Ljubica/IV (II)

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
III. Ljubica —  II. čin
autor: August Šenoa
V.



PRIZOR 4.

Ljubica, Đuro


LJUBICA (stane očalinom čitat pismo): Da vidimo! "Milostiva gospodično! Ja sam Cvjetinićev najveći prijatelj!" (Živahno:) A!
ĐURO (pod krinolinom): Aha! incipit - hoće li?
LJUBICA (čita brže): "Oprostite, da Vam pišem, al kao njegov prijatelj moram. On je plahe naravi, ima svoje mušice, on Vam ne bi nikad istine reko - al meni je povjerio sve." (Živahno:) Da, da! (Čita dalje:) "Vi niste više mlađahni!"
ĐURO (za sebe iz krinoline): Već babetina - ut figura docet!
LJUBICA: Lopove!
ĐURO (za sebe iz krinoline): Lijepa hvala!
LJUBICA (čita:) "Al svojimi duševnimi vlastitostmi, svojom ljubeznosti privezali ste ga k svojem srcu." (Klikne:) Ah! - viktorija! (Čita još jednom:) "Privezali ste ga k svojemu srcu."
ĐURO (za sebe iz krinoline): Živio, Đuro, recept je dobar!
LJUBICA (čita brzo): "On neće da Vam to kaže. Imetka ne ima - a Vi ste bogati. Tako Vas ne bi nikad htio uzeti, jer mu se to po njegovu mnijenju nedostojno čini. Evo Vam moga savjeta! - Zapišite mu odmah - i predajte mu šest tisuća forinti. Tražite najprije poštenu riječ od njega, da će Vam ovu želju ispunit. Nu ispitivajte ga prije sama, ne spomenite imena zaboga, drukčije je sve propalo. To Vas svjetujem ja, njegov i Vaš prijatelj." - (Ljubica ustane, veselo, šeće se tamo amo.) Ah! dakle ipak istina! Da, moj će bit! - o da, to je istina! čovjek, koji je to piso, poznaje ga -
ĐURO (za sebe iz krinoline): I te kako!
LJUBICA: Ha, ha, ha! - plah je - ne poznaje ženskoga svijeta -
ĐURO (za sebe iz krinoline): Vraga ne poznaje!
LJUBICA: Našo je ženu - obljubio ženu!
ĐURO (za sebe): Al ne tebe - staro klepetalo.
LJUBICA (stane): Al da je to pismo sam napisao? - Tim bolje! - Ako je to prevara? - Ne, ne - on je pošten čovjek - nije kao lopov Lujo. Ne, ne, ne boj se, Ljubice!
ĐURO (za sebe): Ne, ne, ne boj se, dušice!
LJUBICA (šeće se opet): Tvoj će bit!
ĐURO (za sebe): Rekli jesu slijepci!
LJUBICA (ustane pred zrcalo): Vidiš, Ljubice - tko bi to bio rekao, da će te pred stare dane tako mlada slast zapasti? - A ipak -
ĐURO (za sebe): Kiselo grožđe!
LJUBICA: Mjesec dana sam raspinjala zanjke, da ga uhvatim. Stavila sam mu zlato svoje na ogled kao vabilo. Ne vabi to njega. Hinila sam sentimentalnost, idealnost - ja idealnost! - ha, ha, ha! Uvijek je bio ljubezan, nježan, zamišljen - al uvijek jednako, ni više ni manje - uvijek je to ostalo samo pri govoru o simpatiji - ništa više. - A - ja sam nestrpljiva -
ĐURO (za sebe): Gledaj vraga!
LJUBICA: Al one pjesme, što mi uvijek o Ljubici čita - (Gleda se u zrcalo.) Da, da, to si ti, moja draga! - ha, ha, ha - (Baci se u naslonjač.) Ha, ha, ha, ha - ti - poslije toliko - ha, ha, ha - pjesnikov ideal - ha, ha, ha! (Ustane.) Danas će bit kriza! Sad il nikad!
ĐURO (za sebe): Smij se ti, smij!
LJUBICA: Nu Jelica mora više znati! (Vikne.) Jelice! Jelice!