Ljubljanska katastrofa/U Vodnikovoj sjenci

Ljubljanska katastrofa — U Vodnikovoj sjenci
autor: Ante Kovačić

U Vodnikovoj sjenci[uredi]

Danas ćemo opet do deset sati počekati; ako ništa ne stigne iz Z., zamolit ćemo gazdu novaca i opet brzojaviti — pozdravim ujutro Miška koji se je tek ustao iz kreveta.

— Idi na poštu i reci činovniku; stigne li štogod, neka u ovu gostionu pošalje — reče Mijat, a ja pođem na poštu i bude tako.

Krenemo na šetnju i šetasmo do pol desete ure.

— E, sada nam je k »Roženkrancu« — došlo što ili ne?

— Pa ajdmo!

Došli mi u gostionu i sastali krčmaricu Micu.

— Gospodo, već cio sat čeka vas listonoša s novcima.

— S novcima? — oba u jedan glas klikosmo — tobož iznenađeni, kao turski hodočasnik kad ugleda Meku. — Recite mu neka dođe u sobu.

I dođe čovjek, vješt novcu i novce nositi. Lukavo nas omjeriv okom, poda nam otvorenu kartu. Nije šala, brzojavnim putem novce dobiti. Mijat potpisao, listonoša nabrojio, a ja sam napeto gledao vrevu na ljubljanskom trgu — a jedva dočekao da je listonoša otišao.

— Ipak... — uzdahnem kada je ovaj zaškrinuo kračunom.

— Tako je — osmjehnu se Mijat — Danas posljednju cigaretu ispuših!

— A sad na račun, majstore! — dokrajčim Miškovu duhansku refleksiju.

— Jest, neka dođe! — potvrdi Mijat kao iskusan mejdandžija.

I ciknu glasno zvonce, toliko kobno ovih dana po nas. Mica dođe.

— Račun!

Mica ode, a dođe Anijelka sa crnom pločicom u krilu i mi računasmo — — divno računasmo, i smijali se, i šalili se do mile volje. — — A račun? Račun, Bože moj, i posljednji školnik »šlabekovačke dobe« — dao bi nam — ne šiba, nego na kukuruzima klečati.

— Krivo računasmo — kliknem, uprv oči u Anijelkino lice — to lice one bajne djevojke Franjice.

— Krivo? — Hvala vam, ne pitam vas za klasifikaciju, škole sam već svršila.

Račun bijaše gotov, ja sam mu se divio...

Taj dan bio je jedan od najugodnijih dana mojega putovanja. Mijat ode nabaviti duhana, a mene pozove gospodična Anijelka u vrt. Ponijeli smo Vodnika i uljegosmo u zasjenak, sličan spilji, okružen bršljanom, a u spilji i pred spiljom mirio miris cvijeća i dizao se k žarkomu suncu. Čitali smo Vodnika — pa srce nam tuklo... Ne, bogami, neće mi se pripovijedati ovakvih epizoda. Mi si uvoljesmo — tek šapnuh, pritegnuv labuđi vrat djevojke:

— Anijelko, nazovimo ovo skrovište »Vodnikovom sjencom«.

— I sjencom naše lju... ba... — šapne ona, a dva bisera odronila se na cvijetak u krilu i sjala, sjala, nebo moje, kao dva dragulja...

(Intermezzo: Gospodo, vjerujte mi, teško mi je dosađivati vam tima djevojačkima suzama i uzdasima, srcem i Bog zna što sve ne, kada svaki dan čitate u sto pjesnika i novelista jedno te isto. Žalim da nije u mojoj ljubavi i kakva originalna scena, pak stoga vam neću opisivati prvu munju ljubavi! Pomislite djevojku krasnu privinuti na grudi, na srce, k licu joj se prisloniti, u oči joj zaviriti — pak to sve gori, peče, vri, ključa — to je jednostavan prizor, a najuzvišeniji trenutak! Bog je jednostavan, pak tko ga je dosta oslikao? Tko će ljubav koja iz njegovoga krila vječnim vrutkom ključa!? — Ne, neću dalje! Dosta je! »Bog živi!« — kliknuo je godinu dana poslije toga putnik ove zgode u veselom društvu svojih prijatelja.)

»Ljubav u Vodnikovoj sjenci« bila je samo ponova »idile noćne« s Franjicom, pače ja sam držao sada Anijelku za Franjicu, a obje za čarobnu varku. I podne nas zateklo u »Vodnikovoj sjenci«, u sjenci ljubavi moje, i mi se prenusmo. Knjiga »Vodnik« ostala je u sjenci.

Znah da 'e neka skrovna sila

Koj nije moć duh da se ogluši,

Da je neka bolest mila,

Ka me slatko škaklje u duši:

Neka želja, nu smetena -

Pače od želje slika i sjena,

K nebu uzdisah, nu bog znaše,

Da k njemu uzdah moj ne iđaše.

Đorđić

Te stihove hrvatskog »iskajalog pjesnika« za mlađe dane dozivah u pamet, stupajući u naš stan. Mijat sjedaše na divanu, pušio i sav blažen gledao duhan na stolu.

— Kako vidim — nasmije se Mijat — tvoja još jučer krvava zvijezda danas se posvema preobrazila.

— Zašto? — bezbrižno upitam.

— Zašto? Idi, pogledaj se u zrcalo: kano da si se okupao u Jordanu.

— Tu orijentalnu prispodobu dobio si valjda s duhanom?

— Pa neka je i tako; ali ti mi se, dečko, klatiš po vrtu, a smućen si kao dim na vjetru.

— Na, opet si prispodobu uhvatio.

Još skladno zvučahu zvona ljubljanskih crkava. Prekrstih se i molih, nu novim, neoćućenim jošte čuvstvom. — Još nijesam ni izvršio kada kucne i uniđe krupna, crvena i zdrava gospođa.

— Gospodo, izvolite u naš obiteljski krug na objed. Ovršujemo danas svečanost moga rođendana. Moja Anijelka toliko toga znade o Hrvatskoj pričati — a vi ste Hrvati, bit ćete nam veoma mili — pokloni se gospođa.

— Gospođo, hvalimo; upravo nas iznenadiste.

— Bože moj, ta mi smo svoji, — a već se na putu upoznaste s Anijelkom... izvolite samo...

Gospođa nas ostavila. Poredismo se; skoro da nam bijaše taj poziv neugodan, nu smisliv se na Anijelku, srce mi se razigralo, zalito blaženstvom i srećom.

Baš htjedosmo izaći, kada začujemo šum odijela. E, dakako, ženske jesu, poznaš po onom tihom, laganom koračaju. Kuc... kuc... kuc... Hrlo je to bilo; hrlo se pokazale dvije gospođice — bila je to Franjica i Anijelka! Nu što će ta čarobna varka? Miško se hladno poklonio, a Anijelka prikaza nas kao Hrvate, kao putnike Franjici, i nju nama kao prijateljicu. U isti čas trznulo je Franjičinim licem smrtno bljedilo, uzdrhtala je. Ovo si upamti, čitatelju, poseban je razlog tomu, koga ćeš saznati tijekom pripovijesti. Jedne neprilike bojah se: da Franjica prijateljki svojoj ne otkrije naše noćne idile. Ta bojazan zakrčila mi jezik, malo sam djevojkama u oči gledao, bijah smućen, što su djevojke ipak mogle povoljno svaka na svoju tumačiti. Međutim — Mijat bijaše veoma rječit. Pripovijedao je o povijesti duhana hladnom satirom, što bijaše djevojkama posve izvorno, pak su Mijata s udivljenjem slušale. Tijem većma bude moj Mijat zanimljivim što je vješto i kratko ocrtao muhamedizam, sprepleten dakako s njegovom obljubljenom biljkom; pače, on se je upustio i u zdravoslovno dokazivanje o pušenju.

— Vi, gospodine, umukoste? — ukori me Anijelka tiho.

— Ne pušim, pak to nije moj predmet — odvratim isto tako tiho, mjereć pijanicu što se kotrljao dvorištem.

I tako dođosmo u lijepo uređene sobe gdje je već sve spremno bilo. Puno ugledasmo tu stranih i ozbiljnih lica; djevojaka i žena u obilju. Nu, mi dakako ipak najstraniji bili velikim veseljem gledani i slušani. Na čelu stola sjede čovjek od kakvih četrdeset godina, preniska čela, crvena gojata lica, mrtva oka, bez brka, bez brade, ostrižene plave kose. Taj će valjda biti: nobilis de lauro^[1], pomislim. Do njega sjedne nalijevo pater Felicijan, a nadesno domaćina, isto tako gojat i crven. Felicijana već upoznaste. Domaćina i otac Anijelkin jest jedan od on ih zadovoljnih ljudi koji nikada nijesu vjerovali da je zemlja »dolina plača i suza«; muka im je samo što trbušinu teško vuku; kada ju ponamjeste, blago si ga njima kao i Zagorcu kad nalijeva pedesetaču-vožu ljutim moštom. — Kako mi se u pročelju stola onaj čovjek pričinio nobilis de lauro — tako sam se i doskora mogao nadati da će početi: quod est quintum et sextum argumentum^[2]. Kraj mene sjedjela je nalijevo domaćica, nadesno Anijelka, uz nju Mijat. Sučelice mi bila Franjica i dug, tanak ljudesina, crna brka, crne duge kose, ugrižljiva oka, kozičava lica. Gospođa domaćica postupično dostizavala debljinom svoga vojnu, koga je zvala Janezom. Inače bila to bezbrižna ženica dobra srca i suzna oka. Plemeniti essence (izvrsno tokajsko vince) tekao je rijekom, a ta rijeka stala bučiti u svojim koritima; ljudi se, bogami, počeli rumeniti: komu jagodice, komu nos, komu i sama uha. Pilo je sve poprijeko i žensko i muško. Pa stalo se govoriti, stalo šaliti, smijati, pjevati. Slovenci, otmjeniji, nijesu tomu vični, pritegao ih je Nijemac na svoju, ali tu bijaše pravcato hrvatsko društvo.

Bilo tako neko vrijeme; ali domala ostasmo samo dva glasa na polju. Svi su šutjeli. Bijaše mi neugodno jer sam baš ja govorio.

— Gospodine, vaše, kako vi velite, ideje — što ipak nijesu — uništit će slavenski živalj kuda ga god imade, nadvladaju li. Hrvatima nikada ne želim da ih poprime.

— Vi ste čovjek veoma mlad, idealista. Civilizacijom europejskom ohladnjet ćete — zakrči mi onaj sučelice s kojim zametnuh govor o Hrvatstvu i Slovenstvu, i slavodobitno pogleda Anijelku, a mene omjeri zlobnim okom.

Stani, nazlijo — pomislim — ako si ti britva, ja sam brus.

— Mlad; pa što zato? Tim lje nikoga ne utjeraste u rog. Europejska civilizacija; tu vas ne razumijem, pak stoga baš bih vam krivo učinio da velim: možda ste se od običaja poslužili svagdanjom riječi.

— Čudim vam se da vas ne zapopiše. Izvrsno prodikujete. Civilizaciju sam dobro rabio; žalim što ne razumjeste. Slušajte: naš narod je glup, tup dozlaboga: potkuj ga, on će jaukati; a pop će mu reći: trpi, Bog hoće tako, zato tebe čeka nebo, a tvoga mučitelja pakao. I on će mu vjerovati sve u ime božje! Pa tako će ići redom sve u ime božje i u ime božje će nas ponijemčiti! Narodu treba svjetla europejskoga.

— A molim vas, otkuda da pozajmimo to svjetlo?

— Evo vam susjedne Njemačke!

— Izvrsno! Pak vas ipak njezino svjetlo bije?

— Dakako, jer smo tamni, ali kada svjetlo ispudi tamu, po svoj prilici ćete svi biti u zajedničkoj svjetlosti kao Nijemci; ne vjerujem da vam ne bi još tamnije bilo u toj svjetlosti.

— Hrvat je fant — šapnu Felicijan nobilisu de lauro u uho.

— Međutim, pa krstili vi mene još jedanput popom, »svjetlo i civilizacija« je fraza zamotana u dronjak modernoga bezvjerstva, koja će narodu ako ne propast, to rakov korak na ono sto godina duševnoga mu promaknuća doprinijeti.

— Valjda ćete dopustiti inteligentnomu čovjeku da može biti bezvjerac; vjera neka bude svojinom naroda, kada je još tako.

— Dakle, i vi ste bezvjerac?

— Jest, posvema.

— A, to je drugo. Vi po tom ne vjerujete ni čovjeku ni Bogu?

— Ni čovjeku ni Bogu!

— A njemačkoj civilizaciji i svjetlosti vjerujete!

Moj čovjek zamučao i mukom zavirio do dna u čašicu.

— Znajte, gospodo i gospođice — okrenem se prema nobilisu de lauro — svaki narod u historiji svijeta kada je zabacio vjeru, počeo je slabiti i mekoputiti, sam je za sebe dozrio i svršio vjekovanje svoje! Sloveni, koji istom sada niču iz zemlje, neka pođu tragom Nijemaca u tom pogledu, ugledat će smrt. Nijemac, slobodno pomišljamo, dokrajčuje svoj vijek. Narod koji počne topove graditi kako bi srušio do pol svijeta, narod koji strovaljuje što je uzvišeno i sveto, narod takav ne može niti nas smije zanijeti da ga slijedimo mi kojima je istom živjeti. Materijalizam uvlačiti reći će narod iz čiste potleušice tjerati u blato! Bog mu dao vedru, zdravu, veselu dušu, koja će samo čistom nepokvarenom vjerom biti svjesna svoje narodnosti, svoje budućnosti. Zaman vam sve, svaki narod podigoše ideali do njegova cilja. Ti naobraženi ljudi na dugoj trstici svoga materijalističkoga žezla nose definiciju: »zadovolji trbuhu, pak mirna Bosna!« Ovakvomu svjetlu neka povjeruje narod pa će mu svejedno biti, bude li Nijemac, bude li svoj!

— Ja se baš ne borim za bezvjerstvo u narodu, ta ono će samo po sebi doći.

— Vi se upravo borite. »Narod je dozlaboga glup i tup« — rekoste, treba mu svjetla što će ga potresti, razbistriti. On još imade vjeru, zato je i glup, vi mu nosite Prosvjetu — dakako već sâm prosvijetljen — a vi ste bezvjerac, pak i to po vašim riječima jest biljegom civilizacije: dakle da bude i narod prosvijetljen, civiliziran, mora postati bezvjernikom. Ne borite li se za bezvjerstvo?

— Vidi se da nije davno što učiste logiku — porugljivo će on.

— Baš to mi je dobro došlo; vi je, usuproć, negdje jako davna učiste!

Materijalista opet zaviri na dno čašici. Društvo stade potcikivati od smijeha. Miško velevažno kimnuo glavom, nešto htjedne reći, ali ga Anijelka ponudila paštetom. Moderno psetance natjeralo žmirucava mačka, ljubimca domaćice s divana, na što se i sam nobilis de lauro okrenuo i stao sve od smijeha kašljati.

— Moj gospodine — ozove se gospođa nešto srebrnaste kose nu u licu dosta mlada, visoko uzdignuv glavu — moj gospodine, ja vam proputovah Njemačku, Francusku, Talijansku, pak što sam uvidjela? Uvidjela sam da je to sve ništa. Niti Hrvati niti Slovenci nijesu dostojni onoga kamo bi ih vi rado pukom rječitosti dovesti. Uvidjela sam, gospodine moj — pogleda me oholo gospođa — da je to sve — Hrvat pa Slovenac — sve je to »jen pes«!

— Prostite, milostiva gospođo, neću kritizovati vaše putovanje, nu reći ću vam da ste veoma slabo gledali po svim tim zemljama! Mi usuproć mnogo vidimo, no pse tek slučimice gledamo. Vi ste jako slabo gledali, videći Hrvate i Slovence »pse«. Međutim mi — Hrvati i Slovenci — ne marimo nikada sa psima svršiti ili sve vidjeti kao pse. — To je rekao Miško hladno, kruto, odrješito.

Iznenadilo nas je sve, ponajviše predgovornicu gospođu. Mijat bo je s njom prije tako krasno njemački govorio da mu se je ona — dakako inteligentna dama — divila. Poznato je da krajiški sinovi njemački osobito lijepo, književno govore. Gdje bi se ona bila nadala da će joj hladni Miško štitom biti, tude ju je on odlučno odbio. Često sam to doživio od svoga Mijata. Bilo nešto kasnije, dobro si dohitam u pamet, sastali se mi u Međumurju sa goropadnim »pomađarlijom«, koji je hotio većim Mađarom biti od ikojega Arpadova potomka; pače taj je hotio svoju lozu vući čak iz Babilona, — sastali se, rekoh, mi, pa kada je ponosno moj Mijat pripovijedao Mađaru otkuda je on, pretrže ga Mađar:

— A da, tamo blizu Slavonije, tamo gdje su one hajdučke šume; nu sada se već ne bojite hajduka: pohvatalo ih.

— Da, pohvatalo ih na sreću, i na sreću imena tih najzlotvornijih hajduka dokazaše da su sami Mađari.

Mađaru je tmina omrknula na oholu čelu, stisnuo pesti, uzvinuo šiljke brkova — umuknuo.

Tako bilo sada i sa našom gospođom. Ali nobilis de lauro zaključi taj quod est quintum et sextum argumentum sa zdravicom »Hrvatstvu i Slovinstvu« da se združe u jedno tijelo, pošto je jedna duša. Zahvaljivalo se tude i pilo — pilo dugo, ruke stiskale, smijalo: ta veselo bilo! Tek bi kakav službeni organ znao nabrojiti sve zdravice, sve šale, sve dosjetke!

Mlađi pohrlismo napolje — stariji ostali kod stola. Raspršismo se kojekuda po vrtu. Mene i Anijelku zapade naša »Vodnikova sjenca i sjenca lj... naše«. Onaj, dugi i mrki čovjek odšetao s onom gospođom, Mijat s Franjicom, a ostali kojekako.

— Oj, naš Vodnik ostao u sjenci — kliknem Anijelki — gle — gle ti njega, on nas vjerno čeka — i sjednuh nasuproć Anijelki. — Anijelko, slatka Anijelko — tri carstva, tri zlatna grada dao bih za vas — i shvatim joj bijelu nježnu ručicu, i ogrlim ju vatreno; samo dah njezin potvrdio žarku ljubav.

— Andrijo — šapne mlada Slovenka živo i strasno, i sada se snatrenje pretvaralo u zbilju — Andrijo, ja te ljubim, ljubim te svom dušom, ljubim te, ali to je tek sadašnjost, ljubim te, uživam raj zemski, ljubim te — ali kada se taj raj pretvori u pakao? Kako ćemo dugo zajedno biti?...

Takvog pitanja najviše se bojah.

— Istina, Anijelko, ljubazna moja, mi ćemo se već sutra rastati; nu zar će se i ljubav, taj nebeski vez što nas je spojio u jednu dušu! Ne, slatka Anijelko! Naša ljubav trajat će dovijeka. Mi ćemo sretni biti. Kada čovjek sam pregne na to da sve bure svlada do mete svoje, vjeruj, on je i dohvati!

Anijelka tiho jecaše, ja sam ju privinuo na grudi i kradomice natakoh joj svoj prsten, dar moje kume. Ona pogleda na krasnu si ručicu, uzvinu crne prame koji joj pali preko čela, otare oči i velikim, sjajnim okom zaroni u moje čelo, usklikne veselo i lagano me udari u lice.

— Nikada, Andrijo! — tužnim posmijehom i uzdahom završi.

— Kobne li su tvoje riječi, sreća što nijesi proročica! — tiho progovorim.

Blizu se čuo razgovor. Anijelka hitro skine prstenak, otare oči, uhvati me pod ruku — i pođosmo vrtom. Iza sjence u kutu pod slikom sv. Ivana Krstitelja sjedio je onaj mrkonja s gospođom. Zlobno i prezirno gledao nas dosta dugo, a tada nešto prišapnuo gospođi.

— Molim vas, gospodično Anijelko — zapitam — tko je ta gospođa i taj gospodin?

Anijelka se usplahiri; ponešto je zadrhtala.

— On...?... on je... zove se Sornig, bogat čovjek, ne bavi se ničim. Ona gospođa to je njegova rođakinja, davna udovica bez djece, učena, fina žena.

Drugim puteljkom šetao je Miško sa Franjicom pak se doskora sukobismo. Mijat se nakrivo nasmiješi, a Franjica pogleda mene i obori oči. Dođe domaćica, a Sornig sa rođakinjom išao nam u susret.

— Hrvat i Hrvatica veoma su interesantni i sami po sebe i za nas — progovori Sornig domaćici.

— E, da, nego što ćete. Gospodin je našao u Ljubljani Hrvaticu, a Hrvatici se mile Hrvati — nevino odvrati majka.

— Je li vam se zbilja mile? — upita preko srca i preko mene uštipljivo Sornig.

— Pa dakako, jer su ljudine! — zakrči bezbrižno, pakosno Anijelka.

— Gospodin je vrlo skrban štitnik kada vas tako strogo pita — ne zaboravim ja.

Sornig poravna svom ozbiljnošću i smiješnim naduvanjem ovratnik. I nehotice mu možda laskah.

— Gospodin Sornig nije moj štitnik, premlad je — odgovori Anijelka.

I to je još većma godilo ateisti Sornigu.

Sunce se prigibalo na zapad, a Franjica izjavi da će kući. Imadosmo je sprovesti Anijelka, Mijat, ja i neka gospodična mala uzrasta, sitnih očiju i tanke kose; zvali ju Mimom. Išli smo onim putem kojim sam ja došao sa svoje ekspedicije u Ljubljanu. Jednom mi se prikuči Franjica i tajno šapne:

— Ne zaboravite, gospodine Andrijo, da je Anijelka moja sestra.

Ta novost me je na toliko iznenadila da sam se ustobočio kao mramor, nu Franjica je već kod Mijata bila. »Ne zaboravite, Andrijo, da je Anijelka moja sestra« — zadubilo, zarezalo se u duši mojoj. Odatle vaša sličnost, izdisao sam, srčuć svjež zrak ljubljanskih poljana. »Nu pak šta napokon! Anijelka je moja — tvoja sličnost pritegla me je onaj večer magnetički na lijepe ti usnice. Pak ništa više; Anijelka je moja!« Tako sam pobijedio onaj tajni prikrič: »Andrijo, Anijelka je moja sestra!« — Već bijaše sunce klonulo za ljubljanske gore, a krvavi rub okruživao im vrhunce kao zlokobni smijeh žene pakosnice kada ostavismo Franjicu. Podala Mijatu ruku, meni nazvala »zbogom« — tiho, tajno, bolno. Nešto grozno trzaše joj glasom — i mi krenusmo natrag put Ljubljane. Smilila mi se djevojka, slutila je moju ljubav s Anijelkom, pače joj je i Mijat natuknuo o našem boravku u vrtu. Sve to sam mislio, okrenuv prema Ljubljani, a još su mi došle na pamet one riječi: »vidimo se u Hrvatskoj« — pak: »Anijelka je moja sestra.« Ta obiteljska tajna poče mi kopati mozgom kao gladan crv mladim dubom. Danas sam čuo iz Anijelkinih usta: »moja prijateljica« — pak zašto je onda Franjica toliko problijedjela? A evo, sada saznajem da su one sestre. Mijat i Mima poodmakli naprijed, a ja ostadoh sam s Anijelkom. Prvi mrak sjede na zemlju, kao gavran na svoj plijen.

— Gospodine Andrijo, vi ste se nekako daleko ponijeli duhom?

— Čak na krilo majčino. Anijelko draga, sutra odlazim. Doživio sam najugodnije časove u svom životu a i na svom putovanju, obljubio sam svom dušom krasnu djevojku, obljubio sam tebe! Ali slušaj: već prvoga dana naše ljubavi ima zapleta. Govorit ću iskreno. Slušaj, Anijelko.

Djevojci blisnuše oči u tami, kao i Franjici jučer u isto doba. Slušala me, jedva je disala. Cijeli jučerašnji prizor ispripovjedih joj doslovce.

— Moje čuvstvo, slatka Anijelko, porodilo se samo po sličnosti vas dviju.

Mučali smo oboje dugo.

— Anijelko — počnem tiše. — Franjica mi danas šapnu: »Andrijo, pamtite, Anijelka je moja sestra!«

Anijelka vrisnu, zgrabi me strastveno za ruku.

— Prestanite, molim vas! — izjeca.

Mijat i Mima stadoše.

— Što se zbilo, Anijelčice; što ti se zbilo? — prileti brižno Mima.

— Gospodična se prestravila od nekakve hudobe što je protrčala preko puta — umirim malu gospodičnu.

Sada zajedno krenusmo put Ljubljane. Govorilo se o svačem, a osobito se Mijat razigrao. Anijelka bila hladna, mrtva. Malo govorila, i što je govorila, u tom joj drhtaše glas kao struna u kojoj odzvanja tajna bol umjetnikova srca.

Nervozno sam buljio okom sad u tamu, sad u zvijezde — a istok se stao rumenjeti, iza gora pako orunio starac mjesec krvave vlasi svoje. Već stigosmo u Ljubljanu. Felicijan, nobilis de lauro, domaćina — sve je to već polijegalo. A čini se da Morfej, oprljiv u vinskom moru lagodna krila, veoma je lako uspavao ljubimca bogova. — Nazvasmo domaćici »laku noć«.

— Gospodine, vi rano sutra odlazite?

— Svakako, moj drug tako zahtijeva! — odgovorim ja problijedjeloj Anijelki na rastanku.

— Tako? — ništa... — stisnu grčevito ruku Anijelka. — Dođite u pol noći u »Vodnikovu sjencu« — čut ćete sve.

^ Nobilis de lauro zvao se najbolji pitomac na sveučilištu Karlo-ferdinandskom. (Primjedba piščeva.)
^ To bijaše tema učenoj prepirci na istom sveučilištu. (Primjedba piščeva.)

Sljedeća stranica→