Prijeđi na sadržaj

Ljubljanska katastrofa/Uvod

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Ljubljanska katastrofa
autor: Ante Kovačić
Idila kraj Ljubljane


Pohladno bijaše jutro, a vjetru ni traga.

Noću duvala je silna bura uz tešku pljuskavicu i silne gromove. Starica i majka župnikova primi nas na konak i nastani na sjenik jer je sin i »žlahtni gospod fajmešter« odnio sobom ključe od gornjih soba, a nije mu se bilo nadati te noći. Majka i djevojka služinica konakuju u jednoj jeditoj sobi pa stoga valjalo se nama putnicima seliti na suho bilje Cererina carstva, tj. na sijeno.

Djevojče od trideset godina, slično nešto koludrici, odvede nas na sjenik, prostre tanane plahte, mi se pako povalismo na sijeno i skoro, kako smo bili umorni, predademo u zagrljaj tihe noći.

Bilo je to nedaleko od Postojne u ubavoj kranjskoj »deželi«.

Probudio sam se negdje u noći, a probudio me prasak groma.

Strahovito sijevalo i svakim časkom trenutice pokazao nam blijesak idilično ležište.

— Miško! — dahnem u sijeno a vrući me polio znoj. Sâm sam se svoga glasa preplašio.

Miškom se zvao moj putni drug, a ja sam se zvao ko što i dandanas, Andrijom.

— Šta ćeš? — ozove se Miško muklo. Na to je opet bljesnulo i divlje ruknulo nebo, a sva se zgrada potresla s temelja.

Kiša pljuštila, vjetar hujao da je strahota. Zavrve mi u glavi rastrgane misli o Zagorju, o roditeljskoj kući, o putovanju, a sve te misli potisnuo bi prasak groma u tamni zadak, a drhtavica potresla sa mnom kada je tutnjila zemlja i nebo, kad je planula iščezavajuća duga brze munje.

»Teško onome koga sade stiže u putu noćca crna, a nočišta jadan ne imade.«

Sve tiše i tiše šaptao sam, deklamujuć u sijeno, napokon otupio za sve i usnuo tvrdo.

Jutrom žarko sunce nazove Mišku i meni milo »dobro jutro« zagviriv na naša okna, a to su bile dvije rupe u zidu. Skočismo na junačke noge, hrlo se opremismo i eto nas napolju. Nebo je jasno, pljuštavica noćna nanesla debeo mulj, a svjež zrak preugodno oko nas strujio. Mi ga sišemo, mi ga uživamo.

Dođemo k župnom dvorcu, ali on bijaše zaključan. Prošećemo oko dvorca i krenemo u vrt. Tu nađosmo staricu majku gdje je ševrljala oko kupusa, a služinica pljela drač.

Blagodarismo starici, a nadali smo se da će nas ponuditi kavom ili kakvom drugom hranom, jer su se u nas počela nekako buditi odisejska vremena, nu starica nije razumjela naših skromnih želja, a nesporazumljenje u takvim prigodama veoma je neugodno, pa »klanjajuć se turski a vlaški Boga moleć« — nazove nam starica »zbogom« i blagoslovi naš put.


* * *


Počeo sam pripovijedati odanle kada smo već daleko bili od župnog dvorca, nu voljan sam bio svratiti se i na naše noćivanje.

Bijaše dakle, kako rekoh, pohladno jutro, a vjetru ni traga.

S brza hoda udario iz mišica suhi znoj, a utroba dosta prazna i pusta stala se buditi, i bijahu conturbata viscera nostra.


Uz put ruljao je nešto mutan potočić, a kako smo bili neumiveni, otvorimo bijelu utrobu svoje torbe, povadimo ručnike i češlje i stanemo se prati poput nimfa.

Voda nam bila zrcalom. Gledale nas mirnim pospanim okom visoke brdine, smijala nam se veselo pučina nebeska i svijetlila nam svojim dragulj-kamom, žarkim suncem.

Poredivši svoju toaletu, nastavimo dalje putovati.

Sunce sve silnije pripiče, a zemlja odiše sve dosadnijim zrakom; i mi već mamurno stupasmo, a tama nutrinje naše nasporila i iz naših očiju odsijevala je jasna riječ: glad. Promjene je dakle nekakve trebalo, i ona je nastala.

Kao švig konopa vinula se preko brda kola, i gle, jure ravnom glatkom cestom. Pa evo ih skoro za nama, evo ih uz nas. — I kola stadoše.

— Servus, carissimi. Laudetur Jesus Christus!


— Per omnia saecula! — ozovemo se.

— Kamo, mlada gospodo?

Konji ržu. Na kolima sjedi crvena, ugojena, debela lica častan otac u krupnoj fratarskoj mantiji. Žute mu oči ljeskaju kano da si dva kuruzna zrna utopio u vreloj vodi.

Drugo je lice prvome živi kontrast. Vitka, lijepa djevojka, crnih pramova i crnih očiju.

— Kamo, mlada gospodo? — nagovori nas časni otac nijemštinom.

— U Ljubljanu. Putujemo. Đaci smo. Hrvati smo.

— Hrvati, pak putujete? — osmjehne se blagodušno časni otac te kihnu gromovito. Na to izvadi šarenu burmuticu i ponudi nam da zapaprimo mozak.

Mlada se djevojka vragoljasto podsmjehnu i porumeni.

I meni se dalo na smijeh jer se nedavno umismo, a sad da potprašujemo mozak tom otrovnom biljkom.

Flegmatični Miško zagrabi prstima, i ja sam zagrabio pipalima, a srkao iz kažiprsnog zgloba te velevrijednu biljku sasuo pod kola.

Ali se zato časni otac čestito nasrkao da mu je, rekao bi, potamnjelo krvavo lice. Ponudi nam blagohotno da sjednemo na kola i da se povezemo uz put.

Starac nas sad stao ispitivati da li već dugo putujemo, otkale smo počeli putovati i što sve doživjesmo na putu?

Mi mu stanemo pripovijedati da naše putovanje počinje od Karlovca pa dalje prama Rijeci, od Rijeke Istrom preko Jelšana u Kranjsku.

— Pa kako vam se mili u Karlovcu? — uplete se u govor mlada djevojka.

Govorila je čisto hrvatski. Mijo me sukne laktom, prem sam ja možda prije oćutio zvonku hrvaštinu ljepote djevojke.

— Gospođice! Karlovac i Bakar najugodnija su nam dosada mjesta. Karlovac kao čisti dragulj hrvatske kraljevine, a Bakar kao gradić ljepota ženskih u kršnom Primorju. Mi ne potražujemo starine, već putujemo da se naužijemo živa svijeta, da se nagledamo vedrine ljudske i zdravlja ljudskoga. Sve to doživjesmo u Karlovcu i Bakru. Što su Karlovčani, a napose Karlovčanke, vatrene Hrvatice, to su Bakranke na glasu ljepote. Ali vi nas, gospođice, preugodno zatekoste. Osvjedočismo se dosada da se Slovenke stide materinjeg jezika, a kamoli da njime govore.

— Moja rođakinja Anijelka jest Hrvatica — ozove se časni otac i strasno srkne iz svoje burmutice, a nato se opet nekuda zamislio.

— Pa kako, gospodično, zalutaste u ove brdine »kranjske dežele«? Eh, mi vas nećemo pustiti ovdje, mi ćemo vas natrag odvesti u Hrvatsku — primetnuh ja nešto strastveno.

— Ja sam, gospodine, Ljubljančanka, ali bila sam sedam godina u Karlovcu u moje tete. Teta umrla, a ja sam se preselila natrag u Ljubljanu. Ovo je moj stric, pater Felicijan iz Kamnika:

Anijelica trgnula iz dubokih misli rumenoga strica.

Konji zarzaše; bič pucnuo dva-tri puta, te silnije pojurismo ravnom, glatkom cestom. Mijat, teške ruke, ne mogao nikako zapaliti cigarete.

— Lakše tjeraj, gonjaču! — dovikne Felicijan. Srkne zatim pregršt burmuta, kihne i utakne ruke u rukave.

— Dragi moji Hrvati, lijepo li je to! Putujete. Bože moj! Mladi, krasni vaši dani! Dok sam ja đakovao! O, kud je moja Italija, kud Istra, Dalmacija, Hrvatska. Sve to sam prošao.

Miško ga pogleda nepovjerljivim okom.

— Ne mislite što sam fratar da ja nijesam zato uživao svijeta. Baš svijet otjerao me gvozdenim bičem u kloštar. Znajte, sokolići moji, da me tek poslije filozofijskih nauka obuklo u hrapavu ovu mantiju. No, hvala Bogu, moja krv danas je posve smirena. Meni je već šezdeset. Stare priče mladih dana istisla već nova ozbiljnost starih dana. Kako vam godi ova žalosna »dežela?« Kako vas gledaju naši ljudi?

— Zlo, gospodine moj! I Kineze bismo mi Hrvati bolje primili. Lako bi čovjek podvojio: da li je uistinu bio Radogost tako slavan bog u svih Slovina! Ne poznadu nas, tjeraju nas.

— Takav je u nas život. Rascijepali se na partije. — Nemškutar pišti s ljutine na sve što je slovinsko. Hrvata ne pozna ni po imenu. Konzervativci popovi? Daleko ti kuća, mladi čovječe, od njih! Ti si mu kuga! Naši pruski liberalci? Na selu ih nema, hvala nebu! A da i jesu — naduti su stvorovi dozlaboga. — Teško vam i kuku uz njih! Misle da zvijezde posižu s nebesa — a oni u blatu!

— Možda ste prestrog sudac? Zar ne, gospodično Anijelice, mladi Slovenci nijesu tako zli!

— Da, Ljubljančanke i naša inteligentna ženskadija već je davno otpjevala posmrtnicu Slovencima. Selsko djevojče, no u njega još teče zdrava krv.

Anijelka se porumeni.

— Iznimno — promrmlja Mijat, srčuć amerikansku otrovnicu biljku.

— Ima ih ko na trnuli slatka ploda — nasmije se Felicijan, srčuć oprezno burmut.

— Molim, gospodična Anijelica niti je trnula niti uz trnulu raste! — uzmem braniti žarom dvadesetogodišnjega odvjetnika.

— Eto, ja vam rekoh. Moja rođakinja je Hrvatica. Sreća božja što ju je vaš Karlovac zaklonio pred poplavom bujice tuđe. Karlovac je Hrvatu stalna tvrđava proti lumbardama ohole, ali prazne njemačke civilizacije.

Felicijan mi se sve to zanimljivijim činio. Dublje u nj zaronih. Nije ipak to takvo lice kakvo mi se pričinilo na prvi pogled. Duboke rove po čelu sakriva debljina. A na licu mu crta, ako vjerujemo Lavateru, koje, prem se slijevaju sa zdravim rumenilom u neku bezbrižnost, lijenost, nemarnost i glupost — kao vedar dan sa zapadom sunca u tamnu noć pokazuju da je ipak taj čovjek mogao u mlađe dane života veoma burno živjeti.

— Gospodično, vi ćete dakle s nama natrag u Hrvatsku. Pust vam život tude. Hrvati valja da se brinemo za svoje blago — progovori Mijat, a zjenice mu se rašire, oko nasmije kao nebo na Ilijino.

— Za danas ćemo biti zajedno putnici u Slovenskoj — šapne Anijelka.

— Ajdeder. Na strah i trepet nemškutarstvu. Samo složno! — potvrdi Felicijan, srknuv strasno u tri prsta burmuta.

— Neka bude. Valjat će djelo! — lupi se Mijat po koljenu.

— Zbilja, gospodo, vi ćete s nama u selo M., odavde dva sata, tada ćemo započeti svoje apostolsko djelo. Onda zajedno u Ljubljanu — razloži Felicijan svoj prijedlog.

Pogledam se s Miškom. Razumjeli se.

— Hvala lijepa, gospodine! Hvalimo vam na ljubavi koja nas je prva zatekla na slovenskom zemljištu. Mi, mi moramo ravno put Ljubljane. Bježat nam je u Hrvatsku. Mjesec dana je već prošlo. Mogli bismo već na krilu roditeljskom biti. Nijesmo voljni odviše oduljiti put. Moramo se žuriti.

— Ali za dva sata da ne produljite?

Upitljivo upilji u nas Anijelka oči koje joj čarno ljesnuše.

— Gospodično, rado bismo, nu ne možemo nikako! Ne možemo! — zaključi tvrdo Mijat.

Nađosmo se na raskrižju. Stisnuli si ljudski ruke. — Zbogom, zbogom Karlovčanko, zbogom lijepa Anijelko! — ječilo grlo naše smrekovikom. Nadesno cestom jurila kola. Sve manje i manje bilo ih čuti — napokon utonula u dolinu. — Zbogom, Felicijane striče! Zbogom, nećakinjo Anijelko!

— Dobro bi bilo, Mijate, ali novaca, novaca nije!

— To je bijes! A put s gospodičnama i fratrima bez novaca isto što s gospodom na konjima goloruk ići u lov.

Vihrasmo naprijed i naprijed.

Zaman već divna okolica, zaman pusti sokol okrug vije visoko vrh gora — na oči se navuklo tamno staklo, duh drijemlje. — Kad, hvala Bogu, zavinuv cestom, opazimo ponajprije visok, taman toranj, zatim crkvu, pak zidanice selske. Svijetao dim sukljao pod nebo, crkveni dvorovi ugodno nam se smijali — a to bijahu »sasvijem svega« dobra auspicia!


Premda nas oživio ponešto stric fratar u društvu lijepe Anijelke, to ipak dozvasmo u pamet da smo od pete do glave spremni u »Budhinu Nirvanu«.

Ni Cerbero nas ne bi hotio prevesti u Had!

Čiste, prozirne potleušice jasnih okana svjedoče nam da tu živi vedar, ugodan narod slovinski. Mile, stidne djevojke i žene hrle bud iz polja kući, bud u domu rede, opravljaju i čiste. Sine ti suza neke tajne sjete, nekog čeznuća: zašto taj toliko ljubezan, toliko bistar narod robuje pod igom njemačkim? Zašto si nas razdružila, ti hladna Sutlo? Zašto si, velebni starče Triglave, otklonio orijaške grudi, te »mrtvosrdice« odmataš srebrni pâs Save i nekako nezadovoljan, mrk, bez pozdrava, šilješ ga u krilo Hrvatske!

Sve nas je gledalo. Svakomu čeljadetu zavirih duboko u one ljubezne, iskrene oči.

Nuto stvorili se mi pred župnim dvorom. Otepemo prašinu cipelâ, pougladismo se i skrenemo lagaško po stubama. Netko zavirivao i čudom nas gledao iz sobe prijeko od stuba. Ostavismo na hodniku torbu, pokucamo.

— No — čuo se nosni zvuk i više no sam »no« dopušta.

Uđosmo: nikoga.

— Wer is' —? — nekud u trećoj sobi ozove se isti zvuk.

— Idemo naprijed! — pomislim.

Moj flegma Mijat ostao u prvoj sobi pa sjeo trudan, onako po domaću.

Obavi ja s nepoznatim zvukom; nađi ja njega! Debeo, trbušast čovjek, gole glave, siva oka, raskoljenih, širokih usta pogleda me u čudu, — no sjeđaše mirno... i čitao opet.

Zabunim se. Mislio sam Mijat će za mnom; no moga Mije nema.

Izvadim pisma da se vidi tko smo: i stanem citirati mrtvim tonom staru našu oraciju, kao kaluđer svagdanji Pater noster. Odahnem, položim kraj župnika na divan pisma... Stojim. On čita sveudilj svoje novine. Miško tamo u trećoj sobi kašlje i diše.

Napokon uzdigne čovjek glavu, pogleda ljenivo na pisma...

— Zar ste sami? — zapita slovenski.

— Ne, velečasni, druga imadem.

— Pak gdje je vaš drug?

— Mijate, idi ovamo! — Pokoračim i zovnem Miju. Bilo to neprilično, bilo smiješno.

Mijat nešto promumlja i doklima.

Do toga izvadi »gospod fajmešter« deseticu i poda mi ju. Krv mi planu u licu i u oku, prem to već bilo nekoliko puta u Kranjskoj!

— Zde pa le pajte, pajte... in glejte skorej priti na Hrvašku.

Mijatu se zakrvarile oči. Čini mi se da je u njem počela rasti do katastrofe priča Menenija Agrippe. U mene je već peripetija.

— Panem nostrum quotidianum! — Plebejci navinuše posljednju strunu da spase republiku!

— Velečasni, žlahtni gospod! — počnem ja, svečano uzdignuv oči k svodu. — Velečasni gospod, žlahtni slugo Isusa Hrista! Šta je glad; znate li? Kako čujemo i vidimo, ne znate. Tri dana gladujemo. Jedva li kriškom kruha, vodom, zrakom okrijepismo se. Dajte nam hrane. Blagoslivat ćemo vas. Sigurno ste, dobar slugo živoga Boga, tumačili na ovoj slovenskoj zemlji: »Gladna nahrani, putnika na stan primi« — da, ta na komu je krsta, neće nas otjerati! Zar je ta zemlja toliko gola da Hrvati poginemo na tlu njezinu s gladi?

— Ja, ja — ferdamani fulk... ja... — začme »fajmešter«, ustavši sa naslonjača i pogrebe ostatke kose na šiji.

— Gladni smo, putnici smo — podam fajmeštru Arijadnin konac, pošto je zapeo.

— No fantje, kosilo bosta dobila; pajte razgledat vas (selo), pa taku... no... ein halb Stund... prideta... ja le pajte, pajte... bota že dobila... ja.

Heureka, heureka! klicahu svi nutarnji i vanjski organi, a duša propinjala se u njihovoj uzvrpolji kao sitna magla okolo razdraženih indijskih bara! »Fajmešter« odluma u drugu sobu, a mi odmaglismo, najprije tiho nabadajuć, a onda vratolomnim skokom dosta strmim kamenitim stubama — i nađosmo se na dvorištu. Opet smo oživjeli. Ugodno strujaše u nama, ko u sušno doba kad proključa davno presahli vrutak. Duša moja sveđ kliktala onaj toliko sretni »heureka« putovanja našega! Miško široke volje zapalio cigaretu. Lutali smo mjestom dugo. Ljudi Slovenci pozdravljahu nas smjerno. — Na kraju se sela diže gospodski dvor. Širom bili prozori otvoreni; bijeli zasloni prhahu lagodnim vjetrom kao krila anđela. Čisti glasovi glasovira odzvanjahu i milotatni dizahu se pod jasno nebo kao Amor i Psihe — da se tamo pod zlatnom mrežom sunčanih trakova tajomice grle!

Nut, glasovir prestao. Nešto lagano šušne, a krasna plavuša pomoli lijepu glavicu i polovicom tijela sagnu se van. Zažare joj se lišca — a kako li to plavuši dolikuje — kano da je i sama osjetila, umače s prozora; samo smo čuli u germanskom jeziku tri tankovite riječi: »gosti, gosti, majko!«


Okrenemo natrag. Žena rumena, mlada, zurila — bar mi se činilo tako — dugo zurila žmirkajućim okom za nama. Iz glasovira prodirahu bijesni glasovi, ne poput Amora i Psihe — nego poput furija.

Došav u župni dvor, pokliče nas starica u tamniju cjelicu i, na čudo naše, već bijaše ručak na stolu i torba polag. — Znali smo što to znači — i latismo se tako znamenitoga studija današnjega vijeka. — Jeli smo mukom i hrlo, tek je starica kašljucnula po koji put. »Fajmešter« spava; tako nam se reklo. Nešto krepči, pokupismo se.

Vjetar tiho, lagodno duje, sunce žeže; sive magle srdovito jure k njemu; ono, ljuto, tim većma pripiče. Zvoni podne; jasan zvuk zvona razlijeva se čednom kranjskom deželom! Zadovoljni sami sobom — a to je najveća raskoš moderno-egoističnog našeg doba — izmolismo Pozdrav anđeoski na slavu djevi Mariji!

Pitamo svijet koliko je do Ljubljane? Rekli nam: debelih deset sati, malih osam. Tko bi im znan taj relativan rezultat! Takav račun Slovenaca često bi nas razgnjevio, kao i flegmatičan Zagorac kad ga upitaš, a on će ti zijevnuti sve do vilica: »gospon, kaj bi počenul, buju došli«. — Prevalismo brdo. Na omanjem humku u hladiku razvaganila se tri momka, rekao bi iz heroičkih su vremena.

— Ho, fantje! kakav »profesjon« mâte!? — zaori junačko grlo jednog draponje. Mučasmo i pokročismo brže svojim putem.

— Čakte, fantje! Gremo v kep! — trubio hrapav, dug glas za nama.

Istom što se riješili ovih nametnika, eto druge napasti. Dva žandarca, znojna, bradata, điplju usopljena prama nama. Bajonete im se svijetle, a crno remenje čudno ljeska. Čovjek kao da već unaprijed sluti da će se s nemilim gostima sukobiti.

— Kakav mâte profesjon? — surovo zapita žutoput čovjek, izvaliv bijele oči.

— Šta se to vi brinete? — promrmlja Miško. Nu ne odmakli se ni tri koraka, kad oba skinu puške: »halt!« izdere se žutonja. Srsi me proletjeli od glave do pete. Izvadim pisma, a žutonja kada je moju pokornost opazio, vrže pušku na rame i jadovito pograbi naša pisma. Pri svem tom, za njegovo tupo oko dosta je bio pečat na pismima. Nešto promumlja u brk — okrene: »Adieu!«


Tek što smo se toga bijesa otkopali, eto živoga vraga! Spješe, što ih krilate noge nose, oni mitički junaci: ispod golih, bosih, po svoj prilici ne odviše nježnih nogu sve im iskre vrcaju; pak stanu rukama mahati, vijati i dovikivati izdaleka. Hvala Bogu, i u nas bili dosta dugački krakovi — i što oni brže, to mi upravo trkom — zagonačke porenusmo da odmaglimo ispred tih dosadno-ljubeznih ljudi! Glasan hohot razlijegao se za nama.

Bilo negdje raskršće, mi nalijevo — a naši prijatelji nadesno. Sada istom odahnusmo. Blago povjetarce dunulo, kao da se samo raduje. Za nekoliko časaka stupali smo hladom mirisne crnogorice. Na jedan i na drugi kraj žvrgoljile i drobuljile ptice; daleko čuo se miljen spjev pastirice, a s druge strane krepak glas: »Margareto! Margareto!« I to uzajamce odjekivalo šumom. Pak da tu ne povjeruješ gorostasnosti naravi u narodnoj pjesmi, gdje majka kćerku zove preko sedam gora, a kćerka joj se preko devet odazivlje? Oh, kako je takvim predjelom krasno putovati! Zar da je noga umorna? Tijelo mlitavo? Oj, ne! Mi smo letjeli lagani, krepki, zdravi, slobodni! A da nam ne porastu krila?

Zatim se spustismo u ravninu i dugom vijugavom cestom u novo selo gdje međ gustim drvećem bjeluca ponosan župnički dvor. Bilo, čini mi se, pol šest sati po podne. Župnika nađosmo u šljiviku. Orijaški vam je to čovjek. Vlažna oka, niska čela, bijele kose, sivih, gustih obrvica.

— Dragi moji mladi »gospudje«, le pajte, le pajte ki vas taku rad mam, ki je Ljubljana taku lepo mesto — no pa jen al dva firkelca mâte, le pajte, le pajte, lubi moji fantje, ki vas taku rad mam — le pajte... pa se bota s Bier častila... le pajte, le pajte!

— Gremo — odahnuo sam kad se izvukoh iz šljivika opet na cestu — gremo, vlažni »fajmeštre« — prem bili umorni, a Ljubljane ne vidjeli!

Idemo mi onako ljenivo. Mijat se mrči, noge mu oslabile; idemo, mi, velju, tek četvrt sata, kad se za nama valja gorostasna kočija s jednim konjem; a kako polagano micao se taj stroj, ne varam se reknem li da je ono bedevija upregnuta.

Tko zna one »dostojanstvene« zagorske kibitke hrvatskoga revolucionarnoga doba, kad se naše debele ružice »gizdave šljivarske madame« kotrljale po ondašnjim sredovječnim putovima, taj će sebi lasno predstaviti barku koja se valja i koja nas eto stiže!

— Gospoda v Ljobljanu?...

— V Ljobljanu... ja! — doviknem sredovječnom čovječuljku na boku.

— Pa naj grejo gor, bojo se pelali s Ljobljano!...

— Valja ti pamet! Pogodio si, božji čovječe!

Nekoliko časaka i mi se gospodski nastanismo u kočiji dobrodušna Slovenca. Njegovo crveno, krupno, golo kao potplat, dobroćudno kao topla voda lice, ispitalo nas tko smo, odakle, što tražimo? itd. — Na što mu mi dobrovoljno odgovorismo, a on bez ikakvih kritičnih opazaka povlađivao uz debeo, mukli smijeh i uz jedini testimonium zadovoljstva: »se se ve — ja — se se ve... Horvatje so... se se ve...« A mi? Kud nam veće sreće? Čuvši pako da dva »fajmeštrova« firkelca — to su dva sata, a da se nama još jedan sat voziti: — to nam pogotovu sjekira pala u med. »Se se ve... Horvatje so...« ponavljao sveđer starac.

— Vama se mile — kako li vam ime?

— Johan Zeunik.

— Vama se mile Hrvati, kada ih toliko spominjete?

— Se se ve — se se ve... Jezus, ki pa jez mâm na Horvackem rodovino.

— A gdje je to, molim vas, Johane?

— Na G... od Z. šest »štundov«.

— A kako zovu tu vašu rodbinu?

— Pećnik; — Jezus... moj žlahtni Pećnik.

Sada se sa starcem pobolje upoznam. Pećnik bio nekada gavan u mojem rodnom selu, ali sada mu okiselila pogača; rastrusilo se bogatstvo njegovo. »Vremena, vremena su zla!« uzdiše starac ćelav, gluh, na štakama — kada priđem u svoje selo.

— Johan Zeunik — mal me ne ogrlio. Miško se smijao ispod šuplja brka, misleć da ja samo za zabavu sa vozičem našim čevrljam. Nu u opisivanju samoga moga sela i o lokalnoj historiji njegovoj kad je uvidio »nevjerovani« Mijat da se slažemo, pače da ja starcu sve na zadovoljstvo pripovijedam, uvidi Mijat da nijesam duvao u vjetar!

Sve se više oslobodismo; ponudismo starcu da puši; dugo čudom gledao Mijatove cigarete, nasmijao se — pak i on zadimio. Stali mi Johanu Zeuniku pričati o jadima svojim... a napokon, napokon... o groznom deficitu, i to tako grčevito da bi na dramatičkoj dasci veći užas probudili no i sami Mađari proračunom svojim! Dobroj slovenskoj duši u mutnom, zažganom oku ljesnule dvije iskrice, dvije suze smiljenja; oj, nijesu li to bile ne oči tijela, no dva okna zdrave, iskrene, dobre duše Slovenca. — I ponudio nam da idemo u njegovu kuću, od Ljubljane jedan sat.

— Imam — reče Johan Zeunik — imam dvije kćerke Micu i Anku, jednoj sedamnaest, drugoj osamnaest godina. Imam — reče — kruha, vina — svega što Bog dijeli među dobre ljude, pođite, gospodo, sa mnom! Se se ve... Horvatje so...

Bijaše svakako to ugodno, nu obrekosmo doći iz grada jer sada najprije moramo pregledati varoš i okolicu.

Starac nas doveze pred manastir; sunce pozlaćivaše posljednjim tracima tu milu, tu divnu, tu vilinsku slovensku deželu! Zlatne niti sunčane titrahu po starcu na boku, nad gradom Ljubljanom, nad nama, pošto se rastajasmo sa Johanom Zeunikom, i kano da nas zlatni pauk hoće zapresti u mrežu svoju!

Šetajuće općinstvo popostalo i gledalo dok se mi iskrcasmo iz te gusarske galije i poskorismo u taman manastir...

Patar ili fratar, Bog bi znao kad su oni prvi usvojili: ne sudi po odijelu — on nam ispovjedi, kako veli Vraz, »kukavnom nijemštinom« da će gvardijan doći za sat. Posjedali na hladan kam. Plaho gvirahu u nas karakteristični kipovi svetaca onako drveno kako i sami jesu. Na Pozdrav anđeoski lelijao se put neba spjev skladnih zvonova. Tiho nam kucalo srce, tiho se molismo, mrak sve gušći, kamen nas hladiti počeo. Molismo se, molismo drugim čuvstvom sada, drugim o podne!

Kipovi svetaca sve tamniji postaju, kao bajke materine; napokon im se lik posvema svio i utonuo u crnoj noći, kao zadnja misao smrtnika!

Bože moj, pol deveta, devet, pol deseta ura u noć bije, a gvardijana nema. Nema živoga stvora — mi sjedimo; ej, čekat ćemo! Najednoć sine zraka svjetla. Prenusmo se. Poguren starac, nešto mrmljajući, rekao bih »Diogen zadocnio u svoj lagav«, baza k nama. Misleć gvardijan je, započnem svoju skromnu molbu. O, nesreća! Gluh je. I kako kruto! Nakon duge vike da je sve šumio tamni manastir, sporazumjeli se s njime i doznali da on nije gvardijan! — Gvardijan je u vrtu.

Dugim, mračnim hodnikom izvelo nas na čist zrak — to bijaše vrt. Sjajni mjesec drhtao na modrom nebu kao dragulj na skutu djevojke. Sanjarske, crne sjene bazale odasvud puteljcima — — pak nađi gvardijana sada!

— Fantje, kaj ćete? — zapita nas poluheros, polučovjek. Velike oči blistale mu se u vlastitoj sjeni lica, a mjesec malo da mu se ne sakrio iza debele, ostrižene glave.

— Molimo patra gvardijana — sigurno odvratim.

— Kaj ćete ž-im? Jez sem!...

Hak mi suspregao riječ, glavinjao sam; podrhtavaše mi glas i jezik.

— Molim, patre gvardijane, ukonačite nas za ovu noć. Đaci smo iz Zagreba. Putujemo.

— Se vem — se vem. Le pajte! Gnarja, pubje, gnarja! I jez bi šo... jâ, mahom bi šo na Dunaj, pa gnarja ni!...

— Ali molim vas, patre gvardijane, ne budite okrutni. Navečer dođosmo; čekasmo vas evo u tamnu noć — »ja, pol deseta je«, presiječe div-gvardijan; — ne znamo ni ulice, ni čovjeka, ni kuće. Novaca nemamo, jer putujemo već mjesec dana, a sada iz Istre. Trudni smo. Gladujemo!

— Zastopte, jez vas ne primem za neč... pajte, le pajte! Hižo buste že našla... Mi nemamo sami kaj jesti... Pa na policijo moram javiti da tujce mam. Za neč... zastopte, da ste sami škofi horvaški. Le pajte... zastopte!

— Škofi horvaški? Ni Bog ne daj da u vas milosti prose! — muklo će Mijat. Gorostas prečuo.

— Zastopte, sami nemamo kaj jesti... le pajte!

— Vidi se na vašem suhom tijelu.

— Zbogom, fratres et discipuli Jesu Christi! — Amen — završi Miško.

— Pokažite nam portu! — zavikne groznim basom na sitna čovječuljka u hodniku koji je nosio svijeću u ruci, da mu se vlasi naježile, a kapuc umah nataknuo na glavu.

— Ja, že... že... — ponizno zadrhta čovječuljak.

— Rufin, Rufin! Na porto!

S ključevima i svjetiljkom u ruci, kapucom preko glave, ukaže se bajno, rumeno lice krilata nosa, silnih, nasmješljivih usnica. Zaškrinu vrata i mi se vrgosmo na ulicu.

Žmirkomice svjetlucahu ljubljanske svjetiljke, a lagan vjetar poigravao se plamečkom njihovim kao i kob s našim putovanjem.

Tko bi ga sada pogodio što sam onda mislio; još teže što se Mijatu vrzlo i kopalo glavom. Svakako pol duše skutrilo se u želudac, pol zadrijemalo u mozgu. Jelo i san, to se sjećam, bijahu jedina karika u verigama misli mojih.

— Miško! Ja idem dalje. Idem iz Ljubljane!

— A gdje ćeš spavati, gdje jesti? Ja sam gladan kao vuk!

— Gdje, gdje?... Napolju ćemo spavati. Jesti? Ništa! Za danas ništa!

— Po volji ti. Ja idem u gostionu.

— Ti u gostionu? A novac?

— Ocu ću brzojaviti sjutra.

— A, to su druge diple. E, da, ti možeš. K mom ocu ne vodi žica. Zbogom. Idem. Daj mi torbu.

— Gdje je za me mjesta, tu je i za tebe; otkud meni novaca doteče, otud i za tebe valja! Ti možeš dobro govoriti. Idemo!

Miško tako krepko izreče te besjede, kao da mu se Nestor nasmijao iz oblaka.

Dođemo u gostionu, bog zna u koju. Tko će sada gađati? Četiri čovjeka sjede, podbriti kao kanonici. U četiri čaše iskri se vince do polovine. Tri stara kao panjevi; jedan tek mlad ko hrastić. Bijele dlake probušuju mu suhonjavo lice. Plave mu oči titraju kao u zagorske cure. Pričini mi se đak je.

— Bismo li mogli u vas stan dobiti? — zapitam uljudno.

Ljudi se mudro pogledaju, kao gradski senatori.

— Ne, tukaj ne. Pri Roženkrancu bi že dobili! — sva četvorica u jedan glas progovore.

— Ne vemo — zavapijem — tujci smo!

— Bom vam pa jez pokazo! — ustane mladić.

Prođosmo dvije ulice i eto nas kod Roženkranca. Putem smo saznali da je naš dobrotvor brico.

Čudno gledao on za nama kad smo išli uz krčmaricu u sobu. Ta blagodarismo mu. Poslije već u sobi dosjetili se mi, što bečka civilizacija zahtijeva. O jadni brico! Zlo ga pogodilo!

Djevojka, okrugla kao jabuka, uvede nas u lijepu sobu sa dvije postelje, ormarima, divanom i ostalim blistavim pokućstvom.

Naručismo večeru i vino. Skromna djevojka ode, a ja sjednem umoran na divan kraj Miška. Torba tronuto klonula u kutu, zamalo sruši se na trbuh i povuče moju orijašku batinu, što je silno tresnulo u sobi.

— Miško, koliko imademo novaca?

— Dvije pare — posegne, osmjehnuv se, u žep i trijumfalno upali cigaretu.

— U Ljubljani valja nam za žicu dobiti četrdeset novčića.

— Nije đavo, da neće izdati toliko Ljubljana. — I domalo vijugahu se sive zmije dima.

Djevojka donese mirisnu večeru, kruh i vino. Grozan bijaše to juriš! Ni rimske lakomice na Lukulovoj gozbi nijesu tako okrutni bili. Čulo se samo muklo disanje i trijesak čaša. Oživjela krv — a duša? Bože moj, velite da ne znate gdje je duša! Ja sam je ćutio, vjerujte mi, dizala se šumom po tijelu kao stisnut kovački mijeh, pošto djelo započne, zvoniti i ječiti nakovalo, a iskre vrcati!

Odvečerasmo. Pogledasmo se široke volje, kao činovnici dignuvši plaću. Mijat zapali cigaru, soba se dimi, ja pišem putopis, nu ovo još nijesam pisao.

Uniđe djevojka krčmarica. Mijat se ustao.

— Kako vam ime, draga moja? — i uštipne je za lice. Miško uistinu bio dobre volje.

— Mica — zategne stidljivo curče.

Rinem na stranu putopis.

— Recite, molim vas, Mico, gazdi da mi ostajemo tri dana u Ljubljani. Hrvati smo. Putujemo.

Miško nije protuslovio. Opet se moja batina porušila i silno zaštroptila. Mica krčmarica preplašila se. — Da sam slutilac, rekao bih, batina nije svakako zadovoljna mojom odlukom. Nu umirih ju. Turnuo sam ju pod postelju.

— Tri dana — nasmije se Mijo, frčuć cigaretu i zirkajuć u golemo ogledalo.

— Tri dana, jest — potvrdim. U tri dana stići će i novac, jer inače ćemo se preseliti u drugi stan: na Žabnjak. To je tamnica ljubljanska. — Bože moj, kamo dotjerasmo? — uzdahnem melankolično.

— Za danas do ovdje — osmjehnu se Mijat i zastre nos gustim dimom.

— Pa ćemo i do Žabnjaka — zavrnem ja.

— Amen, vidjet ćemo! — zaključi Mijat.

Žamorio i bučio svijet ulicama ljubljanskim. Bila sveta nedjelja. Nebo čisto kao riblje oko. Mi pohrlili napolje. Sve je to nekako svečano. Piljarice, duše mi, u svakoj su varoši jednake, nu u Ljubljani sve skoro mlade, čiste, pa ti se lukavo, kovarno smiju da bi skoro uskliknuo s pjesnikom »oj djevojko, ne gleđi me tako smijuške!« A tko da od nje ne kupi grožđa, bresaka, smokava? Ali ja i Miško bili gizdavi. Razlogu ćete se lasno dosjetiti. Prošli mi sve ulice; pomolili se u crkvi na misi. Bili u ljubljanskom kaštelu gdje su tamničari — i tako dođe podne. Poobjedovali mirno, blago, nehajno.

Poslije podne svratismo se k jednomu od rodoljuba slovenskih, i tu namaklo nam forintu. A da vidimo i kavanu ljubljansku, pođosmo u nju — i dakako — tuđinci potrošili toliko od te svotice da nam tek četiri desetke preostale za telegram. Proučili sva važnija mjesta Ljubljane. Tako se privuče noć i mi običnim tokom stvari okrenemo na večeru k Roženkrancu. Svršila se večera. Eto krčmarice Mice u našu sobu.

— Gazda moli da gospoda namire za svaki dan napose.

Potresli mi se živci. Miško zakašlje i pljune.

— Što veliš, Miško, bismo li danas platili?

— Ne, sutra; mi još moramo nešto računati prije.

— Tako je, Mico, — produljim ja hladnokrvno — recite gospodaru, sutra ćemo platiti. — Mica odleti.

— Gdje nam je do bijesa bila glava da već ne javismo žicom u Zagreb tvomu ocu!

— Valja nam sada! Sastavljaj telegram!

— U dvadeset riječi!

— Da, četrdeset novčića!

— Bih li grozno sastavio? — Media via. — I zapuši Miško.

Na zadnjoj strani putopisa počnem. U dvadeset riječi zajedno s naslovom neka se zbiju sve misli koje imadu naš užas opisati. Tu se nešto više traži nego od samoga Kurelca. Strižem nekolikokrat i u četvrt sata glasio ovako telegram:


N. — J. — Ured x.
Okradeni. Užas! beznovaca! tridana ugostioni! dug! neisplatimoli, zatvor! pošaljite brzojavnim putem!
Ljubljana »Roženkranc« ulica m.
potpis


— A što će Švabi za pravopis reći? — smrska na pol Miško.

— Baš se oni razumiju u pravopis, kao Turopoljci u matematiku.

Bila pol deseta ura; mi odosmo na brzojavni ured. — Kroz vratašca staklena predam, dršćuć, telegram. Poslije nekoliko minuta zaviknu nam činovnik germanski, nadignuv staklena vratašca: »Pedeset novčića!«

— Pedeset novčića? — zajecam kao da mi otčitali odsudu u tamnicu.

— Ne imam sada toliko u sebe — popravim se! Dajte mi natrag telegram. Sutra ću doći.

Činovnik okesi zube kao tigar iz zvjerinjaka, zaklopi vratašca da je sve staklo zvečilo. Muče oturasmo se s Miškom iz trećeg sprata i pojurismo u stan.

— Što imaš da prodamo, Miško? Telegrafirati moramo.

— Pak što ćeš?

— Što ću?... Deset novčića moramo dobiti, pak šta bilo.

— Eto novog, šarenog rupca!

— Neka je, deset novčića mora izdati.

Svukosmo se, legosmo — i to bijaše dan drugi. Svanulo jutro. Bio ponedjeljak. Mi niti ne uzeli kavu ujutro. Odšuljasmo se kradomice stubama i zaplivali nešto slobodnije u ljubljanske ulice. »Na posao! Daj rubac!« Nađosmo se na krasnom ljubljanskom šetalištu. Nekoliko staraca kašljucalo. Djevojke prolazile s košarama. Slovenke seljakinje nosile na trg što im Bog namaknuo u kući. A ja i Miško »spekulirasmo« — domoći se jedne desetice!

Starica seljanka nosi košaru na glavi. Lagano korača i moli: »Češčena si, Marija, gnade si polna.« — Ogledam se — ne ima nikoga nablizu. Stid mi udari u lice — nu kao očajan koraknem k njoj:

— Mamca, ćete kupiti tisto ruto? Deset soldov boste dali za njo...

— ... blagoslovljen sat tvojega telesa Jesus... — završi starica, podigne glavu... — Ruto? — ruto maš?

— Da, ruto — deset soldov! — Grozni srsi projuriše mi cijelim tijelom. To je bilo očajno djelo. Grčevito mi zapinjao glas.

Baka rasprostre rubac pak počne:

— Češčena si, Marija, gnade si polna, — — no, — pretrgne molitvu — šest soldov bom dala...

— Ne, babo, deset soldov; sila mi je! Daj, ako hoćeš! — šapnem strašnim glasom, tvrdom štokavštinom.

— Gospod boh s toboj, — blagoslovljena si međ ženami, blagoslovljen sat tvojega telesa Jesus — starica posegne i stisne mi deseticu u ruku.

— Bien! — promucam Mijatu koji je s daleka taj prizor gledao. — K žici! Da. Žurno, žurno!

Mijat zadimi cigaretu.

Žica je odnijela bijele knjige očajane zdvojnosti dvaju putnika u Ljubljani.

— Brate, sada na poštarski ured!

— A šta ćeš tamo?

— Šta? Hoćeš ti ići k Roženkrancu pitati jesu li novci došli?

— Hvala, toga bi mi trebalo!

— Ergo — na pošti ćemo naručiti: kada telegram dođe, neka počeka; sami ćemo po novce doći.

— Valja ti posao!

Obavili smo sve tako na pošti, a zatim krenusmo u ljubljansku šumu, zavalismo se u travu i stali računati svaku stopu hitre žice.

— Za dva sata — kliknem poput kemika kada eksperimentira u retorti — za dva sata novci će doći; mi smo spašeni.

— Tako je! — potvrdi sporo Mijat.

Pospali smo kao jaganjci »gnani od krvožedna vuka«; tek nas romor ljubljanskih zvonova probudio. Prodramili se. — Novci su došli! — I stali smo moliti Pozdrav anđeoski. To bijaše po treći put. Svaki put drugim srcem, drugim čuvstvom. Hitili mi ljubljanskim ulicama. Sladak miris širio se iz gostiona. To nam uzburkalo simpatični živčani sustav. Žurismo se! Uljegosmo na poštu.

— Ništa! — ponovim glupo, kao vođa kad je pobijeđen.

Tada si istom stali napominjati i nabrajati sve okolnosti, rad kojih nećemo novaca dobiti — ergo: sjedjeti na Žabnjaku!

— Nije oca u Zagrebu — pak je sve propalo! — udre u melankoličnu žicu Miško, kao međumurska historija.

— Ili se razgnjevio, ili nije vjerovao telegramu — stavim kritičku opasku.

— Ne; ako je otac u ruke dobio list, stalan nam je spas; nije li: ne znam! — pragmatički apodiktuje Mijat.

Ljudi nestalo s ulica i sa šetališta. Tek koji draponja zafićuknuo na klupi i pouzdano nas motrio. Žalosno je to; ali je tako. Premda, moram vam reći, nijesmo se mi vidjeli vanjštinom opet tako kukavni! Udre jedan sat po podne.

— Mijate, čuj — stanem i položim na Mijatova ramena ruke kao da mu hoću dati pax tecum. — Mijate, čuj!

— No.

— Gledaj, eno ti u polju, a bit će sat dva li od Ljubljane, eno ti, velju — tri tornja, pohitimo tamo. Namaknut ćemo toliko Krezove slave da još jedanput pošaljemo crne glasove tvome ocu.

— Ne mogu, noge me bole, a pismo mi ostalo u putopisu.

— Moje je ovdje. Idem sam. Ti me čekaj i češće zapitkuj na pošti, je li što došlo!

— Dobro, ali nemoj me ostaviti pak otići.

— Mijate, zar smo tako slabe vjere?

— E, vjera, dâ! Tu se i gvozdena slomi!

— Nipošto, Mijate, ili ćemo se zajedno spasiti, ili zajedno na Žabnjak! Do večera dođoh. Gdje da se nađemo!

— Na promenadi.

— Bien.


Mijat me sprovede pol sata ravnom glatkom cestom od Ljubljane. Na rastanku stisnu mi ruku i suznim okom nešto tiše šapnu:

— Amice, gladan sam.

— Trpi, Mijate, i ja trpim — dat će Bog bolje! Zbogom!

Ja sam išao kao mahnit. Duga je ta, veoma duga cesta bila. Kola za kolima štropotala i dizala gadnu prašinu. Skakao sam sad lijevo, sad desno. Nepravilan vjetar zavitlao prašinu sad na ovu, sad na onu stranu. Jurio sam čitav sat. Činilo mi se da ću domala doći tik ljubljanskih gora. Dođem u selo. Bljesnu toranj. Poradovah se.

— Je l' tukaj fajmešter?

— Ja — potvrdi curče iza grma.

Skoč' ja preko grabe, provuci se preko živice, obrani se u dvorištu drskomu psetu — i tako evo me pred župnim stanom. Kucnem, uniđem. Starac, orlova nosa, nu iskvarena. Sive mu oči žmirucahu kao lijesak zarđavjela puceta. Golobrada brada zavinula mu naprijed, poljubit će se s pijanim nosom. To je župnik. Drugi, malen, krupan čovjek, debele, ostrižene glave, isto tako nebrkat; nu nije kapelan, ni župnik. Premeću oba karte. Poklonim se duboko.

— Velečasni gospodine, molim vas, smilujte mi se. Putnik sam. Imam druga, obolio mi. U Ljubljani sam ga ostavio. Istrošismo se do zadnje pare. Nemamo ničim ocu brzojaviti kući. Pomozite našoj nesreći!

Podam mu pisma. »Niti pisnu, niti zubi škrinu.« Izvadi iz sunjice stola dva novčića i položi mi na pisma. Nešto zamrmlja i ode u drugu sobu. Sukartaš sjedi i gleda slike divljih, poganskih svetaca na ostarjelim kartama. Stepem sa pisama dva novčića na stol i odem.

Jurio sam dalje; jurio puna dva sata. Župnika nije bilo u kući ili mi barem tako rekoše.

Gladan sam bio, nu ipak sam junački išao, krećući prama Ljubljani. Tako sam načinio paralelogram. Dvije stranice, tj. veću i manju crtu, prošao sam — jošte mi je dvije bilo proći, dakle: pol puta.

Dojurim do posljednje župe pred Ljubljanom. Sunce već zapadalo za gore. Od glada i prašine ožednio sam. Napijem se vode studenikove u prvoj kući i použijem samo jednu jabuku. Selo je to oveliko kao naš Stenjevac — pak i veće. Lijepe kuće redaju se tik jedna do druge i čine pogotovo ulicu. U ovoj su župi svetkovali danas svoj svetac. Krasan gospodski svijet gledao na okna, a Slovenčad široke i dobre voljice klamitala iz gostionica. Više put zaori glasan smijeh sa kojeg prozora i sasuo se njemački bruk na koju sirotu Slovenca. To me nemilo zazeblo u srcu. Napast me je bila svladala: vjera se slomila. Gladan i umoran zaželjeh ostati za danas u župnika. — Sam Bog je dao da mi to ne pođe za rukom. Što bi s Mijatom bilo? Teško da bi se bili ikad do Zagreba sastali!

Župnik je stajao pred crkvom i grdne psovke sipao na smjerna i ponizna čovjeka koji je pred njim stajao. Sada se cerio taj odabrani pastir u germanštini, sad — nu barbarski cijepajuć — u slovenštini. A kad sam ugledao to lice prosti, Bože, i vi, čitaoci — pa ga držah prije za Judu, no za Isusova vojnika. Sav se potresoh i pojurih u Ljubljanu. Mrak se uhvatio. Hladna ljubljanska kotlina bila je veoma tiha.



Sljedeća stranica