Ljubljanska katastrofa/Idila kraj Ljubljane

← Uvod

Ljubljanska katastrofa —  Idila kraj Ljubljane autor: Ante Kovačić

U Vodnikovoj sjenci →

Idila kraj Ljubljane

Išao sam, mislim, kako nikada u životu. Lagan sam bio kao pero, kako vele, a pjevao sam potiho neku ditirambičnu pjesan. Zlatni trak sunca rumenio se na tamnoj sjeni, a to bijaše gora — rumenio se kao djevojčina usta probijajući ispod crnoga vela.

Bilo to već daleko od toga sela, kada dostignem žensko čeljade. Nosila ručnu košaricu i tiho koračala. Nazovem »dobar večer«.

— Bog daj — odvrati milo premil glasić.

— Kamo, mlada djevojko, Bog s vama, putujete sada noću — pak sama?

— U Ljubljanu. Ta i vi sami putujete.

— Dakako. Nu ja sam muškarac. A vi... vi? nije li vas strah?...

Kako bijah dobre volje, uhvatih ju nježno za ruku. Djevojka pomakne, nu ruka joj veoma fina ostala je u mojoj ruci.

— Zar i vi, gospodine, u Ljubljanu? — djevojka će tiše i drhtavo.

— I ja. Jest. Nu ne znam puta, niti kako je daleko!

— Ne znate puta, a Ljubljančan ste...

— Nijesam, draga dušo moja! Ja sam izdaleka, Hrvat sam. Nikada ovuda ne hodah.

— Pa kako ste sada došli? — Pogleda me djevojka u mraku, i ja sam oćutio njezine oči.

— E, to su druge gusle, sestrice moja; a ja bih veoma dugo svirao dok bi vi melodiju razumjeli.

— Zar mislite da sam tako loša sluha? — zaguče sumornim smijehom djevojka, kao anđeo kada ti stiska oči na san.

— O, ne mislim, ne mislim, dušo moja, tako, nego to je velika pripovijest.

— Pa neka je — a dug je i put do Ljubljane — a vi pripovijedajte.

Ta iskrenost, ta prostodušnost ushitila me. Stisnuh joj čvršće, još sveđ držeći glatku joj ruku. Ona, kano da se sklanja na to. Umorni i gladni ljudi kada još zadnjom vatrom planu, veoma su simpatični, kao što i bolesnik komu je umrijeti pobuđuje sućut kad mu zadnja iskra zdravljica sine.

Pripovijedao sam dugo, pripovijedao vatreno, zanimljivo, sve se više k djevojci nagibajući.

— Vi govorite kao da evanđelje čitate; vi ćete biti pop. Svi popovi što sam ih čula ni izdaleka vam nijesu premci!

— Mislite li?

Luđe nijesam mogao zapitati. Tajnom radosti mi zaliba srce, duh mi se vinu pod zvijezde... ja sam... ne znam sam kako... ja sam žarko poljubio djevojku. Bio sam fantastični pjesnik u toj noćnoj idili.

Djevojka se izvinu. Čuo sam da joj je srce tuklo, ruka silno uzdrhtala.

— Vi ste, putniče, zao čovjek — ukori me toli nježno da mi je duša i srce, što bi rekao Mijat, zapelo u grlu i ja sam ludo, preludo šutio.

Mučali smo dugo oboje. Skoro bih je bio molio da mi oprosti, nu — tek je mogoh zapitati za ime.

— Franjica — reče mi nekako prkosno, ali taj prkos tako mi je godio.

— Franjica, Franjica... — opet mi duša zape u grlu... — Franjice, zašto se mi mladi ljudi umah spoznademo kao da smo u jednoj kolijevci rođeni? Čudno!

— Čudno! — šapne Franjica.

Uhvatih djevojku opet za ruku; košara joj opuzne na zemlju... ja ju poljubih živo, vatreno, strasno, — vječno! Bio sam najsretniji čovjek ovoga svijeta, jer sam oćutio njezine usne. Lice joj sijalo nevinom vatrom. Dvije vrele njezine suze ostale mi na licu. Krvav mjesec planuo iza brda, kao ljuta kandžija na moju samozaborav. Ah, na samozaboravnost nas oboje. Franjica teško uzdahne, privine košaru — i mi pojurismo put Ljubljane. Dvije vrele njezine suze ostale mi na licu; ne, nijesu se posušile ni dan-danas! Mi smo išli muče. Anđeo stražar bdio nad nama. Njemu se htjelo pošaliti, pa dopustio da se ogrlimo onako vatrenim, ali čistim — ta anđeo posredovaše međ nama — čistim, djetinjim zagrljajem. Da, naš poljubac odnio anđeo kao kap rose, kap bisera — i on mu blista na bijelim grudima gore visoko, visoko — među zvijezdama!

Sve većma približavali smo se k Ljubljani. Lijepa samotna zidanica sine sa velikim prozorima. Mjesec prolijevao, izgubiv svoju krv, sjajno srebro na čelo zidanice.

— Tu je moja kuća — šapne Franjica.

Uniđem s djevojkom u kuću. U ovelikoj sobi bilo sve čisto, uredno ponamješteno. Ne raskošno, nego ugodno i milo, kao u djevojačkoj odajici.

Luč visila nad četverouglim stolom, prostrtim crvenim stolnjakom. Starica kleči u kutu i moli. — Dobar večer — nazovemo oboje u jedan glas. Franjica metne na stolac košaricu, starica se prekrsti, okrene i odzdravi. Naše oči, jednake misli, srele se. Mi smo hotjeli jedno drugo vidjeti pri jasnu svjetlu luči. Krv mi planula u licu. Ta isto ono lice, koje u Anijelke. Samo oko življe sije, samo obrvice oblije kruže čarobne dragulje; a rubac svilen, oh, taj tako lijepo stoji toj glavici...

— Teto, moj suputnik izdaleka. Hvala Bogu, nije me barem bilo strah!

Starica nas oboje brižno pogleda.

— Izvolite, gospodine... — sjede Franjica na nizak, dosta prost divančić — ja sam se upravo umorila.

Starica donese večeru. Franjica poskoči, hitro prostre.

— Vidi što danas kupih — počne teta i rastre pred Franjicom maramu.

Zapanjim se: stid, nevolja, gnjev uzavre u meni. Stadem otirati čelo tobož znojno. Prepoznao sam staricu koja je na ljubljanskom trgu kupila Mijatov rubac od mene. Upoznat će me, pobojah se. Stade ona pripovijedati cijelu zgodu svoje trgovine. Premda sam Franjici opisivao svoj put, ona ni izdaleka ne mogaše slutiti da je to u ikakvoj vezi sa mnom. Nutkali me k večeri. Zamolih vode i spremih se; al' vragoljanka Franjica poskoči k meni i prikriči, zgrabiv me tako ljupko za ruku, da ona zahtijeva da s njom večeram. E, dakako, suputnici smo. Tko da joj ne udovolji zapovijedi? Teta nekuda odšuljala, a mi ostasmo sami. Naše oči željno se sretoše — sretoše kao dvije duše kojima je zajedno u raj. Iz Franjičina lica i oka sipao neodoljivi žar. Ćutih da mi srce nabujalo kao jezero; no i želudac tražio svoje pravo. Stali jesti, a teta, kobna ta teta, donesla zdrave rumenike. Još mi u razgovoru i veselju hranimo se kad začujemo čudan ćurlik i nerazumljivu muškaračku pjesmu.

— Janez Zeunik — šapne starica — tist ga pa mâ!

»Janez Zeunik«, mune mi glavom, otajstveni naš vozič u Ljubljanu!

Kuc... kuc... i pokaže se rumeni Janez Zeunik.

— En sveti žegen — o Marinka, snoboke maš? Gle, gle Marinka... se se ve... ja, se se ve...

Ponude starca čašicom.

— Se se ve... ja... — ošine me starac krvavim očima... — o Horvatje, Pećnik se se ve...

— Nijesam ja Pećnik — zakrčim Janezu Zeuniku.

— Pa vi se znadete? — pogleda me u čudu Franjica.

I ja joj ispripovjedih našu vožnju.

* * *

Visoko se već mjesec podigao nad kranjskom deželom. Već stigoh u Ljubljanu. Posljednji uzdah sveđ je zujio u uhu momu, posljednji stisak glatke ručice toplom krvi oblio ruku moju, posljednji pogled zaslijepio vid moj — — posljednje riječi: »vidjet ćemo se u Hrvatskoj« — kao čarobno, nadzemno zvonce ozvanjale cijelim bićem mojim. S Franjicom sam se rastao; ali zar duhom!?

— Gdje je moj dragi Mijat? — zapitam se, stupiv na ljubljansko šetalište. Novci stigoše, pa puna šaka brade! Sve je tiho, mirno, pusto — ni vjetar ne šušnu.

Na klupi sjedi čovjek. Skitalica mjesec poigrao mrežom oko njegove glave, kao pauk oko muhe. Ja upravo prema čovjeku.

— Mijat! — kliknem veselo; hvala Bogu da se nađosmo.

— Mislio sam da si otišao.

— Pa kako me čekaš ovdje?

— Cijeli dan sjedim ovdje.

— A šta je onda s poštom?

— Bio sam podvečer tamo. — Ništa!

— Za Boga svetoga, kuda ćemo sada? Jesi li bio u gostioni?

— Da, u gostioni... Imaš li novaca? Znaj da mi tamni pred očima; ja ništa ne jedoh.

— Tamni? Ne imam ni pare. Nešto sam jeo; namjerio sam se na dobre ljude.

— Blago tebi. Što ćemo sada? Idemo li u gostionu?

— Misliš li da ćemo dobiti što od oca?

— Ništa ne mislim; ništa se više ne nadam.

— Tako? Pak u gostionu?...

Miško je mučao. Potegnem rukom preko čela i zaronih prstima u kose.

— Mijate, ja idem. Bježat ću. Uzdajem se u svoje noge.

— Naći će te. Ta putopis i torba je u gostioni!

— Neka bude kako hoće. Ja bježim. Zbogom, Mijate!

— I ja ću s tobom.

— Ne, onda nas imadu. Svaki neka u svoju stranu, svaki neka se sam štiti.

— Kamo ti — tamo ja. Podiže se Miško sa klupe, nadnesav desnicu uvis.

— Ne, Miško! Sa mnom nikako!

I žurnim korakom krenem. Mijat slijedom za mnom. Ustavim se.

— Mijate, čuj — počnem svečano, povišenim glasom, kao prorok — čuj, Mijate, evo ti uvjeta: idemo u gostionu, ali ti ćeš govoriti. Zašto? Zato što se mrko držiš. Ja sam puno govorio, a ti si vazda bio podmukao, sumnjiv. To se pako sada obistinjuje. Ti ćeš lijepo ovako gospodaru: »Gospodine, Hrvati smo, evo vam imena i stališa. Nećemo vas prevariti. Zasada nemamo novaca, telegrafirasmo ocu u Zagreb i čekamo dok dobijemo. Primite i pridržite putna pisma.« — Mijate, ajde, tako smo spašeni. Nećemo li još sutra dobiti, pozajmit ćemo od gazde i opet telegrafirati. Hajde!

— Ne, ja ne mogu govoriti — rukne Mijat kao titan.

— Ne možeš? Ne mogu ni ja. Zbogom!

Mijat za mnom.

— Ne idi za mnom, ulovit će nas! Uloviti, znaj, žandari, pak nas okovane odvesti u tamnicu.

— Neka! Ja idem. Kamo ti — tamo ja.

— Mijate, brate, čuj! — stanem ja. — Govori u gostioni. Vidi, dva ne možemo bježati. Govori, pomoći ću ti; samo da ja opet prvi ne prodikujem! Govori, Mijate, ako Boga znadeš. Inače tamnica! Jao, grozote — promisli kada će ocu stići pismo: sin Mijat u ljubljanskoj tamnici. Nije li to užas? Cijela budućnost zablaćena ti. Govori, Mijate, molim te, govori zaboga; inače... inače ne idi sa mnom!

— Ne govorim, ne, radije ću se zaklati — vrisnu Mijat i hiti sobom na travu kao ludo dijete.

— A ti se kolji! — napnem se rugajućim tonom, a koliko god smo jadni bili, nasmijah se tajomice. — Kolji se — a ja idem.

I kroknem hrlo šetalištem ljubljanskim. Mijat se ustane sa trave, pak za mnom. Išao sam kao bijesan. Mijat me lovio. — Tako neće biti ništa — promrmljam i krenem natrag. Mijat opet za mnom. Stanem, i Mijat stane. Mjesec zašao za taman, debeo oblak.

— Ajde — šapnem muklo.

Stupao sam deset koračaja pred Miškom. Ljubljanske ulice tihe, puste. Bilo kao one večeri kada se rastadosmo sa ljubljanskim fratrima. Na tornju odbilo deset sati. U »Roženkranca« otvorena vrata, sve još čuje. Hitro poskočim stubama do naše sobe, otvorim vrata, — upalim svijeću i silno pozvonim. Sve bilo u redu u sobi. Eto krčmarice Mice.

— Mico, neka dođe gospodar k nama.

— Gospodar — zategne u čudu Mica, a oči joj se zakrijese.

— Jest, gospodar, umah molim.

Mica ode. Mukom sam šetao po sobi. Mijat prekrstio ruke i ukočio se na divanu.

Čekali smo dugo, preko četvrt ure.

Neobično zašuštilo po stubama. Koliko vas ide? — pomislim. Lagašan kucaj oćutismo na vratima. Ne znam jesmo li se i ozvali. U sobu stupi krasna gospođica. Krv mi brizne u lice, u oči, da, u iste vlasi!

— Gospodično Anijelko! — kliknem.

Mijat ustao sa divana i upro se o stol.

— Putnici Hrvati! — zadivi se Anijelka, a crne oči ljesnuše joj vrelom, živom vatrom. — Evo, vi se upravo u našu kuću nastaniste.

Sjetim se što mi je činiti, ali kolika to muka bijaše, znam ja i Bog. Miško se okrenuo k prozoru.

— Gospodično — počnem nešto smućenim glasom — gospodično, mi smo vam nesretni.

Anijelka dražesno raširi oči: — »Nesretni«? — šapne.

— Do Ljubljane istrošismo se posve; zadnjim novčićem telegrafirasmo kući. Nijesmo se usudili u gostionu dok ih ne dobijemo; ali noć nas pritisnula, i evo, mi vam se izdajemo kakvi jesmo. Putna pismo imamo i predajemo ih gospodaru, — pak čekat ćemo na milost božju dok dođe pomoć od kuće. Pisma dajemo da ne misli gospodar: to su nepošteni, sumnjivi ljudi. — Odlaknulo mi, svršio sam. Mijat se okrene od prozora.

— Pak zato ne usudiste se cijeli dan ovamo? O Bože, jesmo li mi takvi ljudi? Ja sam istom večeras prispjela; otac mi reče da su dva putnika nastanjena, putujući iz Beča. Nijesam se brinula; nu kada je došla Mica i pripovijedala ocu da gospoda veoma zabrinuto traže njega, posla me ovamo — — i evo — ja nađoh svoje Hrvate! O ne daj Bože da mi tražimo kakva pisma. Nu vidite, vidite — žmirne Anijelka lukavo i prkosno — Bog vas je kaznio tom nezgodicom što ste nas onako ostavili na putu!

Nezgodica, pomislim, a Miško se već hotio zaklati.

— Gospodično, molimo večeru, cijeli dan gladujemo — ispovjedi iskreno Mijat.

— Cijeli dan? — zažari se Anijelka i zaroni mi u oči.

Stidom poniknuh... i... gospođica Anijelka ode.

— Nu, šta si se ukočio? — grune Mijat, široko se smijući.

— O, zar se nijesi zaklao? — upitam ga naivno, prodramiv se.

— Jesam, nu tebe u negvama vode, znaš ona dva žandarca na Žabnjak!

Mica vesela obraza donese obilnu večeru. Pa umorne, zadovoljne zanjihao nas lagani Morfej u krilu kranjske dežele.

Sljedeća stranica→