaka. Isticao je više toga što mu se je svidjelo, napomenuo i više lica koja je nalazio vrlo interesantnima, samo markezice nije ni riječju spomenuo premda je ona za nj bila najsjajnija točka noćne zabave. Smetala ga je prisutnost Melitina da o njoj govori.

U neprekinutom razgovoru o toj zabavi i pojedinim licima pošlo se je k doručku. Malo društvance pokazalo je da mu dobri tek nije kraj burne noćne zabave ništa postradao. Svi su se naslađivali tečnim fogošem iz Blatnoga jezera i ukusnim biftecima, a nekoliko čašica vatrenoga clicquota stvorilo je u kratko vrijeme najbolje raspoloženje. Veseli posjedaše u pripravne grofove karuce, Orfeo s Alicom, a Slavomir s Melitom, i pojuriše po najljepšem jesenskom danu u Zagreb.

Odsjedoše u grofovoj kući na Griču, gdje su grofica i Melita ostale, dočim su se oba grofa odmah zaputila k Branimiru da se s njim posavjetuju o poslovima grofa Orfeja. Našli su ga u pisarni gdje je otvarao i čitao poštu koja je u posljednja dva dana prispjela. Na svakom listu ili spisu on bi uvijek napisao olovkom svoju odredbu i onda sve predao svomu poslovođi koji je znao što ima dalje raditi. Bio je upravo svršavao taj posao kada su grofovi Orfeo i Slavomir unišli u njegov kabinet.

Rudnić je smatrao, kako se je po njegovu držanju suditi moglo, dolazak grofova običnim posjetom, no doskora saopći mu grof Slavomir da su došli tražiti u njega savjeta, a možda i pomoći u novčanom poslu koji se je ticao Orfeja.

- Radi se o časovitoj novčanoj neprilici koja me je snašla - razjasni povod dolasku Orfeo prihvativ sada sam riječ u svojoj stvari. Dosta opširno ispriča Branimiru kako je uz nesretna poduzeća kraj najbolje volje postradao, kako je morao isjeći dati svoje šume, a napokon i prodati dobro Hrastovac, samo da se riješi dugova koji su ga najviše tištili. Ali dugova je ipak još dosta ostalo koji su teretili jedino mu sada imanje Delidvor. Spomenuo je da su mu glavni vjerovnici jedna banka u Beču, druga u Pešti, a treća u Pragu. Svakoj treba da plaća amortizaciju, a plaćevni rokovi da su nablizu uglavljeni, okolnost koju je u svoje vrijeme pustio s vida, a koja mu je sada najviše brige zadavala. Uzgred spomene Orfeo da ima i nekoliko "bagatela" u varaždinskoj, dapače i krapinskoj štedioni, no ti dugovi bili su mjenični i iznosili također nekoliko tisuća forinti.

Rudnić je, dok je grof pripovijedao svoju materijalnu nevolju, više puta mu pao u riječ, tražio potanja razjašnjenja i stao odmah bilježiti na papir dugovinu, otplatne svote i rokove, visinu kamata, riječju sve što treba znati razumnu novčaru da si stvori sud o tuđim materijalnim prilikama. Bivši gotov s tim bilježenjem, uze mladi novčar papir u ruke, pregleda ga točno i onda s olovkom u ruci stade računati. U tom poslu časak bi zastao, zamislio se, i onda opet računao. Napokon odbaci od sebe olovku i upre svoj mirni, muževni pogled u lice grofu Orfeu koji je s velikom nestrpljivošću čekao kakav će sud o njegovu stanju izreći taj prokušani, razumni novčar.

- Stvar vam se ne sviđa? - reče pitajućim tonom Orfeo.

- Dugovina je velika... Sto pedeset tisuća dan-danas je težak teret i za veliku hipoteku... Gospodarstvo slabo nosi, a kamatnjak je visok... Koliko se cijeni Delidvor? - upita Branimir.

- Vrijedio je i preko pol milijuna - odgovori Orfeo - ali to je bilo prije više godina dok su još bile netaknute šume i dok vinogradi nisu bili uništeni. No sada se je dakako vrijednost umanjila... Šume ima doduše još dosta, ali je najbolje i najskuplje drvo već izvađeno i prodano... Vinograde je međutim trsov ušenac uništio... Bilo je oko pedeset jutara vinograda u kom je rodilo izvrsno vino. Sada sijem onuda kukuruz. Novi nasadi mnogo stoje... Teškom mukom uredio sam pet jutara američkoga vinograda...

- To je, dakako, malo! - primijeti Branimir. - A livade?

- Livada ima do trista jutara. One su prvoga reda - isticao je s ponosom grof Orfeo. - Imam prirodnu irigaciju... Gorski potok, koji nikada ne usahne, protječe čitavim kompleksom i natapa mi livade. Trebao sam samo ovdje-ondje iskopati obične jarke. Tri četvrtine tih livada dajem u zakup seljacima, koji se za nje trgaju jer dobivaju obilno i dobre krme. Da, te su livade moj glavni prihod. Oranice mi ne nose ni polovicu toga, premda ih mnogo više imam nego livada...

- A što je sa šumom? Imate li kakvu osnovu po kojoj gospodarite?

Grof Orfeo se nasmiješi.

- Naša je osnova da prodamo kad se namjeri šumski trgovac, ako imamo što on traži... Što bi nam hasnila osnova kad je se ne bi mogli držati.

- To ne valja - reče ozbiljno Branimir. - Svi se veleposjednici tuže da im šuma redovito ništa ili vrlo malo nosi. Nije ni čudo, kada njom gospodare bez osnove, bez cilja. Mnogo se toga dade iz šume i redovito, bez velikih prodaja izvaditi, ali šumu treba dobro poznati, jer tek onda dade se ustanoviti što nam može unijeti. Vi se, dakako, u šumarstvo ne razumijete?

- Malo, gotovo ništa - priznade prostodušno grof.

- A nemate ni vještaka koji upravlja vašom šumom?

- Toga ne podnose moje financije. Ta gospoda izučeni šumari mnogo stoje.

- Ali bez njih ipak ne ide - primijeti Branimir. - Međutim prijeđimo na glavnu stvar. Kako sam već kazao: sto pedeset tisuća dugovine težak je teret i za oveće imanje. Pogotovu je zlo ako ima više vjerovnika. To ne bi smjelo tako ostati. Mi bi morali gledati da ujedinimo svu tu dugovinu i da dobijemo za vjerovnika samo jedan novčani zavod, i to takav koji će tražiti najniže kamate i najlakšu otplatu.

- Mislio sam i sam na to, ali su poteškoće velike.

- Koje se ipak dadu svladati - prihvati brzo Branimir. - Hoću da vam nešto predložim, grofe. Za osam dana putujem u Beč. Pridružite mi se i mi ćemo tamo urediti tu stvar.

Grof Orfeo nakloni se Branimiru uime zahvalnosti.

- Vi mi iskazujete vanrednu uslugu te se jedva usuđujem primiti je. Uostalom, kad je tako vaša dobrostiva želja, ja sam spreman svaki čas poći s vama kada odredite.

- Ja ću vas za dobe obavijestiti - reče Branimir. - Vaša se stvar dade samo ovim načinom urediti, inače nećete imati nikada oduška.

- To je izvan sumnje - umiješa se sada grof Slavomir u riječ - dulji plaćevni rokovi i manja amortizacija mogu ovdje jedino pomoći. Ali time nismo još gotovi. Grof ima sada plaćanja koja se odgoditi ne mogu. Imadu se platiti tri amortizaciona obroka koja su dospjela, je li tako? - upita okrenuvši se prema Orfeu.

- Tri - potvrdi Orfeo. - Sve tri banke kod kojih sam zadužen traže svoje. Trebalo ih je već namiriti, ali otkud? Žetva je bila loša, nije mi bilo moguće sabrati potrebiti novac. Sada mi se groze tužbom i otkazom glavnice.

- To sve skupa iznosi? - upita Branimir.

- Šesnaest do osamnaest tisuća - reče grof Slavomir pogledavši opet Orfea.

- Recimo okruglo dvadeset... Ja sam ne znam točno - odgovori grof koji je mislio i na to da mu koja hiljada ostane u rukama.

- Dakle dvadeset tisuća - prihvati Branimir. - I taj bi se novac imao odmah naći, nije li tako?

- Mora se naći - odgovori Orfeo - jer bi me mogli vjerovnici deposedirati... Samo gdje?

- Naći će se. Prva hrvatska štedionica platit će vam tih dvadeset tisuća - reče mirno Branimir.

Grof Orfeo zakima niječno glavom.

- Bilo bi uzalud i pokušati - reče grof. - Bio sam tamo prije nekoliko dana, ali mi nije pošlo za rukom sklonuti tu gospodu. Rekoše mi da je imanje već jako opterećeno.

- Uz moje jamstvo platit će vam odmah - reče samosvjesno Branimir. - Sutra možete bez zapreke podići novce.

Grof Orfeo bijaše očito iznenađen. Nije se u prvi mah mogao sabrati da se zahvali Rudniću.

- Vi me upravo posramljujete vašom susretljivošću - reče napokon ustavši sa svoga fotelja te objema rukama stiskaše ponovno Branimirovu desnicu.

- Malenkost! - izusti smeteno novčar. On sam nije znao kako je došlo do toga da je Orfeu bez promišljanja ponudio svoje jamstvo, što je inače bila velika rijetkost. Znao je to dobro i grof Slavomir, pa se je samo smiješio, gledajući pri tom u lice Branimiru kao da mu govori:

- Čovječe, jesi li zbilja ti to, ja te gotovo ne poznam.

Bilo bi suvišno istraživati uzrok tomu Branimirovu držanju. Pred njim je neprestano lebdjela čarobna slika Melitina; pod uplivom njezina bića, komu se je već sada klanjao i koje je obožavao, on bi bio kadar grofu Orfeu još i veće usluge učiniti. Ta što je učinio njemu, činio je i kćeri njegovoj, a ta kći...

Orfeova stvar bijaše zasada uređena i on bijaše veseo i zadovoljan s neočekivana uspjeha. Njih trojica razgovarahu još kratko vrijeme, a onda se stadoše grofovi praštati s Branimirom.

- Mi danas idemo u operu - reče grof Slavomir na polasku prema Rudniću.

- I grofica? - upita Branimir.

- I ona i kontesa Melita.

Rudniću pojuri krv u lice... On će je dakle moći vidjeti i govoriti s njom. Nema nego nekoliko ura što se je s njom oprostio bio, a činilo mu se kao da je čitav jedan vijek bio s njom rastavljen.

- Moja loža stoji gospodi na raspolaganje - reče Branimir veoma uslužno, skoro razigrano.

- Jamačno ćeš i ti doći - primijeti grof Slavomir.

- To se razumije... Vrlo ću rado doći.

- Što će pjevati danas? - upita grof Orfeo.

- Carmen - reče Branimir. - Vele da naša primadona Cantarelli blista u toj ulozi. Svi kažu da je kao pisana za nju.

- Je li još mlada? - zapita opet Orfeo.

- Vrlo mlada i vrlo lijepa - odgovori Branimir.

- To je za te vrlo važno - uštinu grof šaljivo Orfea.

- Svakako - odvrati Orfeo koji se nije dao smesti ironičkom primjedbom svoga mlađega druga. - Dobra pjevačica, ako je uz to lijepa, dvostruko pjeva: za sluh i za oko... Meni su uvijek milije lijepe pjevačice.

- Bit će i balet - primetnu Branimir.

- No, onda ćemo pogotovu imati ugodnu večer - reče Orfeo koji je bio osobit prijatelj baleta već u svojim mladim danima, a sada još mnogo više.

Branimir otprati oba grofa i vrati se natrag u svoj kabinet, dočim su grofovi pošli da potraže Artura radi koga je Orfeo bio još uvijek uznemiren.

- To je zlatan čovjek, taj Rudnić - reče Orfeo kad su bili na ulici.

- Vrlo valjan čovjek - potvrdi grof Slavomir. - Budu ii mu išta prijale prilike, imat će sjajnu budućnost.

Grofovi zapute se najprije u hotel "K caru austrijskomu", gdje se kod vratara upitaše za markezicu.

- Gospođa markezica odsjela je tu, broj 14, prvi kat, ali još spava.

- Poručnik grof Armano? - upita Slavomir.

- I grof je tu, broj 16, prvi kat; ali i on spava - odgovori vratar. - Sobarica ima nalog da ih probudi dvije ure prije opere.

- Dakle će u kazalište? - reče grof Slavomir. - Onda ćemo se ondje sastati s njima.

- Broj 14 i 16 - mrmljao je zlovoljno preda se grof Orfeo. - Imadu, dakle, sobe jedno polag drugoga. - Grof je pravo sudio jer je markezica za se najmila dvije sobe.

Nato obojica krenu u Gornji grad da za vremena obavijeste gospođe radi operne predstave. Premda umorne, one su rado pristale na to da idu u kazalište, a kada su razumjele da će i Branimir doći i da nuđa svoju ložu na raspolaganje, njih se dvije u isti čas zgledale i nasmiješile, što međutim prisutnoj gospodi nije palo u oči.

Sada bude među njima urečeno da će se prije predstave uzeti čaj, a poslije večerati kod "Cara". Nitko nije dvojio o tom da će i Branimir doći.

Današnja predstava bijaše vrlo dobro posjećena i kazalište imalo je neki svečani izgled. Lože su bile pune najotmjenijega općinstva, a i parter bijaše natrpan publikom iz boljih slojeva. Primadona Cantarelli bijaše ljubimac gospođa izuzev dvije-tri koje su bile ljubomorne radi svojih muževa, a gospoda su je pogotovu odlikovala. Bijaše ona pjevačica srednje vrsti, ali je zato bila vanredno lijepa i uživala glas čestite djevojke. To je samo još uvećavalo nimbus koji je obdavao njezino biće. Iskusni Orfeo imao je pravo kad je tvrdio da lijepa pjevačica dvostruko pjeva. To se je u sto slučajeva pokazalo istinom kod primadone Cantarelli. Ona je brala burne aplauze i divne kite cvijeća za pjevanje srednje ruke, koje bi ostavilo hladnu publiku kad bi pred njom stajala bila starija ili nelijepa pjevačica. Ona bijaše prokšenica zagrebačke publike, a znala je dobro da tu veliku odanost publike ima da zahvali samo svomu lijepomu licu i žarkim, južnim očima. Znala je biti i zamamno koketna, ali nikada naprama pojedincima, već naprama cijeloj publici. Zato nije imala protivnika i zato su je svi na rukama nosili. Bilo ih je doduše dosta koji su za njom uzdisali i borili se za njezinu ljubav, ali nijedan ne bijaše kadar predobiti lijepu pjevačicu, dapače ni oni koji su joj uz srce i ruku nuđali. Stoga se je počelo vjerovati legendi koja je, znao Bog otkuda, prodrla u publiku, da je ta miljenica publike svoje srce već poklonila mladomu talijanskomu grofu koji da je spreman bio oženiti se njom, ali je naišao na odlučan otpor kod roditelja. Radi toga zavjerilo se njih dvoje da će jedno na drugo čekati sve dotle dok ili roditelji popuste ili dok roditelji, koji bijahu već veoma stari, ne umru. Ova priča činila je mladu primadonu još interesantnijom i pribavila joj samo još oduševljenijih privrženika u publici.

Nije dakle čudo ako se je danas kuća napunila njezinim štovateljima i poklonicima, koji su svi htjeli da je motre i slušaju u njezinoj, kako se općenito tvrdilo, najsjajnijoj ulozi koju je na zagrebačkoj pozornici dosele imala. Prošle sezone pjevala je sve same takve partije koje nisu pravo odgovarala ni njezinu grlu, ni njezinu temperamentu, ali Carmen si je od uprave sama izmolila i, bivši u Milanu dva mjeseca kroz ferijalno vrijeme, temeljito se pripravila za tu ulogu.

U loži grofa Slavomira sjedila je grofica Alica i kontesa Melita. Grofica je nosila opravu tamnozelene boje, urešenu skupocjenim čipkama, dočim je Melita imala na sebi jednostavnu opravu od otomanske svile koja joj je davala nježno-djevičanski izraz. Na desnom ramenu imala je pribodenu krasnu thea-ružu. Iza gospođa sjedio je Branimir komu su se oči neprestano otimale za Melitom. Iz loža prvoga kata, gdje je bio elegantni zagrebački svijet, bili su zornici neprestano upereni u ložu grofa Slavomira. Bilo je pri tom znamenovnih pogleda, šaputanja, nagađanja i zavisti. Bogati novčar i krasna kontesa postadoše ujedanput predmetom općega interesa. Predstava je započela i tekla uz najveći interes općinstva. Poslije arije i plesa uz pratnju kastanjeta u drugom činu dobila je mlada primadona od "zagrebačkih gospođica" prekrasnu kitu cvijeća, s koje je visio skupocjen medaljon s briljantnim vijencem na gornjem zaklopcu. Kada je pjevačici donesen taj dar na otvorenu pozornicu, nastala je prava bura povlađivanja. Pljeskali su čak i sveučilišni đaci koji načelno nisu nikada sudjelovali kod ovacija njoj iskazanih, jer je pjevala talijanski.

Grof Orfeo, koji je sjedio u Branimirovoj loži, bijaše ushićen do skrajnosti. Dražesna, jedra pojava mlađahne Talijanke, njezino svježe grlo, a nadasve onaj nenatkriljivi ples u kom su se toli zamamljivo isticale savršene forme njezina tijela, tako mu je pomutila pamet da je zaboravio i na markezicu koju je do maloprije lornjetom svaki čas fiksirao, da joj je napokon već dosadilo i ona napol okrenula leđa staromu roueu.

Orfeo bijaše tako uzbuđen da već nije mogao dalje uzdržati u loži. Morao je pošto-poto da govori sa Carlittom (tako se zvala primadona imenom), htio je da je izbliza vidi i oko u oko zaroni. Ne rekavši ništa grofu Slavomiru s kojim je sjedio u loži, izađe van i požuri se u intendantsku ložu. Mlad, elegantan čovjek primi vrlo učtivo grofa, pošto mu se je predstavio, i ponudi mu stolac sebi obdesnu.

- Zahvaljujem - reče grof - stvar je prešna radi koje sam došao.

- Molim.

- Želio bih da me predstavite vašoj primadoni. Htio bih je vidjeti još u istom kostimu... Ja sam ushićen.

Mladi intendant nije se inače odazivao ovakovim željama, ali sada je imao posla s uglednim članom domaće aristokracije gdje je mislio da mora učiniti iznimku.

- Izvolite sa mnom - reče uslužno grofu. - Uostalom nije nikakva preša radi kostima... ona će ga zadržati i u slijedećem činu. Carlitta stajala je baš u krugu svojih kolega i kolegica koji su ogledavali dar što ga je dobila i čestitali joj. Uto pristupi intendant s grofom Orfeom. Pruživši joj ruku, čestitao joj i on s nekoliko riječi na uspjehu i ovaciji, a zatim predstavio Orfea.

- Grof Armano...

- Koji je želio da se pokloni vašoj umjetnosti i vašim dražestima - nadoveza toplo i galantno grof savršenom talijanštinom držeći u svojoj ruci dulje nego bi trebalo nježnu, malu ručicu pjevačice.

- Vi ste Talijan, grofe? - zapita pjevačica prijazno motreći grofa koji se je rastapao pod njezinim pogledom.

- Porijeklom... Grofovi Armano staro su talijansko pleme - odgovori grof. - Ja sam zato donekle ovlašten smatrati vas svojom zemljakinjom koja mi je neodoljivo simpatična.

- Vi me danas prvi put slušate, grofe? - upita Carlitta sa smiješkom na licu. Ona je odmah primijetila da grof Armano spada u vrst onih starih, istrošenih zanešenjaka koji bi lijepoj glumici ili pjevačici za volju bili kadri sve žrtvovati. U svojoj pomami oni su slijepi, bezobzirni i tvrdokorni. Ti ljudi bijahu Carlitti najdosadniji stvorovi u njezinu umjetničkom životu, no kojih se je ona znala brzo otresti.

- Jest, ja vas danas prvi put slušam i vidim, pa sam tako ushićen da bih vas dovijeka slušao i gledao - reče emfatički grof u nakani da se ulaska pjevačici i da joj dade osjetiti trzavicu svoje duše. Ali to mu je baš sve pokvarilo. Lice primadone, dosele prijazno i nasmijano, stade ujedanput dobivati hladan, ozbiljan izraz, što grof međutim nije ni opazio.

- Vi ste sami ovdje? - prihvati brzo zatim grof.

- Ne, moja tetka je sa mnom - odgovori hladno Carlitta.

- Mogu li imati čast da vas u vašem stanu posjetim - upita grof s nekim povjerljivim tonom koji se je poput mraza taknuo srca pjevačice. Ona problijedi i pogleda strogo grofa.

- Ne - odgovori ona kao odsječeno. - Mi takvih posjeta ne primamo. - Rekavši to, nakloni se malko glavom grofu i žurno pođe u svoju toaletnu sobu.

- Uh! - izusti zabezeknut grof i okrenu se prema intendantu. - Jeste li je čuli? Ta grebe kao divlja mačka. Mladi intendant samo se je smiješio.

- Ona je naprama svima jednaka - utješi intendant grofa.

Ah, onda je što drugo! - reče grof tobože umiren primjedbom intendantovom. - Ali je zato ipak suviše divlja, a na pozornici izgleda tako umiljata i pitoma.

Nato se zahvali intendantu i oprosti s njim. Vrativši se u ložu, našao je u njoj grofa Slavomira koji je svojim zornikom za njegove odsutnosti nekoliko puta promatrao markezicu koju to nije mimoišlo, što mu je i osjetiti dala jer ga je i ona svojim lornjetom često potražila i pri sukobu pogleda smiješila se tako ljubezno i koketno da je grof morao biti na oprezu radi publike i još više radi Alice koja je tu igru mogla lako da opazi. Međutim se je predstava nastavila, no grof Orfeo nije za nju pokazivao nikakva interesa. Sada mu se Carlitta nije nimalo lijepom činila, dapače je našao da u njezinoj vanjštini nema nikakve finoće ni dražesti. A tek njezin glas! Taj mu je sada bio neuglađen, neškolan i opor. Ona je za nj postala posve drugo biće otkako ga je onako nemilo odbila, i mjesto skorašnjega oduševljenja pojavila se naprama njoj mrzost u njegovoj duši.

I balet ga nije ushitio. Primabalerina Cordonna bila je doduše vješta plesačica, ali užasno mršava, tako da njezine smjele i na podraživanje živaca proračunate kretnje nisu ga mogle ni najmanje zanijeti. A ostale plesačice, njih nije htio ni da gleda. Činilo mu se da su to s ulice angažovane djevojke koje obično gladne plesati moraju.

- Ta Cordonna izvrsno pleše - reče grof Slavomir motreći zornikom pjevačicu.

- Kostur, ništa nego kostur - primijeti Orfeo glasom kao da je razdražen.

- Ali pleše dobro... to je glavna stvar kod plesačice.

- O, varaš se, mon cher! Ples je balerini samo sredstvo, a svrha joj je da najrafiniranijim načinom istakne sve dražesti svoga tijela i da nas podraži. Tako ja shvaćam balet.

- Dakle ovaj put nije kod tebe svrha postignuta? - primijeti lukavo grof Slavomir.

- Nimalo - odgovori grof s namrštenim licem koje se je jedan tren zatim opet razvedrilo. Markezica stala ga sprijeka fiksirati svojim lornjetom, ljupko mu se smiješeći. Grofovo lice počelo se širiti i prelijevati smiješkom koji je on smatrao kao izazov da k njoj dođe. Ne razmišljajući dugo, ustade i pohiti u ložu markezice.

Stupivši unutra, bijaše nemalo iznenađen.

- Dobar večer, papa! - pozdravi ga Artur s bezazlenim licem.

- A, ti si tu! - reče grof s izrazom čuđenja i prijekora. - Ja tražim toga nevaljanca - govoraše dalje markezici - a on se krije iza vas.

- Meni je ovdje vrlo lijepo, papa! - uvjeravaše Artur oca koji je svoj taburet primakao posve blizu markezici i poluglasno joj rekao:

- Imao bih povoda da se ozbiljno ljutim na vas. Ne samo da ste nas neopaženi ostavili, nego ste i moga sina ugrabili.

- Varate se, dragi moj! - odvrati naumice vrlo glasno markezica. - Vaš je sin išao drage volje; dapače on se je sam ponudio. Nije li tako, Arture?

- Bio sam presretan što sam vas smio pratiti - potvrdi Artur koji je dobro čuo što mu je otac markezici poluglasno rekao.

- Vjerujem - pomisli u sebi grof.

- Eto ste čuli, grofe! Ja međutim vjerujem da bi mi vi bili rado učinili istu uslugu kao i vaš gospodin sin, ali ja je ne bih mogla primiti. Vama je trebalo počinka. U vašim godinama ne smije se toliko riskirati.

- Ah, moje godine! Čemu to spominjete! Ja ih uz vas ni ne osjećam.

- Papa bi htio da bude uvijek mlad! - umiješa se Artur bezobzirno u razgovor. Grof učini kao da je prečuo te riječi. Okrenuo se naprama sinu i rekao mu:

- A propos! Tvoj dopust ističe za tri dana. Sutra moraš bezuvjetno kući.

- Siromah Artur! - požali ga markezica misleći pri tom nešto i na se.

- Kako bi bilo lijepo da skupa putujemo - reče mladi grof markezici. - Mali izlet u Budimpeštu ne bi vam bio neugodan.

- Zbilja? No, ja ću se još danas razmisliti.

Grof Orfeo nije bio nimalo zadovoljan tim okretom stvari. On je mislio da će svršetak Arturova dopusta njih dvoje rastaviti, a eto oni se kane i dalje sastajati. Ta je markezica odlučna gospođa, a činilo se da joj je njezin "bebe" preko noći veoma srcu prirastao. Ona ga je posve inim očima gledala nego sve ostale. Po tim očima vidjelo se jasno da joj je njezin "bebe" vrlo, vrlo mio i da bi joj ga teško bilo za tako kratko vrijeme pregorjeti.

Dok je trajao ovaj razgovor u markezičinoj loži, društvo je u loži grofice Alice mirno slušalo tečaj predstave. Rudnić je tobože pozorno slušao operu koja je kontesu vrlo zanimala, ali njegov pogled počivao je neprestano na Meliti koja je pred njim s lijeve strane sjedila, tako da su njegove oči, upravljene na pozornicu, morale uvijek zapinjati o njezino lice. Osvojilo ga neko neizrecivo blaženstvo, neka raskošna omaglica duše, u kojoj je tonuo, gubeći šav svijet oko sebe, samo ne nje koja mu je bila vazda pred očima, koju je jedinu gledao i slušao.

Alica je to dobro primijetila i zadovoljno se smiješila da se njezina želja tako lijepo ispunjavati počima. Poznavajući Rudnića već nekoliko godina, ona se je čudila velikoj promjeni koja se je s njim dogodila. Prije bijaše naprama svima gospođama jednako hladan, rezerviran, gotovo negalantan, a sada postao je ujedanput naprama ovoj lijepoj djevojci mekan kao vosak i pun osjećaja koji mu je kipio u svakoj riječi i pogledu, postao slijep i zaluđen.

Naprama loži gdje su gospođe sjedile imao je ložu ove večeri jedan general koji je flegmatično sjedio ondje sa svojom suprugom i malom kćerkom koja je neprestano na zornik gledala i imala uvijek nešto pripovijedati sad ocu sad materi. Oko polovice posljednjega čina uniđe k njima elegantno u crno odjeven muž od kojih četrdeset i pet godina s bijelim, širokim karanfilom u zapučku. Imao je kratko striženu bradu, a guste s krajeva posve neznatno ufrkane crne brkove u kojima se je opažalo i nekoliko bijelih vlasi. Čelo mu bijaše visoko i inteligentno s crtama velike energije. Crna napol pristrižena kosa na glavi bijaše mu još dobro sačuvana, pa se je u njoj vidio samo po gdjekoji trag sijedih vlasi. Bijaše povisok, koštunast i mišičav, lake elastične kretnje, svakako pojava koja se zbog svoje muževnosti običaje gospođama sviđati.

Kada je unišao u ložu, general se ogleda i upre jedan čas oči u njega. Brzo ga je prepoznao.

- Je li moguće? Ti ovdje? - stade u čudu govoriti general. - Pa u civilu?

- Ja sam na putu, ali ne službenom - odgovori unišavši - pratim bolesnu ženu i punicu u Opatiju. U Zagrebu odlučismo počinuti jedan dan.

- Vrlo se radujem da ćemo te makar i jedan dan imati - primijeti general i zatim predstavi prihodnika svojoj supruzi: - General Zelenkaj iz Budimpešte, moj stari drug i prijatelj.

Generalica se ljubezno nasmiješi pruživši pridošlomu svoju orukavičenu malu ruku koju ovaj s galantnim naklonom prihvati.

Zagrebački kolega, koji bijaše zapovjednik hrvatskoga domobranskoga distrikta, ponudi Zelenkaju svoje sjedalo, dočim je on iza njega sjeo. Zelenkaj uhvatio je posljednji čas da posjeti kazalište, ne toliko radi opere koja mu bijaše otprije dobro poznata, već da vidi na okupu elegantnu publiku glavnoga hrvatskoga grada. To ga je zanimalo pa je zato rado primio zornik distriktnoga zapovjednika i počeo na nj motriti otmjeno općinstvo u ložama. Bio je vrlo iznenađen. Te dame bijahu u vrlo biranim, ukusnim toaletama, a uz to vrlo lijepe, pa se je sa zornikom na gdjekojoj loži zadržao dulje vremena, negoli bi pristojnost dopustila.

Melita je Zelenkaja, čim je stupio u ložu, odmah prepoznala. Njegovo lice i ona impozantna osoba bijaše tako markantna da se je na prvi mah prepoznati moralo. Dolazak generalov, sasvim nenadan i neočekivan, tako ju je zbunio i uznemirio, da nije znala što da uradi. Glede jednoga samo bila je načisto. On je nije smio ni vidjeti ni prepoznati.

- Alica - progovori tiho Melita - meni nije dobro. Željela bih kući... Ali odmah.

- Tako ujedanput! - reče vrlo zabrinuto grofica. - Idemo, zaboga, idemo!

- Je li vam jako zlo, konteso? - pitaše s najnježnijim saučešćem Branimir.

- Ne - odgovori uzrujano Melita - samo idemo! - I začas nestade ih iz lože.

Melitu je vodio Branimir ispod ruke, te joj je svaki čas pogledavao u lice bojeći se da joj ne bi možda pozlilo, da se ne onesvijesti.

- Samo da vam se ništa ne dogodi - govoraše joj istiha Branimir bojeći se da joj ne dosadi svojom pažnjom - da ozbiljno ne obolite.

- Nije ništa opasno - odvrati mu Melita. - Mala indispozicija. Probdita noć ne da se tako lako nadoknaditi. Ali sutra bit će već bolje.

- Vi mi dopuštate, konteso - moljaše toplim glasom - da se sutra obavijestim glede vašega zdravlja?

- Nadam se da ću vas moći sama o tom obavijestiti.

- Ah, suviše milosti! - izmuca Branimir koji što takvo nije ni u snu mogao očekivati.

Na stepenicama koje vode do prizemlja dođe im u susret grof Orfeo koji se je baš vraćao od markezice.

- Vi idete? - upita grof.

- Meni nije dobro - reče Melita i, izvivši svoju ruku iz Rudnićeve, pristupi k ocu i stade mu tiho i brzo govoriti:

- Zelenkaj je u kazalištu... On me ne smije vidjeti ni potražiti... čuješ li, papa? - Nato se opet uhvati ispod Rudnićeve ruke i pođoše dalje prema garderobi.

Taj bijeg Melitin bio je ipak prekasno. U zadnji čas, baš kad je ustala bila u loži na polazak, opazio ju je general. Isprva nije vjerovao svojim očima, ali pošto ju je još jedan čas promatrao, bio je uvjeren da to fino, krasno lice, taj vitki, otmjeni stas nije ničiji nego Melitin. Nije ni u snu mislio da će je ovdje vidjeti i zato bijaše vrlo uzbuđen tim nenadanim viđenjem. Umalo da se nije zaboravio opazivši da se Melita sprema na odlazak. Odložio je zornik i učinio kretnju kao da će ustati sa svoga sjedala, pogledao prema izlazu lože i opet uperio zornik u ložu gdje je vidio Melitu... Bila je već prazna!

- Do bijesa! - promrmlja i srdito se namjesti na stolici da je to čak palo u oči gospođi generalici koja ga je samo postrance pogledala.

- Nešto vam se ne sviđa? Nije li tako? - upita generalica koja je ipak htjela da sazna uzrok njegove zlovolje.

- Imate pravo... Orkestar užasno distonira - odgovori Zelenkaj, samo da štogod kaže, ma i ne bila istina, kao što ovaj put i nije bila, jer je orkestar posve korektno svirao, niti je uopće bilo kakva nesuglasja.

General je jedva dočekao konac predstave. On je htio da potraži Melitu, da bar sazna gdje je odsjela. Onu mladu gospođu s njom (groficu Alicu) nije dakako poznavao, a opet mu se nije dalo da pita svoga kolegu, ili njegovu ženu, tko je ona? Po njegovu sudu morala je Melita odsjesti u hotelu, jer mu je iz njezina kazivanja u Mlecima ostalo u pameti da grof Armano nema svoje kuće u Zagrebu. Prije zadnjega prizora preporuči se general svomu kolegi, distriktnomu zapovjedniku i njegovoj supruzi, obećavši da će ih sutra posjetiti.

U foajeu je stao i motrio prolazeću publiku, osobito gospode koje su mirno prolazile u velikim, skupocjenim šalovima i elegantnim kazališnim plaštevima, zamotane i zakukuljene da su im samo provirivala zadovoljna lijepa lica sa žarkim, južnim očima koje su desno-lijevo padale i palile. Uto opazi general Orfea. Ovaj, imajući na umu što mu je Melita rekla, držao se je kao da ne vidi generala premda ga je već izdaleka opazio i prepoznao. Gledajući ravno preda se i govoreći nešto grofu Slavomiru, htio je Orfeo da prođe mimo generala, ali mu ne pođe za rukom.

- Dobar večer, grofe! - pozdravi ga dobro poznati glas koji se nije dao prečuti.

Grof Orfeo ogleda se i stade.

- Vi tu, generale! - reče kao u čudu.

- Došlo je nenadano... Po savjetu liječnika mora moja bolesna žena odmah u Opatiju. Pratimo je ja i punica, koja će s njom tamo ostati. Sutra počivamo cijeli dan u Zagrebu. A gdje je kontesa? - produlji tiše. - Vidio sam je u loži, ali je ujedanput iščezla.

- Pozlilo joj.

- Pozlilo? - ponovi general. - Nije jamačno ništa ozbiljno - dodade odmah na to. - Želio bih svakako da vas sutra posjetim. Vi ste odsjeli?

- Kod "Cara austrijskoga" - odgovori grof sav zbunjen opazivši da se sve više zapleće. - Ali Melita je odsjela kod svoje prijateljice grofice...

- Pa ću je tamo potražiti - reče odlučno general.

- Melita to ne želi - izlane se ujedanput grof koji se je počeo žestiti što je general bio tako nasilan.

- Kako to? - začudi se general. - Zna li ona da sam ja ovdje?

- Moguće da vas je vidjela... Ali izvinite, ja moram s prijateljem. - I preporuči se generalu koji mu energično viknu: - Mi ćemo se ipak vidjeti!

Sutradan poslije podne bijaše grof Orfeo spreman na polazak. Grofovske karuce koje su sinoć stigle iz Zagorja bijahu već upregnute. Vatreni žeravi, znajući da idu kući, bijahu uzbuđeni i nestrpljivi, te ih je livrejovani kočijaš, koji je na baku već sjedio, morao neprestano miriti i razgovarati ih. Grof Orfeo bio je na čas otišao do Rudnića da se konačno s njim dogovori glede puta u Beč, dočim je Artur s markezicom u bližnjoj charcuteriji doručkovao i uz fini francuski pjenušac pokazivao vanredno dobru volju. Jedina Melita bijaše spremna za polazak i čekala u grofovoj sobi u hotelu. S njom je bio general koji je sjedio u fotelju, dočim je Melita nasred kanapea, kao da želi što dalje biti od njega, zauzela mjesto. Jedno i drugo bijahu uzbuđeni, što se je moglo vidjeti i po dosta razdražljivom tonu razgovora. General je još izjutra poslao Meliti u stan kod grofice Alice pisamce kojim je moli za sastanak. Sadržaj toga biljeta bijaše takav, da je Melita držala da će mudrije uraditi ako se pokori želji generalovoj nego da je odbije.

- Htio bih ipak znati zašto je bila vaša želja da se ne vidimo? - govoraše general tonom uvrijeđena čovjeka, a kad je vidio da Melita nema volje da odgovori na to pitanje, produlji istim načinom: - Uopće, ja ne pojmim vašeg vladanja naprama meni u posljednje vrijeme... Vi ste prestali odgovarati na moje listove... Što je tomu uzrok?

- Moram priznati da vrlo nerado pišem - odgovori nehajno Melita - pa onda to naše dopisivanje nema nikakve svrhe - dodade odmah zatim.

General je pogleda kao da se čudi njezinim riječima.

- Vi dakle zaboravljate da sam bio spreman radi vas rastaviti se s mojom ženom i oženiti se vama.

- Do toga nije došlo. Vi ste brzo popustili - uleti mu u riječ Melita kao da mu se donekle ruga.

- Samo časovito! Dođe li to pitanje među nama iznova na red, neće biti nikakva popuštanja s moje strane. Uostalom to će se pitanje samo sobom doskora riješiti. Moja je supruga ozbiljno bolesna... njoj nema duga života - govorio je tišim glasom general upirući pogled nekamo postrance kao da se boji sastati se s Melitinim očima oko kojih je stao titrati porugljiv smiješak kad je general spomenuo bolest svoje žene. Ona je držala da će najpametnije učiniti bude li mučala i slušala što će general dalje reći. I on je doista stao dalje govoriti o toj delikatnoj stvari.

- Liječnici vele da neće preživjeti jednu godinu dana.

Sirota, žalim je, ali joj se pomoći ne može... Ona rapidno gine, a katastrofa mogla bi i prije nastati nego se misli. Poslije njezine smrti nema za nas nikakve zapreke da budemo svoji.

Melita pogleda ljutito generala.

-- Zar vi hoćete da čekam na smrt vaše supruge? - reče s izrazom prezira.

- Što je naravnije od toga? - upita general.

- Kažite radije: što je ružnije od toga? - odvrati kontesa. - Za to me nećete nikada predobiti - dodade odlučno.

- Što dakle kanite učiniti?

- Ništa! Udat ću se bude li se desila dobra zgoda.

- Melito! Vi tako govorite? - uze joj predbacivati general koga su kontesine riječi bolno dirale. - Je li moguće da u vašem srcu nema ni iskre osjećaja kojim me usrećivaste u Mlecima...

- Ah, u Mlecima! Što tamo biva, nije ozbiljno. Ljubav u gondolama, kavaliri običaja radi! - reče s nepritajenim cinizmom kontesa.

- Vi dakle niste osjećali ljubavi za me? Kažite iskreno!

- Ne.

- A bijaste spremni poći za me?

- Zašto ne? Udaja sa zaprekama stvar je vrlo zanimiva i kadra da me osvoji.

- Udaja bez ljubavi! - kliknu general koji kao da nije mogao vjerovati tomu što čuje.

- Takvi su brakovi obično najsretniji - reče mirno Melita.

- Vi ste demon! - viknu general i skoči na noge.

- Što tražite onda kod mene?

- Ta ja sam vas ljubio, ja vas još i sada ljubim! - reče živo general.

- Zaboravite na sve, kao što sam i ja zaboravila - svjetovala mu kontesa. - Kad nisu prilike da doskora sklopimo brak, ja sam slobodna i gledat ću da se što prije udam.

- Zašto što prije? - pitaše general.

- Sile me naše porodične prilike... desperatne su... ta vi znate!

Generalu bijahu prilično poznate te prilike jer mu je grof Orfeo o njima u Mlecima više puta govorio.

- Po tom sudim da već imate kombinaciju za udaju?

- Moguće... Ja se bar nadam da ću se u najkraćem vremenu udati - reče samosvjesno Melita.

- Bez ljubavi? - primijeti general s gorkim smiješkom na licu.

- Bez ljubavi... dakako! - potvrdi kontesa.

Ova izjava umiri donekle generala, jer je vidio da Melita mjeri istom mjerom i drugima. S druge strane bijaše tronut s tih njezinih riječi. Ona se udaje bez ljubavi sigurno zato da za dobe umakne ispred ruševina njihova porodičnog doma i dobra. Ona se žrtvuje, tko da je ne požali? I general ju je iskreno žalio u taj čas, no toga joj nije mogao kazati. To bi je moglo neugodno dirnuti. Siromah general, kako se je varao u tom biću. On je mislio da je tankoćutnija negoli je uistinu bila.

General je šuteći sjedio jedan čas u svom fotelju, a onda ujedanput naglo ustao. Vidio je da tu nema ništa više tražiti. Stavši pred Melitu, pruži joj ruku koju ona hladno prihvati nježnim prstićima.

- Imate li mi još šta kazati, Melito? - upita je očito uzbuđen.

- Ništa... Zaboravite!

General zakima niječno glavom.

- Ne, nikada! - reče čvrstim, ali ponešto dršćućim glasom. - Vi ste mi se za sav vijek zasjekli u srce... Ja ću vazda misliti na vas, jer sve mi nešto kaže da ćemo se ipak jedanput sastati...

Nato poljubi čuvstveno ruku obožavanoj djevojci i naglo izađe iz sobe.

- Čudan čovjek! - nasmija se poluglasno Melita pošetav po sobi. - Taj se ne da ni bičem otjerati!

Nekoliko časaka zatim sjedila je Melita u karucama kraj oca. Artur se je, očito ugrijan šampanjcem, praštao s markezicom koja ga je "dovela" u hotel.

- Do viđenja, dakle, prekosutra! - govoraše mu markezica, stisnuvši mu posljednji put ruku.

- Sigurno ću doći! - odgovori veselo Artur. - Ah to će biti božanstveno putovanje!

- Kamo? - upita smrknuto grof Orfeo.

- U Budimpeštu! - odgovori Artur. - Ja i markezica skupa putujemo.

- Nije moguće, markezice! Ja sam mislio da se vi šalite - reče s prijekornim izrazom glasa grof.

- Zašto da ne idem?... Ja sam slobodan stvor! - odvrati lakomisleno markezica.

- Papa je ljubomoran, to je sve! - dobaci Artur markezici, na što grof srdito dade znak kočijašu i karuce ispadoše na ulicu.