Ljubljanska katastrofa/Ponoćna obiteljska tajna

← U Vodnikovoj sjenci

Ljubljanska katastrofa —  Ponoćna obiteljska tajna autor: Ante Kovačić

Bilo, pa je prošlo! →

Ponoćna obiteljska tajna

U grudima bjesnjela mi bura. Strah, slatko osjećanje, iznenadne novosti, energija i smjelost djevojačka, svi ti sukobi ljubljanski, kao i pomišljaj na dom, ponoćni sastanak — sve se to burkalo u duši mojoj! Mijat spavao kao zaklan. Blijedi traci mjeseca virili kradomice kroz bijele zavjese kao zatravljeni romantik u skrovnost harema. A ipak tude ne bijaše drugo — no harem moje uzburkane duše. Deset sati udarilo — još dva sata do dvanaeste — i usnem težak san.

Probudio sam se, bilo je pol dvanaest sati. Sjedoh na divan i čekah kobnu ponoć. Obukoh se i pođoh lagano dvorištem u vrt. Mirno i čisto bijaše nebo, hladan zrak osjetih na licu. Ne vidjeh nikoga u vrtu. Ljubljanske ure udarale ponoć. Naslonim se na obje ruke i mislio sam na majku. Razbor je prevladao žar ljubavi, pa mi se je ovo noćno plandovanje činilo ludim.

U tom iznenada spusti Anijelka lagane ručice na moju glavu. Bila je u bjelini kao rusalka.

— Mislio sam da nećete doći — uzdignem glavu.

— Strah me je, sva dršćem...

— Ne bojte se — primih je za ruke. Krasne li noći! Pripovijedajte dakle.

— Mala je pripovijest, nu jer sutra odlazite, ne bih vam bila mogla kazati drukčije ovo; ipak se plašim što vam obrekoh ovaj noćni sastanak.

— Bože mili, ta rekoste da me ljubite! Valjda me se ne plašite?

— Ne plašim se, ali čudno mi je. Nu pripovijedat ću vam. Franjica je moja sestra. Moj otac bijaše nekada velik grešnik: obljubio selsko djevojče, a oženio se mojom majkom. Od prve ljubavi rodi se Franjica. Seljakinja, majka Franjičina, prokle oca jer se i prije oženio mojom majkom negoli se rodila Franjica, zato mu se njena majka odlučila osvetiti. On joj poslao jedanput silu novaca, nu za nekoliko dana dođe majka seljakinje i baci u obraz momu ocu novac, zaprijetiv mu se grozno. Možete misliti da se pri tom razrovala obiteljska sreća među mojom majkom i ocem. Nekog ljetnog dana iza dvotjedne kiše silno nabujala Ljubljanica. Moj otac vodio se ispod ruke s majkom kući, već bijaše sve mirno ulicom a noć dosta tamna. Dođoše već do svoje kuće, kad netom puče puška, majka vrisnu a otac muklo zastenje. Strčali se ljudi, policija pokreni ovamo i tamo, ali tko je atentat pokušao, nigdje mu ni glasa ni traga. Otac bijaše ranjen u nogu, majka ostala čitava. Drugoga dana razglasiše gradom da se našla ženska lešina u Ljubljanici; poslije se saznalo tko je ta lešina. Bijaše Franjičina mati. Prem nitko nije znao do moje majke u kakvom vezu stoji moj otac s tom lešinom, to se ipak kasnije sve malo-pomalo stvar raspupala i dugo se koječega glasalo o ocu, nu i to se zamelo i umuklo. Otac je bolovao čitave pol godine. Dao potražiti majku seljakinje i dijete, ali na veću još tugu sazna da se stara drugog dana iza pogreba utopljenice odselila a susjedi ne znadu ni kuda ni kamo. Prošlo po tom šest godina, meni je već bila peta, kada dođe — što ja dakako ne pamtim — dođe poluvjeka žena s velikim pismom na moga oca. U tom pismu javljao neki stari župnik iz Dolenske da je u njegovoj župi umrla starica koja se doselila pred šest godina u njegovu župu iz ljubljanskoga okružja. Ta starica donese čedance komu sada imade šest godina; to čedance izruči starica na umoru njemu s cijelom pripoviješću nesretne kćeri. Jer ovo dijete nema nikoga pod suncem pošto je umrla stara, piše župnik ocu da doduše u sudu bilo bi vrIo mučno glede te stvari, zato, je li otac odista krivac kako ga je starica potvorila, to mu čovječje dužnosti nalažu da se pobrine za siroče. Kako bijaše moja majka dobra i blaga srca, ne samo da ocu ništa ne spočitavaše već upravo ga prisili dovesti čedo u Ljubljanu i posvema ga opskrbiti. Franjicu dadoše u kloštar i dosudilo joj opaticom biti. Nu djevojka se je odlučno oprla tomu. Otac joj je kupio onu kuću u kojoj stanuje sada, nu mislimo da ona ne zna za tajnu jer joj je otac pridijelio neku ženu za tetu, a Franjica doznala da poumriješe njezini roditelji kada je njoj bilo istom dvije godine: a otac da joj je bio brat momu ocu i zato je zvala moga oca stricem. — Nu jer je ona izgovorila onu kobnu riječ da sam ja njezina »sestra«, to je morala sve saznati i po tom nastaje mojih roditelja drugi vez prema njoj. — A naša ljubav, dragi Andrijo, raspršila se o grijehu moga oca kao brod o tajni greben. Ljubite stoga, Andrijo, Franjicu, ja vas molim i zaklinjem, jer po vašem sukobu i ona vas ljubi. Ne znate vi njezinu krv. Često sam i nehotice čula gdje je otac majci rekao: »Nešto odlučno, nešto majčino imade u nje.« Budite sretni, Andrijo, vi je možete ljubiti kao i mene; vi je pače ljubite već...

Ustadoh sa klupe. Mučali smo oboje dugo.

— Da, Andrijo, vi se nećete oprijeti tomu; meni je mnogo, mnogo pretrpjeti, ali neka je, ma i smrt. Moja sestra bila bi odviše nesretna, ona bi očajavala. Ta nije li već njezina kob žalosna, pa da joj još i ovdje ugrabim najljepši... ne, gospodine, odričem se svega — zajeca Anijelka.

— Vi ste toliko plemenita, toliko mi se veličajnom čini vaša hitra odluka na tragičnu povijest vaše sestre da ja na nju ne mogu ni jedne riječce propustiti. To je tako silno, tako hitro, tako teško, da ja... gospodično... ništa... sutra, tj. danas već otići ću, otići ću daleko na krilo miloj si majci, pregorjet ću sve... sve...

— Ne pristajete dakle na moju odluku?

— Pristajem, gospodično, nu ne posve na vašu: odričem se vas i Franjice, Bog vas usrećio. Ljubeći Franjicu, gorka bi vam bila muka pregaranje, pošto biste se već po rodbinstvu sa mnom više puta sukobili. Ljubeći vas... odlučiste: ne! Vaša odluka posve je opravdana, tumača joj ne treba: ona je čista i jasna. Zbogom, prijateljice, sestro moja! Zbogom, Anijelko, prvi zlatni mi snu! Recite sve Franjici, primaknite joj se kao rođena sestra, budite sretne! Zbogom!

Hrlo iziđoh iz vrta, tiho dotapah do sobe i bacih se jadan u krevet. Vele da ljubavnici, osobito nesretni, isanjaju čitave romane već prije svoga pada; ja ove noći spavao sam dublje negoli Napoleon poslije bitke. Prema jutru sanjao sam da sam vatreno zagrlio svoju majku, došavši sav prašan u rodni dom.

Kasno se ustasmo. Nijesam znao drugo pitati Mijata nego što se njemu snilo?

— E, brate, bogami, lijepa li sna: jeli smo negdje tečne kobasice i ja se nikako ne mogoh dosta nasititi — pripovijedaše živahno i napeto Miško.

Spremismo se na put. Ja sam bio nekako sam sobom zadovoljan. S Felicijanom, nobilisom de lauro, s domaćinom i domaćicom porukovasmo se. Nekako pozornije piljih očima u domaćinu, nu on bijaše isti onaj kao i jučer: taj se sigurno već davno pokajao za grijehe svoje mladosti, pomislih. Ali mi puče pred očima...

— A gdje je gospođica Anijelka? — upitam domaćicu.

— U vrtu već od rana jutra ona i Franjica nešto vijećaju.

Pođem k njima.

— Hitro da si došao! — doviknu mi Miško.

Sjedile su u »Vodnikovoj sjenci« i bile zaplakane. Opaze me, porumene obje i obore lijepe glavice.

— Zbogom! — kliknem izdaleka.

— Zbogom, brate! — zajecaju obje u jedan glas. — Bog te pratio! — I podaše mi ruke.

Vidio sam da je Anijelka o našem sastanku sve Franjici pripovijedala. Suze mi briznuše... zagrlim... dvije djevojke; dvije sestre pale su na moje slabe grudi; dva srca burno slušah kucati; dvoje, da, troje suze okvasiše lice moje! — — Trgoh se...

— Sestre mile, zbogom! — ciknuh i poskočih iz »Vodnikove sjence«, iz vrta čudne moje ljubljanske katastrofe!

Moja ljubav vrijedi barem toliko da sam konačnu ljagu očinskoga grijeha izbrisao, da sam združio dvije sestre u jednu obitelj.

* * *

Za dva dana nađoh se u krasnim zagorskim vinogradima. Moji ljudi brali i prešali, pjevali i kliktali od veselja. Bijaše jedna od najboljih godina za vinograde, a vinski prirod je Meka hrvatskomu Zagorcu!

Moj otac zarudi se u licu kao šipak, jer je — kako on običavaše reći — »moštaković već uskipio«...

— Moštakovića dosta, dečko, bi li se ženio, ta jedino si mi blago!

— Ustrpite se — odvratih na njegovu buru — neka brci propucaju.

Majka je oca pogledom ukorila, a meni se blago smiješila...

Sljedeća stranica→