Lovro Brindiški/Siječanj
| Svakidašnje meditacije | Svakidašnje meditacije: siječanj autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
veljača |
|
da Fara, Lorenzo; Battel, Remigio (prir.); Antunović, Slavko (prev.): Svakidašnje meditacije iz spisā sv. Lovre Brindiškoga, Kršćanska sadašnjost i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića: Zagreb, 2020., str. 27-66. ISBN 978-953-11-1372-4. |
1. siječnja[uredi]
| Bogorodica autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatur venter, sermo primus, Mariale, I, str. 301-302. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
Uzvišena hvala koju je anđeo iskazao Djevici Bogorodici: Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom; blagoslovljena ti među ženama (Lk 1, 28. 42) zbila se u osami, unutar četiri zida njezina doma. U intimnosti vlastitoga doma zbiva se i Elizabetina hvala: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?... Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! (Lk 11, 42-25). Sada se, pak, dogodilo, i to ne bez Božjeg dopuštenja, da jedna sveta žena javno i usred velikoga mnoštva iz svega glasa Mariji oda svoje duboko divljenje: Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: 'Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!' Osim svojega sadržaja, ova pohvala stavlja pred nas druge motive da o njima razmišljamo, to jest: vrijeme, mjesto, način i svrhu tolike hvale.
Vrijeme: to se zbilo u trenutku u kojem je Isus propovijedao mnoštvu Božju riječ, zbog ćega se čini da ga je istup te žene prekinuo i omeo u njegovu govoru. Krist ne samo da nije pokazao nezadovoljstvo zbog toga prijekida, nego je, naprotiv, došao prikladnim upotpuniti ju vrlo važnim riječima: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! [...]
U drugoj prigodi Gospodin nije dopustio da ga itko ometa. Naime, kada mu je jednom poručeno da njegova Majka i njegova braća stoje vani i žele s njim razgovarati, on je uzvratio: Tko je majka moja, tko li braća moja?... tko god vrši volju Oca mojega (Mt 22, 48-50). Isus se pokazao dosta grubim prema tomu glasniku koji je držao da Krist mora iskazati svojoj Majci iste počasti koje je Salomon iskazao Bet-Šebi, svojoj pravoj majci (usp. 1 Kr 2, 19 s.). Ali, Krist nas je htio poučiti da čast nebeskom Ocu treba staviti ispred časti Majci, a postupio je tako i zato da narod ne počne misliti da je on dijete svoje majke kao bilo koji drugi čovjek te tako ne bude u zabludi u vezi s njim ne držeći ga Gospodinom, Stvoriteljem i pravim Bogom. Isus, nadalje, želi poučiti da se dostojanstvo njegove Majke ne temelji isključivo na krvnim vezama, nego su mu još više sestra i majka oni koji su s njim povezani duhovnim vezama.
2. siječnja[uredi]
| Bogomajčinstvo: Kristova slava autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatur venter, sermo primus, Mariale, I, str. 302-303. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
Krist ne prekorava tu ženu, ne odgovara joj strogo, nego umilno; ne odbacuje njezine riječi, štoviše odobrava ih proširujući im značenje, premda jasno stavlja do znanja da njega na iznošenje pohvala ne potiču razlozi afektivne naravi.
Mjesto gdje je izrečena ta pohvala poznato je: to je bilo pred velikim mnoštvom ljudi, na veliku čast Djevice Majke. Među tolikim ljudima ne nađe se nitko tko bi mogao prekoriti tu ženu, protusloviti joj i spriječiti ju da mu izrekne hvale [...].
Način na koji je upućena ta hvala naznačen nam je riječima: povika neka žena. To nam jasno pokazuje koliko je velik bio žar njezina duha i gorljivost njezina srca. Svom silinom svojega bića ova, od Boga nadahnuta, žena uzdiže hvale Djevici Majci. Svim žarom svojega srca, usred tolikoga mnoštva, gdje sigurno nije nedostajalo Gospodinovih neprijatelja, potaknuta na to od Boga, nije se bojala ni sramila u veličanju veličine Majke upravo u njemu samome, vićući iz dubine srca tu božansku hvalu. Zanos njezine vjere pobijedio je prirodnu sramežljivost žene, pobijedio je i otklonio svaki strah. Naime: Straha u ljubavi nema (1 Iv 4, 18).
Na kraju, svrha tolike hvale jesu čast i slava Krista. Da bi slavila Krista, žena u evanđelju osjeća da je dužna hvaliti Mariju, jer pohvale Majci služe na hvalu i slavu Sinu. Proglašavajući blaženom Majku, što je rodila tako velikog Sina, ta se hvala prirodno odnosi i na Sina, a da pritom ništa ne oduzima njezinoj slavi, štoviše, samo je povećava. Kao što, naime, veličajući djelo nekog umjetnika, samim time častimo i hvalimo samoga umjetnika; jednako tako, slaveći Božje djelo, veličamo samoga Boga i samoga Krista, koji je njegov stvoritelj i tvorac. Što je, naime svetac ako ne divno Božje djelo?
3. siječnja[uredi]
| Krist - Majčina hvala autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatur venter, sermo primus, Mariale, I, str. 303-305. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
U Svetomu pismu nalazimo više šuta da Majku Božju veličaju Gospodin, anđeli i ljudi, dok ne nalazimo da je hvaljena od Krista, štoviše, katkad se čini da njegove riječi koje joj upućuje zvuče malne kao prijekor. Dvanaestogodišnjak, naime, Majci koja ga je pronašla u hramu i blago ukorila: Sinko zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. (Lk 2, 48-49), odgovara: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2, 48-49). A u Kani Galilejskoj na riječi svoje Majke: Vina nemaju, odgovara: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! (Iv 2, 4-5). I na drugome mjestu. Tko je majka moja i braća moja? Tko god vrši volju Božju, on mi je i brat i sestra i majka (Mk 3, 33-35).
Zbog takvog načina izražavanja može se činiti da on kori i prekorava svoju Majku. Mnogi krivovjerci, marcioniti, valentinijanci i manihejci navodili su kao razlog za nijekanje pravoga božanstva Kristove Majke Isusove riječi: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! Nisu, međutim, obratili pozornost na to da je upravo u tom odlomku, čak tri puta, i izrijekom, Djevica prozvana Majkom Isusovom.
Isusove riječi ne mogu zvučati kao prijekor prema njegovoj Majci iako su izrečene kao pouka drugima, jer ne može biti prijekora tamo gdje nema krivnje. Isus je došao na ovaj svijet učiti vjeri, ali prije svega zato da potvrdi svoje božanstvo da ljudi uzvjeruju da je on pravi Božji Sin. Svi su bili više nego sigurni da je Isus bio Marijin sin, ali nisu svi vjerovali da je Sin Božji, čiji je pravi Bog na nebesima; zato dodaje: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Oslovivši tako Boga imenom Otac, želio je dati do znanja kako on ima oca kojem se, više no drugima, mora pokoravati. Tako je riječima: Ženo, što ja imam s tobom? Isus želio jasno poučiti da on može činiti čuda ne zato što je sin Djevice, kao čovjek, nego zato što je Božji Sin, jer je Bog; ne više tjelesnom ljubavlju, nego samo po Božjoj slavi. RIječima Tko je majka moja? Isus ne niječe svoju pravu Majku ni najbližu rodbinu, nego kaže da želi dati prednost onima koji su s njim povezani duhovnim vezama, dajući tako do znanja da koliko god stvar bila velika, kao što u stvarnosti i jest, biti Kristov otac i majka po tijelu, još je mnogo veća stvar biti to po duhu.
4. siječnja[uredi]
| Dostojanstvo i svetost Kristove Majke autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatur venter, sermo primus, Mariale, I, str. 304-305. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
Isus objavljuje veličinu dostojanstva svoje Majke, makar se mislilo da je majka samo jednoga čovjeka, pa bio on i veliki prorok. Zapravo je učio da je Marija njegova Majka, te stoga Majka Božja, ne samo po tijelo nego mnogo više po duhu; i blaženija zato što je Majka po duhu nego po tijelu. Tako bi se iz riječi: Ženo, što ja imam s tobom? i Tko je majka moja? moglo dočitati da Gospodin odbacuje svoju Majku, ali zapravo tomu nije tako; može se činiti prijekornim, ali to nije prijekor [...].
Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao? On odgovari: 'Još blaženiji' , itd. U tim su riječima sadržane dvije hvale za Majku Božju. Jedna pokazuje njezino dostojanstvo, a druga njezinu svetost; prvu je izrekla jedna žena uzdižući hvalu Djevici, a drugu Krist. Prva je izražena očitim značenjem riječi, a druga jasno proizlazi iz općeg konteksta rečenice: još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! Prva se tiče naravi, jer je Marija prava Kristova Majka po naravi, a druga se tiče milosti. Na kraju, prva je upućena tijelu Djevice, a druga duši jer se dobro razumije da je presveta Djevica bila prava Kristova Majka po tijelu i po duhu.
5. siječnja[uredi]
| Blaženstvo Marijina majčinstva autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatur venter, sermo primus, Mariale, I, str. 305. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
Blažena utroba koja te nosila. Tri puta čitamo u svetome evanđelju da presveta Djevica biva urešena naslovom blažena. Prvi put od Elizabete: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! (Lk 1, 45). Drugi put u hvalospjevu same Djevice (...) odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo! (Lk 1, 48-49). Treći put u ovom odlomku evanđelja, izražena glasom te pobožne i svete žene: Blažena utroba koja te nosila. To zato što imamo trostruko blaženstvo: blaženstvo udesa na ovome svijetu, koje odgovara ovozemaljskoj (vremenitoj) sreći, koju je uživao Salomon: Blago narodu kojem je tako (Ps 144, 15); riječi su to kojima se žele označiti dobra ovoga svijeta, kao što je razvidno iz čitava konteksta Psalma. Drugo je blaženstvo milosti koje pripada svetoj Crkvi Božjoj, i ono je duhovno, a sastoji se u obilju duhovnih dobara jer su pravedni u više navrata u Svetome pismu prozvani blaženima: Blago narodu kojemu je Jahve Bog (Ps 144, 15). Kao što kaže kraljevski Prorok, Bog je neizmjerno blago i nepresušni izvor svakoga dobra. Konačno, posljednje je blaženstvo blaženstvo slave koja se uživa u nebu i sastoji se u punom i savršenom uživanju najvišega Dobra, i u kojem je pisano: Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu! (Otk 19, 9).
Presveta je Djevica nedvojbeno urešena velikim blaženstvom također na ovome svijetu time što je bila prava Majka jednoga velikog Sina. Još je većim uresom obdarena u svetoj Crkvi Božjoj blaženstvom beskrajne milosti: Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama (Lk 1, 28), kao što joj je rekao arkanđep Gabriel; jednako tako i Elizabeta: Blažena ti što povjerova. Sada uživa u nebu beskonačno blaženstvo slave, sjedeći zdesna Sinu: zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom (Ps 45, 19). Gospodin je, tako, dopustio Djevici Mariji da može uživati to trostruko blaženstvo.
6. siječnja[uredi]
| Bogojavljenje: povijest i otajstvo autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In Epiphania Domini, alia homilia, seromnes de tempore, X/2, str. 112-116. |
Mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: 'Gdje je taj novorođeni kralj židovski?' (usp. Mt 2, 1-12)
U današnjem se evanđelju moraju promotriti dvije stvari: povijest, odnosno, opis zbivanja, i otajstvo.
Vezano uz povijest: tko su bili ti mudraci, što je bila zvijezda, što se dokučilo iz proroštva. Glede, pak, otajstva: što označavaju mudraci, zvijezda, prineseni darovi [...].
Što se tiče otajstva, zvijezda je simbol nebeske prethodne i susljedne milosti (gratia preveniente et subsequente), naime: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila (Jak 1, 17).
Mudraci su kao neke prirodne slike pravih kršćana. U njima, naime, sja vjera i javno očitovanje vjere: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Nimalo ne sumnjaju da je rođen, traže samo mjesto. U njima ima vjere i ljubavi: Dođosmo mu se pokloniti; u njima je velika želja da pronađu Krista: stoga kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom, što je znak istinske i vrlo gorljive ljubavi prema Kristu.
Na kraju, djela pravoga kršćanina poznaju se po darovima; zlato označava milostinju, tamjan označava klanjanje, smirna označava post i mrtvljenje tijela. Ta je djela također pokazivalo mnoštvo koje je klicalo: Hosana, blagoslovljen itd., noseći u rukama palmine grane i prostirući svoje haljine na tlo.
Mudraci označavaju također nagradu ljubavi, naime, božanskim su zahvatom upozoreni da se ne vraćaju Herodu da ne bi upali u neku opasnost te da bi se, s Božjom pomoći, mogli vratiti svojim domovima zdravi i čitavi i bez problema.
To je nagrada krjeposti: spas od opasnosti, siguran život i radostan povratak svome zavičaju; vratiše se na Istok, gdje je Bog postavio raj.
Ti darovi označavaju također punu vjeru u božanstvo, u Kristovo kraljevsko veličanstvo i ljudsku smrtnost; otajstva muke, uskrsnuća i uzašašća. Oni, k tome, označavaju gorljivu ljubav prema Kristu, pravu pobožnost i pravo samoodricanje: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe itd. (Mt 16, 24).
I, eto, zvijezde koju su vidjeli. Ta je zvijezda bila za mudrace poput magneta njihova srca i njihove duše. Privlačila ih je k sebi da ih povede Kristu. To je nešto božansko, od Boga, naime: Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla (Iv 6, 44).
7. siječnja[uredi]
| Hvala Majci Božjoj autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatus venter, sermo primus, Mariale, I, str. 306-308. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
Blažena utroba koja te nosila. Ta žena odaje hvalu Djevici zbog njezina majčinskog dostojanstva, jer je bila doista Majka, Roditeljica i ona koja je hranila Krista, Sina Božjega. To je prva hvala Mariji, ishodište i korijen svih drugih hvala. Kao što se za Krista glavna hvala sastoji u tome da je po naravi pravi Sin Božji, Prvorođenac i Jedinorođenac Očev, tako se prva hvala za Mariju sastoji u tome da je prava, naravna Majka Kristova i Majka Božja [...].
Taj nam naslov, stoga, pokazuje koju se čast i koliko se klanjanje duguje tako uzvišenoj veličini. Božansko nam Pismo otkriva samo sigurnost tog neusporedivog dostojanstva, ne zapovijeda da mu se ukazuje čast i štovanje. Slično tome, Sveto pismo nam kazuje da je Krist pravi Sin Božji i to je nešto u što treba vjerovati; ali ne nalaže nam da mu dajemo hvalu. Što se time želi reći? Možda da mu ne treba iskazivati hvalu? Naprotiv, moramo mu se klanjati i častiti ga najdubljom pobožnošću. Zašto nam se, dakle, to ne zapovijeda? Zato što za tom nema potrebe. Ovo prvo, naime, nužno za sobom povlači ono drugo. Sama nas narav uči častiti onoga koji je postavljen da vodi, netom što ga upoznamo. Tako i čovjek slijep od rođenja, prosvijetljen od Krista, netom što je prepoznao u njemu Sina Božjega, odmah pada ničice i klanja mu se (usp. Iv 9, 35-38).
To je, nedvojbeno, razlog zbog kojeg nije trebalo obvezivati prave vjernike da časte pravu i uzvišenu Majku Kristovu. Koji to kralj, naime, naređuje svojim odanim podanicima da časte kraljicu majku ili vlastitu suprugu? Ili koji se to mudrac boji da će uvrijediti kralja tako što će iskazati dostojnu čast kraljici? Kako su glupi, stoga, novovjeki sektaši koji tvrde da se može uvrijediti Krista kad se časti njegova Majka! Kako se može mudar vladar ozlojediti zato što se zbog njega iskazuje čast kraljici?
Blažen onaj tko časti i štuje presvetu Djevicu! Ona je poput dobrog tla koje rađa stostruko, slično Bogu, poput Eve i Adama. Bogu je vlastito davati stostruko; također Djevica ima tu moć kako bi u svemu bila slična njemu.
8. siječnja[uredi]
| Blaženstvo Majke Božje autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Super Beatus venter, sermo primus, Mariale, I, str. 318-319. |
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila... (Lk 11, 27-28)
Ako, dakle, i najmanja pvoezanost s Bogom može učiniti blaženim, što li tek rađa tješnje zajedništvo, poput onoga između oca i kćeri, između zaručnika i zaručnice, između majke i djeteta!? Reče jednoga dana Gospodin svojim apostolima: Blago očima koje gledaju što vi gledate i ušima koje slušaju... Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi... (Lk 10, 23-24). To je razlog zbog kojega je Isus nazvao Petra blaženim, zato što mu je s neba bilo objavljeno da je Krist pravi Sin Božji: Blago tebi, Šimune, sine Jonin (Mt 16, 17). Što li tek moramo misliti o Djevici? Mojsije kaže: Blago tebi, Izraele! Koji narod k'o tebe Jahve spašava? On štit je tvoj što te brani i mač tvoj slavodobitni, dušmani ti se ulaguju, al' ti ćeš im gazit' po leđima (Pnz 33, 29); to jest: zato što je Gospodin tvoj spasitelj, tvoj zaštitnik, tvoj branitelj od tvojih neprijatelja; jer on je tvoj kralj, a ti njegovo kraljevstvo i njegov narod. Kad se, dakle, u božanskim Pismima naziva blaženim onoga koji ima Boga za štit i zaštitnika, a još više za prijatelja, kao što je imao Mojsije, koji je govorio s tolikom prisnošču i povjerenjem s Gospodinom, što tek treba misliti o Djevici? Kad bi na svijetu postojao samo jedan vladar ili kralj koji bi bio vrlo moćan, bogat i vrstan, nema te žene koja ne bi željela da mu bude kći, zaručnica ili majka.
Za Esteru se govorilo da je bila velika sretnica jer je, usprkos tomu što je bila skromna podrijetla, izabrana za zaručnicu moćnoga kralja Ahasvera i uzdignuta za kraljicu. Ali Majka Božja bila je zaručnica i majka Velikoga Kralja, ne ću reći čitave zemlje, već čitava svemira. Može li, dakle, od toga biti išta veće? Utoliko više što ta Kći i Zaručnica i Majka nikada nije bila lišena prisutnosti Oca, Zaručnika, Sina, nego ga je imala uvijek prisutna uza se i uživala u jedinstvu s njim, tako bliskom da se od toga veće ne može zamisliti. Naime, najtješnja afektivna veza koja postoji je ona između oca i kćeri, između muža i žene, između majke i kćeri. Gospodin, stoga, za kojega sveti Pavao kaže da je jedini Blaženi (1 Tim 6, 15), a Mojsije da je ja jesam (Pnz 3, 29), on je prvi izvor sreće; a stvorenje je to više blaženo što se više približi Bogu, kao što biva s onim koji primi sunčevo svjetlo. U nebu su, stoga, serafini najblaženiji anđeli, jer su najbliže Bogu; tako, apostoli među Kristovim izabranicima sjaje najvećom slavom zato što su najbliže Gospodinu. Isto je tako i u kraljevstvu, gdje je kralj prvi po dostojanstvu i izvor drugih dostojanstava, a najbliži su njemu po dostojanstvu najuzvišeniji. Tako presveta Djevica, budući da je ujedinjena s Bogom glavnom afektivnom vezom kćeri s ocem, zaručnice sa zaručnikom, majke sa sinom, ima sve ovlasti da se naziva i proglašava blaženom.
9. siječnja[uredi]
| »Veliča«: Hvalospjev poniznosti autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In canticum Virginis deiparae, sermo sextus, Mariale, I, str. 277-279. |
Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom... (usp. Lk 1, 46-55)
U ovom evanđeoskom odlomku upućeno je na poniznost i uzvišenost Djevice Marije. Bog je u svijetu stvorio sunce i zemlju, jedno da bude gore, a drugo dolje, ali i jedno i drugo nužni su i vrlo korisni ljudskom rodu. I ljudska je narav sastavljena od dviju supstancija, jedne božanske i druge zemaljske: I tako, također u Djevici postoje najdublja poniznost i najuzvišenija slava [...].
Meni se čini da je poniznost Djevice vrijedna najvećeg divljenja, odmah nakon Kristove, o kojoj sveti Pavao piše: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2, 6-8). O poniznosti sâm Gospodin kaže: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 29). Obično se za poniznost kaže da je rijetka biljka koju malo tko cijeni. Krist, međutim, premda je bio previšnji Sin Božji, na ovoj je zemlji htio biti najponizniji u rođenju, u životu, pa čak i u smrti. Čudo je Božje Krist, jer je najuzvišeniji bog i najponizniji čovjek. Sam sebe 'oplijeni': ništa nije držao do sebe. Eto prave poniznosti. Tvrdi, naime, sveti Pavao: Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara (Gal 6, 3). Evo kako Krist koji je postao čovjekom govori o samome sebi: Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla (Iv 7, 16); i još: Otac svjedoči za mene i on me posla (Iv 8, 18). Tako je on priznavao da je primio sve od Oca i da ništa nije njegovo. Ali, nakon Kristove poniznosti čini mi se vrijednim silnog divljenja poniznost Djevice: Što pogleda na neznatnost službenice svoje. Poniznost koja se nosi na dostojanstven način doista je rijetka ptica.
Na koji je stupanj časti bila uzdignuta sveta Djevica? Na koji je stupanj dostojanstva, uzvišenosti, veličine bila uzdignuta? Bili su to već izjavili anđeo Gabriel i Duh Sveti preko Elizabetinih usta: a ipak, ona ne samo da je bila ponizna, nego najponiznija od svih. Čak je bila slična Kristu u poniznosti, kao Eva Adamu, tako da je Krist oplijenio samoga sebe na nadiđe poniznost Majke. S njom se Gospodin ophodio kao mudri graditelj koji, u želji da pogine veličanstveni hram ili kraljevsku palaču, kopa duboke temelje, razmjerne veličini zdanja koje planira graditi; što je viša građevina to dublji temelj treba iskopati. Sveta je Djevica kuća Božja: Mudrost je sazidala sebi kuću (Izr 9, 1); hram božanstva. Ta se građevina treba uzdizati ne samo do neba, već je trebalo svojom visinom umnogome nadvisiti anđele. Bili su potrebni, dakle, veoma duboki, najbolji i vrlo čvrsti temelji.
10. siječnja[uredi]
| »Veliča«: Hvalospjev slave autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In canticum Virginis deiparae, sermo sextus, Mariale, I, str. 279. |
Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom... (usp. Lk 1, 46-55)
Što pogleda na neznatnost službenice svoje. Kako je nebeska slava razmjerna poniznosti življenoj na zemlji. Tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23, 12), da bi uzdigao u nebu Mariju iznad svih, Bog je htio da ona na zemlji bude najponiznije stvorenje. Isto tako, matematičar, da bi povećao vrijednost jedinici, dodaje joj na kraju ništica što više može: a što ih više doda, to broj postaje veći, sve dok ne dosegne milijune i milijarde. Poniznost se, pak, sastoji u činjenici da čovjek osjeća da je ništa i samim tim ništa sebi ne pripisuje niti traži prava, već prepoznaje da mu sve dolazi od Boga bez ikakve njegove zasluge. Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio? (1 Kor 4, 7). Dakle, da bi uzdigao Mariju iznad svih na nebu, Bog je htio da bude najponiznija od svih na zemlji: tako da, kao što je bila savršena slika poniženog Krista, isto tako bude slična njemu u slavi. Sveti Pavao, govoreći o slavi koja u Kristu slijedi nakon poniženja, kaže: Zato Bog njega preuzvisi (Fil 2, 9).
11. siječnja[uredi]
| Bogomajčinstvo: najviše dostojanstvo autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In salutationem angelicam, sermo nonus, Mariale, I, str. 232-235. |
Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje... (usp. Lk 1, 28. 42)
U tome najsvetijem marijanskom pozdravljanju, anđelovim hvalama pridodaje se također ona velika pohvala kojom je Duh Sveti, preko Elizabetinih usana, odao slavu Djevici. Naime, kad je Elizabeta čula glas Marijina pozdrava, puna Duha Svetoga uskliknu: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Tim riječima Elizabeta dodaje anđeoskoj pohvali hvalu koja je, za Mariju, još veća; Blagoslovljen plod utrobe tvoje [...].
Ali dobri Bože, kojeg li velikog dostojanstva biti Majkom pravoga i najvišega Boga zaodjevena u ljudski lik! Ženama dostojanstvo i plemenitost ne dolaze samo od krvi i roda, kao u slučaju faraonove kćeri, koja je zato bila vrlo draga Salomonu; ne samo od uzvišenosti i sjaja krjeposti, kao što čitamo o Mariji, sestri Mojsijevoj, proročici Debori, Ani, majci Samuelovoj i drugim ženama, nego također od njihova braka s plemenitim muževima, kao što je primjer Rebeke i Estere, koja se svidjela i našla naklonost kod Ahasvera; i ponajprije zbog plemenitosti djece, poput Bat-Šebe, koja se iz položaja žene jednoga vojnika vinula do najvećih vrlina slavne kraljice zato što je rodila kralja Salomona, koji se prema njoj ophodio s dubokim poštovanjem.
Djevica Marija, pak, bila je čašćena i dostojna svake hvale ne samo zato što je potomak plemenitog roda Davidova ili zbog uzvišenosti, njezine krjeposti, nego je to ponajprije zbog najvišeg dostojanstva koje ima zahvaljujući svojemu bračnom srodstvu s Bogom: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji, kao i zbog svojeg materinstva jer je onda rodila Krista.
Što je plemenitiji i većim dostojanstvom urešen zaručnik, to će jednako tako biti i zaručnica; što je plemenitiji i poznatiji sin, to će plemenitija i poznatija biti njegova majka. Tako je u društvu oduvijek bilo i oduvijek će biti. I sada, tko će znati reći ili jednostavno shvatiti koji i koliki su plemenitost i dostojanstvo Boga i Krista, Jedinorođenca Božjega? Oni su neshvatljivi, neizmjerni, beskonačni. Oni su nedokučivi čak i umu anđelā, kerubinā i serafinā; samo Božji um može shvatiti to dostojanstvo jer je ono beskonačno jednako kao što su beskonačne narav i bit Boga. Ako se, stoga, plemenitost i dostojanstvo zaručnice i majke mjeri i odgovara plemenitosti i dostojanstvu muža i sina, tko može biti toliko slijep da ne vidi kako je Marijino dostojanstvo gotovo beskrajno poradi Boga njezina Zaručnika i njezina Sina? Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?
12. siječnja[uredi]
| Plod Bogomajčinstva autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: In salutationem angelicam, sermo nonus, Mariale, I, str. 232-235. |
Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje... (usp. Lk 1, 28. 42)
Teolozi uče da je Marijino božansko Majčinstvo jedno od triju djela koje sâm Bog ne bi mogao učinit većim. To su redom: Kristovo čovještvo, slava raja i Majčinstvo Djevice. Kristovo čovještvo ne može biti plemenitije, jer ono čini jednu osobu s nestvorenom i utjelovljenom Riječi; niti može biti veće slave i blaženijeg života od života u raju, jer ćemo u njemu imati gledanje, posjedovanje i uživanje beskrajnog Dobra; niti, naposljetku, može biti plemenitijeg majčinstva od majčinstva Djevice, jer je apsolutno nemoguće roditi plemenitijeg i dostojnijeg sina od Krista. Oh, blažene li doista utrobe! Oh, beskrajno li blagoslovljenog ploda! Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! [...]
No, koji je blagoslov toga božanskog ploda Marijina krila? Ima razloga zbog kojega se taj Blagoslovljeni plod dovodi u vezu s blagoslovljenom Majkom, jer je između Krista i Marije postojala najveća sjedinjenost ne samo naravi i krvi, nego također duše, srcâ, ljubavi i milostivosti.
Zato se Krist i Marija često spominju zajedno: Krist je začet, ali u Mariji; Krist se rađa, ali od Marije; Marija ga je položila u jasle; pri obrezanju Marija je ta koja mu je nadjenula ime Isus; mudraci mu se klanjaju u Marijinu naručju; Marija ga prikazuje u Hramu; Krist bježi u Egipat s Marijom; vraća se s Marijom, Majkom; Marija ga je pronašla u Hramu među učiteljima zakona; propovijeda u sinagogi dok dolazi Marija; dok Krist visi na križu Marija je prisutna; uzlazi na nebo i prisutna je Marija; sjedi zdesna Bogu Ocu, a njemu zdesna sjedi Marija.
Vrlo često susrećemo ih zajedno zato što su uvijek bili ujedinjeni srcem, dušom, umom i duhom; u dva su tijela imali samo jednu dušu i jedno srce. Marija je voljela Krista kao što najnježnija majka može ljubiti svojega najljepšeg, najmudrijeg, najboljeg i najsvetijeg sina i kojega je Bog blagoslovio vrh svakog stvorenja i beskrajno ga ljubio i koji je Bogu bio beskrajno mio i drag. Krist je pak ljubio svoju Majku kao najpobožniju, najmiliju, najdražu, najsvetiju roditeljicu, koja je njemu bila vrlo slična, blagoslovljena od Boga iznad svakog stvorenja jer mu je bila najdraža i najmilija. Krist je poznavao Marijina blaga, a Marija Kristova; i kao što su jedno drugo poznavali, tako su jedno drugo neizmjerno, s najžarčom i najmilijom ljubavlju ljubili.
Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!
13. siječnja[uredi]
| Himan ljudskoj nesavršenosti: Sveti Jakov autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dies Sancti Iacobi apostoli, Sanctorale, IX, str. 90-91. |
Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima, pade ničine da od njega nešto zaište. A on će joj: 'Što želiš?...' (usp. Mt 20, 20-23).
Sveta majka Crkva danas slavi blagdan preblaženoga Kristova apostola i mučenika Jakova, kojemu je Krist danas prorekao da će umrijeti mučeničkom smrću: Čašu koju ja pijem pit će te i krstom kojim se ja krstim bit će te kršteni (Mk 10, 39). No, čini se čudnim da, dok se slave blagdani u čast svetaca kako bi nas se potaknulo nasljedovati njihov život urešen svim krjepostima, najvećom pobožnošću i zadivljujućom svetošću, kao što je drugi apostol Jakov rekao da Ilija bijaše čovjek baš kao i mi (Jak 5, 17), danas, dok sveta Crkva slavi blagdan toga preblaženog apostola, ne stavlja nam pred oči njegovo svetačko savršenstvo i herojske krjeposti, nego ljudske nesavršenosti i mane: častohleplje, zbog kojega je htio od Krista, preko majčine prošnje, najveće počasti; neznanje: Ne znate što ištete; preuzetnost (nepromišljenost): Možete li piti čašu koju ću ja piti?... Možemo!.
Ali, o kojoj vrsti hvale i čašćenja ovdje može biti riječ?
Budući da sveta Crkva slavi blagdane svetaca na veću Kristovu čast i slavu, da poruči kako je Bog čudesan u svojim svetima (usp. Ps 68, 36), to je razlog zbog kojeg nam se katkad na blagdane svetaca pred oči radije stavljaju njihove nesavršenosti i mane no znamenite krjeposti, jer to služi na veću slavu Kristu, kao što je liječniku na slavu donijeti ozdravljenje, i to potpuno, bolesniku pogođenomu neizlječivim bolestima: gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost (Rim 5, 20). Bog je onaj koji tmine pretvara u svjetlost da bismo naučili što su bili svetci prije po naravi, a što su poslije postali po milosti, do kojeg su stupnja Adamovi sinovi, a do kojeg su stupnja postali djecom Božjom.
Danas nam liturgija pred oči stavlja svetoga Jakova kao Adamova sina, punog častohleplja i slavohlepnosti, a zatim kao sina Božjeg, Kristova druga i mučenika; prvog zato što nosi sliku Adama nebeskoga, naime: Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek - s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga. (1 Kor 15, 47-49). Adam je silno želio slavu, potaknut od Sotone: vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 5).
Tako nam se danas pokazuje kako su ova dvojica apostola bila vrlo lakoma za slavom: da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva,
[Adam] je bio zaveden, raspaljen velikom željom za slavom. Tako Gospodin danas kaže: Ne znate što ištete. Velika želja zasljepljuje um tako da ne može spoznati istinu. Tako je Platon zamišljao da je ljubav bila slijepa.1
Kod ove dvojice apostola nalazimo također određenu mudrost po tijelu. Naime, da bi lakše postigli slavu kojoj hlepe, pribjegavaju pokvarenoj taktici: nagovorili su majku da smjerno pristupi Kristu i prijetvornom pokornošću od njega zaište to što traže kako bi postigla tu milost.
Častohlepnost je tvorac nebrojenih obmana, ruši sve zaprjeke i barijere na svojem putu, isprobava sve načine.
1 Usp. Platon, Zakoni, 5, 731 e.
14. siječnja[uredi]
| Sveci: Predodređeni, pozvani, opravdani, proslavljeni autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dies Sancti Iacobi apostoli, Sanctorale, IX, str. 91-93. |
Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima, pade ničine da od njega nešto zaište. A on će joj: 'Što želiš?...' (usp. Mt 20, 20-23).
Budući da je Krist došao na svijet preobraziti staroga i zemaljskog Adama u novoga i nebeskoga Adama, kao što se, Božjem djelovanju, dogodilo s ovom dvojicom apostola, moramo promatrati Jakova kao novo stvorenje u Kristu, koje je odložilo staroga čovjeka s njegovim djelima i zaodjenulo se u novoga po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 24).
U vezi sa svecima u Svetom su pismu predložena četiri otajstva o kojima sveti Pavao piše Rimljanima: Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje providje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda, koje opravda, te i proslavi (Rim 8, 28-30). Ovdje se ne smije shvaćati da Pavao uči da su svi ljudi, od Boga, unaprijed predviđeni i predodređeni te će, dakle, biti opravdani i proslavljeni, nego Pavao govori o onima koji ljube Boga, onima koji su njegovom odlukom pozvani (u izvorniku taj dio rečenice glasi: koji se, po njegovu naumu, zovu svetima, nap. pr.); naime, onima koje predvidje, te i predodredi.
Premda se ove četiri odlike nalaze u svim svecima i izabranicima Božjim, ne vežu se ipak uz pojedine izabranike, štoviše, nalaze se tek kod vrlo malog broja izabranika. Među tim je malobrojnima Jakov, za kojega čitamo da je predodređen, pozvan, opravdan i proslavljen. Naime, u današnjem se evanđelju čita o neizrecivu otajstvu predodređenja: to je onih kojima je pripravio moj Otac [...].
Jakov nije samo predodređen kao kršćanin, Kristov učenik i apostol nego, također, zajedno s Petrom i bratom Ivanom, kao najodličniji među apostolima; bio je predodređen kao mučenik i prvomučenik među apostolima, toliko da je jedino njegovo mučeništvo opisano u Svetome pismu i danas je na poseban način prorečeno od Krista: Čašu koju ja pijem pit će te; bijaše predodređen za velik i uzvišen stupanj svetosti na ovome svijetu i najviši stupanj slave u raju. Krist ne niječe toj dvojici apostola prva mjesta dati onima za koje ih je pripravio Otac. I nije rekao da u nebu ne će imati najviše časti. Naime, budući da su doista ta trojica apostola: Jakov, Ivan i (prije svih) Petar bili uvijek blizu Isusu Kristu kao prvi na ovome svijetu, tako su sada na nebu ovjenčani najvećim blaženstvom i najvećom slavom apostolâ.
15. siječnja[uredi]
| Sveti zakon autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria sexta post diem cinerum, Quadragesimae quartum, X/I, str. 42-44. |
A ja im kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone... (usp. Mt 5, 43-46)
Kristov je zakon toliko svet da ne traži samo izvanjsku svetost vladanjã i djelã, nego također unutarnju i najveću čistoću i svetost naših srca, duha, duše, nakana, misli, želja, osjećaja, u Božjim očima, u tajni naše savjesti, u skrivenim tajnama srca. Zato po njemu njegovi vjernici postaju sveti i potpuno različiti od pogana, carinikã, licemjerã. Od pogana: zbog vjere, koju ovi nemaju. Od carinikã: zbog dobrih djela, koja ovi ne čine. Od licemjerã: zbog prave i snažne krjeposti i svetosti. Ovi su, naime, imali privid pobožnosti, ali zapravo su nijekali krjepost, oni su obijeljeni grobovi, vukovi prerušeni u ovce, kipovi pozlaćeni izvana, ali od drveta iznutra. Zato nam današnje evanđelje nalaže da ne budemo poput poganã, carinikã, licemjerã, nego bogato urešeni pravom i čvrstom svetošću, kao osobe slične Bogu.
Kristov zakon najvećoj svetosti pridružuju najveću lakoću: Uzmite jaram moj na sebe... i naći će te spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11, 29-30).
Zato se za zakon kaže da je od vatre, ne od kamena. Vatra je, naime, vrlo lak element; zakon je zakon ljubavi i milosrđa [...].
Ali, kako se za Kristov zakon može reći da je lak kad ova zapovijed: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone; ne samo da je teška, nego ju je nemoguće provesti, kad nadilazi snage ljudske prirode, kad nadilazi granice u kojoj se čovjek u krjeposnosti može vinuti? Katkad se čini da Bog naređuje teške i nemoguće stvari, kao kad je naredio bolesniku uz kupalište: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! (Iv 5, 8). Zapravo, isti onaj koji zapovijeda pretvara to u dar: kao što je na početku naredio zemlji da proklija zelenilom, da izvede živa bića, vodama da provru ribama i pticama. Ali, on koji zapovijeda, isti on također daje, Bog koji čini sve u svima (1 Kor 12, 7); on izvodi u nama sva naša djela: Ta Bogu ništa nije nemoguće! (Lk 1, 37); sve mogu u Onome koji me jača (Fil 4, 13).
Tako, tamo gdje su Božja milost i Duh Sveti, sve su Božje zapovijedi lake: jaram je moj sladak i breme je moje lako (Mt 11, 30).
16. siječnja[uredi]
| Bog - savršeni zakonodavac za savršeni zakon autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria sexta post diem cinerum, Quadragesimae quartum, X/I, str. 41-42. |
A ja im kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone... (usp. Mt 5, 43-46)
U današnjem evanđelju Gospodin govori s velikom vlašću i veličanstvom, kao božanski zakonodavac; zato je, naime, došao na svijet, da donese novi i božanski zakon, kao što je Mojsije sišao s gore, obasjan božanskim sjajem, s pločama zakona.
Izaija, proričući Mesijin dolazak, reče: On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina (Iz 2, 3), i na drugome mjestu: Jer Jahve je sudac naš, Jahve naš vojvoda, Jahve je kralj naš - on će nas spasiti (Iz 33, 21). Tako u preobraženju, između Mojsija i Ilije, blistav poput sjajnog sunca, proglašen je od Oca: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! (Mt 17, 5), a takvim je proglašen i od Ivana u Otkrivenju, gdje se kaže: I vidjeh drugoga jednog, snažnog anđela: silazio s neba ogranut oblakom, na glavi mu dúga, lice mu kao sunce... u ruci drži otvorenu knjižicu (Otk 10, 1-2). Ovu knjigu Ivan naziva Vječno Evanđelje (usp. Otk 14, 1-2).
To je knjiga onoga koji sjedi na prijestolju slave, smještena zdesna (usp. Otk 5, ¸1). Tako, dakle, Krist danas govori kao božanski autoritet božanskom vlašću: A ja vam kažem.
Spasitelj se danas ne pojavljuje samo kao božanski zakonodavac, nego također kao božansko proroštvo samoga svojeg zakona. Ovdje biva prenesena materija evanđeoskog zakona, koji se sastoji u ovim zapovijedima: ljubite, dobro činite, molite; bivaju naznačeni cilj, nagrada i plaća: da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima; biva naznačena svrha: Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! i biva predstavljen oblik koji se sastoji u pravednosti i svetosti: Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima (Mt 6, 1).
17. siječnja[uredi]
| Ljubite svoje neprijatelje autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria sexta post diem cinerum, Quadragesimae quartum, X/I, str. 44-45. |
I ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone... (Mt 5, 43-46)
Ljubite neprijatelje. Današnje nam evanđelje daje zakon savršene ljubavi; zato Gospodin kaže; da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima; te: Budite, dakle, savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski! Evanđeoski zakon Jakov apostol naziva zakonom savršene slobode: A koji se òglēdā u savršenom zakonu slobode (Jak 1, 25).
Savršena svetost naziva se savršenom slobodom, slobodom koja je savršena i neokrnjena ikojim ropstvom grijeha; a savršena svetost sastoji se u savršenom ispunjavanju Božjeg zakona: Punina dakle Zakona jest ljubav (Rim 13, 10).
A ja vam kažem: ljubite, dobro činite, molite: Danas je Gospodin zapisao svoj zakon u srca svojih izabranih, kao što je rekao, po proroku Jeremiji, o novome zakonu: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce (Jr 31, 33).
Gospodinov je zakon upisan tri puta. Prvi ga je put Bog zapisao na prve ploče, one koje je Mojsije razbio (usp. Izl 31, 1-8); 32, 19); zatim na druge koje su stavljene u Kovčeg saveza (usp. Izl 34, 1-28); na kraju, od Jošue, nakon što je prešao Jordan, u obećanoj zemlji na gori Ebalu, nad kamenim žrtvenikom, čije se kamenje naziva grubim, abanim scelamoth, ili kamenjem savršenstva (Još 8, 31). Sada, pak, Kristove vjernike Petar naziva živim kamenjem (1 Pt 2, 5) [...].
Budući da je Bog duh, također i razumna duša stvorena na Božju sliku jest duh; zašto dakle Bog nije dao jedan duhovni zakon? Sigurno da ga je dao kao duhovni, ali je duh zakona obavio misterijem, kao što je čovjekov duh zaogrnut tijelom. Kada je došao Krist, božanski zakonodavac, on je dao duhovni zakon, bez vela tajanstvenosti; zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti (Rim 8, 2), rekao je Pavao. To znači jesti sa stabla života, a ne sa stabla spoznaje dobra i zla, slijediti zakon duha i uma, a ne zakon tjelesnih osjetila i udova.
18. siječnja[uredi]
| Zapovijed ljubavi autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria sexta post diem cinerum, Quadragesimae quartum alia homilia, X/I, str. 52. |
Ljubite neprijatelje... (usp. Mt 5, 43-46)
U današnjem se evanđelju govori o zakonu ljubavi.
Gospodin želi da nas uistinu resi bratska ljubav. U Svetom se pismu mnogo toga kaže o ljubavi. Sad nam se pred oči stavlja njezin uzor: Bog je ljubav (1 Iv 4, 8); sad njezin izvor: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5, 5); sad opet njezina snaga i moć: ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre (Pj 8, 6); Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? (Rim 8, 35); sad ono što je prati i urešuje (ljubav je naime poput kraljice čije su pratiteljice sve krjeposti): Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav (1 Kor 13, 4), zbog čega: Punina... Zakona jest ljubav (Rim 13, 10). Sad ju se opet predlaže zbog njezina istaknutog mjesta: A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav (1 Kor 13, 13), se kaže također: Svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne (1 Tim 1, 5) i ta svrha ima vlastiti smisao jer je najveća; sad opet njezina nužnost: Kad bih sve jezike govorio i anđeoske... Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva, i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru... (1 Kor 13, 1-2); sad, na kraju, njezina korisnost: iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube (Izl 20, 6).
Evanđelje nam danas govori o nužnosti i korisnosti ljubavi. O nužnosti, zato što ju Gospodin zapovijeda: A ja vam kažem, i zato što se bez ljubavi ne može imati nagrada nebeske slave: Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? O korisnosti pak zato što je predložena od Gospodina kad kaže: da budete sinova svoga Oca koji je na nebesima, i usto ako pak djeca, onda i baštinici (Rim 8, 17), baštinici, zasigurno, nebeskoga kraljevstva i čitave božanske baštine.
19. siječnja[uredi]
| Čuvanje ljubavi autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria sexta post diem cinerum, Quadragesimae quartum alia homilia, X/I, str. 52-53. |
Ljubite neprijatelje... (usp. Mt 5, 43-46)
Kao što su na stazu života koja vodi stablu života, kako mu čovjek nakon grijeha ne bi mogao imati pristupa te živio vječnim životom, bili postavljeni kerubini da stražare i plameni mač koji se svjetlucao, tako je na put spasenja koji čini ljubav, koju Pavao naziva najvrsnijom od svih, sotona postavio tri zaprjeke. Prva je iskrivljen sud razuma koji samo naizgled sadržava puninu znanja, druga je pohlepa za svjetovnom čašću, a treća gnjev srca i neumjerenost. Te tri zaprjeke, razuma, pohlepe i rasrdljivosti, često se u čovjeku bore protiv krjeposti, posebno u pogledu onoga što se tiče zapovijedi ljubavi prema neprijateljima. U današnjem evanđelju Gospodin je protiv ta tri temelja mržnje postavio tri temelja ljubavi. Prvi je temelj razum jer se Gospodin, dok danas potiče na ljubav, služi razumskim razlozima, drugi je želja za nagradom: kakva li vam plaća; a nagrada je da budete sinova svoga Oca koji je na nebesima; a treći je pobuditi gnušanje (indignaciju), da bismo se stidjeli biti nalik poganima.
20. siječnja[uredi]
| Ljubav, konačno učenje autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria sexta post diem cinerum, Quadragesimae quartum alia homilia, X/I, str. 53-54. |
Ljubite neprijatelje... (usp. Mt 5, 43-46)
A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje. Gospodin se u ovome evanđelju predstavlja kao božanski zakonodavac koji daje zapovijedi o kršćanskom savršenstvu. Mojsije je, poduprt božanskim autoritetom, dao jedan zakon koji je zasigurno bio dobar, pravedan, svet, ali ne sasvim savršen; naime, kao što kaže Pavao: Tako nam je Zakon bio nadzirateljem (»pedagogom« u izvorniku, nap. pr.) sve do Krista (Gal 3, 24). Pedagog poučava samo osnovama i osnovnim pojmovima ljudskih pisama, a ne o savršenoj znanosti, filozofiji, teologiji; pa bio to i najučeniji pedagog on ne može poučavati i prenositi savršeno znanje i nauk jer zato nisu sposobna djeca koju uči; dovoljno je da pedagog bude dobar i dobro obrazovan. Isto vrijedi i za zakon tako da zakonodavac Mojsije zapravo daje samo osnove vjere, religije i krjeposti, zahvaljujući kojima su Hebreji mogli živjeti na način koji je u skladu s onim kako su to bili dužni. Nakon Mojsija došao je Krist, apsolutno savršen učitelj znanosti i morala i učio je savršenom i konačnom nauku. Kao što dobar učitelj koji na svoje učenike prenosi znanje ne ruši, nego usavršava učenje pedagoga, tako Krist kaže: Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5, 17): to jest usavršiti, tako da od kršćana zahtijeva mnogo veću savršenost od one koju je Mojsije tražio od Židova. Zato je rekao: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 5, 20). Ne bude li veća, to jest: ne bude li vaša pravednost koja se sastoji u ispunjavanju zakona (u Svetome pismu ona se naziv »sud« i »pravda«) veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja koji su vrlo pomno opsluživali Mojsijev zakon, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko, ne ćete biti spašeni [...]
Židovski je zakon zahtijevao ljubav, ali ograničenu na prijatelja: Ljubi bližnjega svoga to jest svoga prijatelja (Lev 19, 18). Naziva se prijateljem ne samo onaj koji to jest, već također i onaj koji to mora biti. U Knjizi Izlaska, u poglavlju 23, čini se da Zakon nalaže ljubav prema neprijatelju (usp. Izl 23, 4-5), ali onaj kojega se tu naziva neprijateljem u Knjizi Ponovljenog zakona, u poglavlju 22, nazvan je bratom, zbog čega se ljubav protezala samo na Hebreje. Krist, naprotiv, tu ljubav proširuje na sve, pa i na pogane, na zakonite neprijatelje koje je Zakon nalagao uništiti i ubiti; prema Zakonu, bližnji je samo Židov; prema evanđelju, to su i neprijatelj i progonitelj.
21. siječnja[uredi]
| Napast Jedinorođenca autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 59-60. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje... (usp. Mt 4, 1-11)
Zašto je Krist odveden u pustinju da posti i trpi glad, a Adam je bio smješten u raj naslada i užitka? No, kada je Adamu rečeno u raju ono što je rečeno Kristu na Jordanu: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U Njemu mi sva milina! (Mt 3, 17)?
Ako ljubav ide rame uz rame sa sličnošću, zbog čega je Adam snažno ljubio ženu koja mu je slična, a roditelji silno vole djecu, Adam je bio sličan Bogu, tako da je stvoren na Božju sliku i priliku; ipak, nije mu bio sličan toliko da mu je bio jednak, da je bio iste biti (konsupstancijalan) s njim i iste naravi. Krist nije samo sličan Bogu, zbog ćega se za njega kaže da je odsjaj Slave i otisak Bića njegova (Heb 1, 3), nego također jednak i iste naravi: nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2, 6). Adam je bio sluga i služitelj Božji, postavljen za nadzornika i upravitelja pokrajine najvišega vladara. Krist je, pak, bio jedinorođeni Sin Božji. Zašto je, dakle, sluga Adam bio smješten u vrt naslada, a Krist, Sin Božji, odveden u pustinju bijeda? Zasigurno zato što je Adam svojim grijehom pretvorio ovaj svijet iz raja u pustinju: Zemlja neka je zbog tebe prokleta... Rađat će ti trnjem i korovom (Post 3, 17-18). Krist je, naprotiv, došao iznova pretvoriti ovu pustinju u raj. Ovako, naime, čitamo kod Izaije: U pustinji će provreti voda, i u stepi potoci i još Gospodinu se sažalio Sion... Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput Vrta Jahvina (usp. Iz 35, 5 i 51, 3). Tako je po Kristu pustinja pretvorena u raj duhovnih slasti. Zato u pustinji pada mana s neba, stoga je danas rečeno: Pošto iscrpi sve kušnje (usp. Lk 4, 13), anđeli pristupili i služili mu. Adam, poražen od Sotone, od raja je napravio pustinju; Krist, pobijedivši napasnika, pretvorio je pustinju u raj, naime, raj je prebivalište anđelâ. Adam, sagriješivši, izgubio je za sebe i za nas raj; i zaslužio si je i imao pustinju patnji. Krist, pobijedivši tvorca svakoga grijeha i uništivši grijeh, zaslužio je nagradu posta i stekao za nas raj nebeskih slasti: anđeli mu pristupili.
22. siječnja[uredi]
| Pustinja - staza spasenja autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 59-60. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje... (usp. Mt 4, 1-11)
Duh tada odvede Isusa u pustinju. Pošto raj slasti bijaše za čovjeka, zbog djelovanja zlog duha, staza propasti, danas je Gospodin pustinju učinio stazom vječnog spasenja. Tako je Božji narod proveden kroz pustinju, gdje je bio mučen glađu i žeđu i prebrodio silne nedaće, sve dok nije prispio najmilijoj zemlji obećanja: Odveden je u pustinju da nas vodi svojim primjerom: Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama Njegovim (1 Pt 2, 21). Primjeri velikana i knezova, naime, privlače naroda, primjeri vojskovođa i careva pobudno djeluju na vojnike. Ako sâm kralj ide u bitku, slijede ga svi knezovi i vladari kraljevstva, svi plemići i običan puk.
U današnjem evanđelju imamo djelo Duha Svetoga u Kristu, naime, na krštenju siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba (Lk 3, 22; Iv 1, 32). No, imamo i djelovanje zlog duha protiv Krista. Prvo djelovanje Duha Svetoga u odnosu na Krista jest ovo: Duh tada odvede Isusa u pustinju. Luka kaže: Duh tada odvede Isusa u pustinju, Marko, međutim: I odmah ga Duh nagna u pustinju (1, 12) kao što snažan vjetar goni brod po morskoj pučini. Duh Sveti više voli pustinju od svijeta; izabire, nakon što je prezreo svijet, okrutnu pustinju, samoću, jer sav je svijet pod Zlim (1 Iv 1, 19), jer je carstvo Sotone.
23. siječnja[uredi]
| Napast autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 61-62. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje... (usp. Mt 4, 1-11)
Tada mu pristupi napasnik i reče. Ova napast, koja je danas predstavljena, individualna je borba između Krista i Sotone, kao što je bila ona između Davida i Golijata u Terebintskoj dolini.
Zato treba pogledati što je napast, tko je napastvovan, a tko napasnik.
Napast je borba u kojoj se gubi i ubija, borba protiv krjeposti u čovjekovoj duši, poticaj i nagovaranje na grijeh.
Tako se danas Sotona bori protiv vjere i istine nebeske riječi: Ovo je Sin moj ljubljeni, protiv nade u božansku providnost: Ako si Sin Božji; i tako nastavi uvjeravati Krista da se baci u provaliju: baci se dolje; i napastuje ga na idolopoklonstvo ako mi se ničice pokloniš [...]
Napastvovan je Krist, Sin Božji, hvaljen na krštenju od Božje riječi, pun Duha Svetoga i, rekao bih, proglašeni baštinik raja, to jest nebeskog kraljevstva: Ovo je Sin moj ljubljeni u kome [...].
Sotona, vidjevši Adama, našeg oca, ovjenčana slavom i čašću u raju, potaknut zavišću, okomio se na njega napašću. Kao što je Adam napastvovan u raju nedugo nakon što je božanski uzdignut tako je i Krist napastovan u pustinji nedugo nakon krštenja. Sotona napastuje poglavito na početku duhovnoga života [...].
Ali, tko je i kakav je taj napasnik? To je đavao, Sotona, knez tame, otac laži koji ima veliku moć i veliku sposobnost dovesti do propasti. Zato ga se u Svetom pismu katkad naziva lavom, a katkad zmijom. Lavom ga naziva Petar: Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre (1 Pt 5, 8), a zmijom Mojsije. Zato Pavao kaže: Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima (Ef 6, 12). Zloduhe, naše neprijatelje, naziva Vrhovništvima i Vlasti zbog njihovih prirodnih sila i njihove moći; zlim duhovima zbog njihovih prijevara i zamki kojima čine veće zlo no svojim moćima: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3, 15). Danas do izražaja posebno dolazi njihova moć jer je Sotona poveo Gospodina na vrh Hrama, a zatim na visoku goru: u napastima se javljaju zamke.
24. siječnja[uredi]
| Napasti u kršćanskom životu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 66-67. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje... (usp. Mt 4, 1-11)
Evanđelje nam donosi divnu sliku kršćanskog života da ju oponašamo, njezin je apsolutni i savršeni uzor Krist: Načini ih prema uzorku koji ti je na brdu pokazan (Izl 25, 40); ostavio vam [je] primjer (1 Pt 2, 21), učite se od mene (Mt 11, 29); suobličeni slici Sina Njegova (Rim 8, 29). Pred oči nam se stavlja slika lađe u moru okružene vrlo snažnim valovima od kojih jedan udara s krme, a drugi s pramca. Danas vidimo, Krista kao između dvaju duhova, oumeđu Duha Svetoga i zlog duha napasnika, Sotone, đavla. Duh tada odvede Isusa u pustinju: Duh koji je sišao na njega u obliku goluba dok ga je Ivan krstio na Jordanu; naime, odmah nakon krštenja događa se ono što je sada opisano, odveden je, naime, kaže se: Duh tada odvede Isusa u pustinju. To je ugodan vjetar, povoljan vjetar. No, odjednom protivni vjetar zaustavlja brod usred mora: da ga đavao iskuša tada mu pristupi napasnik, đavao ga onda povede. To je poput zore koja između dana i noći, između svjetla i tmina. Kršćanski se život u cjelini sastoji u dvjema stvarima. Prvo je da čovjek kršćanin povjeri Duhu Svetomu da ga vodi: Duh tvoj dobri nek' me po ravnu putu vodi! (Ps 143, 10), kao što je stup od oblaka i ognja, u kojem je bio Anđeo Gospodnji, vodio narod prema obećanoj zemlji: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (Rim 8, 14). Tako je Krista vodio Duh Sveti. Drugo je da se čovjek odupre zlom duhu, kao što kaže apostol Jakov: Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama! (Jak 4, 7-8).
Tako danas u evanđelje nalazimo djelo Duha Svetoga koji pribavlja spasenje čovjeku, kršteniku.
25. siječnja[uredi]
| Tijelo i duh autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 67-68. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje... (usp. Mt 4, 1-11)
Krist Gospodin po Duhu Svetom bježi od svijeta, ide u pustinju, umrtvljuje tijelo dugotrajnim postom, pobjeđuje đavla.
To su tri najžešća i glavna neprijatelja našeg spasenja.
Svijet, koji je sav... pod Zlim (1 Iv 5, 19) suprotstavlja se snazi Duha bezbožnim savjetima, lošim primjerima, sablaznima i, na kraju, zlobnim podrugivanjima [...].
Tijelo je neprijatelj Duha Božjeg: tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela (Gal 5, 17); zbog ćega ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet će te (Rim 8, 13) i: oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti (Rim 8, 8); i još: koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama (Gal 5, 24).
Na kraju, Sotona koji je neprijatelj našega spasenja.
Duh Sveti daje da pobožan čovjek prezire svijet i da mu je svijet odbojan. Zato danas Krist snagom krjeposti prezire sva kraljevstva svijeta s njihovom slavom, koja mu je Sotona ponudio na dlanu; zbog toga, napustivši svijet, ide u pustinju i ondje boravi da se preda isključivo Bogu. Tako se, pod Duhu Svetom, u svemu povjerava Božjoj providnosti: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Časti Otca kao što sin časti svojega otca; Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!; Bogu se samo klanja i njega jedinoga časti: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi!.
Ovo su, rekao bih, djela Duha Svetoga u kršćaninu; naime, sav kršćanski život potpuno ovisi o Duhu Svetom, kao što sav prirodni čovjek ovisi o svojoj duši, s kojom su povezana sva djelovanja osjetila i čitavoga tijela.
Djelovanje Sotone sastoji se, pak, u tome da udalji ljude od duhovnih i dovede ih do tjelesnih stvari, uvodeći u njihov duh dvojbe i sumnje oko članaka i otajstva vjere: Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom. Stavlja neprestano pred oči potrebe tijela, kao da se Bog uopće ne brine za nas, i niječe ponajprije pouzdanje u Božju providnost. Zatim vodi čovjeka na rub provalije: uzima ga i postavi ga na vrh Hrama i reče mu... baci se dolje!; nastoji ga uvjeriti da se baci u provaliju i na svoju propast predmnijeva Božje milosrđe. Odvodi čovjeka iz pustinje u grad, iz samoće do zaokupljenosti svjetovnim stvarima, od Boga do svijeta, često navodeći kao izliku štovanje Boga, jer se prerušuje u anđela svijeta (2 Kor 11, 14). Na kraju, trudi se odvesti čovjeka od religije i štovanja Boga do idolopoklonstva: pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.
26. siječnja[uredi]
| Pohvala pustinjačkom životu autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 71-72. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje... (usp. Mt 4, 1-11)
U današnjem se evanđelju govori o samotnjačkom životu, o životu u osami, u pustinji, monaškom životu; nalazimo korizmeni post, imamo pobjedu nad napastima. U vezi s tom pobjedom moramo promotriti tri stvari: događaj sam po sebi, njegov cilj i otajstvo.
Događaj: samoća koja je plod božanskog nadahnuća; Duh tada odvede Isusa u pustinju; četrdesetodnevni post: I propostivši četrdeset dana; pobjeda nad napastima: Pošto iscrpi sve kušnje (usp. Lk 4, 13).
Cilj: čini se da je cilj ovaj - da se može posvetiti klanjanju i molitvi. Naime, Isus se često u drugim prigodama kada je htio moliti, povlačio u pustinju. K tome, on sâm danas kaže Sotoni ono što je pisano: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!; naime, samoća i post vrlo su korisni za molitvu i kontemplaciju. No, čini se da je cilj poglavito ovaj: on će propovijedati evanđelje, kao što je to i učinio, tek nakon što je završilo razdoblje od četrdeset dana provedenih u pustinji, govoreći: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko! (Mt 4, 17). Zbog toga je poslan, kao što čitamo kod Izaije: Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima (Iz 61, 1); a i on sâm kaže: treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem (Lk 4, 43).
Pavao je sažeo čitavo evanđelje u nekoliko riječi: Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu (Tit 2, 11-12). Krist će propovijedati uzdržljivost: prije toga je, međutim, postio; propovijedat će pravednost, to jest svetost života, nevinost i čistoću; prije toga je sve to živio u pustinji; propovijedat će pobožnost prema Bogu: činio je to u pustinji; propovijedat će bijeg od svjetovnih želja i svakoga grijeha i bezbožnosti: danas je to učinio, pobjegavši od svijeta, pošavši u pustinju, odrekavši se kraljevstava svijeta koja su mu ponuđena i sve njihove slave. Tako je htio najprije propovijedati evanđelje djelima, a zatim je to činio riječima; kao što je Ivan Krstitelj propovijedao pokoru više djelima no riječima. Tako je činio Ilija, tako je činio Mojsije, koji je prije nego što će dati Zakon, posteći četrdeset dana, razgovarao s Bogom. Zato Luka u Djelima apostolskim kaže o Kristu da je Isus činio i učio (Dj 1, 1) da bi duše ljudi potaknuo na krjeposnost.
27. siječnja[uredi]
| Krist - uzor pustinjačkoga života autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 72-73. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša... (usp. Mt 4, 1-11)
Otajstvo: Krist se u današnjem evanđelju predstavlja kao čovjek posvećen bogoštovlju; on je pralik, uzor pravog sluge Božjega, čovjeka koji je uistinu kršćanin, čovjeka koji štuje Boga. U njegovu životu i u njegovim djelima sjaju djela i život pravoga kršćanina, pravoga sluge Božjega koji se mora pokoravati Božjim poticajima i unutarnjim nadahnućima i dahu Duha Svetoga, prezirati svijet, mrtviti tijelo, oduprijeti se đavolu, služiti srcem Bogu, nikada ga ne iskušavati, uvijek ovisiti o njegovoj providnosti.
Rezultat je toga da je Gospodin danas osnovao monaški, pustinjački život, život u osami, onaj život koji je Ivan njegovao zajedno s Ilijom, Elizejem i sinovima proroka te koji su mnogi sveti ljudi potom predano i svim svojim silama živjeli: Pavao, Antun, Hilarije, Makarije, i mnogi drugi kojima se i ne zna broja, koje su sveti otci veličali velikim hvalama: Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski, Jeronim, Augustin, a ponajprije Zlatousti sa svim svojim djelima.
Isus je također postio i zapravo ustanovio korizmeni post da bismo mi mogli nasljedovati njegov primjer. Tako su od početka sveti apostoli uveli korizmeni post u čitavu Crkvu [...].
Na kraju, Krist se odupro napasniku, to jest onomu koji ga je poticao na zlo, na grijeh: Baci se dolje... ako mi se ničice pokloniš. Zato se Sotona naziva napasnikom i zato se Bog naziva »Onaj koji ne napastuje nikoga na zlo« (usp. Jak 1, 13). [...]
Krist se odupro napasniku, kao što je rekao Petar: Oprite mu se stameni u vjeri (1 Pt 5, 9).
28. siječnja[uredi]
| Krist - slika čovjeka kršćanina autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Dominica prima quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 73-74. |
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša... (usp. Mt 4, 1-11)
Duh odvede Isusa u pustinju. Budući da je Krist arhetipska forma i prvi model svih izabranika, u današnjem evanđelju sjaji kao slika čovjeka kršćanina koju je živim bojama oslikao Bog. Želim promotrit tri stvari.
Prvo: dostojanstvo čovjeka kršćanina. Tada bi odveden; dakle, nakon krštenja, tijekom kojeg je Krist proglašen Sinom Božjim, baštinikom raja, hramom Duha Svetoga. Drugo: život čovjeka kršćanina: i propostivši... Treće: svršetak čovjeka kršćanina: Pošto iscrpi sve kušnje, anđeli pristupili i služili mu.
Dostojanstvo. Najvećom mogućom jasnoćom ono izlazi na vidjelo polazeći od onoga koji ga vodi: Duh tada odvede Isusa; Oni koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (usp. Rim 8, 14); i polazeći od sluga: Anđelima će svojim zapovjediti.
Život. Život čovjeka kršćanina mora biti pustinjački život, naime, bio je odveden u pustinju; tako je Bog htio voditi Izraelce, krštene u Crvenome moru, do obećane zemlje, jer je čovjeku kršćanina svijet tuđina, on prezire ispraznosti svijeta, poput Krista koji, kao što smo danas čuli, nimalo nije držao i do koje svjetovne ispraznosti.
Život čovjeka kršćanina mora biti život religiozna čovjeka, sluge Božjega: Gospodinu, Bogu se klanjaj i njemu jedinom služi! A život religiozna čovjeka sastoji se nadasve u mrtvljenju tijela i molitvi kako bi razvio sklonost Bogu, a ne svijetu: Naša je pak domovina na nebesima (Fil 3, 20). Tako je Krist u pustinji postio i molio.
Na kraju, nužno je da život čovjeka kršćanina bude život vojnika duha. Treba se boriti protiv duhovnih neprijatelja, protiv svijeta, tijela i Sotone: natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe (2 Tim 2, 5); zbog čega: Pošto iscrpi sve kušnje, anđeli pristupili i služili mu; i to je svršetak.
29. siječnja[uredi]
| Tajna sveopćega suda autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria secunda infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 75-76. |
Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje... (usp. Mt 25, 31-46).
U današnjem nam se evanđelju govori o otajstvu sveopćega suda koji će istodobno biti javni događaj iznimno slavljenički i zastrašujući, radostan i bolan. kad neki kralj proglašava sina princem nasljednikom kraljevstva ili ga proglašava kraljem, kao što je David učinio sa Salomonom (usp. 1 Kr 1, 32-40), ili kad organizira vjenčanje za svojega sina, tada zavlada svečano slavlje. Kada, međutim, kralj javnom presudom osudi na smrt mnoge, pa i knezove, zbog njihovih krivica, to je veliki javni događaj, ali je vrlo bolan i žalostan, jer je riječ o smrtnoj kazni; naime, to je tragedija i mnogi bivaju ulovljeni.
Događaj posljednjega suda ujedno je vrlo radostan i veoma žalostan, poput Božjeg stupa (usp. Izl 10, 20-22), poput sunca u Egiptu (usp. Izl 10, 21-23), poput Crvenoga mora, koje je za Hebreje koje je Bog izabrao bilo uzrokom spasenja, a za neprijatelje Egipćane uzrokom propasti: Dok ljudi budu izdisali od straha, uspravite se i podignite glave (usp. Lk 21, 26-28).
U evanđelju su ponuđeni mnogi elementi vezani uz Božji sud. Osoba sudca: kad Sin Čovječji dođe u slavi; nebeski zbor: svi anđeli njegovi s njime; sudište: sjest će na prijestolje slave svoje; krivci koji trebaju biti suđeni: sabrat će se pred njim svi narodi; razni procesi, zasluge i krivnje onih koji su suđeni; razne oslobađajuće i osuđujuće presude i, na kraju, provođenje presuda: I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.
Za sudca se koriste tri imena: Sin Čovječji, pastir i kralj. Kod sudca se traže tri svojstva. Kao prvo pravednost i ljubav da ne bi sudio na temelju mržnje ili antipatije, nego dušom pravednom pravedno; zatim mudrost, da zna prosuđivati, zato što zna dobro odvagnuti vrijednost parnica, da ne bi osudio nevina i oslobodio krivca, sudeći loše zbog neznanja; i, na kraju, autoritet za suđenje da bi mogao donositi odluke te vlast da može provoditi odluke, odnosno presude. U protivnom, čemu uopće suđenje? Bio bi beskoristan svaki sud.
30. siječnja[uredi]
| Krist sudac autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria secunda infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 76-77. |
Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje... (usp. Mt 25, 31-46).
Krist koga je Bog postavio za sudca čitavoga ljudskog roda urešen je obiljem svih tih svojstava. Zato je nazvan Sinom Čovječjim, pastirom i kraljem. Da bi se ukazalo na neporočnost njegove duše, njegovu nepristranost i njegovu ljubav, nazvan je Sinom Čovječjim. Krist je naš brat, pun ljubavi; on je došao na ovaj svijet radi spasenja ljudi, radi spasenja čitavoga ljudskog roda; mnogo je trpio, osuđen je na smrt na križu, prolio je svoju krv, podnio najbolniju i najponiženiju smrt.
Bog hoće da ljudima sudi ne anđeo, već čovjek, brat bogat ljubavlju, kako bi pokazao pravednost toga sudca. Nazvan je pastirom zbog duboka i nepogrješiva poznavanja zasluga; pastir ne griješi u prosuđivanju ovaca i jaraca tako da ne može pobrkati ovcu s jarcem i jarca s ovcom.
Na kraju je nazvan kraljem, zbog najvišega autoriteta, koji donosi presudu na koju nema priziva, koju donosi najviši sudac, najviši sud, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara [...].
Krist će podijeliti sve narode odvajajući ovce na desnu, a jarce na lijevu stranu. O tome sudcu prorok kaže: Prijestolje je, tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo - žezlo je tvog kraljevstva! Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Jahve, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova (Ps 44, 7-8), tj. Bog te postavio za kralja i sudca zbog tvoje najviše neporočnosti i božanske svetosti.
31. siječnja[uredi]
| Božji sud autor: Lovro Brindiški, prijevod: Slavko Antunović |
|
Izvornik: Feria secunda infra hebdomadam primam quadragesimae, Quadragesimae quartum, X/I, str. 79-80. |
Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje... (usp. Mt 25, 31-46).
Kod Božjeg se suda trebaju promotriti tri elementa; osoba sudca; proces, tj. zasluge i krivnje okrivljenika; i na kraju presuda, nagrada za pravedne i kazna za grješnike, slava raja i kazna pakla. Uzimajući, dakle, u obzir te tri činjenice sud je silno poželjan za pravednike, ali ga se grješnici strahovito užasavaju. To ponajviše ovisi o osobi sudca kod kojega treba promotriti tri stvari: ponajprije najneporočnija i najsvetija duša koja ljubi svaku istinsku i snažnu krjepost. Zato on danas gleda pravednike radosna lica govoreći: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas; grješnike, međutim, gleda gnjevna lica poput razjarena lava: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni. On je poput kerubina i ima izgled čovjeka i lava: prema pravednicima pokazuje lice čovjeka, prema grješnicima, naprotiv, lice užasnog i zastrašujućeg lava.
I ne pokazuje nam se samo najneporočnija i najsvetija duša sudca, već također njegova najveća mudrost kojom on poznaje na siguran i nepogrješiv način tajne savjesti svih ljudi tako da zna tko su pravi pravednici, a tko, naprotiv, grješnici okruženi u srcu porocima, kao što pastir poznaje ovce i jarce. To kod pravednika rađa radost, a kod grješnika užas, jer on s apsolutnom sigurnošću poznaje tajne srca. A kako je on veliki ljubitelj krjeposti i veliki neprijatelj porokā, oni koji imaju ispravnu savjest u tome uživaju, dok oni koji imaju zlu savjest toga se boje. On poznaje s apsolutnom sigurnošću one koji ljube Boga svim srcem i klanjaju mu se u duhu, kao što s apsolutnom sigurnošću pozna one koji više vole užitke negoli Boga, koji više vole sebe same nego Boga. Vrlo je važno da dobar vladar poznaje dobre i zle, zasluge i krivnje svojih slugu, krjeposti i poroke, dobra i zla djela. Tako Krist odvaja dobre od zlih, ovce od jaraca i stavlja ovce sebi zdesna, a jarce sebi slijeva, ljubeći ove prve i proklinjući ove druge.