Lovro Brindiški/Ožujak

veljača

Svakidašnje meditacije: ožujak autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

travanj

da Fara, Lorenzo; Battel, Remigio (prir.); Antunović, Slavko (prev.): Svakidašnje meditacije iz spisā sv. Lovre Brindiškoga, Kršćanska sadašnjost i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića: Zagreb, 2020., str. 107-147. ISBN 978-953-11-1372-4.

1. ožujka

Kako upoznati Krista autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 103-104.

Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)

Budući da se u današnjemu evanđelju govori o poznavanju Krista, treba znati da se vladara, može poznavati na četiri načina. Prvo, po licu i po njegovim čestim posjetima; drugo, po njegovim djelima kao što su zdanja i ratni strojevi; treće, po slikama koje vjerno prikazuju njegov lik; četvrto, po povijesti koja na istinit način opisuje njegov život, njegova ponašanja i njegove geste, odnosno glasovitost. Tako je isto i s Bogom. No, kad je riječ o Bogu, prvi način ne može se drukčije imati doli na nebu, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati (Izl 33, 20); na druge se načine Boga može upoznati također u ovome životu: kontemplacijom svemira, preko čovjeka koji je njegova slika; po Svetom pismu koje je Božja povijest. Tako se i Krista može upoznati polazeći od Crkve, od čovjeka koji je istinski kršćanin, koji je njegova slika i od evanđelja u kojem je s velikom vjernošću opisan njegov život, njegova vladanja i djela.

Danas nam se Krista predstavlja kao vladara. Prikazana nam je prije svega veličina i nadljudska moć, koja je uistinu božanska, toga vladara; zatim pobožnost prema Bogu i revnovanje za Božju čast; oštrina kazne i, na kraju, milostivost i nježna samilost prema slijepima: U Hramu mu priđoše slijepi i hromi i on ih ozdravi (Mt 21, 11). Može se upoznati također preko izravne objave njegove prisutnosti u djelima koja je učinio, prema riječima Svetoga pisma: A niste li čitali: Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio i vjerom i ispovijedanjem vjernika pripadnika raznih naroda koji su govorili: To je Prorok, Isus.

2. ožujka

Božanske hvale autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 104-105.

Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)

U ovome evanđelju nalazimo u Kristovoj osobi nov i neobičan prizor koji čuđenjem ispunjava sav grad: uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' Vidimo božanske hvale koje su mu upućene: To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga; djeca su klicala: Hosana Sinu Davidovu, blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje; a on sam kaže: Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio. Svime time on pokazuje da su te hvale bile božanske, a ne ljudske; jer je njihov autor i cilj Bog, bile su mu upravljene zato da mu iskažu slavu i zato da postide njegove neprijatelje. No, osim čudesna ulaska i čudesnih hvala, tu imamo i čudesna djela: vidješe čudesa koja učini, kaže se, naime, čuda; priđoše slijepi i hromi i on ih ozdravi. No, najslavnije i najdivnije djelo bilo je čišćenje hrama.

Ulazak je čudesan, jer iako je Krist bio privatna i siromašna osoba, tako siromašan da mu nije bilo druge već ući u Jeruzalem jašući na skromnomu magarcu, i još k tome magarcu koji nije bio njegov nego je pripadao drugima, ipak je dočekan slavljeničkim uzvicima poput kralja, ne samo poput novoga kralja, već kao pobjedničkoga kralja: Hosana, to jest malne: Živio Kralj!; Blagoslovljen Onaj koji dolazi: neka tvoj dolazak donese uspjeh i sreću, na dobro nam bio tvoj dolazak: Kralj Izraelov: Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama! (Mk 11, 10); mir na visinama i slava na nebu (usp. Lk 19, 38). Za novoga se kralja zazivaju spasenje i mir od Boga, tj. svaka sreća i slava; od Boga koji prebiva na nebu da ga nebo, Bog, učini sretnim.

3. ožujka

Krist obnovitelj Crkve autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria tertia infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 105-107.

Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: 'Tko je ovaj?' (usp. Mt 21, 10-17)

Ovdje Krist čini čudesna djela, jer je bilo mnogo čuda, ali najveće od svih, kao što kaže sveti Jeronim¹, jest to da je istjerao mnoštvo iz hrama: Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače itd. Krist je djelovao kao obnovitelj Crkve. Tri su stvari koje ovdje treba promotriti: obnovitelj (reformator), Krist; obnovljeni hram; način obnove. Što se tiče ovoga prvoga, da bi se obnovila njegova Crkva, Bog je svaki put, kad bi vidio da ona prvotna svetost jenjava, uvijek slao svete ljude, urešene božanskim autoritetom, tako je poslao Mojsija, Samuela, Iliju i Elizeja te na kraju, Krista [...]. Osim svetosti života od obnovitelja se traži također autoritet; zato pitaju Krista: Kojom vlašću to činiš? Odnosno: Tko ti je dao tu vlast? Nitko, kažu, ne može obnoviti Crkvu na temelju privatne vlasti i to se ne može dogoditi bez javne vlasti. Ako ti (budući da si privatna osoba, a ne vladar, kralj ili papa) nemaš nikakvu vlast, kako to činiš? A, ako imaš vlast, tko ti ju je dao? Veliki svećenik? Car? Bog? Odakle ti ta vlast?

Tako, u drugom odlomku, kad je prvi put čistio hram, upitaše ga: Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti? (Iv 2, 18). Gospodin im odgovara protupitanjem: kojom vlašću je krstio Ivan, božanskom ili ljudskom. On time hoće reći da, kao što je Ivan Krstio božanskom vlašću, istom je vlašću on obnavljao hram i potvrđivao čudima, poput Mojsija, tu božansku vlast. Da bi obnovio Crkvu, Gospodin želi da bude prije prepoznat kao pravi prorok, svet u životu, znamenit u činjenju čuda, poput Ilije i Elizeja i drugih, a svoje učenje, osim svetošću života, želi potvrditi svojim čudima i svjedočanstvom Svetoga pisma. Dapače, Krist je htio biti prepoznat ne samo kao prorok, već također kao pravi Mesija o kojemu je pisano: I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već - govori Jahve nad vojskama. Ali, tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti (Mal 3, 1-3).

Mesija dolazi očistiti bogoslužje, obnoviti Crkvu. Tako je danas Krist priznat pravim Mesijom kad je rečeno: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov. Naime, da bi se moglo prionuti obnovi, potrebna je javna vlast koja je vlastita vladaru. Zato je običan prorok, premda je poslan od Boga, mogao propovijedati, ali nije mogao provesti obnovu. Jeremija je bio poslan propovijedati, a ne provoditi obnovu, reformirati, zbog čega si nije pripisivao ni prisvajao ikakvu vlast. Isto je učinio Ivan Krstitelj; iako je bio poslan od Boga, nije htio prisvajati kod naroda za sebe ikakvu vlast, osim vlasti prekoravanja za poroke. Mojsije je provodio obnovu jer je bio vladar, Elizej također; tako danas Krist, priznat i dočekan kao vladar, obnavlja Crkvu, mada je mogao to činiti bez toga naslova, jer je bio pravi Sin Božji i pravi gospodar hrama: Doći će... u svoj hram.

¹Sveti Jeronim, Commentarium in Ev. Matth., 1, 3 (PL 26, 152).

4. ožujka

Čestitost i čudesa autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 111-116.

Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: 'Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak...' (usp. Mt 12, 38-42)

Kao što su Hebreji u Egiptu povjerovali Mojsiju tek nakon što su vidjeli velika i čudesna znamenja i držali ga onim koji je uistinu poslan od Boga, prihvaćajući ga kao proroka, zakonodavca, vojskovođu i vladara (usp. Izl 4, 28), tako danas nevjerni Židovi traže od Krista znamenja i čudesa s neba kojima bi on pred očima svih mogao dokazati da je on pravi Mesija kojega je Bog obećao i poslao. Bilo je teško vjerovati da je Mojsije, siromašni i skromni pastir, bio blagovjesnikom i izaslanikom neizmjernoga i vječnoga Božjega veličanstva; no, još je teže bilo prihvatiti da je siromašni i ponizni Krist, kojega se smatralo tesarovim sinom, bio pravi Božji sin i pravi Bog. Da bi dokazao i potvrdio ono što je doista teško vjerovati, ponuđena su božanska čuda s neba [...].

Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak, znak koji s potpunom sigurnošću možemo prepoznati kao znak koji dolazi od Boga, te u to ne će biti nikakve sumnje. Naime, budući da nisu mogli nijekati istinitost Kristovih čuda, nisu vjerovali da su od neba, od Boga, već su ih pripisivali Sotoni, naime, govorili su: Ovaj u ime Belzebuba¹, poglavice đavolskog, izgoni đavle. Naraštaj opak i preljubnički znak traži! Gospodin pokazuje da je uzrok nevjerovanju loša volja, zato u drugomu odlomku kaže: Ako tko hoće vršiti volju njegovu, odnosno onoga koji me poslao, prepoznat će je li taj nauk od Boga (Iv 7, 17). Lako mislimo dobro kad je riječ o prijateljima, a još lakše zlo kad su posrijedi neprijatelji, zbog sklonosti naše volje za to. A budući da vjera u Krista zahtijeva duhovni život oprječan tijelu, svet život, urešen svim krepostima, kojim naviješta Božju providnost, besmrtnost duše, Božji sud, slavu raja i kaznu pakla nakon ovoga života, oni koji opake duše i suda izopačena, iskvarena porocima žele živjeti po tijelu - da bi mogli ostati u putenosti bez straha od Božjega suda i bez grižnje savjesti - ne žele vjerovati u božanska otajstva naše vjere. Zbog snažne požude tijela htjeli bi da Boga nema kako ih strah Božji ne bi udalji od poroka.

¹ Gospodar (baal) muha, tako je u Vulgati iskrivljen naziv božanstva Baal-Zebula (Baal vladar); usp. 2 Kr 1, 2. 3. 6. i Mt 10, 25.

5. ožujka

Vjera i nevjera autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 116-117, passim.

Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: 'Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak...' (usp. Mt 12, 38-42)

U današnjemu se evanđelju govori o nevjeri i o vjeri; o nevjeri farizeja: htjeli bismo od tebe vidjeti znak; i ovjeri apostola: I pruži ruku prema učenicima: Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Ova mojega, koji je na nebesima, taj mi je i brat i sestra i majka (Mt 12, 49); Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše (Lk 8, 21). To su dva naroda iz Svetoga pisma, narod izabranih i narod opakih; to su dva kraljevstva, kraljevstvo Izraelaca i kraljevstvo Egipćana; to su dva grada, Jeruzalem i Babilon; to su dva stada ovaca, Jakovljevo i Labanovo; stada ovaca koja će biti postavljena zdesna Kristu na dan suda i stado jaraca slijeva; oni koji će na dan suda biti spašeni zajedno s Ninivljanima i kraljicom s Juga i oni koji će biti osuđeni.

Prorok Habakuk sažima u nekoliko riječi otajstva sadržana u današnjemu evanđelju: Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere (Hab 2, 4). Tu se pokazuje da je vjera dobro stablo, poput stabla života; naime, životno je drvo onima koji se nje drže (Izr 3, 18). Navjera je zlo stablo, poput stabla spoznaje koje je za čovjeka bilo stablo smrti. Zato danas Gospodin prijeti onima koji ne vjeruju vječnim prokletstvom, koje je druga smrt, na dan suda.

6. ožujka

Plodovi vjere i nevjere autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 116-118, passim.

Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: 'Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak...' (usp. Mt 12, 38-42)

Predstavljeni su također mnogostruki plodovi i vjere i nevjere. Nevjera je zlo stablo, stablo smrti, čiji je korijen zla volja [...]. Deblo je, pak, opasna znatiželja [...]. Grane su ohole duše, ohole misli: Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak, veliko čudo, dostojno nas, ne skromno i priprosto čudo. To su tri glavne cjeline ovoga zloga stabla: izopačena volja, znatiželjnost i oholost. A plodovi? Iz nevjere izniče zao i opak život, ukaljan svim porocima: Naraštaj opak i preljubnički; rađa se nedostojnost postizanja Božjega milosrđa; rađa se neskrušenost; rađa se prijezir božanskih stvarnosti. Zato je čitanje Svetoga pisma za one koji ne vjeruju lišeno svakoga užitka, nešto odbojno, dočim im je čitanje štiva poganskih filozofa, govornika, pjesnika i povjesničara, iako su puni laži, krajnje ugodno zbog sjaja rječitosti i zadivljujućega stila; naime, oni ne traže istinu, već ispraznost i užitak. Na kraju, nevjera čini čovjeka kućom i boravištem zloduha (usp. Mt 12, 43-45) [...]

Vjera je, naprotiv, stablo koje rađa uistinu zdravim plodovima: daje čovjeku čistoću i svetost života, jer čisti srce. Iz vjere se rađa svetost života i pokora; iz vjere se rađa želja za nebeskom mudrošću. Vjera tjera od nas Sotonu, čini čovjeka dostojnim boravištem Duha Svetoga; sakrament vjere, naime, čisti čovjeka od grijeha i podjeljuje Duha Svetoga. Konačno, čini čovjeka bratom Isusa Krista, djetetom Božjim, baštinikom Božjim i subaštinikom Kristovim. Tako se u današnjemu evanđelju stavljaju nasuprot svjetlo vjere i tmine nevjere, nebo i zemlja, raj i pakao, Duh Sveti i Sotona, put spasenja i put propasti te vječne osude. O, kad bismo, mi, braćo, bili vjernici, a ne nevjernici! Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (Iv 20, 29). Tko uzvjeruje... spasit će se (Mt 16, 16). Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se (Iv 3, 18).

7. ožujka

Napast čuda autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 126.

Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: 'Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak...' (usp. Mt 12, 38-42)

Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak. Možda bi se ovo pitanje moglo nekomu činiti opravdanim i iskrenim, naime, oni traže nešto opravdano i, kako se čini, nužno da bi se vjerovalo da je Krist, Gospodin naš, pravi Mesija, pravi i prirodni Sin Božji, istobitan Otcu, suvječan i jednak njemu, pravi Bog. Činilo bi se, također, da postavljaju pitanje na prikladan način, s poštovanjem i uz iskazivanje časti kada ga nazivaju Učiteljem. Zbog čega bi se činio nepravednim ili nepoštenim tako strog i oštar Kristov odgovor: Naraštaj opak i preljubnički. A ipak nije tako.

Krist s pravom i s najdubljim razlozima odgovara tako ako promotrimo što su oni pitali, kako su to pitali i razmislimo o osobama koje su postavile pitanje i uputile molbu. Traže znak, to jest čudo, vrlo veliko, koje ne ostavlja mjesta sumnji; nije korisno spasenju, već pokvareno, s jednim jedinim ciljem, a taj je zasititi oči. To je upravo vrsta čuda kojih se Krist želi ustegnuti da se ne bi stekao dojam da tako želi pobuditi divljenje prema sebi i slavu ljudi. On je, naprotiv, uvijek želio činiti ona čuda koja su ujedno i čuda dobročinstva. I još k tome, mislili su da će, nakon što vide takvo čudo, povjerovati; gotovo kao da vjera ne bi bila Božji dar, nego plod čuda.

8. ožujka

Granica čuda autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 126-127.

Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismozanci i farizeji: 'Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak....' (usp. Mt 12, 38-42)

Pismoznanci i farizeji mislili su, nadalje, da su čuda apsolutno nužna za vjeru , dočim su Ninivljani vjerovali bez čuda, pa i Samarijancima da povjeruju u Krista nisu trebala: ta sami smo čuli i znamo: ovc je uistinu Spasitelj svijeta (Iv 4, 42) Čuda su zasigurno korisna, ali po svojoj naravni nisu ni dovoljna ni nužna. Zato ono što pismoznanci i farizeji traže nije časno budući da nije ni korisno ni dobro, već samo zanimljivo, iaprazno, beskorisno; nije ni dostatno ni nužno. To je moglo čak dati povoda za jednu klevetu, naime, bili su mogli reći da i vračevi katkad mogu činiti iste stvari; usto, tim su pitanjem prezreli druge čuda koja je činio Krist, gotovo kao da su mala i jadna, a ne nadljudska i božamska. Optuživali su također samoga Krista, jer lad bi činio čuda dostojna vjete, ne bi povkerovali u nj.

Molba je, zatim, upućena na način koji nikako ne odgovara njezinu cilju: htjeli bismo, kažu, od tebe vidjeti znak, kao da razgovaraju s bilo kojim čovjekom ili sa svojim slugom. Postupa li se tako s vladarima? Traži li se od vladara dobročinstva s ohološću i.nadutošću? Htjeli bismo od tebe! Tko bi tako razgovarao s ocem, carem, kraljem ili bilo kojim vladarom?

Razmislimo, na kraju, o osobama. Bili su Kristovi neprijatelji, klevetali su njegov život i njegovo učenje zajedno s njegovim čudima, a ipak mu prilaze kao prijatelji, kao Juda kad je poljubio Krista i pozdravio ga kao prijatelja, govoreći: Zdravo, Učitelju! Kao kad neka žena preljubnica, misleći da su njezinu mužu skriveni njezini preljubi, prilazi praveći da je časna žena, zaljubljena u svojega muža zbog čega traži nešto od njega s velikom bahatošću i nabusitošću. Zar takvo držanje ne bi s pravom izazvalo mučninu u želudcu? To je ono što se događa Kristu: Naraštaj opak i prelkubnički znak traži Kristu se neizmjerno smučila lažna svetost, jer je to zapravo dvostruka pakost. K tome, traže to od Krista gotovo podrugljivo, potpuno sigurni da on ne može dati znakove s neba; to je i ono što Luka (11, 16) kaže: iskušavajući ga, tražili [su] od njega kakav znak s neba. No, svi časni ljudi, a poglavito vladari, ne trpe ismijavanje: tko se izruguje vladaru čini, naime, zlodjelo vrijeđanja veličanstva. Zato Gospodin odgovara s gnušanjem; naime Bog se ne da izrugivati! (Gal 6, 7)

9. ožujka

Kršćanske kreposti autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, alia homilia, Quadragesimae quartum, X/1, str. 129-130.

Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!? Ali, on joj ne uzvrati ni riječi... (Mt 15, 21-28)

Čini se danas kao da ova žena Kanaanka govori kamenu, slično onom što Gospodin onomad reče Mojsiju i Aronu: progovorite pećini da ustupi svoje vode (Br 20, 8); danas se čini da Kanaanka govori stijeni, tvrdoj i bez osjećaja, naime Gospodin joj ne uzvrati ni riječi Pokazao se tvrda srca: Nisam poslan... ne priliči (usp. Mt 15, 23). No, zatim taj kamen daje obilnu vodu: O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš. Kao što je izraelski narod, izašavši po Božjemu zahvatu iz Egipta, mukotrpnim putem napokon došao do obećane, koja je vrlo plodna i koju je silno priželjkivao, na mnoge načine kušan u pustinji, tako se danas događa ovoj ženi Kanaanki koja je slika svete Crkve.

Pošto iziđe iz svoje zemlje, stavljena je u Kristovu kušnju na teškomu putu napasti te je na kraju zadobila željenu milost: O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš. Bila je poput lađe kojom se na pučini poigrava oluja, ali je na koncu stigla do željene luke. Ona je, kaže Salomon, kao lađa trgovačka: izdaleka donosi kruh svoj (Izr 31, 14); ona je poput Salomonove lađe u čijoj su utrobi velika blaga. U slučaju žene Kanaanke danas nam se pokazuje kao slika i kao model uistinu kršćanske i pobožne duše, u kojoj se kao u jasnomu zrcalu odražavaju sve krjeposti kršćanskoga savršenstva: vjera, nada, ljubav, pobožnost, religioznost, poniznost, strpljivost, ustrajnost i ostale vrline. Otkriva nam se kako Bog postupa s vjernom dušom i kako se vjerna duša ophodi s Bogom [...]. Bog je prije svega pozvao i privukao k sebi Izraelski narod nevoljom, kao što je i ovu ženu nevolja dovela Kristu.

10. ožujka

Božji način autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 130-131.

Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Ali, on joj ne uzvrati ni riječi... (Mt 15, 21-28)

U ovomu evanđelju nalaze se dvije riječi pune misterija: Isus je izašao (Isus... ode) i žena je izašla (žena... iziđe); Krist je izašao kao pastir prema ovcama: Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova, i kao pastir prema djeci: ne priliči uzeti kruh djeci; žena Kanaanka je izašla pak kao ovca prema pastiru i kao kći prema otcu. Čudesno je to! Nije pastir taj koji traži izgubljene ovce, nego izgubljena ovca traži pastira. Način na koji Bog postupa prema vjernoj duši karakterizira ljubav, ali često skrivenu pod krinkom krute strogoće, kao što je učinio Josip sa svojom braćom u Egiptu (usp. Post 44, 1). Bog ne dopušta da njegovi svetci uživaju vječne radosti ili vječne nevolje, kao što kaže Zlatousti¹, već im je život učinio ćudesno raznolikim, sad označen protivštinama, sad blagostanjem. Taj se Božji način ponašanja jasno vidi na primjeru Abrahama, Jakova, Josipa, Davida, pa i izraelskoga naroda u pustinji. Često se Bog ponaša sa svojima na drukčiji način od onoga na koji to čini svijet. Naime, u svijetu se kaže: Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore (Iv 2, 10). No, Bog ne čini tako: Ti si čuvao dobro vino sve do sada (Iv 2, 10). Nakon teškoga početka daje sretan kraj, kao što priroda, nakon nevolja, daje plod zemlje; nakon rada daje žetve i berbu.

Način ophođenja duše s Bogom karakteriziran je pobožnošću i vjerom: O, ženo! Velika je vjera tvoja!, velika je tvoja pobožnost koja nije ni praznovjerje ni prijetvornost, kao što je to pobožnost licemjera. Pobožnost i vjera te žene su poput zlata očišćena vatrom. Bog stavlja na kušnju svoje izabrane, kao što je stavio na kušnju Abrahama i Joba; ali, hvali ljude stavljene na kušnju: Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube (Jak 1, 12) [...]. Tako, nakon što ju je stavio na kušnju, hvali tu ženu: O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš. Bez kušnje svaka je krjepost dvojbena [...]. Vidimo danas tu ženu: najprije je ožalošćena, a zatim ispunjena utjehom. Bog je dao da za Izrael mana pada u pustinji u Mari (Marah), što znači Gorčina, gdje je žedni narod našao vrlo gorke vode. Taj je svijet, međutim, poput Egipta, gdje je najprije sedam godina bilo obilje, a zatim je nadošla velika bijeda, kao što je nagoviješteno u dvama faraonovim viđenjima (usp. Post 41, 1). Svijet daje, takoreći, prvo raj, a zatim pakao, kao što se jasno vidi kod bogatoga izjelice; Bog, naprotiv, kao što se vidi kod Lazara, nakon nevolja daje utjehe; nakon vremenitih nevolja daje vječne utjehe.

¹ Sveti Ivan Zlatousti, Ad populum antiochenum, homilia IV (PG 49, 63)

11. ožujka

Slika svete duše autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović

Izvornik: Feria quarta infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/1, str. 135-136.

Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Ali, on joj ne uzvrati ni riječi... (Mt 15, 21-28)

U ženi Kanaanki zrcali se slika svete duše, jer je ta žena iznimno pobožna i uistinu kršćanska duša. No, ona poglavito sja u trima činjenicama koje čitamo o njoj: izašavši van, vikala je; pristupila mu je i poklonila mu se; na kraju: O, ženo! Velika je vjera tvoja! U njoj blista slika trostrukoga stanja duhovnoga života: početnika, naprednih i savršenih. U to u skladu s trima dijelovima Gospodinova hrama; ili bolje, prema trima temeljnim cjelinama ovoga svemira: zemlji, nebu i empireju; ili trima stanjima izraelskoga naroda: na Crvenome moru, u pustinji i u obećanoj zemlji; ili trima silama koje su u čovjekovoj duši, dapače, trima vrstama života koje se nalaze u njemu. Ovaj živi prije svega život biljke, zatim životinje, a na kraju život anđela putem uma. O Aronovu štapu čitamo tri stvari: najprije da je propupao, zatim da se osuo lišćem i cvijećem, i na kraju, da je dao zrele i savršene plodove. To su tri dijela duhovnoga života: A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunoga dana, kaže Salomon (Izr 4, 18) [...]. Ovo su tri djela Kanaanke. Kao što se prirodni život poznaje po djelima, duša, naime, ne može biti u tijelu bez ikakve radnje, već se uvijek opaža neko njezino djelovanje, ako ništa drugo, a ono bar kucanje srca i disanje, jednako tako u duhovnomu životu Duh Sveti ne može ostati besposlen u srcu i ništa ne činiti, jer je vatra po svojoj naravi izvanredno plemenita, aktivna, živahna. Duhovni se život sastoji nadasve u molitvi; to je, naime, život anđela u nebu: Blaženi koji prebivaju u domu tvome slaveć' te bez prestanka! (Ps 84, 5). To je život svetaca u Crkvi; i zato danas također apostoli mole i molili su Krista za nju: Udovolji joj jer viče za nama.