Lovro Brindiški/Veljača
| siječanj | Svakidašnje meditacije: veljača autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
ožujak |
|
da Fara, Lorenzo; Battel, Remigio (prir.); Antunović, Slavko (prev.): Svakidašnje meditacije iz spisā sv. Lovre Brindiškoga, Kršćanska sadašnjost i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića: Zagreb, 2020., str. 67-106. ISBN 978-953-11-1372-4. |
1. veljače[uredi]
| Marijino čišćenje i prikazanje u hramu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo primus, Mariale, I, str. 505-507. |
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40)
Nakon što smo proslavili svetkovinu Rođenja Gospodnjega, Obrezanja i Bogojavljenja, danas nam dolazi ususret Njegovo Prikazanje u Hramu, koje je posljednji blagdan Gospodinova djetinjstva. Kao što se kod prvog uređivanja svemira, to jest četvrtoga dana stvaranja, pojaviše na nebu, zajedno sa suncem, također puni mjesec i sjajne zvijezde, tako se danas, na ovu Spasiteljevu svetkovinu, u praiskonu ovoga mističnoga svijeta svete Crkve Božje, pojaviše u Gospodinovu hramu, zajedno s Kristom, suncem pravde, vječno savršeni mjesec, Presveta Marija i presjajne zvijezde; Josip, Kristov poočim i Djevičin zaručnik, pravedni Šimun, pun Duha Svetoga, proročica Ana, kći Penuelova, i drugi koji su očekivali utjehu Izraela.
Zato se na današnji blagdan istodobno slave dva otajstva i dva sakramenta: prvi, tj. čišćenje Djevice Marije, te drugi: Kristovo prikazanje u Hramu.
Danas je Marija, sa svojim premilim zaručnikom Josipom otputovala iz grada Betlehema i zaputila se prema Jeruzalemu da posjeti Hram Gospodnji, bilo zato da primi sakrament Božjeg čišćenja bilo zato da ondje prikaže Vječnome Ocu svojega Prvorođenca i Božjeg Jedinorođenca [...].
Mili Bože, kakav je to samo bio dar! Tko je darivateljica toga dara? Tko li primatelj dara kojem je prikazan prinos i dar? Sâm je Krist bio dar: neprocjenjivi dar skriven u polju ljudskog tijela, u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva (Kol 2, 9), i u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena (Kol 2, 3); najdragocjeniji dar, beskrajno blago.
2. veljače[uredi]
| Čišćenje, prinos Bogu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo primus, Mariale, I, str. 507-508. |
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40)
Tko ne vidi koliko Svemogući Bog koji je primatelj dara cijeni taj neprocjenjivi dar? On ne povjerava zadaću primanja toga dara nekomu anđelu ili arkanđelu, ne povjerava je kerubinu ili serafinu, već samom Duhu Svetomu koji je i sam pravi Bog, suvječan, istobitan i jednak sebi samom. Upravo to žele značiti ove riječi: Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Bio je, naime, potaknut od Duha i doveden u Hram: uze u naručje dijete Isusa i, blagoslivljajući Boga uzdiže hvalu tomu Božjemu daru, proglašavajući u svojemu hvalospjevu Krista, tvorca mira, božanskim Spasiteljem, svjetlom naroda i slavom Izraela.
U tim je riječima opisan upravo Krist, pravi Bog, tvorac prirode, izvor milosti i blago slave budući da je on jedinorođeni Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek.
Ali, tko je ta žena koja je imala čast prinijeti tako veliki dar Svevišnjemu Bogu, Kralju i Kralju kraljeva? [...]
Žena koja prinosi dar i prikazuje ga najbogatija je Kraljica, poput kraljice iz Sabe koja je prenijela Salomonu najdragocjenije darove; kraljica koja nije više urešena zlatom, srebrom ili draguljima, već je Kraljica nebeska, urešena jedino ne zemaljskim, već nebeskim uresima, odjevena, naime, suncem, mjesecom i zvijezdama.
3. veljače[uredi]
| Čišćenje, Marija slična Kristu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo primus, Mariale, I, str. 508-509. |
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40)
No, ako je ona sva nebesko svjetlo, to jest, oko nje su zvijezde, mjesec joj pod nogama, u čitavoj osobi sunce; ako živeći u najčišćem nebu gdje nema nikakve prljavštine, ničega što je nečisto, kako to da je danas očišćena prema onomu što čitamo: Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja? Naime, mrlje su te koje trebaju biti očišćene: zlato i srebro čiste se vatrom; zaprljanu se i nečistu odjeću pere i čisti vodom; zrak koji je postao zagušljiv zbog magle, gustih para koje ga onečišćuju i zagađuju te čine štetnim i kužnim, čiste vjetrovi, svjetlost i toplina.
No, koje se krivnje i mrlje moglo uopće naći u Mariji ako je o njoj pisano: Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4, 7), u Mariji koja je puna milosti i blagoslovljena među svim ženama, prepuna Duha Svetoga, žena od svih svetica najsvetija, čišća i svetija od anđelā, arkanđelā, kerubinā i serafinā, najbliža Bogu i gotovo slična Njemu koji je izvor svake čistoće i svetosti i koja je, štoviše, bila sveta prije rođenja?
Ali, ona se htjela očistiti samo zato kako bi ispunila Mojsijev zakon, jednako kao što je Krist, njezin Jedinorođenac i Sin Božji, htio biti obrezan. Kao što Riječ Božja preuze na sebe, izuzev grijeha, grešno tijelo (Rim 8, 3), što je slika čovjeka grješnika; kao što mjedena zmija imaše lik , ali ne i zmijski otrov, i kao što je Jakov poprimio sličnost, ali ne svojstva svoga brata Ezava, tako Marija, da bi bila slična Kristu, preuze na sebe sliku žene grješnice, kao da je bila začela i rodila na isti opći i prirodni način kao i sve ostale žene.
4. veljače[uredi]
| Čišćenje, poslušnost Zakonu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo primus, Mariale, I, str. 511-514. |
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40)
Koja pobožna duša može sumnjati da Marija, za tako velik prinos koji je prikazala Gospodinu, nije od Njega primila nebeske milosti? [...]
Pisano je: Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci Njegovoj: 'Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!' Ovaj je Šimun poslan od Boga kao nebeski izaslanik da primi Krista i stoga, u Božje ime, blagoslovi Mariju, i po njegovim ustima i jeziku govorio je sam Duh Sveti, pravi Bog [...].
Danas vidimo Gospodinov kovčeg zajedno s Božjom žrtvom pokajnicom pod krovom Božjega svetišta, pod krinkom Mojsijeva svetohraništa, vidimo Krista i Mariju kako se podlažu Mojsijevu zakonu: Krist se, naime, podlaže zakonu prinosa i prikazanja, a Marija zakonu čišćenja, premda je bila čišća od nebesa i Krist svetiji od anđela, svetac među svetcima i pravo i vječno sunce pravde.
To je za nas opomena da ne bismo spali na to da budemo neobuzdani ljudi, previše lakomi za tjelesnom slobodom i ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga (2 Tim 3, 4). Neka nas pokrene, neka nas potakne Kristov i Marijin primjer, koji, premda uopće nisu bili podložni ovim zakonima, ipak su ih htjeli ispuniti.
5. veljače[uredi]
| Čišćenje, poslušnost Zakonu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo primus, Mariale, I, str. 513-515. |
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40)
Ugledajmo se u Mariju! Tijekom četrdeset dana ona se odlučila pročišćivati i čistiti da bi stekla što veću milost, prije no što će ući u Gospodinov Hram. Taj broj od četrdeset dana simbol je pročišćavajuće pokore, čemu je sam Bog pribjegao da očisti svijet, učinivši da na zemlju kiša pada četrdeset dana; isto je tako Ninivljanima naloženo četrdesetodnevna pokora; isto toliko postio je Mojsije kako bi zadobio od Boga oproštenje grijeha svojega naroda i da bi iznova primio ploče Zakona.
I Ilija je postio također isto dana da bi se mogao uspeti na Božju Svetu goru i židovski je narod ostao u pustinji četrdeset godina prije nego što će ući u najpriželjkivaniju obećanu zemlju. Na isti se način presveta Djevica htjela pročistiti tijekom četrdeset dana prije nego što će ući u Gospodinov Hram i ondje prikazati svojega Sina. Ona je dobro znala da je Svevišnji i da mu je mila na jedinstven način i da stoga u nebu ne će nikada boraviti i un ne će unići ništa nečisto (Otk 21, 27), nego već samo onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno uzići [će] na goru Jahvinu [i] stajati na svetomu mjestu Njegovu (Ps 24, 3-4).
Marija je prikazala Gospodinu svojega sina jedinorođenca koji se več podvrgao obrezanju [...] Velik je uistinu današnji prinos bilo zbog osobe koja prinosi bilo zbog prinesena dara. Bijaše velik, prije svega, zbog prinositelja, zahvaljujući čijoj osobi, premda je dar bio sićušan i male vrijednosti, bijaše najmiliji vladaru kojemu je bio prinesen [...]. Osoba koja danas obavlja taj prinos presveta je Djevica, koja je najveća Gospodinova miljenica: milosti puna... našla si milost u Boga. Ona se prikazuje u Hramu s grlicama i golubićima, simbolima njezine najčišće svetosti: kraljica, kakva je Marija bila, sva odjevena suncem, uzdignuta na mjesec i okrunjena zvijezdama.
6. veljače[uredi]
| Prikazanje, povjeravanje Bogu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo secundus, Mariale, I, str. 519-520. |
Poniješe ga [dijete] u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu (usp. Lk 2, 22-40)
Tulerunt illum in Jerusalem ut sisterent eum Domino. Blaženoj je Djevici bila dobro poznata najljuća mržnja koju je zloduh gajio prema Kristu, prema onomu proroštvu neprijateljstvo ja zamećem između tebe i između žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3, 15). Srce joj je stoga obuzimala najveća tjeskoba zbog straha da će Sotona po Herodu i Židovima dati ubiti Krista. Ona je dobro znala da, nakon dolaska mudraca, kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime (Mt 2, 3). I prema Ivanovu viđenju, žena odjevena suncem... Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja (Otk 12, 2). No, ona je vikala ne zbog porođajnih bolova, jer blažena Djevica nije podlijegala onomu prokletstvu. Trudnoći tvojoj muke ću umnožit', u mukama djecu ćeš rađat (Post 3, 16), nego samo zato što je veliki ognjeni zmaj sa sedam glava i deset rogova čekao da žena rodi da joj proždre dijete.
Upravo je taj zmaj, kao što kaže isti sveti Ivan, Stara zmija - imenom Đavao (Otk 12, 9), koji je svojim repom za sobom povukao, s neba na zemlju, trećinu zvijezda nebeskih. To je bio razlog zašto je blažena Djevica bila tjeskobna, u strahu da će joj, na poticaj đavla, biti ubijeno to njezino beskrajno blago. I upravo zato da dovede svojega Sina na sigurno mjesto ona danas dolazi u Hram, kao da time želi poručiti: Oče, u ruke tvoje predajem (usp. Lk 23, 46) svojega Sina koji je tvoj sin jer sam ga začula po tvom zahvatu. Kaže, naime, Ivan da žena porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima... I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju Njegovu (Otk 12, 5), a to je prijestolje bilo u Jeruzalemu, u Hramu, u svetištu, na žrtveniku između dvojice kerubina iznad kovčega.
Tulerunt illum in Jerusalem ut sisterent eum Domino. Kao što je nakon što je Gospodinov Hram izgrađen, u Njega unesen Kovčeg Gospodnji, tako danas Krist, Kovčeg živi u kojem tjelesno prebiva sva punina božanstva (Kol 2, 9) biva uveden u Hram. Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu, u liku Krista koji je morao biti Svetac nad svetcima, kojemu serafini pjevaju Trisaghion, govoreći: Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! (Iz 6, 3).
7. veljače[uredi]
| Prikazanje, predanje jednom savršenom čovjeku autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo secundus, Mariale, I, str. 521-522. |
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu... (usp. Lk 2, 22-40).
Gospodinu našemu Isusu Kristu u noći Njegova rođenja dođoše se pokloniti pastiri u jaslama; trinaest dana poslije, u jednoj kući, poklonili su mu se mudraci; ali danas, četrdeseti dan, dočekao ga je Šimun u Hramu. U tim trima događajima ja vidim tri stanja opće Crkve koja se klanja Kristu, kao što se Božji Hram sastojao od triju dijelova. Na prvome mjestu pastiri, koje su anđeli obavijestili, ostavljaju stada i hitaju pokloniti se Kristu; na drugome mjestu mudraci vođeni zvijezdom, svojom nebeskom pratiljom, dolaze Kristu i ne samo da mu se klanjaju, nego mu prinose i svoje darove: zlato, tamjan i smirnu; na trećemu je mjestu Šimun, kojeg je u hram doveo Duh Sveti, ne samo da se klanja Kristu, nego ga prima u svoje naručje i prorokuje o Kristu čudesne stvari. Pastiri predstavljaju početnike; mudraci napredne; a Šimun savršene.
Eto, dakle, savršene slike savršena čovjeka: Život tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Vjerni Izraelac Šimun, poslušan zapovijedima Božjega zakona. Taj čovjek, zatim, bio je pravedan i bogobojazan, eulabis, to jest pobožan i religiozan, koji je iščekivao otkupljenje, odnosno, savršenu utjehu Izraela; i Duh Sveti, to jest proročki duh, bijaše na njemu; tako ponukan od Duha, dođe u Hram... kad dijete Isusa doniješe u njega roditelji.
8. veljače[uredi]
| Čišćenje, Šimun - savršeni čovjek autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo secundus, Mariale, I, str. 522-523. |
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu... (usp. Lk 2, 22-40).
Šimun, savršen čovjek kakav je bio, prima ga u naručje. Bio je, naime, savršen u odnosu na bližnjega, jer je bio pravedan; u odnosu na Boga, jer je bio bogobojazan, pobožan i religiozan, te u odnosu na sebe sama, jer je iščekivao utjehu Izraela. Ne samo da je iščekivao, nego je ustrajno molio upornim vapajima i uporno uzdizao svoje molitve Bogu, stoga je pisano: Objavio mu Duh Sveti da ne će vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Iščekivaše Utjehu Izraelovu (Lk 2, 26), kao što je rekao Jakov: U spas tvoj se, Jahve, uzdam! (Post 49, 18). Kao što je Jakov, vidjevši svojega najmilijega sina Josipa kako je postao upraviteljem egipatske zemlje i spasiteljem svijeta, grleći ga rekao: Sada, pošto sam rođenim očima vidio da si još živ, mogu umrijeti (Post 46, 30), na isti način ovaj sveti starac, primivši prepun radosti Krista u naručje, rekao je: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! U tome hvalospjevu on Krista, Božjega Pomazanika, naziva spasenjem Božjim koje je Bog, još od vječnosti, pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu pula svoga izraelskoga jer Bog nije nikada uzeo narav anđela, nego je samo uzeo Adamovo sjeme.
S druge strane, u ovom su hvalospjevu sadržana više otajstva nego riječi, više svetinje nego glasovi ako bi se htjelo izraziti i objasniti što znači taj mir, taj Spasitelj koji je pripravljen još od vječnosti, ta svjetlost na prosvjetljenje naroda, ta slava puka svoga Izraelskoga. A tko bi na dostojan način mogao ljudskim jezikom i riječima objasniti ta neizreciva, dapače, neshvatljiva otajstva? Taj hvalospjev, k tome, čini se kao kompendij cjelokupne teologije i svih božanskih pisama Staroga i Novoga zavjeta; za nas je dovoljno to da je Krist, u njemu, proglašen Spasiteljem čitavoga svijeta i tvorcem milosti i slave, prema Vječnoj namisli i rasporedbi Božjeg predodređenja.
9. veljače[uredi]
| Prikazanje, prinošenje najdragocjenijih stvari autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo secundus, Mariale, I, str. 524. |
Primi ga on [Šimun] u naručje, blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštat slugu svojega, Gospodaru... (usp. Lk 2, 22-40).
Primi ga on [Šimun] u naručje, blagoslovi Boga i reče: 'Sad otpuštat slugu svojega, Gospodaru...' U današnjem se evanđelju nude različiti čini savršenstva. Prije svega, Marija prinosi Krista Bogu, a od Boga ga prima Šimun. Najsavršeniji čin krjeposti koji čitamo, a učinio ga je praotac Abraham, sastoji se u tomu da je on po Božjoj zapovijedi primio svojega sina jedinorođenca i tako pokazao kako duboko ljubi Gospodina svim srcem i iznad svega; tako Marija prinosi Bogu sina jedinorođenca kojega je ljubila više od svoje duše najžarčom ljubavlju. Šimun, pak, prima Krista u svoje naručje i, nakon što ga je primio, osjetio je odbojnost prema svemu drugomu; zbog toga povika: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru.
To je stanje savršene krjeposti: ljubiti, naime, jedino Gospodina, ne više samo iznad svega, nego prezirući sve drugo, kao što je rekao kraljevski prorok: Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji. Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka! (Ps 73, 26-27). Tako Šimun prima u naručje Dijete Isusa; privija ga na prsa i posjedujući njega odriče se svega drugoga, jer je u njemu našao blago skriveno u polju i dragocjen biser. Zato prodaje sva svoja druga dobra kako bi stekao tako veliko blago i tako dragocjen biser neprocjenjive vrijednosti: Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda i tako dalje.
Primi ga on [Šimun] u naručje. Ovdje se divimo krjeposnosti i njezinoj nagradi. Bog je, naime, rekao Abrahamu: ja sam ti zaštita, a nagrada tvoja bit će vrlo velika! (Post 15, 1). Čitamo, naime, o Šimunu kojega su resile sve uistinu izvanredne i savršene krjeposti da je bio čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu; to su bili znakovi izvanredne krjeposnosti.
Ali, koju je nagradu za to primio? Samoga Boga, Krista koji je utjeha Izraelova, nebeska škrinja u kojoj su sva blaga. Koje li nagrade! Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj (Izl 33, 19), učinit ću te bogatim svakim dobrom: imati samoga Boga u rukama, da bi čovjek mogao steći Božju naklonost. On ispunja želje štovatelja svojih (Ps 145, 19). I to je, zacijelo, velika, beskrajna nagrada, od koje nije moguće zamisliti veću!
10. veljače[uredi]
| Prikazanje, prinošenje najdragocjenijih stvari autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo secundus, Mariale, I, str. 524-526. |
Primi ga on [Šimun] u naručje, blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštat slugu svojega, Gospodaru... (usp. Lk 2, 22-40).
Primi ga on [Šimun] u naručje. Krist se u božanskim Pismima naziva Božjim darom: dijete nam se rodilo, sina dobismo (Iz 9, 6). Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne (Iv 3, 16). Kad bi znala dar Božji (Iv 4, 10). Bog je ispunio čin darivanja među živima; ali da bi to darivanje bilo po zakonu, osim instrumenta, ne traži se samo darivatelj koji će prinijeti dar, nego također primatelj dara, to jest onaj kojemu je prinesen i onaj koji prima dar. Danas se Šimun ovdje predstavlja u svojstvu darivatelja koji od Boga prima na dar jedno beskrajno blago: Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (Rim 8, 22).
Šimun, primatelji koji je imao dijete Isusa u naručju, blagoslovi Gospodina riječima: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! On je uistinu bio čovjek po Božjem srcu rako da, primivši veliki dar, pun zahvalnosti prema Gospodinu, odmah uputi zahvalu božanskom dobročinitelju: blagoslovi Boga i tako dalje. On je upoznao dobročinstvo i prepoznao dobročinitelja; procijenio je važnost dobročinstva te je, stoga, Krista nazvao mirom i spokojem svijeta, Spasiteljem Božjim, svjetlošću naroda i slavom Izraela [...].
Čini se da se traže tri glavne stvari da bi se zadobila savršena sreća: besmrtnost života, punina znanja i uzvišenost slave. Dapače, upravo to troje Lucifer je obećao našim praroditeljima u zemaljskom raju: Ne, ne ćete umrijeti!... vi će te biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 4-5), odnosno, posjedovat će znanje o svemu; obećavši im tako trajnu savršenu sreću u tome raju. Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru: eto pravoga raja! Ta vidješe oči moje spasenje svoje, vidješe Spasitelja, začetnika vječnoga života, oca vječnosti: eto besmrtnosti života; na svjetlo i prosvjetljenje naroda; eto uzvišenosti slave: Rekoh doduše: Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega! (Ps 82, 6).
Tako danas moramo promatrati toga čovjeka, vrlo svetog Šimuna, koji je sav zračio zadovoljstvom što je primio veliki dar i nema nikakve druge želje jer je primio Krista, božansko blago u kojemu su sva poželjna dobra: blago mira, zdravlja, svjetla i slave. Usto je bio vrlo dostojan tako velik dara, jer je bio čovjek pravedan i bogobojazan... Duh Sveti bijaše na njemu. Zbog svoje pravednosti i svetosti, on je bio dostojno boravište Duha Svetoga, jer su to krjeposti koje naše srce čini prebivalištem dostojnim Boga: Pravda i pravednost temelj su prijestolja tvoga (Ps 89, 15). Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14, 23).
11. veljače[uredi]
| Čišćenje, blagdan poniznosti autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo tertius, Mariale, I, str. 529. |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Budući da su poniznost, zahvalnost i ljubav krjeposti koje su neizmjerno mile Gospodinu, on ih na vrlo osobit način traži od svakoga od nas. To je razlog zbog kojega je presveta Djevica danas učinila jedno djelo beskrajne poniznosti, neizrecive zahvalnost i ljubavi koja se ne da izraziti riječima. Poniznosti, ponajprije, jer s obzirom na to što je Krist htio sam iz poniznosti ispuniti zakon o obrezanju, na isti je način Marija htjela podložiti se zakonu o čišćenju i kao žrtvu paljenicu i žrtvu za grijeh prinijela je ptice propisane zakonom o čišćenju kojemu, međutim, nije bila podložna, kao što Krist nije bio podložnik zakona o obrezanju.
O beskrajne li Marijine poniznosti! Budući da je ona Majka Božja, kraljica neba i gospodarica anđela, promatrajte njezinu veličinu i uzvišenost i shvatit će te koliko je duboka bila njezina poniznost u današnjemu prikazanju u Hramu da bi bila očišćena kao jednostavna ženica nalik drugima, premda je bila svetija i čišća od samih anđela! Kao što se Krist htio pojaviti u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh (Rim 8, 3), tako se Marija nije oklijevala pojaviti slična ženi grješnici, poput svih drugih. Budući da je Gospodin rekao da tko se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 14, 11), koje je uzdignuće zaslužila Marija za tako veliku poniznost? Upravo zato što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom (Lk 1, 48).
Presveta Djevica pokazala je danas vrlo zahvalan duh prema Bogu i kao što je ona, već neko vrijeme prije toga, od samoga začeća Riječi, onim veličanstvenim hvalospjevom zahvalila Gospodinu na neizrecivu dobročinstvu koje je primila, tako ona to danas javno objavljuje. Zahvalni je duh poput vrlo glatkoga zrcala u kojemu se odražavaju različite slike na isti način na koji ih je primilo; dakle, na onaj način kojim je Bog dao Mariji svojega sina jedinorođenca tako ga ona danas prinosi istome Bogu; i poput punoga mjeseca kad izravno odražava sunčeve zrake, tako je danas vidimo obasjanu silnim sjajem.
12. veljače[uredi]
| Čišćenje, blagdan ljubavi autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo tertius, Mariale, I, str. 529-530. |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Marija je pokazala onu najžarču i najsavršeniju ljubav koju je osjetio Abraham prema Bogu kad mu je prinio za žrtvu paljenicu jedinoga sina svojega, zbog čega je zaslužio obilan blagoslov za sebe i za svoje potomstvo u vijeke. Naime, preblažena Djevica svojim je čišćenjem primala iz dana u dan sve veću čistoću i sve veću svetost, vježbajući se u djelima božanske krjeposti, iskazujući vrlo spremnom voljom i marljivim učenjem posluh Božjemu zakonu i s dubokom poniznošću često je pohađala Hram i sveta mjesta, kao da je nečista žena, prisiljena na to od propisa zakona.
Marija je, stoga, stjecala sve veću čistoću, bilo zbog svojega savršenoga posluha bilo zbog svoje najdublje poniznosti, zbog čega je uspijevala sakriti svoju čistoću i svetost; bilo također zbog svoje zahvalnosti prema Bogu bilo zbog svoje ljubavi, vjere i poniznosti kojom se predstavila u Hramu, mjestu bogoštovlja, gdje se klanjalo Bogu i prinosilo mu se žrtve, i gdje je ona, kao svaka siromašna žena, donijela, za žrtvu čišćenja, par grlica ili dvije golubice jer su samo bogati bili dužni prinijeti janje. Ona je, naime, čuvala božansku čistoću srca, u siromaštvu duha, i tako je bila najčišća, najponiznija djevica najsiromašnijega duha.
13. veljače[uredi]
| Čišćenje: prinos autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo tertius, Mariale, I, str. 535-536 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
U današnjemu evanđelju moramo promotriti tri otajstva: Marijino čišćenje i posvećenje, zbog porasta milosti Duha Svetoga; Marijino prinošenje Krista Bogu te, na kraju, Božji dar čovjeku prema Božjem obećanju: Objavio mu Duh Sveti da ne će vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega, to jest, utjehu Izraela. Danas, međutim, on ne samo da vidi Krista, nego ga prima u svoje naručje. Bog je uistinu nešto veliko obećao tom svetom čovjeku, ali je on mnogo više dobio i tako je dar nadmašio obećanje jer je on primio savršenu utjehu. Stoga, kako je praotac Jakov ugledavši svoga najmilijega sina Josipa, za kojega je mislio da je mrtav dočim je ovaj bio živ i postao upraviteljem Egipta, uskliknuo pun nevjerojatne radosti i neizrecive utjehe: Sada, pošto sam rođenim očima vidio da si još živ, mogu umrijeti (Post 46, 30), tako ovaj vrlo sveti starac, nakon što je kontemplirao Krista, reče: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!, to jest, sada ću umrijeti sretan i radostan. On poput labuda, pjevajući zbog razdraganosti i radosti srca, teži smrti kao oslobođenju, gotovo kao da je mnogo godina bio zatočen u tamnici i žudio za tako dragom slobodom. Zato uzdiše: Sad otpuštaš slugu svojega: oslobodi me! Želi umrijeti da bude s Kristom (usp. Fil 1, 23).
Prvo je otajstvo otajstvo čišćenja zbog uzvišene milosti koju je Mariji dodijelio Duh Sveti, čija milost ima jedan početak, jedno sredstvo i jednu svrhu. Stablo krjeposti, naime, najprije biva zasađeno, zatim raste i na kraju, kad dozrije, daje najbolje plodove. Početak je milosti strah Božji. Naime, pisano je: Početak mudrosti strah Gospodnji! (Ps 111, 10), i duša biva opravdana i posvećena tako da se kloni zla i čini dobro. Sredstvo je, pak, žarka želja za savršenstvom, glad i žeđ za pravednošću: Hoćeš li biti savršen (Mt 19, 21); Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48). Svrha, na kraju, savršena je ljubav: Svrha je zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne (1 Tim 1, 5). A povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva (Kol 3, 14). Savršena ljubav ljubi Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svim snagama tako da duša ne ljubi ništa što se protivi Bogu, ništa više od Boga, ništa kao Boga, već ljubi uistinu Boga iznad svega.
14. veljače[uredi]
| Čišćenje: plodovi ljubavi autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo tertius, Mariale, I, str. 536 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Evo plodova Marijine ljubavi: najspremnijom dušom ona je prikazala Bogu svojega najmilijeg Sina. Zato, premda je tijekom muke presveta Djevica stajala podno križa i nije naricala, kao što to čine male žene koje u tome jednostavno ne znaju stati, nego je vrlo snažnoga duha znala podnijeti tu neizmjernu bol, govoreći u sebi: već sam prinijela svojega Sinka Bogu: potpuno sam Mu ga predala; sada, ako se tako sviđa Njegovu božanskom Veličanstvu, neka se uvijek ispunja Njegova volja, kao što je sam Isus molio u vrtu.
I to je plod savršene ljubavi: prinijeti Bogu svom dušom i iskrena srca stvari koje ljubimo. A budući da ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5, 5), iz toga slijedi da je savršena ljubav Božji dar. I tako kod Šimuna vidimo početak, sredstvo i svrhu svetosti: početak jer je bio pravedan; sredstvo jer je bio eulabis, bogobojazan i pobožan, klanjatelj i sluga Božji i iščekivao je Utjehu Izraelovu; svrhu jer Duh Sveti bijaše na njemu poradi njegove savršene ljubavi.
15. veljače[uredi]
| Čišćenje: Marijino posvećenje autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo tertius, Mariale, I, str. 542-543 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Govorimo ovdje o zakonskom čišćenju koje, iako je samo po sebi bilo tjelesno, simbolizira, ipak, njegovo duhovno čišćenje za posvećenje duha. Marija danas, čisteći se, bila je u najvećoj mjeri posvećena: Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje! (Otk 22, 11). Jedino je Krist bio tako svet da se nije mogao više posvetiti niti je mogao primiti veću milost. I Riječ tijelom postade... pun milosti i istine... od punine Njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1, 14-16); zato ga serafini tri puta proglašavaju svetim. Marija je također bila puna milosti i svetosti, kakvom ju je pozdravio anđeo; ipak, ona je bila sposobna za još veću svetost i milost, i stoga joj je anđeo navijestio: Duh Sveti sići će na te (Lk 1, 35). Ona je, naime, sve više rasla u krjeposti, milosti i svetosti. Salomon također reče o njoj: Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće (Pj 6, 10), to jest, koja prelazi iz manjega na veće svjetlo, sve do najvišega sjaja koje je sunce?
Zbog pobožnih djela koja su činili, sveci primaju sve obilnije milosti; ali ih primaju na najviši način, zbog djela ljubavi: Iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi (Izl 20, 6). Ja ljubim one koji ljube mene (Izr 8, 17). Tako je Abraham, ljubeći Boga i posvetivši mu najmilijega Sina, zaslužio najveći blagoslov: Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve (Post 22, 16). Koji je blagoslov, dakle, danas zaslužila Marija, prinijevši svojega sina jedinorođenca? Kojeg li prinosa, mili Bože, kojega li dara, kojeg li poklona! Da bi primio tako velik dar, Bog je poslao Šimuna ili, bolje, samoga Duha Svetoga koji je bio u njemu; i taj je dar on primio u naručje, uzdigavši najveće hvale Gospodinu: Ta vidješe oči moje spasenje Tvoje... svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.
16. veljače[uredi]
| Čišćenje: Božji dar autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem, sermo tertius, Mariale, I, str. 543 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Bog nagrađuje stostruko za darovani dar. Što je danas učinio da nagradi za tako velik dar? O toj nagradi, međutim, nije nam ništa rečeno, osim da Šimun blagoslovi Boga. Znamo, pak, da u Svetomu pismu blagoslov označava preobilje dobara, a ta dobra mogu biti: dobra naravi ili bogatstva na ovome svijetu, ili dobra milosti u Crkvi, ili pak slave u raju. A budući da danas Marija nije primila tjelesne darove niti dobra slave, zato je nagrađena Božjim blagoslovom, jednako kao što je kraljicu iz Sabe nagradio Salomon. Bila je, stoga, puna blagoslova, s preobiljem duhovnih dobara, milosti i darova Duha Svetoga. Nije, stoga, rečeno koji je bio blagoslov, nego već samo da blagoslovi Šimun, na kojemu je bio Duh Sveti; s druge strane, taj nam se blagoslov pokazuje potpuno tajanstvenim ako promotrimo dostojanstvo primatelja dara, veličinu darovane stvari i sam prinos, te na kraju narav vladara davatelja nagrade koji jedini može dati stostruku nagradu za darove.
Budući, dakle, da je blagoslovljena Djevica danas blagoslovljena od Boga neizrecivim darom milosti i jedinstvena posvećenja, zar se treba čuditi ako je danas očišćena? Kao što se Bog ponaša sa suncem kad mu pribavlja sedam puta veće svjetlo, s punim mjesecom kada mu daje sunčevu svjetlost, na jednak se način danas ponio s najsvetijom Djevicom. Ona je bila već vrlo bogata darovima milosti, a danas je postala još bogatija i svetija po neizrecivu blagu novih milosti.
17. veljače[uredi]
| Čišćenje: dostojanstvo Djevice autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem Virginis Deiparae, sermones de tempore, X/2, str. 117-119 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Tekst evanđelja pruža nam prigodu progovoriti, premda na nedostojan način, o Djevici Mariji predlažući vam da razmatrate o trima stvarima, to jest: dostojanstvu Djevice, njezinim zaslugama, odnosno nagradi kreposti [...]. Danas Mariju časti ne neki kralj, nego Bog koji je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara (1 Tim 6, 15), časti je nebeski Kralj, Gospodar anđela, Vladar svijeta, Svevladar. On ju je primio u svojemu domu uz velike počasti: poslao je presvetoga Šimuna, u kojem je prebivao Duh Sveti i kojega je sam Duh Sveti doveo u Hram, da ju primi. Stoga sam Duh Sveti dolazi primiti Djevicu u Božjem domu. Štoviše, gotovo kao da nije bio zadovoljan time da joj ususret pošalje Šimuna, na kojem bijaše Duh Sveti, poslalo joj je ususret također proročicu Anu, svetu ženu koja je, upravo zato što je bila proročica, bila puna Duha Božjega.
Veliki vladari i kraljevi običavaju primati s velikom čašću u vlastiti dom samo osobe vrlo velikoga dostojanstva, to jest kraljeve, kraljice i najplemenitije knezove i moćnike. Koje li je, dakle, moralo biti dostojanstvo Marije koju je s tako velikom čašću Bog primio u vlastitom boravištu! I tako nam se danas pokazuje veliko Marijino dostojanstvo [...]. Ni jedno se dostojanstvo ne može usporediti s tim. Bog je htio da Mojsije pristupi s najvećim poštovanjem mjestu koje je on posvetio svojom božanskom prisutnošću (usp. Izl 3, 5). Slično tomu, htio je da Kovčegu saveza svi Izraelci iskazuju najveću čast, jer je bio podnožje njegovim nogama, njegovo posebno boravište i njegovo sjedište. Tako je isto htio da Hram časte svi jer je bio Božji dom.
Što ćemo, dakle, reći o Mariji koja je bila živi Božji hram, živi kovčeg, živo i najsvetije mjesto čitavoga božanstva? Kad je sišao izdiktirati Zakon na Sinaju, zabranio je pod prijetnjom smrti da se tko ne približava gori i da ga dotiče, jer je htio da se svi drže podalje od njega zbog Božanstva koje u njemu prebiva. Što li će tek pravi Bog koji se u njoj utjelovio i nastanio tražiti u odnosu na Mariju!? Što je drugo bio Salomonov hram ako ne slike i model Marije, nje koja je oživotvoreni Božji hram?
18. veljače[uredi]
| Čišćenje: dan zasluge autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem Virginis Deiparae, sermones de tempore, X/2, str. 119-120 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
Marijina zasluga proizlazi iz najrevnijeg provođenja Božjega zakona. Naime, u današnjem se evanđelju tri puta inzistirao na činjenici provođenja zakona: Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije začeća. Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem... i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem (Lk 2, 22-24). Kako je samo Djevica bila revna u provođenju Zakona! Kako je samo bila poslušna Božjim zapovjedima! Ona nije bila podložna tim zakonima, jer zakon prestaje obvezivati kad nedostaje razlog zbog kojega se zakonu treba pokoravati. A u tome porodu ne postoje okolnosti zbog kojih je zakon proglašen. Kad koja žena zatrudni i rodi muško čedo (Lev 12, 2). To se još bolje vidi u hebrejskom tekstu gdje čitamo: Ako je žena primila sjeme.
Slično tome, Zakon je zapovijedao: Meni posvetite svakoga prvorođenca (Izl 13, 2), to jest, neka se posveti Gospodinu kao nešto sveto i namijenjeno bogoslužju. Ni ova se, međutim, okolnost nije potvrdila u primjeru Marije koja je rodila ostavši djevicom. Naime, Krist je došao na svijet sačuvavši samu tjelesnu netaknutost majke, kao što će jednoga dana ući u Dvoranu Posljednje večere kroz zatvorena vrata. No, budući da se ova zakonska odredba odnosila na rođenje prvorođenca, sveta Djevica doslovno je htjela provesti zakon i prikazati Bogu svojega Sina. Zato u današnjemu evanđelju susrećemo četvrto podsjećanje na Zakon kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem [...].
U prinošenju Krista ima jedna sasvim jedinstvena zasluga. U božanskim se Pismima u najvećoj mogućoj mjeri hvali i doziva u svijest ne samo od ljudi, nego i od Boga Abrahamova poslušnost, jer je on, da bi proveo Božju zapovijed, prinio za žrtvu svojega jedinoga i najmilijega Sina. Danas Djevica ponavlja herojski čin drevnoga patrijarha dok prinosi Krista kojega je Izak bio tek lik, slika i sjena. Prinijela ga je u Hramu, u mjestu žrtava koje zapravo ne označavaju ništa drugo nego Kristovu muku i smrt. Štoviše, dok je uvodila dijete u Hram, kao što piše u Zakonu Gospodnjem i prije nego što će ga pokazati svećeniku, Šimun je prorekao Kristovu muku i smrt: Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca! A ipak je Djevica prikazala Sina božanskoj volji i samoj smrti.
Abrahamova je žrtva bila velika i on ju je učinio s najdubljim osjećajem pobožnosti i ljubav prema Bogu, ali beskrajno je veći današnji Djevičin prinos. I Duh Sveti hvali taj božanski dar govoreći Šimunovim ustima: Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, to jest Spasitelja svijeta, začetnika milosti i djelitelja slave, jer on daje milost i slavu (Ps 84, 12). Zbog istoga je razloga nazvan svjetlošću naroda i slavom naroda Izraelova: milost i istina nasta po Isusu Kristu (Iv 1, 17).
19. veljače[uredi]
| Čišćenje: Božji blagoslov autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Purificationem Virginis Deiparae, sermones de tempore, X/2, str. 121-122 |
Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga [dijete] u Jeruzalem... (usp. Lk 2, 22-40).
U današnjem evanđelju podsjeća se na provođenje mnogih krjeposti, to jest, poniznosti, poslušnosti, pobožnosti, zahvalnosti i, ponajprije, božanske ljubavi, jer Marija prinosom svojim pokazuje da ljubi Boga iznad svega. Nagrada je, pak, razmjerna zasluzi, kao što plaća odgovara odrađenu poslu. Bog je Abrahamov prinos nagradio najvećom darežljivošću: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! (Post 22, 16). Namjesto samo jednoga sina, od Boga je dobio bezbrojno potomstvo, i ono je bilo snažno i moćno: svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom (Post 22, 18).
No, koju nagradu Marija prima zbog božanskoga prinosa? Šimun blagoslovi. Kojim blagoslovom? Božansko pismo podsjeća na Abrahamov blagoslov, ali ništa ne kaže o Marijinu. Više puta nalazimo da je Djevica bila blagoslovljena: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (usp. Lk 1, 28. 42). I tako je bila blagoslovljena također od Šimuna. No, koji je to bio blagoslov nije nam otkriveno, upravo kao što se dogodilo kad Bog reče: Ja sam koji jesam (Izl 3, 14) i Izaija: Blago pravedniku, hranit će se plodom djela svojih! (Iz 3, 10), i Krist: Bog je tako ljubio svijet (Iv 3, 16), te na drugome mjestu: Kad bi znala dar Božji (Iv 4, 10).
Kao u svim drugim svetopisamskim ulomcima, tako iz Šimunovih usti ništa nije pobliže rečeno o tomu blagoslovu Marije, jer je neizreciv, nedokučiv ljudskomu umu. Zato evanđelist piše na jezgrovit način: blagoslov. Taj je blagoslov golemo, beskrajno blago. Danas je Djevica Marija prikazala Krista u Hramu. Trebamo promotriti tko je ta koja ga prikazuje i, na kraju, koja je nagrada za taj prinos. Ona koja prikazuje Krista jest Marija i ona to čini nakon obreda svojega čišćenja: Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja.
20. veljače[uredi]
| Pravila života autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria quarta cinerum, Quadragesimae quartum, X/1, str. 1-2. |
I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste... (usp. Mt 6, 16-21).
U današnjem je evanđelju propisano kako se posti, dano je pravilo kako živjeti čestito i sveto. Na početku je Bog, da bi upravio čovjeka na put spasenja i po njemu ga doveo do zemaljskog i nebeskog raja, dao dva životna zakona: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti! (Post 2, 16-17); jedna je zapovijed bila upravljena čovjeku da može živjeti zauvijek, druga da nikada ne umre; tako je to pravilo života dano čovjeku kao put spasenja i ljestve kojima se uspinje prema nebu, kao most koji su načinile Božje ruke, kojim čovjek može prijeći iz zemlje u nebeski raj. Danas je Gospodin, da nam pomogne prijeći iz raja tjelesnih putenosti u raj nebeskih slasti, zacrtao put dajući spasonosne savjete i životna pravila.
U današnjem evanđelju dana su različita pravila i životni zakoni o svetom i uistinu duhovnom životu. Vjernicima su pripravljeni put spasenja i nebeske ljestve. U Svetome pismu čitamo da postoji put spasenja i put propasti, put pravednika i put grješnika: Jer Jahve zna put pravednih, a propast će put opakih (Ps 1, 6). Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih... već uživa u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misli dan i noć (Ps 1, 1-2). Gospodinov je zakon onaj zakon koji Pavao naziva zakonom duha, dok je staza grješnika zakon udova i grijeha: opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima (Rim 7, 22). Gospodinov zakon zapovijeda samo dvije stvari: Zla se kloni, a čini dobro (Ps 34, 15). Tako danas Gospodin zapovijeda kloniti se licemjerja: ne budite kao licemjeri; kloniti se škrtosti: Ne zgrćite sebi blago na zemlji; to znači kloniti se zla. No, zapovijeda također činiti dobro: Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice; zgrčite sebi blago na nebu.
Što se tiče puta, hodočasnici žele tri stvari: prije svega da bude prav, naime, što je više prav, to je kraći i brže se prelazi planirani put; zatim da bude ravan, naime, putovati planinskim putovima uvijek je mnogo teže; na kraju, da nije grbav i da ga se može brže prijeći, naime, da na njemu ne bude zaprjeka poput kamenja, blata, pijeska, trnja. Putnici žele, ukratko, da put bude lak, siguran i pouzdan; lak, da ne bude vrlo težak i mukotrpan kako oni koji ga dobro ne poznaju ne bi na njemu zalutali; siguran od opasnosti razbojnika, zvijeri, litica. Ako je, osim toga, put također lijep, može li se poželjeti išta više od toga. Gospodinov je zakon lak i zato kaže: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11, 30). Također je ugodan: Uzmite jaram moj na sebe... i naći će te spokoj dušama svojim. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11, 28). [...] Krist je došao na svijet radi toga: da ljude nauči putu spasenja.
21. veljače[uredi]
| Nebeske ljestve autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria quarta cinerum, Quadragesimae quartum, X/1, str. 3-4 |
I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste... (usp. Mt 6, 16-21).
No, budući da postoji varljiv put koji zavarava čovjeka, kao što kaže Mudrac: Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti! (Iz 16, 25), Gospodin nam je zapovijedio izbjegavati put licemjera. A idući tim putem, možemo lako nabasati na razbojnike, poput onog čovjeka koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon, Gospodin zapovijeda da se ne razmećemo našim dobrim djelima kako to čine licemjeri [...]. Zato nas opominje da zgrćemo blaga kod Boga, a ne na zemlji gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. I da bi, na kraju, put bio siguran, Gospodin zapovijeda kloniti se licemjerja; da bi, pak, bio lak, siguran i brz, Gospodin zapovijeda da ne zgrćemo blaga na zemlji. Ona, naime, postaju teret, ona su zaprjeka i uvijek su izložena velikim opasnostima.
U današnjem nam se evanđelju predlažu ne samo put spasenja, nego i ljestve koje vode u nebo, kojima se naš duh može uspeti na nebo da bi naša domovina bila na nebu (usp. Fil 3, 20). Bog želi da zgrćemo blaga na nebu, da bi nam srce bilo na nebu; naime, rekao je: gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. Te se ljestve sastoje od sedam stuba krjeposti. Od vjere: da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti; od nade: Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti; od umjerenosti: kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri; Ne zgrćite sebi blago na zemlji, dakle, umjerenost nasuprot pohlepnosti za svjetovnim dobrima; od jakosti koja je plemenitost i snaga duše, koja prezire niske stvari i teži uzvišenima: Ne zgrćite sebi blago na zemlji, zgrćite sebi blago na nebu.
Od mudrosti koja razlučuje dobro od zla i bolje stavlja ispred dobroga, kloni se opasnosti, traži sigurnost, zna razlikovati pravu krepost od lažnog licemjerja i dok čeka dobru nagradu od Bogu, više ju voli od lažne slave svijeta i ljudske hvale. Tako više voli nebeska blaga od zemaljskih; naime, zemaljska su bogatstva propadljiva i bez njih se može ostati, dok to ne vrijedi za nebeska, kao što kaže Petar: on nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme (1 Pt 1, 3-5).
Druga je stuba tih ljestava pravednost koja je stalno i trajno htijenje davati drugomu ono što mu pripada. Ona nam zapovijeda da ne obmanjujemo ljude prividnom krjeposnošću kao što to čine licemjeri, naime, hvala i čast su nagrada za pravu krjepost; naređuje nam da postovima mrtvimo svoje tijelo zbog svojih grijeha; zapovijeda nam pripisati Bogu ono malo slave što se može naći u našim djelima: Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slave daj (Ps 114, 9); zapovijeda nam da imamo u dobrim djelima ispravnu i svetu nakanu bez koje je uzaludan i isprazan svaki napor oko krjeposti: Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću (Mt 6, 2). Pravednost je stalna, postojana i trajna čestitost duše. Na kraju, najviše stuba tih ljestava jest ljubav: zgrćite sebi blago na nebu; gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.
22. veljače[uredi]
| Vjera autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria quinta post cinerum, Quadragesimae quartum, X/1, str. 22-24, passim. |
Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim; 'Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere...' (usp. Mt 8, 5-13).
Vjera je nalik stablu života, ali stablu koje je uvijek puno plodova, koje rađa svakog mjeseca, kao što čitamo u Otkrivenju (usp. 22, 2); ona je poput stola za prinesene kruhove koji nikada nije prazan. Sveta je vjera stablo života koje je Bog zasadio; to je, naime, Božji dar, i još k tome najvrsniji dar, kao što kaže Jakov: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene (Jak 1, 17). U Svetome pismu čitamo da to stablo rađa najizvrsnijim plodovima: čisti nam srce, opravdava nam duše; čini nas hramovima Božjim; daje nam snagu u borbi protiv Sotone; pobjeđuje svijet; daje nam nadu i dodjeljuje nam zaslugu spasenja; čini nas djecom Božjom; daje nam Duha Svetoga; čini nas bogatima dobrim djelima; ispunja nam srce radošću; razlog je zbog kojeg Bog uslišava naše prošnje i molitve; i, na kraju, u određenom smislu vjera nas pobožanstvenjuje, naime, daje nam dioništvo u božanskoj naravi: Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi (2 Pt 1, 4).
Svemoćnost je svojstvena Bogu: Ta Bogu ništa nije nemoguće! (Lk 1, 37); a ipak: Sve je moguće onomu koji vjeruje! (Mk 9, 23); Sve mogu u Onome koji me jača (Fil 4, 13). Čudotvorstvo je svojstveno Bogu, a ipak: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti (Iv 4, 12). Tako vjernici ne samo da se nazivaju sinovima Božjim, kao što kaže sveti Pavao Galaćanima: Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri (Gal 3, 26), nego također bogovima: Rekoh...: »Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!« (Ps 81, 6). Kakvo li je veliko čudo vidjeti pobožanstvenjenoga čovjeka! To je zlato ili, radije, usijano željezo, mjesec sličan suncu, zemlja koja je postala nalik nebu, kao u srebru i dragom kamenju, koja je postala nalik zvijezdama, kao u zlatu! Vjera prenosi ljude u nebo: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom (Mt 8, 11). Tako su vjera nebeske ljestve po kojima se anđeli penju (usp. Post 28, 12), ljestve s dvanaest prečaka.
23. veljače[uredi]
| Čudo čovjeka vjernika autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria quinta post cinerum, Quadragesimae quartum, X/1, str. 21-22. |
Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim; 'Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere...' (usp. Mt 8, 5-13).
Nedvojbeno je čudesno ono djelo koje najveći tvorac hvali i divi mu se netom što ga pogleda. Sva su Božja djela čudesna: Bog... jedini tvori čudesa (Ps 72, 18); djela [su] tvoja predivna (Ps 139, 14). No, među svim Božjim djelima mudraci samoga čovjeka drže najvećim i uistinu divnim čudom; naime, sve je stvoreno zbog njega. Ovaj svijet kao da je veliko platno koje je oslikao jedan jedini slikar, plod čudesnoga umijeća; po čitavoj njegovoj površini mogu se vidjeti mnoge slike, prikazi mnogih krajeva, mora, rijeka, životinja, riba, ptica i sjaja neba. No, glavna slika, zbog koje je sve učinjeno, jest slika vladara uživo, u njegovoj prirodnoj ljepoti. To je čovjek u svijetu. Zbog toga ne samo da ga Hermes Trismegistos (Asklepije, pogl. I.) naziva čudom u svijetu, nego je mnogo prije toga to učinio premudri Job, vrlo mudar filozof i teolog: Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao (Job 7, 17) [...].
On je točka u kojoj se dotiču nebo i zemlja, poveznica između vremena i vječnosti; stvor načinjen od anđela i životinje, rekapitulacija, kompendij svemira, najveći od svega, gospodar svijeta, tumač prirode, slika Božja, oponašatelj božanstva, oživljeni kip, stablo obdareno osjetilima, životinja urešena anđeoskim umom, ljestve nebeske, po svom umu nadilazi svemir, mikrokozmos, ali po svojim potencijalima toliko veći od makrokozmosa, koliko je manji od njega po veličini.
No, ako je čovjek, upravo zato što je čovjek, čudo prirode, kao što je kršćanin čudo veće od prirode, on je čudo milosti, čudo krjeposti. Krist se divi ne toliko satnikovoj ljudskoj naravi, koliko njegovoj nadnaravnoj, nadljudskoj milosti: zadivi se... ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. Jednom se svetcu činili da postoje, i u pravu je, tri čuda: »Bog je čovjek, Djevica je majka, vjera i srce čovjekovo«1 Čovjek je, naime, po svojoj naravi, poput Tome, sumnjičav: Ako ne vidim... ne ću vjerovati (Iv 20, 25); i katkad ne vjeruje ni svojim očima, zbog grijeha je postao poput životinje jer ne razumije stvari Duha Božjega: čovječje su misli opake od njegova početka (Post 8, 21). Krjepost u čovjeku čudesan je cijep dobroga stabla na loše stablo, koje ne bi moglo rađati dobrim plodovima, kao kad se na stablo masline ucijepi lažna maslina: sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše (Jak 1, 21).
1 Sveti Bernard, In vigilia Nativitatis Domini, sermo 3 (PL 183, 98)
24. veljače[uredi]
| Savršen čovjek autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria quinta post cinerum, Quadragesimae quartum, X/1, str. 24-25. |
Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim; 'Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere...' (usp. Mt 8, 5-13).
Čuvši to, zadivi se Isus. Taj je satnik slika i savršeni model čovjeka kršćanina. Često se u spisima filozofa, ali i u spisima teologa postavlja pitanje: Što je čovjek? No, mi se danas trebamo pitati: što je čovjek kršćanin? Za oblikovanje čovjek, s fizičkoga gledišta, potrebni su tijelo i duša. Tako je, naime, od početka Bog oblikovao čovjeka. Kršćanin je, međutim, teološki čovjek. Da bi se sastavilo toga čovjeka, nužni su savršena narav i nadnaravna milost. Prirodnog je čovjeka Mojsije nazvao Božjim stvorom, slikom i prilikom Božjom; teološkog je čovjeka Pavao definirao pak kao novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 24). Promatrajmo, međutim, tu sliku u satniku. On za sebe kaže da je čovjek, naime: i ja sam... čovjek pod vlašću; on je čovjek, ne anđeo ni životinja, ima razumsku dušu koja po spoznaji i ljubavi može doći do Boga; on je čovjek ne samo zbog naravi, nego također zbog vladanja, naime, ne vodi se instinktivnošću, poput životinja, nego umom i razumom. Mnogo je onih pod čijim se ljudskim likom kriju tek životinje, zbog čega je onaj glasoviti filozof, sred mnoštva ljudi, svjetiljkom upaljenom usred bijela dana tražio čovjeka (usp. Diogen Laertije, De vitis philosophorum, 6), a Jeremija je rekao da nije vidio čovjeka na zemlji (usp. Jr 4, 25).
Satnik je, naprotiv, živio prema razumu, zapovijedao je podložnicima i pokoravao se nadređenima: Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu..., izvršavao je zakon razuma vladanjem i životom. No, za oblikovanje teološkoga čovjeka nisu dovoljni narav i prirodni zakon, traži se nadnaravna milost, živa i istinska vjera: ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. Vjera je za kršćanina ono što je forma za materiju, duša za tijelo, Riječ za utjelovljenoga Krista. Kao što kod čovjekova rađanja razumska duša biva stvorena od samoga Boga, samo i od njega ulivena, tako se događa i s vjerom, u novomu čovjekovu rađanju. Zato se krštenje u kojem se rađa čovjek kršćanin naziva kupelji preporođenja i obnove od Duha Svetoga: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje (Iv 3, 4).
25. veljače[uredi]
| Krist - kraljevski sudac autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria secunda infra hebdomadam prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 80-81. |
Kad Sin Čovjekov dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje... (usp. Mt 21, 10-17)
Predstavljen je najviši autoritet sudca: kada dođe u slavi tada će kralj reći. Nije nazvan kraljem ovoga ili onoga naroda, već jednostavno kraljem, jer je on Kralj kraljeva i Gospodar gospodara (1 Tim 6, 15). Kralj svega stvorenoga svijeta koji kaže: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! (Mt 28, 18); slavom i sjajem njega okruni... njemu pod noge sve podloži (Ps 9, 6-8). Kralj je to neizmjerno veličanstven i moćan: Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime. Kolika je snaga i moć samo jednoga anđela! Jedan jedini anđeo po naravi je snažniji od svih ljudi, može uništiti sve ljudi, poput Sanheribove vojske (usp. 2 Kr 19, 35). Kolika će tek biti moć svih anđela!? Kolika moć samoga Krista koji je moćniji od svih anđela i svih nebeskih vojski kao što su anđeli moćniji od ljudi? Na odluku koju donosi najviša vlast nema priziva; svojom najvišom vlašću daje da se presuda provede: I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni. Zato, budući da ima beskrajnu moć i snagu, može okruniti sve krjeposti razmjernim nagradama, a poroke zasluženo kazniti.
Od sudca se traže ove tri osobine: vlast, znanje i htijenje nagraditi krjeposti i kazniti poroke, zato taj sud silno priželjkuju pravednici dočim ga se grješnici užasavaju da se to ne da kazati [...]. Čuvši Božji glas prilikom preobraženja, apostoli, padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše (Mt 17, 6). Što li će tek učiniti grješnici? Drhtat će ljudi od straha... [...]. Kada dođe... u svojoj slavi kako bi ga prepoznali: Jahve se iskaza i sud održa (Ps 9, 17). Savao, Kristov neprijatelj i progonitelj, preneražen i tresući se čitavim tijelom, prepoznao je Krista koji mu je govorio s neba: Savle, Savle, zašto me progoniš? Užasnut zbog toga glasa, pade na zemlju, zaprepašten i drhteći od začuđenosti, reče: Tko si, Gospodine? (Dj 9, 4-5). Tako će isto biti sa svim grješnicima na dan suda kada budu gledali i spoznali Kristovo veličanstvo: svi će biti obuzeti užasom, trepetom, zaprepaštenjem, većim no što možemo zamisliti.
26. veljače[uredi]
| Želja da se upozna Krista autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 93-94. |
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)
Danas sveti grad Jeruzalem gori od silne želje upoznati Krista kao što se nekoć zbilo s narodom u pustinji, jer je htio znati što je bila mana, zbog čega je govorio: Man hu! Man hu! A nakon što je vidio manu: Što je to? Što je to? (usp. Izl 16, 15). Tako danas slušamo ove riječi: Tko je ovaj?
Zacijelo je nešto veliko poznavati Krista. Pavao kaže Efežanima: Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjega čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje (Ef 3, 14-19). Pavao želi da poznajemo Kristovu veličinu, to jest dužinu, širinu, dubinu i visinu, kao što se mjeri veličina neke palače ili nekoga hrama. A Krist je Božji hram u kojemu prebiva sva punina božanstva (Kol 2, 9); Razvalite ovaj hram (Iv 2, 19); Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov - i Jaganjac! (Otk 21, 22).
U Svetome pismu nalazimo dužinu, širinu i visinu Noine lađe (usp. 1 Kr 6, 2-3), Mojsijeva šatora (usp. Izl 26, 1-25), Salomonova hrama (usp. 1 Kr 6, 2-3); tako Pavao želi da mi točno poznajemo Krista. Ovo je, naime, slava svetaca - poznavati Krista: da... mognete shvatiti sa svima svetima (Ef 3, 18); A ovo je život vječni; da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i koga si poslao - Isusa Krista (Iv 17, 3). A na ovo pitanje: Tko je ovaj? Bog je jednom zgodom odgovorio riječima: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! (Mt 17, 5).
27. veljače[uredi]
| Krist, Bog i čovjek autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 94-95. |
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)
Tko je ovaj? To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga, štoviše, to je utjelovljeni Bog. Odonud dolazi u hram prema Svetome pismu; I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite (Mal 3, 1). Krist se danas predstavlja kao čudesan čovjek.
Onima koji ne vjeruju čini se nedostojnim božanskoga veličanstva da Bog postane čovjekom, zbog čega Pavao kaže: Židovima sablazan, poganima ludost (1 Kor 1, 23). No, ovi gledaju samo na ljudsku narav, poniznu i dostojnu prijezira; smatra se nedoličnim da se neki princ oženi ženom rođenom u siromašnom selu, a ipak je Ahasver uzeo Esteru za ženu, ali urešenu ženskim nakitom i kraljevskim obilježjima. Bog prebiva u hramu, ali hramu sagrađenu od dragocjena kamenja i urešena zlatom; tako je Kovčeg Gospodnji bio od drva, ali izvana i iznutra presvučen zlatom. Sveto Kristovo čovještvo bilo je poput vela koji pokriva svetca nad svetcima, urešen čudesnim umijećem, poput naprsnika najvišega svećenika, izrađena i urešena zlatom i dragim kamenjem.
Bog je učinio s Kristovim čovještvom kao što je učinio s Kristovim tijelom kod preobraženja kad zasja mu lice kao sunce (Mt 17, 2). Zato Sveto pismo govori o divnim i božanskim uresima Kristova čovještva. Tako Izaija kaže: Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo: na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni (Iz 9, 5); i još: Na njemu će duh Jahvin počivat', duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg (Iz 11, 29); a Ivan: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine (Iv 1, 14).
28. veljače[uredi]
| Krist: čudesna biografija autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 95-96. |
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)
Krist se uvijek predstavlja kao čudesna čovjeka. Čudesan je u utjelovljenju, jer je začet u Djevici po Duhu Svetomu i naviješten je Mariji od anđela: Evo, začet će djevica i roditi sina (Iz 7, 14). Čudesan je u rođenju: po rođenju je umotan u povoje i položen u jaslice, no klanjaju mu se anđeli, pastiri, mudraci, ljudi kraljevskoga rada i razboriti ljudi; klanjaju mu se i prinose mu se darovi. Čudesan je u krštenju: naime, proglašen je Sinom Božjim, ispunjenim Duhom Svetim, nebo se otvara nad njim. Čudesan je u pustinji, naime, posti četrdeset dana poput Mojsija i Ilije, pobjeđuje đavla, služe mu anđeli. Čudesan je u životu zbog božanske svetosti, nebeskoga učenja, nadnaravnih čuda. Čudesan je u muci, naime, potresao je čitav svemir: nebo, zemlju i pakao. Čudesan je, konačno, u uskrsnuću, u uzašašću; no, čudesan je nadasve u nebu: sjedi zdesna Bogu, uznesen iznad svih anđeoskih zborova. Tako je sveto Kristovo čovještvo bilo zaodjeveno nebeskim i božanskim uresima, jer je bilo dostojno jedinstva s Božjom Riječi.
Danas se Krist očituje u svojemu veličanstvu, u muci i djelima. U veličanstvu zato što, premda je privatna osoba i iz naroda, ipak ulazi u Jeruzalem kao kralj pobjednik; u moći, jer je sam izbacio sve iz Hrama; u djelima, jer čini mnoga čudesa: U Hramu mu priđoše slijepi i hromi i on ih ozdravi (Mt 21, 14). Danas se Krist predstavlja kao čovjek koji pobuđuje divljenje i kao pravi Bog; takvim se proglasio, ne samo čudesima, nego ponajprije svjedočanstvima Svetoga pisma: A niste li čitali: Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio hvalu (Mt 21, 16). Vrlo je važno priznati Krista kao kralja, kao što kaže Zaharija (9, 9), i proroka, kao što kažu narodi [...]. Krist je kralj: najmoćniji, najmudriji, savršen, najsvetiji; on je sveti prorok i pun božanskoga Duha, on je prvak proroka.
29. veljače[uredi]
| Kontemplacija Krista autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 101-102. |
Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)
Danas se oči svetoga grada Jeruzalema silno vesele u kontemplaciji Krista. On je, naime, plodna i najbolja Gospodinova gora gdje vjernici mogu pȃsti [...]. U Svetome pismu Boga se prepoznaje na različite načine, prije svega po djelima stvaranja i providnosti. Zatim, u svetim slikama i likovima: tako ga se naziva ognjem, svjetlošću, izvorom vode žive; i na razne se načine ukazivao patrijarsima i prorocima. Katkad ga se upozna je po božanskim hvalama, kad se hvali božansko veličanstvo, moć, mudrost, dobrota, ljubav. Katkad ga se, opet, upoznaje slijedeći rasudbe mističke teologije koja kaže što Bog nije: Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao (Br 23, 19); ja sam Bog, a ne čovjek (Hoš 11, 9). Katkad, opet, slijedeći načine kojima se služi simbolična teologija koja na temelju savršenstva stvorenja dokučuje blago Božjih zahvata; sad opet pribjegavajući poredbama (kad se Boga naziva kraljem, ocem, zaručnikom, pastirom, suncem, izvorom); sad povlačeći paralele, uspoređujući stvoritelja sa stvorenjem, svijet s Bogom kojega nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti (1 Kr 8, 27).
Na sve se te načine upoznaje Krista. Iz djela: kad... vidješe čudesa koja učini (Mt 21, 15); očistio je hram, dao slijepima vid, hromima ispravno hodati. Iz svetih slika: naime, hram je bio slika Krista: Razvalite ovaj hram... No, on je govorio o hramu svoga tijela (Iv 2, 19-21). Iz hvale naroda: To je Prorok, Isus (Mt 21, 11), i djece: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! (Mt 21, 9); U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio (Ps 8, 3). Iz prorokova proroštva: Tvoj kralj se, evo, tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan (Zah 9, 9). Iz rasudbi mistične i simboličke teologije: veliko je otajstvo da isti onaj Krist koji sjedi nad kerubima (Ps 98, 1) ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu i to jašući sam. O kad bismo bar dobro poznavali toga Krista!