Ladanjska sekta/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Ladanjska sekta —  XIII.
autor: Ante Kovačić
XIV


XIII.[uredi]

Tomaš sa zetom pustio se s maloga na veliko trgovanje. A svuda im bijaše blagosloven posao.

Jednoga jesenskoga dana otputovaše obojica na sajam u Trst.

Sofija je pouredila vanjske poslove, a zatim je stala u kući raditi, pjevajući neku melankoličnu pjesmu. Iznenadno počne sama sebi mrmoriti one Vinkove žestoke i strastvene riječi: "Jest, ljubav! I ti imaš pravo tražiti za tu ljubav od mene da te vjenčam! Ostaviti oca i majku, cijeli svijet, i poći sa mnom na more i gore, u pustoš i ravnine..." On je to govorio danas godinu dana! Čitav svijet ostaviti za ljubav, pobjeći s onim koga ljubiš! Zar ostaviti i zakonita muža svoga?...

Sofija se potresla od te misli. Uto pokuca netko na vratima, a dječarac joj preda pisamce pisano iz mjesta.

- Pismo... - promrmlja mlada žena gorko - tomu barem ja nisam vična...

Ona ga otvori:


Moja mila zaručnice Sofijo!

Ti svakako čuvaš dragocjeni poklad, zaručni prsten i osvjedočen sam da me vjerna čekaš kao zaručnika svoga. Godina dana je izminula, ja ni na jedno preporučeno pismo što ga na te adresirah nijesam mogao odgovora dobiti. To tvoje mučanje pripisivao sam strogosti očevoj, koji nije dopustio da mu se kćer dopisuje s onim štono je jednoć u preludoj i bezazlenoj šali izbrbljao da će prevariti svoju zaručnicu. Pravo mi budi zato sam stradao punu godinu dana da od tebe ni duše ni glaska. Nu hora je dospjela. Ja sam moguć zadanu riječ ispuniti, ja sam došao po te, povesti te pred žrtvenik.

Dopusti mi, pa ću se za koji čas naći već u tvojoj blizini. Da ne bude nikakvih zapreka, odabrao sam evo zgodu kada nije niti strogoga oca niti koga drugoga u blizini.

Do viđenja! Tvoj vjerni zaručnik

Vinko


Posljednja stavka bijaše apostrofirana i dvaput podvučena.

Sofija se obesvijestila poput mrtvaca, nešto progunđala i klonula iznemogla na stari kožnati divan.

- O, Bože, Bože, što ti skrivih da me tako silnom rukom proganjaš!

Zatim počne još jedanput opetovati pojedine stavke lista i hvatati se za glavu kano da je poludjela... On je tu u mjestu, pozivlje se na zaručni prsten, na vjeru, pisao je listove, ja ih nikad ne dobivah! Dolazi k meni kada je odsutan strogi otac, kad nije nekoga drugoga!... Ne zna li da sam udata... Nije li to tek varka da me do kraja unesreći! Pa što mu skrivih, za Boga svetoga!... jecaše glasno mlada žena.

Tko bi pogodio kako je dugo to trajalo, a pred Sofijom je stajao blijed, ukočen i nijem mladić. Glavu je pognuo unaprijed, a iz mutnih očiju prolijevala mu se tuga i neopisiva melankolija.

- Sofijo, ja dođoh nakon godine dana da održim zadanu riječ. Ti za našu ljubav imaš ostaviti čitav svijet i poći sa mnom!

- Vinko, ja sam udata; ja nijesam kriva da je tako. Ti si šutio, ti si me odnemario. Jedan list ti pisah, prvi i posljednji, nu od tebe ni glasa. Kazivali mi da si glavnim povodom bio u istrazi proti momu ocu, pitah te u tom listu da li je istina? Ti niti crne, niti bijele. U meni uskipjela mržnja, a oplodila je neobuzdanom bjesnoćom. A to je uzrok momu nesretnomu braku.

- Da ne šaramo, evo gledaj sve predatnice mojih preporučenih listova na tebe, ja ih valjda spotvorio nijesam. Da od tebe nikada nikakvoga lista dobio nijesam, prisižem na Boga! - dignu Vinko desnicu. Nakon kratke stanke nastavi:

- O istrazi proti tvomu ocu doznah tek ovdje. Ovomjesnoga gimnazijalca, kod koga ja sada boravim, prijavio je netko iz ovoga kraja, predavši profesorskom zboru nekoje primjerke novina Motike. Nu ja sam privatno kod svojih kolega nastojao da se proti tomu gimnazijalcu nikakva istraga nije vodila. Zatim su bili primjerci tih novina poslani natrag na ruke pseudonima, otkud su i došli. Koja im je daljnja sudbina bila, ne znam.

- Oh, tu se sam nečisti duh upleo među nas dvoje! - uskliknu očajno Sofija, a zatim ispripovijeda Vinku cijelu povijest svoga vjenčanja.

- Otac nije tako prevrtljiv da bi on mogao ovdje raditi. Pa ta istraga ne ide mi nikako u glavu! Ne bi li sve bila mreža ladanjskog gospodina? - reče Vinko.

Sofiji je počelo svitati. Oboje mučahu.

- Neka bude kako mu drago; ti si još moja zaručnica! Bog i duša, ne bi smjela tako naglo raditi; no, dušo, odviše si bezazlena da bi shvatila kakve se niti oko nas predu. Ali ti si moja i ničija druga! Ničija druga! - strastveno privinu mladić Sofiju na svoje grudi. Ona mu se otimaše i sustezaše.

- Svemu će biti kraj da ćeš sa mnom pobjeći! Hoćeš li, Sofijo?

Ona nije odgovorila. Sreća i blaženstvo vratilo se opet u njezinu dušu.

- Vinko, mili moj Vinko - reče mu ona poslije oduljega vremena - ne dolazi ovamo više, ljudi će vidjeti, a i poznaju te. Za koji dan će se vratiti otac s ladanjskim gospodinom - zapinjaše joj glas - ja moram sve saznati, a kada saznam tko je mrežu pleo, onda ću odlučiti. Nije li moj sadanji suprug ništa u tom skrivio, tebi i meni se zavazda rastati. Strpi se dakle dotle i ne pokazuj se nikomu... zbogom dotle... zbogom, Vinko! - Udre u plač mlada žena i poda mladiću ruke...

On se udaljio, a ona; strvena i očajna, spusti se na divan i počne nanovo ridati i plakati. Sofija bijaše takvo žensko biće koje je istom u samoći shvaćalo svoj položaj i stanje bez utjehe i jasnoga pogleda u budućnost. Bol i zdvojnost komadaše joj ubogo srce, lomljaše joj nesretnu dušu.

Trgovci se ne vraćahu čitav tjedan sa svoje trgovine. Vinko i Sofija ne održaše riječi. Istu večer nakon sastanka bijaše strašna noć. Vjetrovi se ganjahu i zavijahu po bregovima poput gladnih vukova, a tmurni u jata nagomilani oblaci zastrše nebo. U crnoj tmini žurio se Vinko put Pepinog dvorca.

- Sofijo, Sofijo! - viknu kraj prozora. Vjetar mu otimaše hak. Ne odazove se nitko, on popostane. Za nekoliko časova stanu se prozori otvarati.

- A, ti si! - uzdahnu ona i nadnese se s polovicom tijela van prozora.

- Oprosti - ah - oprosti! Tako blizu biti, oh, ja ne mogoh odoljeti srcu... - šaptaše on.

Sofija se još više nadnese van prozora i privine njegovu glavu na svoje grudi. Vjetar joj se zamrsio u kose, rastočio ih okolo Vinkove glave i poput oblaka sakrio mu lice.

- Ta tko drugi imade pravo na mene... - čuo se Sofijin isprekinut glas.

Vinko je dolazio sve dane dok bijahu Tomaš i Pepo odsutni, u dvorac k Sofiji. A tko će prvi vidjeti i uzeti ih na rešeto neće li sveznalice brbljave babe?

Dobri glasnici dojaviše sve mesarici; a ona se gledala i sama o stvari uputiti. Dakako, saznala je da je to bivši zaručnik Sofijin koga već od lani poznavahu. Mesarica nije dosta nasmagala jetara i druge drobnine u mesnici da nagradi svoje saveznike.

- Rekla sam ja, znala sam ja, ha-ha-ha! Da je Antikrst posijao pšenicu, da raste kukolj! Eto vam ga! Eto vam ga! O, jadni moj rođače Pepo, voljela bih da si mi onda čitavu bradavicu s nosa, da, čitav nos odbio nego što si se dao na obranu toga bradatoga bezbošca i njegove frajle!

I rogobor se dignu u mjestu, ali ne dopiraše do nijemih slasti u blaženstvu sreće utopljene Sofije i Vinka. Nekoga dana začuje Sofija na cesti iza sebe bruku i smijeh: - Gledajte, gledajte tu pobožnu gospođu; muž joj na trgovini, a ona doma trguje sa svojom vjernošću! - Ta brukalica izletjela je iz usta mesarice.

Sofija se nemilo trznu i iskaže sve Vinku kada su se sastali.

Istoga dana navečer vratiše se trgovci. Mesarica i njezina družba pobrinuše se da trgovci već na putu saznadu kakav gost za cijeloga njihovoga odsuća u dvorcu dan na dan zabavlja mladu Sofiju.

Kada je Pepo to dočuo, kano da mu se nije dalo k svomu dvorcu, on bi najvolio pobjeći u daleki svijet. Tomaš nije mogao ni riječi progovoriti. U grobnoj šutnji približiše se k dvorcu već u prvom sutonu. Sofija im nije izašla u susret. Nađoše je u njezinoj sobi blijedu i nemoćnu kao nikad prije.

Večera se počne, a razgovor se skrene na trgovinu. Ladanjski gospodin teturao je drhtavim glasom u samim nesmislima, a Sofije nije se usudio pogledati. Usuprot je ona tako sijevajući i pitajućim okom pronicala u dušu sada očevu, sada Pepinu, da isti Tomaš ne mogaše joj snositi pogleda. Taj pogled bijaše grozan, naličan pogledu onoga koji nagiblje na ludost.

- A kakvu trgovinu tjeraste sa mnom, da ste me raskinuli od nesuđena mi zaručnika Vinka! - vrisnu Sofija očajničkim krikom. Ladanjski gospodin pognjuri dublje glavu. Znoj, led i vrućina sunula mu u lice. Kano da su se sve žile kucavice sastale u njegovim obrazima. Svaka neboga crtica titraše. Napokon se uhvati za glavu i nasloni na stol.

- Niti je tobožnji gimnazijalac odao moga oca kao bezbožnjaka, niti je Vinko tu išta poslovao. Nečastiva ruka pod pseudonimom poslala je primjerke novina na profesorski zbor, a kada su tu nastojanjem Vinka sve namjere toga bezimenog delije odbili i novine natrag poslali, ta ista ruka radila je dalje kod drugih oblasti i tako je došlo da mi oca protjeraše, Vinka omraziše. Što više? Ta ista ruka zaplijenila je sve preporučene listove od moga zaručnika na mene, valjda u sporazumku s poštarom; i moj prvi i posljednji list što ga pisah Vinku nikada nije prispio u njegove ruke! - Iza stanke nastavi porazujućim glasom:

- A tko bijaše taj veleumni trgovac, taj spletkar? Tko? Ja ga gledam, zar ne da ste to vi bili, ladanjski gospodine? Govorite da smo načistu! - zapovjedi mu prijetećim glasom.

Tomaš se jedva razabirao.

- Jest, ja sam taj! - potvrdi ladanjski gospodin. - Koliko li me truda i napora i novaca stoji. Ja sam poštara podmitio da zapljenjujemo listove; ja sam poslao primjerke naših novina Motike na profesorski zbor, a kad tamo nijesam uspio, predao sam ih podžupaniji; ja sam razglasio o Vinku zle vijesti; po mom prijedlogu imala se umah zatvoriti škola i crkva; ja sam kriv da je Tomaš otpušten; ja sam kriv da si se ti rastala s Vinkom - za sve to sam ja jedini krivac, samo da tebe dobijem za ženu i da se nuzgredno osvetim Vinku na nanesenoj mi uvredi prije godinu dana. Kada sam vidio da drugačije ne mogu svrhu postići, odabrao sam ovaj put!

- O, kolika podlost, koliko pretvaranje! - s rezignacijom povikne Tomaš. Prvi put što ga poznajemo vidimo da se na njegovu oku pojavlja srdžba u čitavom svom opsegu.

- Ali vi tom gadnom prevarom nemate više nikojega prava na mene, jer tim niti vrijedi vjenčanje, niti što već godinu dana zajedno živimo!

- Kćerko, prenaglila si se kada si tako hitro odlučila poći za nj, sada ne možeš natrag. Ti jesi sada žena ovoga, i dok je on živ, drugomu možeš biti tek ljubeznicom, gdje će svaki na tebe prstom pokazivati. Sada nije druge nego pokoriti se sudbini - ukratko reče Tomaš.

- Nikada, oče, nikada! O, tako gnusna prijetvora da je i dalje mojim drugom!

- Oprosti, oprosti! Sve bijaše radi tebe! - baci se ladanjski gospodin na koljena.

- Nikada! Mi se moramo rastaviti.

- Smiri se, Sofijo! Vi se rastaviti nećete, ti moraš zadovoljavati savjesno bračnim dužnostima i u tom tražiti utjehe - savjetovaše Tomaš.

- Ne mogu, oče, ovo je odviše podla duša...

Nato ladanjski gospodin sune uvis.

- Što? Ti kukavna prosjakinjo! To ipak prevršuje mjeru. Seli se, seli samo, molim, i to umah. Plodovi ne padaju daleko od stabla. Pa za svojom majkom, kopilanko jedna!

- Orangutane ti, prestani, usahla ti jezičina! - pokroči Tomaš prema Pepi.

U taj čas pograbi Sofija ogrtač i pohrli u crnu noć. Kano da je letjela nad zemljom, brzala je sve dalje u utrobu crne noći... - Smiluj se, Bože, ona će zlo počiniti sa sobom! Ajdmo za njom, Pepo, da je uhvatimo. Ja sam joj otac, jedinici svojoj; ti si joj suprug; pohrlimo za njom, sve ćemo opet umiriti i dovesti u staru kolotečinu...

- Ne boj se za nju - mahnu rukom ogorčeno ladanjski gospodin. - Ona leti u milije naručje negoli je moje i tvoje. Pa neka pođe s milim Bogom! - Zatim nasu čašu te je iskapi nadušak.

Tomaš pograbi šešir i srne napolje...


Sljedeća stranica