Melita/Drugi dio/II

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
I Melita —  Drugi dio - II.
autor: Josip Eugen Tomić
III


Za sutranji dan bijaše još za večere sastavljen program. Ujutro ne baš rano izvezli se Branimirovi gosti u njegovu goru do ogromne pilane gdje su se izrađivale dužice, grede za željeznicu i druga hrastova roba. Tu u blizini bilo je i novouređeno ribište za pastrve što ga je Branimir po nagovoru grofa Slavomira prije godinu dana urediti dao. Taj posao rukovodio je vješt ribogojac iz Donje Austrije, koga je Branimir samo za taj sport namjestio.

Pilana bijaše cijeli sat daleko u gori, obrasloj hrastovom šumom. Do pilane vodio je novosagrađeni i dosta široki put držan u dobrom redu, premda je bio silan izvoz drva iz gore.

Uz cestu orio se gorski potok preko kamenja i brvi. Taj potok tjerao je kolesa velike pilane bez prestanka. Bilo je u njem vazda obilato vode koja se je u njegovo korito izlijevala iz bezbrojnih vrela onoga brdovitoga predjela i manjih gorskih potočića. Vožnja u tom divljem gorskom predjelu, s čistim, ozonskim zrakom, okrijepila je živce otmjenoga društva, koji su od jučerašnje animirane zabave, osobito od izvrsnoga clicquota, ponešto opješali bili.

U lugarskoj kući, sagrađenoj u švicarskom stilu, bio je priređen kratak, ali ukusan doručak, a poslije toga pođoše svi da pregledaju rad u pilani gdje je bilo u poslu oko stotine stalnih radnika. Ovakve pilane nije bilo u svoj zemlji, a tim se je Branimir nemalo dičio. Velikom rječitošću i vještinom stručnjaka pokazivao je svojim gostima postupak kako se izrađuju pojedine vrsti tehničkoga drva, kakav se materijal za koju vrst bira, koji se pak skartira i inače upotrijebi. Rekao im je koliko se od svake vrsti na dan izradi, koliko se svake robe na kolima izveze i do prve željezničke stanice za tovarenje otpremi. Naznačio je i veličinu prometa, svoje trgovačke sveze i prihod što ga prosjekom ima od toga poduzeća.

Njegovi gosti slušali su s velikim interesom to razlaganje. Vidjelo se da je to veliko industrijsko poduzeće u sigurnim i vještim rukama u kojima mora da uspijeva.

- Kolosalan pothvat! - divio se veliki župan koji je danas prvi put bio u toj pilani.

- Za koji treba veliki kapital koga nema u svakoga - nadoveza grof Slavomir izilazeći s ostalima iz pilane.

- Sam kapital nije kadar ništa stvoriti - primijeti Branimir. - Ja imam u svom vlasništvu oko trideset hiljada jutara lijepe šume s raznovrsnim drvom; imam, hvala Bogu i momu ocu, i kapitala za veća poduzeća, ali sve bi mi to malo hasnilo da nije poslovne vještine. Ja i moj brat počeli smo se već od malih nogu uz oca upućivati u poslove šumske trgovine. Mi smo tu u svom elementu. Još nije nitko doživio da smo se latili poduzeća koja nisu uspjela. A to je baš glavna stvar, da se unaprijed znade da li je kadro ovo ili ono poduzeće uspjeti. U tom pravcu imam siguran pogled. Nisam se još nikad prevario... Diletantizam u ovim stvarima gdje se meće na kocku silan novac, vrlo je opasan. On je već mnoge upropastio koji su se s najboljom voljom, ali bez potrebite poslovne vještine, dali na velika industrijalna i trgovačka poduzeća. Takvih diletanata ima najviše u redovima visoke aristokracije.

- Na primjer moj papa! - uđe Melita u riječ svomu mužu, a njezina primjedba izazvala je općeniti smijeh.

- Ja zato ostajem kod svoje grude, kod svoga gospodarstva - reče grof Slavomir - u koje se prilično razumijem i koje mi nosi koliko trebam da svomu staležu primjerno živim.

Gospodin Grabarić i nećak velikoga župana, koji je istom dvije godine samostalno gospodario, bijahu istoga mnijenja s grofom Slavomirom.

- To je svakako udobnije nego se baviti na veliko osnovanim pothvatima - reče Rudnić. - Ja bez takvih pothvata ne bih imao mira ni zadovoljstva. To mora da je čovjeku prirođeno. Jest, i gospodarstvo je lijepa i unosna stvar u razumnim rukama, i ja se njim bavim, ali i opet svojim načinom. Moje gospodarstvo uredio sam tako da može služiti industriji i trgovini. To najviše nosi. Ja imam na jednoj pusti tvornicu žeste, a na drugoj tovilište volova; sagradio sam paromlin i tvornicu za proizvod pekmeza. Sve ove pothvate ima da hrani moje gospodarstvo. Ono mi zato lijepo nosi, a da nije tih pothvata, tko ina ne bi li bilo pasivno kao i mnoga druga imanja. Naš predšasnik, od koga je moj otac kupio ovo veliko imanje, smatrao je ispod svoje grofovske časti da se bavi ovakim industrijama; gospodario je "po starom običaju", pa je žalibože prije reda propao.

U takvim razgovorima stigoše do gojilišta pastrva komu se je grof Slavomir više radovao negoli sam vlasnik. Ribišta bijaše uređeno tri kilometra poviše pilane u jednoj uvalici kroz koju je potok laganije tekao. Rudnić je dao proširiti korito potoka da nagle vode ne oštete ribište, načinio jake ustave od pletera poviše ribišta, koje su imale sustavljati nabujalu gorsku vodu, kamenje i drvlje; dao je i obale proširena potoka utvrditi. Sva uredba bila je stara tek jednu godinu dana, nije se dakle moglo vidjeti ništa osobito. Grof Slavomir, kao stručnjak, vrlo se je interesirao za sve potankosti. Razgledao je točno ribanu, sprave za jaja, pa korita i stolove za legla, pitao u kakvu se stanju legla nalaze, da li voda i položaj prija uzgoju, ima li već mladih ribica itd. Ribar, Nijemac, jedva je dočekao da se je namjerio na čovjeka koji njegovu struku poznaje pa se za nju zanima. On je na sva pitanja odgovarao vrlo opširno, hvalio krasnu priliku za uzgoj pastrva i primijetio da se čudi kako je ovdje svijet "glup" pa tako zanemaruje ribogojstvo koje toliko nosi.

- U cijeloj zemlji - žestio se Nijemac - nema ni jednog ribnjaka, a ljudi ipak rado jedu ribu.

Društvo, vođeno Branimirom, pođe još dalje u goru. Predjel postajao je sve divljiji, sve prirodniji. Ovda-onda, čulo se je kliktanje jastreba visoko iznad hrastovih krošnja i uhukanje sove. Kad su došli putem koji je vodio u drvosjeke Rudnićeve do neke male busenaste čistine koja se je spuštala k potoku, opaze mladu srnu koja ih je jedan čas kao začuđena gledala, a onda skokimice odjurila i iščezla negdje u guštari.

- Srna! - viknuše gosti kao u jedan glas, a Melita se sjeti jesenašnjega lova u Zagrebačkoj gori na kom se je prvi put sastala s Branimirom, i budne joj nekako tužno oko srca.

Branimir je dalje vodio svoje goste a da ovi nisu ni znali kamo ih vodi.

- Kamo mi to idemo? - upita svoga muža Melita koja je već nestrpljiva postajala.

- Želio bih pokazati najbliži naš drvosjek gospodi - reče Branimir. - Sada se doduše ne siječe, ali je zanimivo vidjeti kako se kod sječe postupa.

- Taj najbliži drvosjek sigurno je daleko! - primijeti Melita.

- Samo pol ure.

- Pol ure tamo, pol natrag, a pol za razgledanje, to je svemu podrug ure! - sračunala Melita. - To je predugo, mon cher. Mi smo se već dosta dugo ovdje zadržali, a imamo jedva toliko vremena da stignemo za doba k objedu. Ti si zaboravio da se veliki župan odmah poslije objeda vraća kući.

- Pak odložimo to na drugi put! - reče veliki župan koji je siguran bio da ga drugi put ovdje neće biti. Njega su više zanimale lijepe Alicine oči i vitki stas Melitin nego ti šumski i drvotrški poslovi, pa da nisu bile u društvu dvije krasne, mlade gospođe, bilo bi njegovoj presvjetlosti jako dosadno u toj šumskoj pustoši.

Branimir se pokori volji svoje žene i društvo se vrati k pilani gdje su čekale gospodske karuce u koje odmah posjedaše. Za uru bili su natrag u Orlovcu. Objedovalo se odmah, jer je veliki župan morao još iste večeri otputovati u Zagreb kamo je bio pozvan u važnoj službenoj stvari. On je zato odmah poslije objeda sjeo u karuce i odvezao se s nećakom u županijsku svoju stolicu. U isto vrijeme vratio se kući i susjedni vlastelin pl. Grabarić s kojim je Branimir najviše općio dok bi boravio u Orlovcu.

Tako ostaše u Orlovcu kod Branimira samo grof Slavomir i Alica. Taj mali krug bijaše intiman i nitko nije osjećao želju drugovanja još i s drugima. Grofa Slavomira, koji bijaše vrstan i napredan gospodar, zanimalo je uređenje velikoga orlovačkoga gospodarstva s njegovim pustama i majurima na koje je Rudnić razdijelio svoje gospodarstvo koje je bez šumskoga tla opsezalo do blizu četrdeset hiljada katastralnih jutara. Oko samoga dvora imao je u jednom kompleksu šest hiljada jutara oranice, livada i pašnjaka. Tako ogromno gospodarstvo nije se dalo korisno upravljati bez industrijalnih uređenja. To je i grof Slavomir uvidio kada se je istoga dana poslije podne izvezao s Branimirom na pustu Jasen gdje je bila tvornica žeste koju je Branimir pravio od žita, kukuruza i koruna. Tvornica žeste u Jasenu bila je jedina u cijeloj prostranoj županiji i na veliko uređena. Najviše se je jasenski proizvod izvozio u susjednu Bosnu, pa u podunavske državice. Okretni agenti Branimirovi stvorili su u tim zemljama trajne sveze sa solidnim trgovačkim kućama i Branimir je jedva odolijevao velikim narudžbama iz tih krajeva. Imao je to da zahvali dobroti svoga produkta s kojim se slični proizvodi iz Ugarske nisu natjecati mogli. Osim velikoga prihoda od prodaje žeste imao je Branimir od svoje jasenske tvornice i tu drugu korist da je otpacima koji su nastali kod pravljenja žeste hranio svoju stoku i tako dokraja izrabio ratarske svoje plodine. Slijedećih dana pregledao je grof Slavomir tovilište na pusti Klisa, tvornicu pekmeza na majuru Poljani gdje su bili nepregledni šljivici koje je još prijašnji vlasnik imanja zasaditi dao, i napokon paromlin u majuru "Melitin dvor", kako ga je poslije svoga vjenčanja s Melitom prekrstiti dao, a zvao se prije "Marienhof", po imenu supruge svoga prijašnjega vlasnika. U svim ovim izletima sudjelovale su obje mlade grofice. Branimir je želio da njegova supruga pozna cijelo imanje, a Alica je opet sama željela da sve to vidi, jer je uz svoga muža, koji bijaše dušom i tijelom gospodar, uhvatila već mnogo smisla za gospodarstvo.

Ona se je divila Rudniću kako se u svaku i najmanju stranu svoga ogromnoga gospodarstva potpuno razumije, kakav mu je jasan pogled u sve detalje, kako njegov duh sve rukovodi, oživljuje i unapređuje. Ona ga je prije poznavala samo kao novčara koji je svojim velikim imutkom, svojom vještinom u bankovnim poslovima i solidnošću svakomu imponirao, ali sada ga je upoznala s nove strane, kako nije očekivala, i sada je njegova cijena u očima grofice Alice još više porasla.

Jednoga popodneva, istoga dneva kada su posjetili Melitin dvor, šetale su Alica i Melita po dvorskom perivoju i napokon sjele pod gorostasnu platanu koju je još pradjed posljednjega grofovskoga vlasnika orlovačke gospoštije zasadio bio. Deblo platane imalo je širok objem da bi ga jedva četiri odrasla čovjeka obuhvatiti mogla, a grane stabla sezale su ušir preko petnaest metara. Tu su u sjeni golema stabla bili namješteni udobni naslonjači i stolci od trske, pa mali isto takvi stolići koji su se s najvećom lakoćom mogli prenositi s jednoga mjesta na drugo. Oko platane okolo-naokolo bijahu uređeni okruzi i elipse za rano cvijeće, a sada su baš cvale ljubice koje su u svoj okolici širile svoj mili, preugodni miris. Podalje od toga mjesta prema potoku žutio se jedan obronak od kasnoga jaglaca kao da je zlatna pjena propištala iz zemlje.

Sunce je baš zapadalo i prodiralo svojim trakama do mjesta gdje su sjedile dvije mlade gospođe. Sunčana toplina prijala im, jer usprkos tomu što je te godine proljeće ranije došlo, bijahu večeri dosta hladne. Dolje pod njima širila se nepregledna ravnica orlovačka, sva obrađena poput kakva vrta. Tu bijaše, dakako, najviše zemljišta koje je spadalo k orlovačkom vlastelinstvu.

- Moram priznati - govorila je Alica Meliti - da se divim tvomu mužu. To je rijedak čovjek.

- Kako to misliš? - pitala je Melita s izrazom kao da joj nije povoljno što joj Alica hvali muža.

- Ti još pitaš poslije svega onoga što si sa mnom vidjela? - reče Alica čudeći se neuviđavnosti svoje prijateljice. - Nisi li vidjela to ogromno gospodarstvo u šumi i polju, te tvornice i trgovačke pothvate, i taj čovjek sve to ravna, u sve se razumije, iz svega i najmanjega vadi korist. Za to se, moja draga, hoće željezne volje, vještine i ustrajnosti, a toga svega ima u tvoga muža... To je čitav muž! U njegovim rukama sigurna je vaša sudbina i budućnost vaše djece.

Čuvši riječ djece, Melita se strese kao da joj se zgrozilo od nečega. Ona je već mjesec dana sumnjala da se osjeća majkom, a ta misao ispunjavaše je užasom i nekom odvratnošću. Ona da nosi pod srcem plod koji potječe od neljubljena muža! To bijaše za nju osjećaj od koga je trnula i strepila.

- Možeš hvaliti providnosti da vas je sjedinila - nastavila Alica. - Uz takva druga moraš da budeš zadovoljna i sretna.

- Pa ipak nisam - uleti joj u riječ Melita.

- Ti nisi sretna - začudi se Alica - a zašto? Ta on ti sve čini što samo može. On te na rukama nosi.

- Ne mogu biti sretna jer ga ne ljubim.

- Nisi li mi govorila da tebi ne treba ljubavi za brak, da tvojim načelima dapače bolje odgovara ako ne ljubiš muža za koga bi pošla.

- Da, tako sam mislila... ali sada mislim inače o toj stvari. Ono prije govorila je neiskusna djevojka koja nije imala pojma o braku, ali sada sudim o tom kao žena i moram priznati da je nesnosan život u braku gdje nema međusobne ljubavi. On me ljubi, iskreno me ljubi, ja njega ne, a ne bih znala kazati komu je od nas dvoga teže. Ja to vidim... Užasan je takav život!

- Ti si dakle, nesretna?

- Sretna nisam.

- Ali možeš još biti... Ti ćeš upoznati velike vrline svoga muža, štovat ćeš ga i zajednički život sve će se vas više zbližiti.

Melita zakima niječno glavom.

- Čim dulje skupa živimo, sve se više jedno od drugoga razmičemo. To je moje iskustvo dosada.

- A kamo to vodi?

- Ja ne znam; neka dođe što ima doći... Ja postajem fatalistkinjom! - Melita nije istine kazala. Ona nije radila bez osnove i stvorila si je već u mašti sliku budućega života, koja je morala postati istinitom.

- Doista, ja ti se čudim, Melito! Kolike bi druge bile sretne uz ovakva muža.

- Ja ne... ja ga motrim svojim očima i vidim u svakoj misli, riječi i djelu njegovu čovjeka nižega sloja bez društvenoga šika.

- Toga, moja draga, osim tebe jamačno nitko drugi opazio nije: Štoviše, ja sam sa zadovoljstvom primijetila da on posve dobro uz tebe pristaje.

- Ne, ne! - prosvjedovala Melita. - Ja ga najbolje poznajem.

- A što je taj društveni šik muškarca naše kaste? - uzela Alica govoriti žešćim tonom. - Neprestano loviti, elegantno se voziti i lakoumno novac rasipati, to je taj društveni šik naših aristokrata koji je već mnoge upropastio.

- Moguće; ali masivan čovjek, bez poleta i lakoće društvene, koji kod svake malenkosti razmišlja i računa, nije me kadar ugrijati.

- Jer si uzgojena u posve drugim prilikama - prihvati brzo riječ Alica. - U tvojoj porodici, draga Melito, ne bijaše nikoga tko bi ozbiljno razmišljao i računao bio. Ali te je, priznaj, i uzrokom vaše materijalne nevolje.

- Koju bih rado zamijenila današnjim obiljem - reče s nekom gorkošću Melita koju su žacnule Aličine riječi.

- Ne govori tako! Ti bi se skoro pokajala. Tvoj papa nije kadar sačuvati Delidvor porodici, Artur još manje... Bila bi prava sreća kada bi Branimir htio da ga preuzme... Onda bi se dalo još mnogo, možda i sve spasiti.

- On! Ah, Alice, onda ga ne poznaješ... Kad bi pri tom bilo lijepe koristi, on bi to učinio, ali da on preuzme prezaduženo imanje, toga nećemo dočekati.

- A ja opet držim da će on to učiniti dođe li do krize - reče Alica s nekom sigurnošću. - A bude li to, onda ćeš promijeniti svoje mišljenje o njem i ljubiti ga, zar ne? - dodade šaljivo Alica u nakani da otupi zaoštreni razgovor i da ga završi, jer je žalibože vidjela da ovdje ne pomažu riječi ni najbolje prijateljice. Melita bijaše vazda čudnovat, zagonetan stvor.

- Promijeniti mnijenje o njem, to bi možebiti još mogla, ali ljubiti ga... nikada - odvrati Melita na Aličine riječi. - To bi bilo čudo, a ja ne vjerujem u čudesa.

- Ja pak vjerujem; vrijeme će pokazati tko od nas dvije ima pravo - izjavi Alica ne vjerujući ni sama svojim riječima.

Time se svrši razgovor o ovoj stvari, razgovor koji se je Alice vrlo neugodno dojmio. Ona se je sada prvi put uvjerila da je u Melite nelijepa duša. Kako je samo nepravedna naprama svomu mužu koji je obožava, svaku i najtajniju njezinu pohoticu pogađa i odmah ispuni. Sama joj je pripovijedala s kakvim su kneževskim komforom poslije svadbe putovali po Italiji, Švicarskoj, Francuskoj i Njemačkoj, kako je upravo rasipno trošio da joj samo ugodi i njezinu ponosu udovolji. A poslije puta požurio se odmah u Delidvor i tu cijeli mjesec rukovodio poboljšice koje je Orfeo imao po ugovoru s bankom izvesti. Sve je on to, radeći od jutra do mraka, obavio, sačuvani za to novac savjesno upotrijebio, dapače, kako je grof Orfeo sam pripovijedao, i svojih vlastitih novaca dodao. Pa takva muža naziva ona čovjekom nižega sloja i hladnim računarom ter ga prikazuje kao škrca koji samo gramzi za korišću i dobitkom!

Bivši nasamu sa Slavomirom, grofica mu je Alica cijeli taj razgovor povjerila i dodala na koncu kako se je ljuto prevarila u Meliti.

- Što ćeš, draga moja! - reče grof čestitoj svojoj ženici. - Kao zlato u vatri, tako se u braku kušaju karakteri. Tu se istom pokaže što je pravo zlato a što imitacija. Melita je tek sada u braku pokazala pravu svoju dušu, a do svoje udaje hinila je i pretvarala se dok joj nije nasjeo pošten mlad čovjek kao Branimir. Ja ga žalim!

- On je već sada nezadovoljan - primijeti Alica. - Siromah, on to doduše vješto krije, ali se ipak opaža.

- On toga i ne taji. Sam mi je priznao da je Melita užasno hirovita, kadšto i nesnosna... No on se nada da će se sve okrenuti nabolje.

- Ja ne vjerujem - reče iskreno Alica sjećajući se nedavnoga svoga razgovora s Melitom.

- Ni ja - reče grof. - Ali neka se suviše ne titra s njim. On sada još popušta jer je još pun ljubavi. Ali kada ta ljubav nešto ohladni, onda neka se čuva naša dobra Melita, jer bi mogla samu sebe prije reda izigrati.

- To su žalosni izgledi u budućnost! - uzdahnu Alica osjećajući najživlje saučešće za čovjeka koga je iskreno štovala. Sada se je i kako kajala da je posredovala u sklapanju toga braka koji tako žalosno otpočima. Kamo sreće da je poznavala onda Melitu, kao što ju je maloprije upoznala, ona bi upotrijebila sav svoj upliv na Branimira da odustane od zlosrećne nakane da se s Melitom oženi. Ali sada je već kasno, sada se već ništa popraviti ne da, i najbolje je ako se ne bude ništa pačala u njihov bračni odnošaj. Alica je odlučila da će se ubuduće tako vladati naprama Branimiru i Meliti.

Dva dana kasnije otputovao grof Slavomir s Alicom. Branimir je osjećao da će mu biti teško bez njih, svojih najbližih prijatelja, a Melita bojala se dosade ostavši posve sama sa svojim mužem čije joj društvo nije prijalo.

Što da počne u toj osamljenosti? Komu za volju da se vozi u svojim elegantnim karucama ili da jaši na svojoj punokrvnoj engleskoj bedeviji koju joj je Branimir darovao? Zar za volju glupim seljacima, da za njom kunu jer joj se moraju uklanjati na cesti, ili da je ismjehivaju kada bi je vidjeli jašiti.

Uzalud ju je Branimir nagovarao da se s njim u društvu kamo izveze ili da skupa izjašu. Ona je radije ostala kod kuće, a vrijeme dana ubijala je svojim načinom. Ujutro spavala bi dugo, do desete, često i jedanaeste ure, zatim bi se kupala i s pomoću sobarice toaletu svršila, a onda bi sašla u perivoj i tu šetala ili sjela na klupu na kojem vidikovcu pa tu čitala francuski koji roman, pisan slobodno, po njezinu ukusu. Svirati na glasoviru ili čak zapjevati, nije joj ni u snu na pamet palo.

Jedanput samo izvezla se je u Stražince s Branimirom da odvrate posjet susjedu Grabariću. Tom prigodom najviše se razgovaralo o ekonomiji i pregledavalo gospodarstvo, što ju je vrlo dugočasilo. Staja za konje, u koju je zavirila, nije joj se nimalo svidjela. Bila je tmična i pretijesna za onih osam konja što ih je Grabarić imao za vožnju i u gospodarstvu. Konji za karuce bijahu posve obične mađarske pasmine, koji su još kako-tako pristajali uz neukusni, stari batar svoga vlasnika, ali za elegantne karuce nisu stvoreni bili. Vremešni neženja nije imao u svom domu ništa što bi bilo kadro da pobudi interes mlade gospođe.

Premda je nije ništa ni kući vuklo, ona je ipak zadovoljna bila kada su se doma vratili.

- Više me nikamo ne vodi! - rekla je za večerom svomu mužu. - Dosadno je i ovdje, ali ipak volim doma ostati.

Melita je svaki dan sve više osjećala da je istina čega se je bojala. Njezino stanje pogoršavalo se iz dana u dan. Trpjela je mnogo kao obično žene u blagoslovljenom stanju. Postala je razdražljivom do skrajnosti. Najmanja stvar znala bi je razjariti do bjesnila. Služinčad je počela strepiti pred njom, a i sam Branimir bojao se izazvati njezinu jarost.

- Ah, kako sam nesretna, kako sam nesretna! - znala bi često uskliknuti bez ikakva povoda, a pri tom hvatala bi se za glavu, pritisla šake na čelo i stala jecati. A on je to morao gledati, a nije smio ni riječi izustiti da je utješi, znajući da bi je tim samo još više razjario.

- Zašto je nesretna? - pitao se sam. - A ja sam tako sretan s toga njezina stanja. Imat ću porod od srca, a to me ispunjuje najvećim blaženstvom... Ona trpi, istina je, ali i druge trpe pa podnose... ali ona bjesni i ne može da se prilagodi prirodnomu zakonu. - Ovo njezino ponašanje sve ga je više dovodilo na misao da ga Melita ne ljubi i da nije od ljubavi za nj pošla. Drugi pronicavijega pogleda bio bi na njegovu mjestu to već odavna opazio, ali on ju je suviše ljubio i obožavao a da bi to vidio i u to vjerovao. Kako bi mogla ona, tako divan božji stvor, poći za nj bez ljubavi, da mu time otruje život i učini ga najnesrećnijim stvorom na tom svijetu? On se je bojao u to dublje i zamisliti se, pa ipak mu se je ta misao nametala kada ju je u njezinoj razdraženosti motrio.

Melitino se stanje svakim danom pogoršavalo. Jednoga dana kada je sjedila u bijelom toaletnom plaštu pred zrcalom a sobarica joj oprezno redila bujnu kosu, učini joj se kao da joj je nos otečen, a usnice, koje su se inače jedva opažale, nabubrene. Prestrašena pogleda još bolje u zrcalo i vidje da se nije prevarila.

- Ručno zrcalo amo! - viknu sobarici u najvećoj uzbuđenosti.

Za tren pruži joj uplašena djevojka ručno, povećavajuće zrcalo.

Melita ogleda se dobro u njem - a lice joj stade dobivati bijesan i očajan izraz. Sada već nije bilo nikakve sumnje. Njezin fini i uzahni aristokratski nosić bijaše otečen i ružno raširen na rubu nosnica, a usnice bijahu nabubrene i modrikaste kao da su natučene bile. U najvećoj jarosti izmahne zrcalom i što je jače mogla lupi njim o stijenu da se je razbilo na sto komada.

Sobarica zastrepi, jer se je bojala provale još većega bjesnila.

- Gospodin neka dođe!... On neka dođe! - krikne plamteći od jarosti djevojci koja odmah otrča po Branimira.

Začas stvori se on u sobi i mučeći pogleda Melitu koja je pokrila lice objema rukama i jecala.

- Što ti je, zaboga? - upita tiho i sa saučešćem.

- Vidiš me kako sam nakažena! - viknu ujedanput Melita skinuvši ruke s lica. - Gledaj taj otečeni nos, te usnice... Gdje se mogu već pokazati s tim licem?

- Zaboga, umiri se!... To je prolazno, to će sve proći kao i kod drugih trudnih žena... to dolazi od tvoga stanja - mirio je Branimir.

- Prokletoga stanja! - izusti surovo Melita. - Ah, samo da nikada nisam...

- Ne huli Boga! - opomenu je Branimir s najvećim negodovanjem. - Kako možeš tako bezbožno govoriti?

- Prestani - krikne ona na nj motreći ga bijesnim pogledom - ne razdražuj me!

- Ne, ne, ja te ne mislim dražiti... ja idem! - reče Branimir popuštajući ženi koja ne bijaše kadra vladati sobom.

- Idi... da te ne vidim! - dobaci mu ona dok je izilazio na vrata.

Sada, pošto je iskalila svoju jarost na mužu, činilo joj se da joj je lakše postalo. Pogledala se još jedanput u zrcalo i našla da već nije tako nakazna kao što joj se u prvi mah učinilo. Naopako da izgubi svoju ljepotu, da ostane nakazno njezino lice kojim je srca osvajala i očaravala tolike muške glave. Tješila se da će to skoro proći, ali se to nije ispunilo, dapače došlo je i gore. Njezina donja čeljust raširila se i izbočila, a i podočne kosti kao da su se istavile iz svojih temelja.

Sada već ne bijaše moguće obastati s njom. Razdraženost živaca postigla je najveći stepen. Branimir je s teškom mukom držao na okupu služinčad koja je imala posla s Melitom, a i sam imao je neiskazano da trpi. Došlo je već do toga da u njezinoj prisutnosti nije smio ni govoriti, niti je što pitati makar je i nužno bilo.

- Tvoj me glas vrijeđa, ja ga ne smijem čuti - dobacila mu jedanput ljutito u lice za objedom.

- Ti si bolesna, Melito! - reče joj on blago. - Dopusti da prizovem liječnika.

- Ne usudi se!... Ja nikoga ne trebam, ni tebe, ostavi me! - vikala ona kao da je s uma sišla. Branimir je gledao poražene duše, gotovo očajan.

- Ostavi me! - ponovi ona bijesno i ustade sa stolice.

Ne preostalo mu ino nego izaći i prekinuti tek započeti objed. Odsele nisu skupa ni za stolom sjedili. Nastao je nesnosan odnošaj među njima, a Branimir nije znao kako da si pomogne. Razmišljao je dugo što da učini, napokon se riješi da će brzojavno pozvati u Orlovac vješta liječnika iz Zagreba, za koga je znao da uživa Melitino povjerenje jer je prije dvije godine spasio njezinu majku od akutne upale pluća.

Drugi dan stigao je već pozvani liječnik u Orlovac, no kako doći do Melite?... Hoće li ga ona pustiti k sebi? Liječnik pokuša sreću i pošalje sobara sa svojom kartom i porukom grofici da joj se želi pokloniti... I gle čuda, ona je to dopustila. Liječnik je cijelu uru sproveo kod Melite, a za to vrijeme čekao ga je Branimir s najvećom nestrpljivošću u svojim odajama. Napokon dođe.

- Što je, dakle? - upita Branimir liječnika na čijem licu nije se ništa opaziti moglo što bi kadro bilo čovjeka uznemiriti.

- Grofica je bolesna - uze razlagati liječnik, - teško bolesna, ali ne opasno... Imamo posla sa rijetkim slučajem... Njezina bolest zove se u medicinskoj nauci "mozgovna neurosis".

- Bez dvojbe u savezu s njezinim stanjem? - primijeti Branimir.

- Po svoj prilici, ali ne mora da bude - odgovori liječnik. - Sirota, mnogo trpi... razdraženost njezinih živaca kolosalna je.

- Što, dakle, da se učini?

- Prvo je da vi odete!... Ona vas ne podnosi, ne može da čuje vašega glasa... To je posljedica njezine bolesti, njezin karakter.

- Da je ostavim samu?

- Grofica želi da brzojavite po baronesu Elu... ona si je želi.

- Neka bude! - reče Branimir s uzdahom, a izraz boli i klonulosti duševne vidio mu se na licu. Liječnik koji je to opazio umiri ga da je bolest grofice prolazne naravi i da mora prestati, ako ne prije, to sigurno s njezinim sadanjim stanjem.

Treći dan bijaše Ela već u Orlovcu, a isti dan otputovao je Branimir u Zagreb. S Melitom oprostio se pismeno s nekoliko srdačnih riječi na svojoj posjetnici.